Zaboravljene obljetnice


Ove godine navršava se 140 godina otkada je Austro-Ugarska Monarhija zaposjela BiH i 110 godina od pripojenja (aneksije), odnosno njena potpunog uključivanja u zakonodavni i pravni sustav tada velike srednjoeuropske monarhije.

Piše: Brane Vrbić

Dva iznimno značajna nadnevka o kojima se u BiH gotovo i ne govori. Austrougarsko zaposjedanje Bosne i Hercegovine bilo je rezultat dogovora velikih europskih sila na Berlinskom kongresu 1878. koje su dale mandat Austro-Ugarskoj da uđe s vojskom u zaostali i periferni dio Osmanskog Carstva na umoru. Austro-Ugarska Monarhija je dobila mandat da uvede red i mir u BiH i ustroji novu upravu. U lipnju 1878. počele su vojne pripreme, a 28. srpnja austrougarska vojska pod zapovjedništvom baruna Josipa Filipovića prelazi kod Broda Savu i kreće u tromjesečnu vojnu operaciju (uz proboj i iz Dalmacije) zauzimanja BiH i Novopazarskog sandžaka. Otpor austrougarskim postrojbama je pružalo lokalno muslimansko pučanstvo, ponegdje i srpsko. Te godine su završena četiri mračna stoljeća osmanske okupacije nekadašnjeg bosanskog kraljevstva i BiH se ponovno našla u europskom uljudbenom krugu.

Austro-Ugarska je tek neodlučno i nevoljko odlučila zauzeti Bosnu, ustvrdit će povjesničar Noel Malcolm. „Dakako da su komentatori već poodavno bili tvrdili da je Bosna bogata prirodnim blagom (poljodjelstvo, šumarstvo, rude) i da bi bilo razborito razvijati to blago zajedno s primorjem – koje je bilo u austrijskim rukama. Austrijskim vojnim vlastima bilo je isto tako stalo do toga da se domognu strateškog zaleđa dalmatinske obale. Ali kad se 1869. na najvišem mjestu raspravljalo o zauzimanju Bosne, dvojica vodećih kreatora vanjske politike bila su protiv toga: Gyula Andrâssy, ministar vanjskih poslova, i Benjamin Kâllay, ekspert za povijest Južnih Slavena (i poslije autor cijenjene historije Srba), koji je tada bio austrijski konzul u Beogradu. Ni jedan od njih dvojice nije želio da se Austro-Ugarska optereti s još milijun-dva Slavena. U tom slučaju proistekli bi problemi i iz podvojenog ustava 'Dvojne Monarhije': bi li Bosnom vladala Austrija ili Ugarska, ili neko zajedničko tijelo? Ili bi bila pripojena Hrvatskoj, koja je od 1868. stekla neku vrstu samouprave, s namjesnikom kojega je imenovala Ugarska, s vlastitim Hrvatskim saborom i sa skupinom hrvatskih zastupnika u Mađarskom parlamentu?... Ali bilo je nešto što je austrougarska vlada još manje željela. Bilo bi vrlo loše kad bi se Hrvatska posve osamostalila i osnovala svoju državu, ali bi još mnogo gore bilo kad bi se Srbija proširila, kad bi najprije pripojila Bosnu, a onda potkopala austrougarsku vladavinu u Hrvatskoj. Srpska objava rata Osmanlijama 1876. napokon je navela Austrijance da ozbiljno razmisle o zauzimanju Bosne. Da su bili uvjereni da sultan može očuvati vlast u Bosni na neograničeno vrijeme, ne bi bili ni prstom maknuli“, ustvrdit će britanski povjesničar.

Iz „tamnog vilajeta“ put Europe

Tako je BiH od „tamnog vilajeta“ i „europske Turske“, ponovno postala dio Europe. Turci su za upravljanje cijelim teritorijem BiH imali svega 120 službenika, a broj austrougarskih činovnika porastao je, kombinacijom birokratske temeljitosti i Parkinsonova zakona, do 1908. godine na 9 533 zaposlena. U prve dvije godine izgrađena je željeznička pruga od hrvatske granice do Zenice (190 kilometara). Nakon tri godine produžena je pruga do Sarajeva (još 80 kilometara). Obujam državnih investicija bio je kolosalan: do 1907. vlada je izgradila 111 kilometara širokotračnih željezničkih pruga, 911 kilometara uskotračnih i više od 1 000 kilometara glavnih prometnica i isto toliko lokalnih putova s ukupno 121 mostom. Godine 1912. i 1913. BiH je imala godišnji izvoz u vrijednosti od 28 milijuna dolara i više od 65 000 industrijskih radnika. Samo tih nekoliko podataka govori o ogromnom gospodarskom, a s njim i kulturološkom iskoraku, koji je BiH zabilježila u vrijeme vladavine Austro-Ugarske Monarhije. Nemjerljiv je iskorak i u podizanju cijelog obrazovnog te zdravstvenog sustava na području BiH koji uopće nije postojao u doba osmanske vladavine. O velikom napretku na području urbane gradnje, kulture te sveopćeg podizanja kvalitete života pod austrougarskom upravom dalo bi se govoriti danima…

