S. Lenka Čović

Biti znak Božje ljubavi u svijetu


Tijekom nedavno održanog 30. Susreta misionara Crkve u Hrvata razgovarali smo sa s. Lenkom Čović koja već 34 godine djeluje u Ekvadoru.

Razgovarala: Lidija Pavlović-Grgić

S. Lenka Čović je članica sestrinske zajednice Krista Misionara Molitelja u Ekvadoru. Rođena je 29. studenoga 1953. u mjestu Srinjine kod Splita, gdje je položila zavjete 28. kolovoza 1982. U misije je kao redovnica anćela otišla 14. prosinca 1984., a potom je 24. svibnja 1999. prešla u novu zajednicu Krista Misionara Molitelja koja danas u Quitu djeluje na više područja kako bi se mještanima, poglavito mladima, navijestilo evanđelje i osigurala bolja budućnost.

Što Vam znači ovaj susret i koliko je on bitan za misionare?
Važno je susretati se s drugim misionarima koji će s nama podijeliti svoja iskustva. Drugo iskustvo nas uvijek može obogatiti i proširiti horizonte.

Susreli ste 17 kolega iz 11 zemalja, a uz to i vjernike, te svećenike iz brojnih župa karlovačkog kraja. Kakvi su Vam dojmovi nakon tih susreta?
Naši su ljudi jednostavni, velikodušni i vole misionare. Uspostavili smo jako blisku komunikaciju. Osjetili smo blizinu naroda. Ljudi su nam prilazili, razgovarali s nama i davali novčani prilog. Nažalost, kratko smo boravili u tim župama.

Zasigurno je ljude zanimalo gdje ste sve službovali i kako djelujete.
Ja sam 34 godine u Ekvadoru. Najprije sam bila u planinama na 1 600 metara nadmorske visine. U početku nismo imali ni struje. Potom sam neko vrijeme bila na jugu Quita. Imala sam tada dosta kontakta s mladima koji su bili u bandama. Sada radim s indijanskim zajednicama na periferiji Quita. To su potomci Quitusa koji govore svoj jezik, a većina govori španjolski. Kultura je sasvim drukčija od naše, imaju jako puno šamana. Tu smo otvorili školski centar za djecu od četvrte godine do srednjoškolaca. Ove godine imamo prvu promociju onih koji završavaju srednju školu. Imamo više od 20 djevojaka u internatu i djece. S nama je i jedna petomjesečna djevojčica koju je majka ostavila. Uz nju su još tri male djevojčice te još 17 velikih djevojaka. Imamo i pastoralni rad, a svećenik nam iz drugog grada dolazi održati misu. Vodimo kateheze, molitvene grupe i skupine mladih. U našoj školi imamo 330 učenika. U tom je kraju problem droga, prostitucija maloljetnika, krađa…

Mladi i sestre

Zajednice u kojima s. Lenka djeluje su krštene, ali ne i evangelizirane. Prema njezinim riječima, proći će jedna do dvije generacije dok se stanje stabilizira. No, ima i pozitivnih primjera, pogotovo u radu s mladima – od onih koje sestre drže podalje od kriminala do onih napuštenih. „S nama je jedna djevojčica koju je majka ostavila kad je bila petomjesečna beba. Sada ima osam godina. Za Veliki tjedan smo išli u misije, što znači odlazak u predjele gdje nema misionara i gdje radimo službu riječi. Ona je htjela ići s nama, a mi idemo od kuće do kuće, spavamo gdje nas dotekne noć, molimo po kućama, a navečer se sastanemo sa sestrama ako ima negdje kapelica i činimo službu riječi. Mala je pošla s jednom sestrom i sve to izdržala. Na Veliki četvrtak je sat i pol klečala pred Presvetim... Vjerujem da će njezina budućnost biti potpuno drukčija od one njezine majke koja ima petoro djece od četvorice očeva“, prenijela nam je s. Lenka.

Vi se zasigurno trudite te mlade izvući iz tih problema i približiti ih Bogu.
Da. S njima se radi osobno. Radimo u ekipi. Radimo duhovne obnove s djecom i mladima krajem tjedna. Ukazujemo im na štetnost droge kojom osoba ubija samu sebe, kao i na pogubnost pripadnosti bandama. Bande ih privuku pogotovo ako obitelj nije stabilna, a obitelj je drugi problem na kojem treba djelovati. Stoga, u školi radimo i s obiteljima kako bi mladi izašli iz toga, kako bi ih roditelji podržali, a to se puno puta ne događa kada nema stabilne kršćanske obitelji.

