Faktografija

Veliki svetci posljednjih vremena


Bog je gospodar povijesti i u njoj djeluje i preko Blažene Djevice Marije. Fatimska ukazanja pokazala su koliko je Nebu stalo do čovjeka i čovječanstva. Sv. Ljudevit Montfortski, koji je utjecao na mnoge, Gospinu je ulogu opisao u svojoj Raspravi o pravoj pobožnosti prema Blaženoj Djevici Mariji.

Piše: Brane Vrbić

Ukazanja Blažene Djevice Marije u Fatimi 1917. godine upozorila su čovječanstvo na nevjerojatne povijesne obrate koji će uslijediti: kraj I. svjetskog rata, nadolazeće zlo komunizma, novi svjetski rat ukoliko ne dođe do obraćenja, otpadništvo od vjere, progon vjernika… te povratka čovječanstva Bogu. A zar i samo mjesto tih zbivanja ne ukazuje – o čemu se relativno malo promišljalo – na odnos kršćanstva i islama, tako aktualan u ovom trenutku povijesti? Zašto se Blažena Djevica Marija odlučila ukazati na jedinom mjestu u Portugalu koje nosi muslimansko ime, ime Muhamedove kćeri? No, o tome više nekom drugom zgodom. Tijekom svojeg posjeta Fatimi u svibnju 2010. godine papa u miru Benedikt XVI. je kazao: „Zavaravaju se oni što misle da je završena proročka misija Fatime!“

Zar danas nismo svjesni da je Fatima bio izravan Božji zahvat preko Blažene Djevice Marije u tijek ljudske povijesti? Bio je to poziv na obraćenje i pokoru, poziv koji vrijedi i danas. Tadašnji predstojnik Kongregacije za nauk vjere kardinal Joseph Ratzinger, kojemu je Sv. Ivan Pavao II. povjerio objavljivanje trećeg dijela fatimske tajne 2000. godine, ustvrdio je da tijek povijesti nije nepromjenjivo zacrtan, odnosno da ne postoji nepromjenjivi usud povijesti na koji ne može utjecati snaga molitve i vjere.

„Čovječanstvo trajno napastuje neprijatelja dobra, koji je uvijek spreman baciti ga u bezdan propasti. Ali Sin Božji došao je uništiti zlo. U toj borbi Marija, snažno uključena u Kristovo spasenjsko djelo, djelatno sudjeluje sa svojim Sinom protiv Sotone“, rekao je prije tri godine kardinal Angelo Amato (nekadašnji tajnik Kongregacije za nauk vjere) dodavši kako je Marija prava „zvijezda koja prati Crkvu i čovječanstvo na burnom putu kroz povijest, podižući u dušama vjernika snagu dobra koja uklanja i pobjeđuje razarajuće napade ljudi i izopačenih ideologija“.

Za nas vjernike je neupitno: Bog je gospodar povijesti i u njoj djeluje i preko Blažene Djevice Marije. Fatimska ukazanja, iako spadaju u privatne objave, ponovno su pokazala koliko je Nebu stalo do čovjeka i čovječanstva, njegova usuda, ali su nam podcrtala i nezaobilaznu ulogu Isusove majke u povijesti koju živimo.

„Rasprava o pravoj pobožnosti prema Presvetoj Djevici Mariji“

O Mariji, o posljednjim vremenima, o vjernicima i svetcima tih vremena pisao je i jedan ne odveć nam poznat svetac iz francuske Bretagne. Riječ je o Sv. Ljudevitu Montfortskom (1673. – 1716.). Ljudevit je bio svećenik, teolog, misionar, asketa, mistik i pisac. Proglašen je svetim 1947. godine. Njegova teološka razmišljanja utjecala su na razvoj suvremene marijanske doktrine. Ostat će u povijesti zapisan kao jedan od najvećih pučkih misionara u Katoličkoj Crkvi koji je za vrijeme života propješačio nevjerojatnih 25 000 kilometara i održao nekoliko stotina misija. Sveti Ljudevit je i umro za vrijeme pučkih misija. Osnovao je mušku redovničku zajednicu Misionari monfortanci – Družba Marijina, žensku redovničku zajednicu Kćeri Mudrosti te laičku zajednicu Braća Sv. Gabrijela. I sama ta činjenica dovoljno govori koju je širinu i proročku viziju imao ovaj svetac. Misionari monfortanci djeluju od 1976. i u Hrvatskoj, a njihov samostan nalazi se u zagrebačkom naselju Blato.

