Slijedi glavna utakmica


I ovogodišnji izbori za Europski parlament u Hrvatskoj poslali su dvije važne poruke. Prva je da se u Hrvatskoj ne smije vjerovati predizbornim anketama, a druga je da bi se politička scena do parlamentarnih izbora mogla ozbiljno promijeniti.

Po tko zna koji put ankete su predvidjele sasvim pogrešne ishode izbora – kao i toliko puta da sada na parlamentarnim ili predsjedničkim izborima u RH. One sasvim sigurno nisu rađene prema znanstvenim mjerilima i što je još opasnije, čini se da su iznimno stranački ili ideološki obojene, odnosno da je moguće kako je njihov cilj usmjeravati birače, mobilizirati ili pak pasivizirati.

Ako kod izbora 11 ili 12 zastupnika pogrešno procijenite u raspodjeli četiri ili pet mandata, odnosno zastupnika, to opovrgava ikakvu relevantnost tih anketa i agencija. Najžalosnije je što im čak i javni mediji (koji te netočne prognoze plaćaju javnim novcem) daju izniman značaj, a kad se izbori završe, o tim promašajima se uopće ne govori. I mnogi dobri politički analitičari sudjelovali su u raspravama koje su se temeljile na tim vrlo nepreciznim i pogrešnim podatcima, bez ograde od njihove točnosti. Pogreška je pogotovo velika ako se zna da je na ovim izborima cijela Hrvatska bila jedna izborna jedinica što bi pri svakom ozbiljnom istraživanju bitno pojednostavilo situaciju. Dakle, te ankete, vrlo neprecizne i neznanstvene, zauzele su ogromni medijski prostor, a sami izbori donijeli su sasvim drugačiju sliku od one iz tih, nazovi, „istraživanja“. No, njihovi autori će za koji mjesec ponavljati priču za „malu djecu“ od dva, tri ili eventualno pet posto otklona… Ako bi bilo zrna poštenja, sve te agencije i njihove ankete ozbiljni mediji trebali bi zaobilaziti u širokom luku. Ako već žele dobiti pouzdane ili barem pouzdanije informacije, neka plate nekoj ozbiljnoj inozemnoj agenciji, recimo Gallupu.

Pobjeda ili potop?

Druga važna činjenica vezana za europske izbore je potop HDZ-a pod vodstvom Andreja Plenkovića. Ta je stranka i pored relativne pobjede osvojila, gledano u postotku, najmanje glasova u svojoj povijesti, čak manje i od liste Jadranke Kosor 2011. godine. Te godine je HDZ izgubio parlamentarne izbore osvojivši 23,8% glasova. No, okolnosti su bile bitno nepovoljnije za njih: bivši predsjednik stranke, ali i sama stranka, našli su se na optuženičkoj klupi... Podsjetimo da je na izborima za Europski parlament ove godine glasovalo 29,85%  (1 103 551) od upisanih glasača. HDZ je osvojio 22,72%, a SDP 18,71%. Obje stranke su dobile po četiri eurozastupnika. Lista Hrvatskih suverenista (Hrasta, Hrvatske konzervativne stranke, HSP-a dr. Ante Starčević i Ujedinjenih hrvatskih domoljuba) koju je predvodila Ruža Tomašić postala je treća snaga u državi s potporom 8,52% birača. Mislav Kolakušić je odnio visokih 7,89%, Živi zid 5,66% i Amsterdamska koalicija (HSS, GLAS, IDS, HSU, PGS, Demokrati i Hrvatski laburisti) 5,19% glasova birača, te po jednog eurozastupnika. Most je ostao na 4,67%, Marijana Petir na 4,40% te Neovisni za Hrvatsku na 4,37%. Sve ostale stranke imale su manje od 3% potpore glasačkog tijela.

Za sve ozbiljnije analitičare hrvatskog političkog prostora poruka je jasna – biračko tijelo sklono HDZ-u kaznilo je Plenkovićev smjer vođenja stranke.

Već sam na samom početku njegova mandata napisao da je on „već politička prošlost“ kada je dopustio da na čelu Ministarstva financija ostane ministar Zdravko Marić koji je koji mjesec ranije došao iz potonulog Agrokora. Ništa manje loš potez nije bilo i izbacivanje Mosta iz koalicije, a sve je vrhunac doživjelo prihvaćanjem HNS-a i pomoći prebjega iz SDP-a za koalicijske partnere HDZ-a. Dugoročno, potezi su to koji su uništili koalicijski potencijal HDZ-a i doprinijeli potvrdi prevladavajućeg mišljenja među biračima o vjerolomnosti i nedosljednosti  političara. Sve je na prodaju i sve se može kupiti. Tko što pita narod, bila je poruka između redaka. No, narod nije lud.