Treba istaknuti još jednu važnu činjenicu: I pored nekih uvriježenih mišljenja ne može se reći da su bosanskohercegovački katolici u vrijeme austrougarske uprave postali privilegirana zajednica. Austro-Ugarska je oprezna politika ostavila snažan dojam na Williama Millera, koji je 1898. zapisao: „Rimokatolici... koji su dugo očekivali pomoć od Austrije i, naravno, pozdravili njen dolazak kao velike katoličke sile, pomalo su razočarani što oni, koji tvore nešto više od jedne petine pučanstva, ne mogu nastupati kao 'glavni partner' u bosanskoj tvrtki. Po mom mišljenju, nema boljeg dokaza jednakog postupanja vlasti s različitim konfesijama od same činjenice da ima takvih razočaranja.“ Američki novinar W. E. Curtis, koji je posjetio BiH 1902., stekao je sličan dojam jednakog postupanja sa svima: „Članovi različitih vjeroispovijesti druže se jedni s drugima na prijateljskoj osnovi iskazujući uzajamno poštovanje i uzajamnu toleranciju; sudovi mudro i pošteno sude, pravda je zajamčena svakom građaninu, bez obzira na vjersku pripadnost i društveni položaj.“

Treba istaknuti da potkraj XIX. stoljeća počinju u BiH politička okupljanja na vjerskoj, a to zapravo znači i na nacionalnoj, osnovi. No i to vrijeme bilježi i jedan veliki ahistorijski i neuspješni pokušaj koji se na različite načine od tada više puta ponavljao kroz povijest. Zar tome ne svjedočimo i danas od strane bošnjačkih unitarista? Prisjetimo se. U želji da se BiH što više izolira od utjecaja iz Zagreba i Beograda austrougarski upravitelj u BiH, mađarski povjesničar i bivši diplomat, te austrougarski ministar financija od 1882. do 1903., Benjâmin Kâllay nameće bošnjačko ime za jezik i pokušava ustrojiti u BiH novu, zajedničku naciju – bošnjačku. Prema njemu, to je trebala biti brana hrvatskom i srpskom nacionalnom pokretu u BiH. Tu ideju će u stvarnosti zapravo jedino podržati bosanski muslimani (iako i pojedini bošnjački autori poput Š. Filandre tvrde suprotno) dok među Hrvatima i Srbima neće naći nikakvo uporište. Kâllay je odobrio muslimanskim intelektualcima izdavanje lista Bošnjak (1891.) čiju će povijest označiti pjesma koju je spjevao Safvet beg Bašagić. Pjesma glasi: „Znaš, Bošnjače, nije davno bilo, sveg' mi svijeta nema petn'est ljeta, kad u našoj Bosni ponosnoj i junačkoj zemlji Hercegovoj, od Trebinja do brodskih vrata nije bilo Srba ni Hrvata. A danas se kroz svoje hire oba stranca ko u svome šire. Oba su nas gosta saletila da nam otmu najsv'jetlije blago, naše ime ponosno i drago.“ Da ironija bude potpuna tri godine poslije Bašagić će postati aktivist Starčevićeve stranke u Zagrebu i deklarirati se kao Hrvat. Bio je to apsurdan i neostvariv projekt. Godine 1908. pronicljivi promatrač zbivanja, kakav je bio austrijski parlamentarni zastupnik Joseph Baemreither, mogao je mirne duše proglasiti taj pokušaj propalim, a uporaba naziva bosanski jezik je do tog vremena i službeno prestala.

Aneksija

U cijelom tom kontekstu pala je odluka da se promijeni status BiH iz okupiranog osmanskog teritorija u pokrajinu koja je potpuno pripojena Austro-Ugarskoj Monarhiji. Odluku je pospješila Mladoturska revolucija 1908. i mogućnost traženja prava Turske na BiH. Baron von Aerenthal djelovao je munjevito proglasivši 5. listopada 1908. potpunu aneksiju BiH. Aneksija je izazvala oštre prosvjede osmanske vlade, protivljenje muslimana i pravoslavnih u BiH te veliko ogorčenje u Srbiji i Crnoj Gori, koje su imale pretenzije prema tom području, i koje su odbile priznati taj čin te su zahtijevale da se pitanje aneksije BiH iznese pred međunarodnu konferenciju. Jednako su postupile Velika Britanija, Francuska i najposlije Rusija, premda se ruski ministar vanjskih poslova A. P. Izvoljski kolebao, unatoč jednodušnom javnom mišljenju protiv aneksije, s obzirom na dogovor o aneksiji postignut s austrougarskim ministrom vanjskih poslova Aehrenthalom u Buhlavi u rujnu 1908. Povrh toga, u Osmanskome Carstvu organiziran je bojkot austrijske robe, u Srbiji su priređene manifestacije i demonstracije, organizirali se dobrovoljci (tzv. Narodna odbrana) i mobilizirala vojska. Srbija je kao kompenzaciju tražila izlaz na more. Austro-Ugarska je odbijala sve zahtjeve o međunarodnoj konferenciji i kompenzacijama te mobilizirala vojsku – oko milijun vojnika nalazilo se na granicama prema Srbiji – oslanjajući se na pomoć Njemačke.