Rasprava o pravoj pobožnosti prema Presvetoj Djevici Mariji (na hrvatskom jeziku je objavio Symposion, Split, 2005.) je njegovo najvažnije djelo napisano 1712. godine. Po proročkoj riječi samoga svetca, rukopis je bio sakriven zbog Francuske revolucije „u tami jednoga kovčega“ i nakon toga zaboravljen i ponovno otkriven godine 1842. Od 1843. godine to je marijansko djelo doživjelo više od 300 izdanja, na 30-ak jezika. Zanimljivo je da je prvi hrvatski prijevod uredio vrhbosanski nadbiskup dr. Josip Stadler 1894. godine. Sv. papa Ivan Pavao II. uzeo je za svoje geslo Totus tuus (Sav tvoj) koji izvorno potječe od Sv. Ljudevita Montfortskog, a i sam je u nekoliko navrata istaknuo koliko je na njega utjecala knjiga Rasprava o pravoj pobožnosti prema Blaženoj Djevici Mariji. Grob ovog svetca u Saint-Laurent-sur-Sèvreu posjetio je u rujnu 1996. godine. U pismu Misionarima monfortancima 2003. godine je napisao: „Meni je u vrijeme moje mladosti puno pomoglo čitanje ove knjige u kojoj sam pronašao 'odgovor na svoje sumnje' izazvane strahom da bi pretjerano štovanje Marije umanjilo prvenstvo štovanja koje dugujemo Kristu (usp. Dar i otajstvo, str. 38.). Pod mudrim sam vodstvom Sv. Ljudevita shvatio da živi li se Marijino otajstvo u Kristu, takav rizik ne postoji. Mariološka je misao ovoga svetca „ukorijenjena“ u trojstveno Otajstvo i u istinu Utjelovljenja Božje Riječi“.

Živimo u vremenu diktature relativizma. Sve je relativno: istina, pravda, poštenje, moral… Čovjek u ulozi Bog. Živimo u vremenu u kojemu se nastoje relativizirati i uništiti istinske vrijednosti. Ovo je i vrijeme velike krize Crkve. Napadnuta je i izvana i iznutra. Čemu sve nismo svjedočili posljednjih mjeseci: optužbama za tisuće seksualnih prijestupa diljem svijeta počinjenih od strane svećenika i biskupa, homoseksualnim mrežama, laiciziranju kardinala, stalnim zahtjevima da se promijene temeljne stvari u samom moralnom nauku Crkve, a time i sami temelji vjere… Što je odgovor na ovu krizu koja će sigurno mnoge udaljiti od Crkve? Odgovor je samo jedan – svetost. Jer ova kriza može biti i veliko pročišćenje Crkve koju, to nikada ne zaboravimo, vrata paklena neće nadvladati.

Sveti Ljudevit u Raspravi o pravoj pobožnosti prema Presvetoj Djevici Mariji kaže da će naklonost Blažene Djevice Marije biti potrebna osobito u posljednjim vremenima i da će ta vremena iznjedriti velike svetce. „To znači da će se najveći svetci i duše najbogatije u milosti i u krjepostima najustrajnije moliti Presvetoj Djevici, imat će je uvijek pred očima kao svoj savršeni uzor da je nasljeduju i kao svoju jaku pomoćnicu koja će ih pomagati. To će se, rekoh, dogoditi osobito na kraju svijeta, i to uskoro, jer Svevišnji hoće sa svojom svetom Majkom oblikovati velike svetce koji će u svetosti nadvisiti većinu drugih svetaca kao što libanonski cedri visinom nadvisuju male grmičke…“ Dodaje da za „drugoga dolaska Isusa Krista Marija treba biti poznata i otkrivena po Duhu Svetome, da po njoj privede ljude na spoznanje, ljubav i na službu Isusa Krista jer sada više ne postoje razlozi koji su vodili Duha Svetoga da sakrije svoju Zaručnicu za njezina života i da je samo malo objavi i nakon što je naviješteno Evanđelje.“

Marija svijetli putujućem Božjem Narodu

Sv. Ljudevit Montfortski će ustvrditi da Bog hoće objaviti i očitovati Mariju, remek-djelo svojih ruku, u posljednjim vremenima i za to daje sedam razloga.

„Prvo – zato što se Ona na ovome svijetu sakrila i ponizila ispod praha svojom dubokom poniznošću, postigavši od Boga i od njegovih apostola i evanđelista da je ne razglašuju. Drugo – budući da je ona remek-djelo Božjih ruku, na zemlji po milosti i na Nebu po slavi, Bog hoće da ga ljudi na zemlji hvale i slave zbog toga remek-djela.

Treće – kako je Ona zora što prethodi i otkriva nam Sunce pravde, Isusa Krista, to je trebamo upoznati i otkriti, da bismo tako upoznali i otkrili Isusa Krista.