Sve je to pratio i veliki svjetonazorski zaokret stranke. Plenković je nametnuo svim članovima svoje Vlade i većini svojih saborskih zastupnika da moraju glasovati za prihvaćanje Istanbulske konvencije. Uz iznimno neugodnu ironiju i poruku protivnicima da pročitaju što piše. Potom je naredio da policija proglasi kako je na prosvjedu protiv Istanbulske bilo pet ili koja tisuća više prosvjednika, dok se radilo o više puta većem broju. Pomoć mu je u tome svesrdno dala i većina medija. Opet je smetnuo s uma da narod ipak vjeruje svojim očima. Goruća tema demografije i iseljavanja apsolutno je ignorirana pod ovom vladom. Onda je krenuo i žestok medijski obračun i vrlo netransparentno i sumnjivo odbijanje građanskih referendumskih inicijativa za promjenu izbornog sustava, odnosno deratifikacije Istanbulske konvencije. Pun samopouzdanja, uvijek s visoka, okružen s hordom klimoglavaca, potpuno odvojen od bila naroda, stvarao je novi HDZ koji bi isto tako mogao biti i novi SDP... No, zato u ozbiljne rezove na ekonomskom polju Vlada se pod njegovom palicom nije upuštala. Istina, pred izbore su buknuli problemi s Uljanikom i 1. majem, Vlada je donijela prijedlog o odlasku u mirovinu sa 67 godina… I broj nezadovoljnika se još povećao, i to pred same izbore.

Ruža i Marijana kao pola stranke

Ni unutar same stranke već dugo ne cvatu ruže. Plenković se nije libio u poludiktatorskoj maniri izbaciti iz stranke ili potpuno marginalizirati sve stranačke kolege koji su se usudili iznijeti stavove drugačije od njega poput: Zlatka Hasanbegovića, Davora Ive Stiera, Mire Kovača, Ivane Maletić… Prvi značajan otpor u stranci dobio je kada je dio saborskih zastupnika HDZ-a odlučio glasovati protiv Istanbulske i pored njegove izričite naredbe. Trakavicu i aferu s Milijanom Brkićem, koja mjesecima puni naslovnice hrvatskih medija, većina analitičara pripisuje upravo Plenkoviću. Vrhunac je bilo sastavljanje liste za Europski parlament gdje je kao nositelja postavio golobrada mladića čija je glavna prepoznatljivost u medijima bila ta da je Šeksov posinak. U novinarskim krugovima se prepričava da je na jednom sastanku nakon izbora Plenković upitao nazočne kakva je razlika je li listu nosio Karlo Ressler ili Stier? Takvo površno shvaćanje odnosa u jednoj političkoj stranci ne zaslužuje uopće komentar. Pa razlika je u tome da su liste koje su, recimo, nosile Ruža Tomašić i Marijana Petir same dobile potporu kao pola HDZ-a, odnosno 54%, u usporedbi s vodećom strankom.

SDP je poput hrvatske ekonomije nenadano profitirao, ni kriv ni dužan. Njegovo stabilno biračko tijelo mu je donijelo iznimno vrijedna četiri mandata, a Bernardiću ojačanu nadu da će preživjeti na čelu stranke. Poslije ovih izbora Živi zid je doživio potpuni fijasko. Nazivaju ga protusistemska – prosvjedna stranka, ali točnije bi ga bilo okarakterizirati kao iracionalna stranka u kojoj skandali nikada nisu prestajali još od parlamentarnih izbora. Živi zid se raspao zbog jedne briselske plaće... Njihove glasove, ali i mnoge od onih na koje računa jedva preživjela Amsterdamska koalicija, sada će gotovo u cijelosti baštiniti bivši sudac Mislav Kolakušić koji je jedno od iznenađenja zadnjih izbora. Njegove prve izjave, o tome koje bi sve dužnosti preuzeo, ukazuju na mogućnost da hrvatske birače očekuje pravi tsunami političke nadrealnosti.