Što u tom radu najčešće posvješćujete roditeljima i njihovoj djeci?
Mi smo imali duhovne vježbe za roditelje. Prvi smo put to činili ove godine. Trebali su biti otac i majka. Bilo je dosta uspjeha u slučajevima kada su otac i majka skupa, ali problem je kada roditelji nisu skupa. A što onda radimo? Govorim dečkima i curama: „Ako ste trpjeli zbog negativnog iskustva u obitelji koja nije stabilna, vi ste odrasli i sada formirajte jednu obitelj u kojoj će vaša djeca sutra imati drukčiji odgoj i budućnost.“ Čovjek na greškama iz prošlosti nauči za budućnost. To pokušavamo posvijestiti mladima koji dolaze iz nestabilnih obitelji.

Možete li nam kazati kako ste Vi zapravo krenuli u redovnički život te kasnije u misije? 
Moja je obitelj tradicionalna katolička, ali kad sam nakon prvog razreda medicinske škole rekla da ću ići u samostan, nisu bili zadovoljni. Naime, preko školskih ferija išla sam učiti šivati kod sestara. Kad sam im rekla da bih pošla "u časne", nisu me pustili. Kad sam završila medicinsku školu, išla sam raditi u jaslicama kako bih zaradila nešto novaca. Tada sam još razmišljala o samostanu. Jednog je dana došla jedna baka koja je svoje unuče izvadila iz kante za smeće. Njezina je kćer bila prostitutka i odbacila je dijete. Rekla je da više ne može brinuti za djevojčicu jer je stara i bolesna, a ne može ni majka. To mi je bio glavni poticaj za moju odluku za redovničko zvanje. Zato jako volim djecu. A za misijsko zvanje me inspirirao o. Ante Gabrić, njegova pisanja, vidjela sam ga kad je dolazio u Hrvatsku, njegov evangelizacijski rad… To me jako oduševilo. Kažu kad sanjaš o nečemu, to će ti doći. Bila sam najprije u Njemačkoj. Radila sam u staračkom domu i počela studirati na isusovačkoj teologiji. Razboljela sam se od tuberkuloze limfe i pluća. Tada su mi rekli da zaboravim misije. Bila sam dva mjeseca u bolnici i iza toga godinu dana pod lijekovima. Uvijek sam navečer dosta molila. Trebala sam jednog dana ići kod liječnika. Navečer sam molila: „Isuse, ja više ne mogu ovako. Učini nešto… Ovo nije život.“ Ako mi vjerujete, sutradan mi je liječnik rekao: „U što ćemo vjerovati? U molitvu ili lijekove? Vi ste dobro.“ Za mene je to bio znak da ću ići u misije u koje sam kasnije otišla… Ja znam da je ovaj život jedan. Ako ga ne iskoristimo i u njemu ne ispunimo Božju volju, naš život se osiromaši. Osjetila sam Božji poziv kako bih trebala učiniti nešto drukčije. I prije mi je to dolazilo, ali sam to stalno ušutkavala u sebi. Bio je Veliki petak 1999. kad sam snažno osjetila da trebam poći u nešto novo. Onda sam 24. svibnja 1999. rekla: „Dobro, idemo.“ Nisam znala ni gdje ću. Prvo sam se htjela malo povući u molitvu i razmišljanje. Isprva smo bile u jednom sestrinskom stanu. Jedna nam je žena dala jednu kuću u Quitu. Pošle smo župniku i ponudile pomoć. On je prihvatio i rekao da postoje indijanske zajednice kojima nitko ne ide i s kojima je teško raditi. Onda smo započele djelovati među njima najprije u pastoralu, a potom nam je jedna Indijanka darovala zemlju. Zatim nam je jedna Njemica izgradila malu školu za šivanje i kupila mašine. Ljudi su nas pitali zašto ne napravimo školu, pa smo najprije oformili jaslice te vrtić. Nakon toga se počelo svake godine ići dalje do čitave škole.

