Brane Vrbić, Katolički tjednik

U opsežnu intervjuu za portal Katholisch.de, predstavnik Svete Stolice osvrnuo se na budućnost Sinodske konferencije, naglasak koji taj njemački proces stavlja na pitanje „moći“ te na sve veće poteškoće u pronalaženju kandidata za biskupsku službu.

Van Megen – koji u Njemačkoj boravi nešto više od tri mjeseca nakon gotovo 16 godina provedenih u diplomatskoj službi u Africi – uočava sličnosti između trenutačna stanja njemačke Crkve i procesa sekularizacije kroz koga je njegova domovina, Nizozemska, prošla prije nekoliko desetljeća. Njegova se dijagnoza provlači kroz cijeli intervju: problemi Crkve neće se riješiti pukom promjenom njezinih struktura radi usklađivanja s društvenim očekivanjima.

Nuncij priznaje da njemački katolicizam prolazi kroz duboku preobrazbu. Među uzrocima pada broja vjernika navodi skandal sa spolnim zlostavljanjima i pad nataliteta, no dodaje i još temeljniji čimbenik: sve veći dio društva izgubio je zanimanje za ono što Crkva naviješta. „Ne smijemo se zavaravati da će Crkva biti spašena ako se dovoljno prilagodi društvu. To se neće dogoditi“, kaže nuncij. Za Van Megena polazišna je točka drukčija: „Crkva ima poruku – poruku Isusa Krista. No, društvo – moramo biti iskreni – više gotovo i ne pokazuje zanimanje za tu poruku.“

Nadbiskup smatra da Njemačka, s određenim vremenskim odmakom, proživljava procese kroz koje je nizozemska Crkva prošla ranije. „Proces sekularizacije nastavlja napredovati“, ističe.

Sinodski put iz vanjske perspektive

Polazeći od te procjene, Van Megen osvrće se na proces reformi koga posljednjih godina potiču Njemačka biskupska konferencija i Centralni komitet njemačkih katolika (ZdK). Nuncij najprije ističe pozitivan aspekt: ​​njemački su prijedlozi podneseni Rimu umjesto da se provode jednostrano. „Načelno je dobro što je Crkva u Njemačkoj svoje željene reforme uvijek podnosila Rimu. To pokazuje da Crkva u toj zemlji ne namjerava djelovati na vlastitu ruku. Svjesna je da je dio sveopće Crkve“, kaže on. Ipak, odmah potom prepričava reakciju na koju je naišao u Africi kada se pročulo da će biti premješten u Berlin. „Kad se u Africi saznalo da idem u Njemačku, uslijedile su brojne reakcije, kako svećenika, tako i laika. Govorili su otprilike ovako: 'O, ideš u Njemačku. Pazi se! Oni žele Crkvu kakva ne može postojati.'“ Van Megen tu reakciju ne iznosi tek kao anegdotu. „Ta napetost oko Sinodskoga puta proteže se kroz cijelu sveopću Crkvu“, dodaje.

Afričko se iskustvo ponovno spominje dok nuncij analizira prioritete njemačkoga procesa. Van Megen ukazuje na goleme razlike među mjesnim Crkvama i upozorava na napast da se njemačke dvojbe pretvore u univerzalna pitanja. „Problemi koje imamo ovdje u Njemačkoj uopće ne postoje u mnogim afričkim zemljama. Tamo se suočavaju s potpuno drukčijim problemima“, objašnjava. Njegov je zaključak jasan: „Moj je dojam da Nijemci često žele previše i prerano.“

Van Megen zatim postavlja pitanje koje smatra temeljnijim od rasprave o bilo kojoj konkretnoj reformi: Što se reformom Crkve želi postići? „Što je motivacija iza želje za reformom Crkve? Je li ideja da ćemo provedbom ove ili one reforme spasiti Crkvu? Kao što sam već rekao, smatrao bih to iluzijom.“ Ta izjava izravno produžuje njegovu početnu dijagnozu: sekularizacija neće nestati samo zato što Crkva prilagođava svoje strukture ili nauk prevladavajućim društvenim očekivanjima.

