Piše: Brane Vrbić, Katolički tjednik

Ove godine jesen u BiH kasni. Izgleda da će ostati stiješnjena u nekoliko tjedana između ljeta i zime kao što je povijesni rudarski grad Vareš stiješnjen u dolini rječice Stavnje, među njezinim strmim obalama. Hrvati koje tog dana srećem u gradu kažu mi da kasni pravda i za vareške Hrvate koji su u samo nekoliko dana, prije točno 30 godina, protjerani s namjerom da zauvijek budu izbrisani iz grada i njegove okolice gdje su od pamtivijeka bili većina.

U Varešu je 8. studenoga, u organizaciji predstavnika Koordinacije udruga proisteklih iz Domovinskog rata HVO-a Vareš, obilježena 30. obljetnica stradanja Hrvata te općine i Dan sjećanja. Iz vareškog maglovitog jutra i oblačna dana ponovno su isplivala brojna jasna i bolna sjećanja na najteže dane u njegovoj novijoj povijesti kada je grad napustila dugačka kolona od oko 7 000 Hrvata i zaputila se u nepoznato put šuma planine Zvijezde. Njih samo oko 700 je ostalo u Varešu… Grad je opljačkan, a već ranije su okolna hrvatska sela bila spaljena i sravnjena sa zemljom. Pripadnici vareške brigade uspostavili su i obranili malu enklavu Daštansko, a civili su spas pronašli u Kiseljaku, Hercegovini, Hrvatskoj, zapadnoj Europi… 

Prije 30 godina…

I čulo se i vidjelo se kako je teško o tim danima bilo govoriti svim sudionicima prigodne akademije. Dražana Klarić, predsjednica Udruge obitelji poginulih i nestalih hrvatskih branitelja općine Vareš, podsjetila je okupljene da je kalvarija vareških Hrvata započela kada je Armija BiH napala hrvatsko selo Kopijare, a nad općinom Vareš nadvio se zloduh rata... „Kraj listopada i početak studenog 1993. zasigurno su najteži dani u povijesti našeg grada i ostat će upisani crnim slovima. Ni naslutiti nismo mogli, niti ičim zaustaviti zločinačke naume, a dogodili su se… Dana 30. listopada napadnuti su Duboštica, Borovica, Vijaka i ostala sela, grad je u okruženju, scenariji isti. Kolone i kolone uplašenih i iznemoglih mještana okolnih sela slijevale su se u grad. Borovica je gorjela: 315 obiteljskih objekata je spaljeno, oko 1 000 gospodarskih objekata, ubijeno je i spaljeno pet mještana koji su ostali u svojim domovima vjerujući da će pripadnici ABiH poštedjeti nemoćne i nenaoružane starce. Tri tijela još nisu pronađena. Pripadnici tadašnjeg UNPROFOR-a ušli su u selo kada je gorjelo, te nakon toga izjavili da normalni ljudski um to ne može uraditi.

Drugi studenoga 1993. gubimo svaku nadu. Grad je pao. Počinje kalvarija Hrvata Vareša: ostavljeni, zaboravljeni, u strahu i molitvi za naše najmilije krećemo u neizvjesnost. Perun je gorio, ne od groma i nevremena, već od neprijateljske namjere uništiti sve pred sobom. Ulaskom u grad pljačkalo se sve što je hrvatsko. Nastavila se okrutnost prema nedužnim civilima, silovanja, paljenja sela i svetinja, više od 7 000 prognanih. I nakon 30 godina za većinu zločina izostale su optužnice kako pojedinačno, tako i po zapovjednoj odgovornosti…“, kazala je, između ostalog, Dražana Klarić koja se osobito prisjetila poginulih hrvatskih branitelja. Naglasila je kolika je vrijednost mira i zaželjela da se stradanje kroz koje su prošli vareški Hrvati nikomu ne ponovi.

