Piše: Brane Vrbić, Katolički tjednik

Ako čovjek nema barem jednog pravog prijatelja u životu, to je zaista tužan život. Samo je tužnije od toga kad je čovjek okružen gomilom lažnih prijatelja. U obilju teških tema kojim nas mediji zapljuskuju godinama, gotovo svakodnevno, ispričat ću vam dvije drugačije priče. Priče o prijateljstvu. Jedna je vezana uz jednog nama bliska i draga katoličkog svetca, dok druga priča dolazi iz svijeta popularne glazbe i kulture, a njezini glavni junaci podrijetlom su Židovi.

Karol Wojtyla, danas sveti papa Ivan Pavao II., u jesen 1940. (kako bi izbjegao odvođenje na prisilni rad u Njemačkoj) počeo je raditi kao fizički radnik u kamenolomu i tvornici sode nadomak Krakova. Tu će tijekom strahota Drugog svjetskog rata, kojima je bila izvrgnuta njegova domovina Poljska, provesti četiri godine. Ta mjesta teška fizičkog rada za njega, tada tek studenta kojemu je bila pomrla sva njegova najbliža obitelj, postat će, kako će kazati, „pravo duhovno sjemenište, premda konspirativno“. I upravo na tim mjestima upoznat će predivne ljude, a neki od njih će mu ostati prijatelji do kraja života.

Tajna čovjeka

„Svakodnevno sam susretao ljude koji su radili težak posao, upoznao sam njihovu sredinu, njihove obitelji, ono što ih zanima, njihovu ljudsku vrijednost i dostojanstvo. Doživio sam od njih puno dobra. Znali su da sam student i znali su ako okolnosti ikada dopuste, da ću se vratiti studiju. Svejedno, nikada zbog toga nisam od njih doživio nikakvu neugodnost. Nije im smetalo što na posao donosim knjige. Govorili bi: 'Mi ćemo pripaziti, a vi čitajte.' To se događalo naročito u noćnim smjenama. Često bi govorili: 'Vi se malo odmorite, a mi ćemo pripaziti.'…

Sprijateljio sam se s brojnim radnicima. Često su me pozivali svojim kućama. Kasnije kao kapelan i biskup krstio sam njihovu djecu i unučad, blagoslivljao vjenčanja i vodio pogrebe brojnim od njih. Također sam imao priliku uvjeriti se u to koliko u njima drijemaju vjerske zainteresiranosti i životne mudrosti. Ti kontakti, kako sam već rekao, održali su se dugo poslije okupacije, a neki traju do danas u obliku dopisivanja…“, prisjetio se tih dana Sv. Ivan Pavao II.

„Svaki put kad susretnem fizičke radnike, ne mogu se oteti uvjerenju kako sam spoznao veliku ljubav u životu za vrijeme gotovo četverogodišnjeg rada u kamenolomu i tvornici. (...) A sjećam se svega kao da je bilo jučer. Ovo životno iskustvo, svi njegovi pozitivni aspekti i sva bijeda te okrutnost deportacije poljskih sunarodnjaka u logore smrti ostavili su dubok trag u mom životu. Od tog je vremena tajna čovjeka ušla u moja razmišljanja te osjećaj nepokolebljive obveze da trebam braniti dostojanstvo svakog čovjeka…

Spoznao sam duboku čovječnost obična života, tvrda i mukotrpna, a napuštajući tvornicu kako bih krenuo za svojim poslanjem, sa sobom sam, za čitav život, ponio to iskustvo, ne toliko u tehničkom smislu – nisam imao posebnih sposobnosti za tehniku – koliko, ponavljam, prije svega u ljudskom smislu. Neki naglašavaju kako su moje propovijedi i enciklike previše usredotočeni na čovjeka. Mislim kako to u velikoj mjeri proistječe iz mog iskustva radnika, iz mojih kontakata sa svijetom rada. Sprijateljio sam se s brojnim radnicima. Činjenica što sam ja pošao drugim putom, za neke je bila djelomično iznenađenje, a djelomično su to i očekivali.“ Tako je sveti papa Wojtyla svjedočio o prijateljstvu koje je razvio u preteškim vremenima Drugog svjetskog rata s radnicima u kamenolomu i tvornici sode.

Tajna jedne pjesme

Mnogi od vas su vjerojatno čuli za popularni duet Simon & Garfunkel čiji su hitovi 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća vladali svjetskim glazbenim ljestvicama i radiopostajama. I danas ih često imate prigodu čuti jer su njihovi smisleni tekstovi i privlačne melodije nadživjele ispit vremena. Jedna od najpoznatijih njihovih pjesama je The Sounds of Silence – Zvuci tišine. Ipak, tek nedavno šira je javnost doznala kakva se poruka krije iza početnih stihova The Sounds of Silence. A kada to otkrijete, sljedeći put kada ju poslušate, bit ćete još dirnutiji.

U njezinim prvim stihovima skriva se jedna nevjerojatno i nadahnjujuća priča o prijateljstvu. O njoj više možete pročitati u memoarima Sandija Greenberga – Hello darkness, my old friend: Kako su hrabri snovi i čvrsto prijateljstvo sljepoću jednog čovjeka pretvorili u izvanrednu viziju života.