Nuncijeva kritika upućena jeziku Sinodskoga puta

Na upit o određenim zahtjevima Sinodskoga puta – uključujući pitanje moći i uloge žena – Van Megen ne odgovara nabrajanjem reformi koje smatra dopuštenim. Umjesto toga dovodi u pitanje jezik kojim se rasprava oblikuje. „Dopustite mi da postavim pitanje. Govorite o 'vršenju moći'. Kao stranac i netko kome njemački nije materinski jezik, pitam se: zašto ljudi govore o 'moći', a ne o 'autoritetu' ili 'služenju'?“

Za nuncija pojam koji koristi Sinodski put već podrazumijeva određeni način shvaćanja odnosa unutar Crkve. „Meni riječ 'moć' nosi negativnu konotaciju; ona podrazumijeva nešto što tlači. To vidim i u mnogim dokumentima Sinodskoga puta: moć, moć, moć. Pitanje je uvijek: tko ima moć? Ta mi se riječ čini gotovo opasnom.“ Pitanje moći zauzelo je središnje mjesto u njemačkome procesu koji je posljednjih godina predložio reforme vezane uz vršenje biskupske vlasti, sudjelovanje laika i stvaranje trajnih struktura za zajedničko donošenje odluka.

Prioriteti kojima se vodi novi papinski predstavnik u Njemačkoj na početku svoje misije su: njemačka Crkva duboko zahvaćena sekularizacijom, Sinodska konferencija čija budućnost i dalje ovisi o Rimu, te potraga za novim biskupima

Van Megen također iznosi informacije o jednom od ključnih otvorenih pitanja između Rima i njemačke Crkve: Statutu za buduću Sinodsku konferenciju, osmišljenu kako bi osigurala institucionalni nastavak Sinodskoga puta. Statut je podnesen Svetoj Stolici radi potrebne potvrde, no još nije odobren. To je kašnjenje uvjetovalo odgodu inauguralnoga sastanka novoga tijela, prvotno planirana za 6. i 7. studenoga u Stuttgartu. „Koliko znam, Statut trenutno razmatra nekoliko dikasterija“, objašnjava nuncij. Van Megen planira otputovati u Rim krajem listopada. Jedan od glavnih ciljeva putovanja bit će izravno saznati kako je njemački prijedlog prihvaćen.

„Nadam se da ću krajem listopada moći otputovati u Rim. Ključni je razlog saslušati i procijeniti u kojoj se fazi nalazi ova rasprava te kako Kurija gleda na to pitanje.“ Na izravno pitanje očekuje li da će Rim na kraju odobriti Statute, izbjegava dati preuranjen odgovor. „Rim nije Berlin; neke stvari u Vatikanu jednostavno traju malo dulje. Naposljetku, Njemačka nije jedina zemlja kojom se Kurija mora baviti.“ Ističe i ključnu stvar: „Mnogo toga ovisi i o tome kako Papa gleda na to pitanje. Upravo zato želim što prije otputovati u Rim kako bih stekao bolji uvid u situaciju.“

Nuncij također potvrđuje da je mons. Heiner Wilmer, aktualni predsjednik Njemačke biskupske konferencije, u stalnome kontaktu s Rimom u svezi s tim pitanjem. Za sada je njegova preporuka jednostavna: „Ako me danas pitate za Statute, rekao bih: pričekajmo i vidimo.“

„Biskup ne može biti bezlična osoba“

Intervju također pruža uvid u to kako Van Megen pristupa jednoj od glavnih zadaća apostolskoga nuncija: potrazi za kandidatima za upražnjene biskupije. Razlika u odnosu na Afriku je upečatljiva. „U Africi sam za upražnjene biskupije lako mogao pronaći 30 prikladnih kandidata za biskupsku službu. Ovdje u Njemačkoj ako ih imam deset, to je već mnogo.“ A tih deset ne predstavlja nužno deset ozbiljnih kandidata: „Od tih deset, možda pet odmah otpada jer se na kraju pokaže da nisu prikladni.“