O pogledu Srbije na BiH možda najbolje govori pismo sveučilišnog profesora i enciklopedista Stanoja Stanojevića s početka 1909. koje je uputio hrvatskom povjesničaru Ferdi Šišiću. Pismo je objavljeno u bosanskohercegovačkom dnevniku Narod. „Kad sam pročitao Vašu knjigu, u kojoj tražite BiH za Hrvate na temelju poviestnih prava, sjetio sam se jedne značajne i poučne epizode iz prošlosti. Kad nekoć Gali pođoše na Rim, ne mogahu Rimljani, dobro podkovani u pravnoj znanosti, razumjeti, kako mogu Gali navaljivati na Rim, kad nemaju za takav postupak nikakav pravni temelj. Poslanik rimskog naroda i senata zapitao je stoga s patosom galskog vojskovođu: 'Kakovo je Vaše pravo na Rim?' – 'Naše pravo nalazi se na vršku naših mačeva', odgovori galski vojskovođa. Taj isti odgovor dat će Srbi Hrvatima onoga dana, kad će doći do velike borbe u Bosni i Hercegovini. Naše pravo je naša narodna snaga. Pravo naše narodne snage i pravo naših bajuneta bit će važnije i snažnije od Vašeg prava, koje se može vagati vagom. Vi Hrvati jedva ćete pojmiti tu borbu čitavog jednog naroda za svoj život i obstanka, jer je prošlo gotov već stotinu godina odkako ste zaboravili, kako se umire i odkako branite Vaša prava samo riečima i govorima... Jer Bosna i Hercegovina – upamtite dobro i Vi i Vaši gospodari – srbskome narodu isto su što i Srbija i Crna Gora...“

U siječnju 1909. proširen je austrougarsko-njemački savez i za slučaj rata sa Srbijom, premda se ratu protivila madžarska oporba na čelu s grofom I. Tiszom. Kad je Osmansko Carstvo, prema sporazumu s Austro-Ugarskom (26. veljače 1909.), kao odštetu dobilo 52 milijuna kruna i dogovorilo povlačenje austrougarske vojske iz Novopazarskoga sandžaka, vlada Njemačke ultimativno je 21. ožujka 1909. zatražila od Rusije priznanje aneksije, u protivnom neće se protiviti austrougarskom napadu na Srbiju. Rusija je 24. ožujka 1909. priznala aneksiju, a 31. ožujka isto je učinila i Srbija, uz izjavu da aneksijom nisu povrijeđena njezina prava i interesi. Nakon toga aneksiju su priznale i ostale sile.

Blagotvorni učinak

Glavni je učinak aneksije na život u BiH bio blagotvoran. Vlasti u Beču i Budimpešti smatrale su da sad drže Bosnu čvršće u svojim rukama, pa su bile spremnije dopustiti da se u njoj razvija politički život. Već 1910. izabran je Bosanski sabor. Istina je da je Sabor bio zasnovan na ograničenom izbornom pravu i da nije imao neposredne zakonodavne ovlasti. Ipak je omogućio raznim organizacijama koje su osnovale lokalne zajednice – Muslimanska narodna organizacija (1906.), Srpska narodna organizacija (1907.) i Hrvatska narodna zajednica (1908.) – da počnu djelovati kao prave političke stranke. Socijaldemokratska stranka BiH osnovana je 1908. Zastupala je velikosrpske ideje i smatrala je BiH srpskom pokrajinom… Bio je to početak organiziranja suvremenog političkog života u BiH. Na čelu Hrvatske narodne zajednice je stajao dr. Nikola Mandić, ali je njen pokretač, teoretičar i ideolog bio tuzlanski odvjetnik dr. Ivo Pilar. U početku uz ovu stranku je bio i sarajevski nadbiskup Josip Stadler, ali će zbog različitih pogleda na profilaciju HNZ-a vrhbosanski nadbiskup u siječnju 1910. osnovati Hrvatsku katoličku udrugu.

Tako je Austro-Ugarska Monarhija u BiH uvela konstitucionalni preddemokratski konsocijacijski mehanizam. I zar je potrebno napomenuti: na tim prvim izborima sve glasove muslimana dobila je jedna stranka, sve glasove Srba također jedna stranka, a glasove Hrvata su podijelile dvije hrvatske stranke.