Umirovljeni brigadir Mario Andrić, ratni zapovjednik 96. domobranske pukovnije Bobovac-Vareš, na akademiji je iznio kroniku predratnih i ratnih zbivanja te stradanja na području općine Vareš. „Nespokoj je postajao sve prisutniji, a opći napad sve izvjesniji. Uslijedio je uoči dana Svisvetih. Samo tijekom iduća 72 sata 41 pripadnik brigade je poginuo, 77 ih je ranjeno, a 58 zarobljeno te preživješe golgotu logora u Varešu, Zenici i Tuzli. Ovi gubitci imali su za posljedicu pad morala, teška psihička stanja, ali nakon napuštanja grada pred daleko nadmoćnijim snagama, uspostavljena je i stabilizirana crta obrane, brigada je stvorila koheziju….

Bila je to teška nedaća, ali teške su bile i izjave javno upućene u hrvatski medijski eter 'Vareš je pao bez ispaljena metka' i slično... Bježanje dijela općinskih dužnosnika koji su do jučer uživali blagodati vlasti, ali i dezertiranje nekoliko časnika, dolazak zadnjeg konvoja u Vareš bez ijednog metka ili komada oružja, proizveli su osjećaj odbačenosti, zaboravljenosti i žrtvovanosti. Uspostava života u enklavi koju brani 1 278 pripadnika brigade u kojoj se nalazilo i oko 300 civila, između ABiH i VRS-a, uz svakodnevne pogibije i stradavanja, nije bila jednostavna zadaća. Vješte ruke vareških majstora i onih 97 pripadnika brigade fakultetski obrazovanih (7,5% pripadnika brigade) u roku samo nekoliko dana projektirali su i sazidali pekarnicu, kuhinju, organizirali ambulantu i stacionar… Stabiliziranjem crte obrane u pržićkoj enklavi, a neki ju jednostavno nazvaše Daštansko, stvorena je sigurnost, a organiziranjem života – dostojanstvo. Odlična uspostava životnih uvjeta u maloj enklavi osigurala je nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma da 120 pripadnika brigade Bobovac doprinese ustrojstvu 3. gardijske brigade, a preustrojem u 96. pukovniju 1. srpnja 1994. da ista da veliki doprinos u svim operacijama od Kupresa do Bočca, od operacije Zima do Maestrala. Sposobnost stečena na planini Zvijezdi činila nas je prepoznatljivim. Zato smo redovito dobivali zadaće na planinskim visovima Cincara, Šatora...“, podsjetio je na ratni put brigade Bobovac Mario Andrić. Brigada Bobovac, tj. 96. pukovnija kraj rata je dočekala sa 7,7% poginulih pripadnika, 14% ranjenih, a 6,8 % je prošlo kroz logore.

Potresna ispovijest

Dan prepun emocija koji je počeo svetom misom, a nastavio se akademijom, zaokružilo je predstavljanje knjige Vareške suze, autorice Grete Filipović. Događaji koji su opisani u knjizi potresno su svjedočanstvo, istinita priča kako je Zlo željelo uništiti, ne samo jednu osobu, nego gotovo cijelu jednu obitelj, preko užasnog ratnog zločina koji je trebao ostati zauvijek nekažnjen, skriven, a svojim otrovom uništavati i godinama poslije brojne nevine ljude. Srećom, nije bilo tako.

Knjiga govori o pobjedi Dobra. Jedna hrabra žena je Zlo porazila onim što ono nikako ne podnosi – Istinom. Onog trenutka kad je Greta ispisala prve rečenice svoje ispovijesti… Zlu, koje je napalo članove obitelji Mijatović, kako glasi Gretino djevojačko prezime, već načeto zemaljskim sudskim pravorijekom, odrubljena je otrovna glava. Poput biblijske heroine Judite koja je zlu utjelovljenu u osvajaču i nasilniku Holofernu, odrubila glavu i donijela pobjedu svom izraelskom narodu, tako je Greta Filipović smogla snage ispričati svoju povijest pod punim imenom te istinom potpuno poraziti Zlo koje je prijetilo zauvijek porobiti nju, ali i njezinu čitavu obitelj.