Sanford (Sandy) Greenberg u toj je knjizi otkrio kako je razvio blisko prijateljstvo s Arthurom (Art) Garfunkelom na Sveučilištu Columbia. Upoznali su se na brucošijadi te se vrlo brzo sprijateljili zbog zajedničke ljubavi prema glazbi i književnosti. Postali su i cimeri. Međutim, nedugo nakon što je započeo studirati, Greenbergu je dijagnosticiran teški glaukom koji je napadao njegove očne živce.

Zbog saznanja da će oslijepjeti, Greenberg je postao depresivan. Napustio je naum završiti pravo i postati odvjetnik te se slomljen i uništen vratio kući u Buffalo. Uz svu tu nedaću Sandy se brinuo kako će postati teret za svoju obitelj koja je tada bila u financijskim poteškoćama. Obuzet strahom i depresijom, prekinuo je kontakt sa svojim starim prijateljima: nije odgovarao na pisma ni uzvraćao telefonske pozive.

Međutim, nije računao na to da će njegov najbolji prijatelj Art ostaviti sve, ući u zrakoplov te se pojaviti na vratima njegova doma. Nagovorio ga je da se vrati na sveučilište i obećao mu da će mu uvijek biti od pomoći.  

Garfunkel je održao obećanje, vjerno je pratio Sandija u kampusu i doslovce je bio oči za gotovo slijepa prijatelja. Posebno mu je bilo važno da njegov prijatelj, iako uronjen u svijet tame, nikada ne osjeća usamljenost. Garfunkel je sebi nadjenuo ime „Mrak“ (Darkness) da bi pokazao svoju empatiju prema prijatelju. Kada bi mu nešto čitao, obično bi rekao: „Mrak će ti sada čitati.“

Art je u potpunosti organizirao svoj život kako bi mogao pomagati Sandiju. Jednog dana Art Garfunkel je vodio Sandija kroz prepunu postaju Grand Central kada je iznenada rekao da mora ići. Ostavio je svog slijepog prijatelja sama i skamenjena od straha. Sandy se spoticao, padao, sudarao s ljudima… Tek poslije nekoliko sati pronašao je traženu liniju metroa. Nakon što je izišao iz postaje u 116. ulici, sudario se s čovjekom koji mu se ispričao. Sandy je odmah prepoznao Artov glas. Ispostavilo se da ga je njegov vjerni prijatelj pratio cijelim putom do kuće pazeći da je siguran, ali u isto vrijeme pružajući mu i neprocjenjivi dar neovisnosti. Pokazao je Greenbergu što je sposoban postići i da može živjeti samostalno. „Taj trenutak je bila iskra zbog koje sam počeo živjeti potpuno drugačijim životom, bez straha i bez sumnje. Zbog toga sam neizmjerno zahvalan svom prijatelju”, napisat će u svojoj biografiji Sandy Greenberg. Sandy je diplomirao na Columbiji, a zatim na Harvardu i Oxfordu. Oženio je svoju srednjoškolsku ljubav i postao iznimno uspješan poduzetnik, inovator, pisac i filantrop. Osobito se istaknuo u pomaganju slijepih i slabovidnih osoba.

Dobro se dobrim vraća

Dok je bio na Oxfordu, Sandy je dobio poziv od Arta. Ovog puta Art je bio taj kome je bila potrebna pomoć. Oformio je folk-rock duet sa svojim prijateljem iz srednje škole Paulom Simonom i očajnički im je trebalo 400 dolara da snime svoj prvi album. Sandy i njegova supruga Sue imali su u tom trenutku 404 dolara na bankovnom računu, ali Sandy je bez premišljanja sav taj novac poslao svom prijatelju s Columbije.

Prvi album Simona i Garfunkela nije bio uspješan, ali je jedna od pjesama s tog albuma - The Sounds of Silence postala hit broj jedan godinu dana kasnije u SAD-u. A znate li kojim riječima počinje ta pjesma? Riječima kojima je Garfunkel uvijek pozdravljao svog slijepog prijatelja: „Hello, Darkness, my old friend.“ („Pozdrav, Mrače, moj stari prijatelju.“). Garfunkel je kroz te stihove poručio: prijateljstvo koje se temelji na ljubavi, suosjećanju i žrtvi s obiju strana, ostaje jednako čvrsto i danas kao i prije puno, puno godina.

Ostalo je povijest. Simon & Garfunkel postali su jedan od najpopularnijih glazbenika na svjetskoj glazbenoj sceni. Dvojica prijatelja s Columbije - Art Garfunkel i Sandy Greenberg, od kojih je svaki na svoj način doprinio svijetu, ostali su do danas najbolji prijatelji. Art Garfunkel rekao je da je shvatio što je istinski život od trenutka kad se sprijateljio sa Sandijem. „Postao sam bolji čovjek u vlastitim očima i počeo sam shvaćati tko sam – netko tko je podrška prijatelju.“ Sandy će pak sebe opisati kao „najsretnijeg čovjeka na svijetu“.

Tako glasi ovaj zanimljivi zapis iz memoara Sandija Greenberga: „Hello darkness, my old friend…“

Završimo jednom irskom narodnom izrekom: Pravi prijatelji su kao djetelina s četiri lista: teško ih je naći i sretni ste ako ih imate.