Vi ste, dakle, osnovali jednu novu zajednicu od domaćih sestara. Predstavite nam tu zajednicu?
Naša se zajednica zove Krista Misionara Molitelja. Duboko sam uvjerena da ne možemo nešto činiti ako nemamo nutarnju duhovnu snagu i Boga koji nas pokreće iznutra. Mi smo kontemplativne u akciji. Premda imamo jako puno posla i trebamo se dosta posvetiti formaciji, moje sestre su se dosta formirale u akciji na riječima Sv. Pavla „Molite čitavo vrijeme“. Dok radiš, hodaš, evangeliziraš, razgovaraš s djecom i mladima, stalno si u Božjoj prisutnosti i pitaš: „Gospodine, što ću činiti? Prosvijetli me.“ To je naše duboko ja. Sv. Augustin je rekao da naše srce nije mirno dok ne nađe Boga, naše duboko ja. Kad mi mladi govore o zaljubljenosti, kažem im da se najprije zaljube u dušu osobe, a onda u sve drugo. Duša uvijek ostaje mlada i ima vrjednote koje nitko ne može oduzeti ni promijeniti. Kad je čovjek s Bogom i otkrije svu njegovu ljepotu i dubinu, onda želi biti čitavo vrijeme s Njim... Ja se ustajem u 4:00. Na početku sam imala sat osobne meditacije da mogu pripremiti dan jer molimo od 5:00 do 6:00. Iza toga je doručak, pa obveze. Misu nemamo svakoga dana, sada ju imamo samo triput tjedno. Molitva nam pripremi dan da možemo tijekom dana sa strpljivosti raditi jer svaki dan ima problema. S molitvom sve ide tečno, Bog nalazi izlaz. Dan nam je jako ispunjen, susrećemo puno ljudi, a potrebno je biti i malo sam sa svojim Bogom.

Što misionari znače i koliko su važni u svijetu?
Trebali bismo biti i vjerujem da jesmo, svi na svojem mjestu, znak Božje prisutnosti. Vjerujem kad je Bog u čovjeku i kad on daje Boga ljudima, onda dolazi sve drugo – materijalne stvari, razlučivanje problema – Bog će pokazati što treba činiti. Trebamo uvidjeti koje su potrebe ljudi i odgovoriti na njih. Danas možemo vidjeti mlade i djecu. Nevjerojatno je koliko im sve zlo hoće učiniti. Uvuku ih u drogu i bande... Radim s jednim dječakom koji je prošao svašta na ulici, grozne stvari, pa se htio osvetiti, ali ipak nije... Rekla sam mu: „Ako si nesretan jer su ti činili zlo, nemoj biti još nesretniji nastavljajući zlo. Mi kao kršćani trebamo oprostiti. Sve negativno u našem životu možemo pretvoriti u pozitivnu snagu. Ti sada radi sve moguće da se ne čini zlo onima koji su malešni, koji se ne mogu braniti kao što ni ti nisi mogao. Zato, najprije, ako osnuješ obitelj, čuvaj svoju djecu. Uz to radi nešto da se čini manje zla djeci.“ On je na to jako dobro odgovorio, izašao je iz droge, surađuje i poslušan je. Uključio se u molitveni pokret Ivan XXIII. Za njim je krenula čitava njegova obitelj jer su vidjeli da je njemu dobro...  

Što biste poručili onima koji žele odabrati duhovno zvanje i ići u misije?
Prije svega čovjek mora razlučiti koji je Božji plan s njim, a Božji plan je plan Ljubavi. Kad čovjek otkrije gdje Bog želi ostvariti s njim taj plan, onda ga jednostavno slijedi. Nismo mi koji odabiremo – Bog odabire, a ja mogu reći „da“ ili „ne“. Rekla bih da trebamo biti velikodušni prema Bogu i ljudima, živjeti vrjednote koje nas je Isus naučio. Trebamo biti radikalni u životu i takvi da nas se prepoznaje po ljubavi Božjoj o kojoj se puno govori, ali ona je samo jedna ljubav, a to je predanje bez interesa Bogu i ljudima.

Nova zajednica

Novu redovničku zajednicu Krista Misionara Molitelja s. Lenka je osnovala s redovnicama iz Ekvadora. Prema njezinim riječima, od 22. veljače 2003. su u skladu s mjesnom Crkvom i ona ih prati, imaju potrebno odobrenje, a sada čekaju papinsku potvrdu. „Nedostaje nam brojnost. Puno smo se posvetile poslu. Država nam ne pomaže za školu. Sređivale smo godinu dana papire da nam plate školu i oni su nam potom rekli da bi nam mogli dati sredstva, ništa nije sporno, ali država nema novaca. Tako moramo sve same. Započele smo s našim projektima kako bismo pomogle djeci nešto naučiti, ali i profesorima. S učenicima radimo nakit od srebra, imamo mašine za šivanje majica, pletemo... Jedan moj prijatelj umjetnik uči učenike slikati. Dnevno kod nas jede oko 380 osoba. Pomažu nam Marijini obroci, ali i ono što sami uzgojimo – imamo svinje, 100 kunića, 200 kokošiju, 50 pataka, plastenik, vrt...“, rekla nam je naša sugovornica koja vjeruje kako će njezina zajednica u budućnosti i brojčano rasti i još više plodova donijeti, a uz to je i zahvalna svima koji djeluju na dobrobit misija.