Van Megen kao jedan od razloga navodi pad broja svećenika. Dodaje da bi neki kandidati mogli odbiti biskupsku službu zbog odgovornosti i pritiska koga ona nosi. „Može se dogoditi da kandidat kojega pitaju želi li postati biskup, odgovori: 'To je prevelika odgovornost, prevelik pritisak. Radije bih ostao župnik.' I to se doista događa.“

Van Megen također se osvrće na kritike vezane uz tajnovitu i hijerarhijsku prirodu procesa odabira biskupa. Objašnjava da povjerljivost štiti osjetljive informacije o potencijalnim kandidatima. „Jedan od razloga za tajnovitost svakako je taj što tijekom procesa na vidjelo izlaze osjetljive informacije o kandidatima koje ne bi smjele dospjeti u javnost. Riječ je i o zaštiti privatnosti kandidata.“ Ipak, ističe da prethodna provjera uključuje savjetovanje s brojnim osobama koje poznaju dotičnoga svećenika. „Primjerice, mogu kontaktirati profesora s njegova fakulteta, bivšega učitelja ili pitati članove župa u kojima je djelovao. Dakle, razgovaraju s mnogim ljudima koji su bili u izravnu kontaktu s kandidatom.“ Iz toga izvodi vrijedan zaključak: „U tome smislu, proces je prilično demokratičan.“

Van Megenovi odgovori također osvjetljavaju kvalitete koje smatra ključnima za buduće njemačke biskupe. Njegov primarni kriterij nije ni administrativna sposobnost, ni vještina upravljanja financijama. „Uvjeren sam da prije svega mora posjedovati karizmu. Mora znati nadahnuti ljude. To je važno.“

Nuncij također smatra ključnim da kandidati mogu gledati izvan granica Njemačke i shvatiti univerzalnost Crkve. „Ne bismo smjeli imenovati biskupa koji sjedi s 'povezom na očima', nesvjestan onoga što se događa izvan granica njegove vlastite biskupije. Mi smo globalna Crkva.“ Stoga, dodaje, „biskup u Njemačkoj mora razumjeti i što znači biti Crkva u Africi, Latinskoj Americi ili Aziji“. Također ne pridaje presudnu važnost činjenici da bi kandidat mogao biti dobar menadžer. Za takve poslove, ističe, postoje brojni stručnjaci sposobniji za vođenje gospodarskih pitanja. Njegov je prioritet drugdje: „Ponavljam: za mene je najvažnija osobina biskupa karizma. Biskup ne može biti bezlična figura.“

Njemačka Crkva pod snažnim pritiskom

Ipak, Van Megen priznaje da se njemački episkopat suočava sa znatnim pritiskom. Očekivanja koja se postavljaju pred biskupe uspoređuje s onima koja se postavljaju pred političare. „I od političara i od biskupa očekuje se da sve znaju, da su za sve sposobni, da budu savršeni i da posjeduju vještine vrhunske komunikacije.“ Stoga nuncij razumije zašto bi neki crkveni dostojanstvenici s vremenom mogli shvatiti da više ne mogu nastaviti, osobito u poodmakloj dobi.

Trenutačno ne želi komentirati mogućnost spajanja biskupija s obzirom na pad broja vjernika, svećenika i financijskih sredstava. Iako priznaje da je spajanje biskupija moguće – navodeći primjere iz drugih zemalja – napominje da nije proveo dovoljno vremena u Njemačkoj da bi mogao procijeniti pojedinačne slučajeve.

Ove izjave ocrtavaju prioritete kojima se vodi novi papinski predstavnik na početku svoje misije: njemačka Crkva duboko zahvaćena sekularizacijom, Sinodska konferencija čija budućnost i dalje ovisi o Rimu, te potraga za novim biskupima, pri čemu Van Megen prednost daje kandidatima sposobnima nadahnuti ljude da gledaju izvan nacionalnih granica i shvate da je njemačka Crkva dio univerzalne stvarnosti.