Most će imati ozbiljan zadatak poraditi na pripremama za sljedeće izbore. Rezultati za europske su po njih bili iznimno loši. Medijska zvijezda ljevice Dalija Orešković gotovo se u potpunosti ugasila kad je saznala da ju podržava 2% glasača. No, još teži poraz doživio je Milan Bandić i njegova Stranka rada i solidarnosti koji nisu uspjeli osvojiti ni 2% glasova. Nakon opijenosti brojem zastupnika u Saboru, koji se popeo na 13, ovo je bilo teško prizemljenje zagrebačkog gradonačelnika u realnost i potvrda koliko biračko tijelo cijeni prikupljanje pod svoje skute odbjeglih zastupnika.

Susret s realnošću

Što će se zbiti u HDZ-u u idućim mjesecima, teško je prognozirati. Svi u vrhu te stranke ponavljaju da je HDZ relativni pobjednik, samo manjina priznaje da je rezultat znatno lošiji nego što se očekivalo… Poznati su da se brzo i uspješno riješe svojih predsjednika prilikom svake naznake da se njihov brod opasno zanjihao. Ali mogu li se svaki put uspješno vratiti, je li njihovim biračima možda od svega toga zlo, drugo je pitanje. Hoće li možda Plenković otići put Bruxellesa ili će i on nastaviti neslavni niz politički odstrijeljenih stranačkih prvaka: Sanadera, Kosor, Karamarka? I tko će biti njegov nasljednik? Netko s desnijim stavovima, vjerojatno.

Ali ovi izbori, koji su daleko najtočnija anketa, upozoravaju da bi parlamentarni izbori mogli donijeti još jedan iznimno loš rezultat za tu stranku. I to posebno u slučaju da se udruže liste koje predvode Ruža Tomašić, Hrvoje Zekanović, Vladislav Ilčić, Bruna Esih, Zlatko Hasanbegović, Pero Kovačević i recimo Marijana Petir te ostale manje stranke koje čine desni politički spektar. Ako bi do toga došlo, bilo bi vrlo zanimljivo koga bi njima nasuprot postavio Andrej Plenković? Možda Karla Resslera, Ninu Obuljen Koržinek, Lovru Kuščevića, Dragu Prgometa, Sunčanu Glavak, Gordana Jandrokovića, Branka Bačića… Takva situacija bi sasvim izvjesno iznjedrila još poraznije rezultate za tu stranku. Tada bi vjerojatno jedina nada za ostanak na vlasti bila velika koalicija s SDP-om.

Istina, ostaje i ozbiljno pitanje može li doći do dogovora, može li prevladati racionalnost na desnom političkom spektru o zajedničkom nastupu protiv nikad slabijeg HDZ-a kojeg je stvorio Andrej Plenković? Dosadašnja iskustva su pokazala da tog sluha nije bilo. I tu HDZ sigurno vidi svoju šansu. Ruža Tomašić je odmah poslije ovih izbora pozvala sve domoljube na ujedinjenje u idućoj velikoj političkoj utakmici – na parlamentarnim izborima.

U izbornoj noći vidjeli smo da je nestalo moćno i autokratsko lice predsjednika „pobjedničke“ stranke. Bio je vidno uzdrman i zbunjen. Susret s realnošću. Sve češće se ponavljaju Plenkovićeve riječi upućene Karamarku: „Stranka ne smije biti talac jednog čovjeka…“ Ako Plenković ostane do kraja u borbi za čelno mjesto stranke, mogao bi imati isto iskustvo kao Jadranka Kosor, primjer na koji nas je nedavno podsjetio i Nino Raspudić. Jednom zgodom je kazala kako je nakon gubitka izbora od Karamarka sa svim svojim najbližim suradnicima, njih 30-ak, krenula niz stepenice Lisinskog javnosti priopćiti tu vijest, a na pozornicu je stigla tek u pratnji njih dvoje-troje jer su se putem svi razbježali. Poslije je i izbačena iz stranke.

U svakom slučaju i idući mjeseci bit će i te kako zanimljivi na hrvatskoj političkoj sceni. Uskoro slijede predsjednički izbori, ali glavna utakmica će se ipak voditi na parlamentarnim.  Na međustranačkoj pozornici slijede novi zapleti i okršaji, a svi ishodi su mogući, pa čak i oni najneočekivaniji koji bi mogli, nakon parlamentarnih izbora, dvije najjače stranke izbaciti iz sedla.