Četvrto – budući da je Ona put kojim je Isus Krist prvi put došao k nama, Ona će to biti i kad On dođe drugi put, iako na drukčiji način.

Peto – budući da je Ona sigurno sredstvo i put ravan i bez ljage, kojim stižemo Isusu Kristu i savršeno ga nalazimo, to treba da ga po njoj nađu one svete duše koje imaju sjati u svetosti. Tko nađe Mariju, naći će život (usp. Iz 8,35), to jest Isusa Krista koji je put, istina i život (Iv 14,6). Ali Mariju ne može naći tko je ne traži; a ne može je tražiti tko je ne pozna, jer nitko ne traži i ne želi nepoznat predmet. Treba, dakle, da Marija bude poznatija negoli ikada, da se tako više pozna i slavi Presveto Trojstvo.

Šesto – Marija treba zasjati u ovim posljednjim vremenima, više nego ikada, svojim milosrđem, svojom moći i svojom milošću; svojim milosrđem, da natrag dovede i ljubazno primi bijedne grješnike i zalutale koji će se obratiti i povratiti u Katoličku Crkvu; svojom moći protiv neprijatelja, idolopoklonika, raskolnika, muhamedanaca, Židova i okorjelih bezbožnika koji će se strahovito buniti nastojeći svojim obećanjima i prijetnjama zavesti i upropastiti sve one koji im budu protivni; i napokon, Ona treba zasjati svojom milošću, da ohrabri i podupre sve junačke vojnike i vjerne sluge Isusa Krista, koji će se boriti za njegove interese.

Sedmo – napokon, Marija treba biti strašna đavlu i njegovim ortacima kao vojska spremna na boj, osobito u ovim posljednjim vremenima jer đavao dobro zna da ima malo vremena, mnogo manje nego ikada prije, da upropasti duše, pa zato svaki dan udvostručuje svoje napore i svoje navale. On će, zaista, brzo podignuti krvava progonstva i stavljat će strašne zasjede vjernim slugama i pravoj njezinoj djeci koju on teže svladava negoli ostale ljude.“

Svetac iz Bretagne ističe: „No moć Marijina nad svim đavlima sinut će osobito u posljednjim vremenima, kada će Sotona stavljati zasjede njezinoj peti, to jest njezinim poniznim sužnjevima i njezinoj siromašnoj djeci, što će ih ona podignuti da ratuju protiv Sotone. Oni će biti maleni i siromašni u očima svijeta, niski pred svima poput pete; svatko će ih gaziti i gnječiti kao što se događa peti s obzirom na ostale tjelesne udove. Ali zato će biti bogati Božjim milostima, koje će im Marija dijeliti obilno; bit će veliki i uzvišeni u svetosti pred Bogom i nadvisit će svaki stvor svojom vatrenom revnošću. Božja će ih pomola tako jako podupirati da će svojom petom – svojom poniznošću – u jedinstvu s Marijom satrti glavu đavlu, a Isusu pribaviti slavnu pobjedu.“

Poglavlje naslovljeno Pobožnost prema Mariji je potrebna osobito u posljednjim vremenima (49-59) Sv. Ljudevit Montfortski završava sljedećim riječima: „Napokon znademo da će to biti pravi Kristovi učenici koji će nasljedovati njegovo siromaštvo, poniznost, prijezir svijeta i ljubav; naučavat će uski Božji put u čistoj istini, prema evanđelju, a ne prema načelima svijeta, a pri tom se neće uznemirivati, niti će gledati ikome u lice, niti će štedjeti, slušati ili se bojati ikojega smrtnika, ma ne znam koliko on bio moćan. U ustima će svojim imati dvosjekli mač riječi Božje; na svojim će leđima nositi krvavu zastavu Križa, propelo u desnoj ruci, a krunicu u lijevoj; sveta imena Isusa i Marije u svome srcu, a čednost i umrtvljenost Isusovu u svemu svome vladanju. Eto takvi će biti oni veliki ljudi koji će doći, koje će Marija podignuti, po naredbi Svevišnjega, da rašire njegovo kraljevstvo nad kraljevstvima bezbožnika, idolopoklonika i muhamedanaca. Ali, kad će to biti i kako?... Sam Bog to zna: naše je moliti, uzdisati i u šutnji čekajući čekati (usp. Ps 40,2).“

Završimo s riječima Drugog vatikanskog sabora: „Isusova Majka, kao što je tijelom i dušom već proslavljena na nebu, slika i početak Crkve kakva ima biti u budućnosti, tako i na ovoj zemlji, dok ne dođe dan Gospodnji, svijetli putujućem Božjem Narodu kao znak pouzdane nade i utjehe (Lumen Gentium, 68)“.