Autorica je ispisala stranice prevažnog svjedočanstva koje nam daje uvid u život, nedaće i stradanje, ne samo jedne žene i obitelji, nego i hrvatskog katoličkog naroda u dolini rijeke Krivaje i Carevoj Ćupriji te vareškom kraju u proteklom ratu. Ova svjedočanstva važna su građa za uvid što se zbivalo i u kakvom je položaju bio apsolutno manjinski hrvatski narod na jednoj mikrolokaciji, u dijelu BiH pod kontrolom bošnjačke Armije BiH.

Jedna od najvažnijih poruka koju nam je kroz Vareške suze uputila Greta Filipović je poziv žrtvama iz bilo kojeg naroda, koje su proživjele užas i strahote poput njezinih, da se usude to kazati, prijave zločince, ali i poziv odgovornim institucijama pomoći žrtvama. Znamo da ratni zločini nikada ne zastarijevaju.

Prebitno je napomenuti da Greta jasno razlikuje i razdvaja počinitelje zločina od naroda iz koga dolaze… Kad budete čitali knjigu, to ćete uočiti na bezbroj mjesta. Gretina životna filozofija utemeljena je na kršćanstvu, na onome što joj je usađeno u obiteljskom domu, na poštovanju i ljubavi prema ljudima bez obzira iz kojega su naroda i koje su vjere. Upravo zbog svega toga ona se ne boji kazati da se zločin nad njom dogodio jer je bila potpuno nezaštićena Hrvatica. Nikada joj neće biti jasne monstruozne i besmislene laži koje su tkane oko nje i njezine obitelji i koje su prethodile užasu kroz koji će proći, dok su njezin život i briga za tolike prognanike i nevoljnike koji nisu bili pripadnici njezina naroda svjedočili nešto sasvim drugo. No, u ratu, i pored vlastitih očiju, toliki postaju hodajući slijepci.

Upravo je njezina katolička vjera bila oslonac da preživi svu tu strahotu, da smogne snagu i odlučnost napisati ovu potresnu ispovijest.

Kada stvarnost postaje umjetnost

Gretine Vareške suze ostale su bolno zatomljene u siječnju 1994. upravo u ovome gradu, ali će gotovo 30 godina poslije, bolno, ali i iscjeljujuće, opet u istom mjestu, poteći i kroz duše čitatelja noseći poruku da Dobro nije dopustilo Zlu imati posljednju riječ. „Neka istina ostane zapisana. Kroz Vareške suze neka teče opomena za budućnost i bude spomen na sve nevine žrtve proteklog rata. ZLOČINCI NIČIJU DUŠU UPRLJATI NEĆE…“, poručila je autorica u svojoj knjizi.

Na kraju predstavljanja knjige, tijekom koga su potekle i mnoge suze, svi nazočni u dvorani Radničkog doma u Varešu su ustali i dugačkim pljeskom pozdravili Gretu Filipović. Vjerujem da će ta slika ostati duboko utisnuta u sjećanje svih koji su tog dana bili u Varešu.

U pogovoru knjige prof. Zrinka Mandurić napisala je kako se autorica izdigla iz pepela poput Feniksa i vratila čitatelju vjeru u ljude i u dobro. „No, ova žena, ona se bez straha usudila pisati retke u autobiografskoj formi, punim imenom i prezimenom. To je veličina koja ostavlja bez daha. Ovdje stvarnost postaje umjetnost i to je jedina iskrena kritika, bez obzira na sve što nas uči teorija književnosti… Duša je puna ožiljaka, ali duša je to koja je svoj križ objeručke prihvatila. To je duša Hrvatica, katolkinja, žena u kojima prepoznajemo lik svojih majki, žena kojima je drugo ime HRABROST, koje mogu postojati samo u srcu surove stvarnosti ponosne i prkosne Bosne.“