Dr. Marinko Antolović, tajnik u Apostolskoj nuncijaturi u Bjelorusiji

Bjelorusi još uvijek imaju dubok osjećaj i poštovanje za sveto i sakralno


Uslijed naslonjenosti na zapadnu civilizaciju i kulturu Hrvati imaju napast zaboraviti kako i istočno od Drine postoje snažne katoličke zajednice. Jednu od takvih predstavio nam je dr. Marinko Antolović,tajnik u Apostolskoj nuncijaturi u Bjelorusiji.

Razgovarao: Josip Vajdner

Dr. Antolović je svećenik Vrhbosanske nadbiskupije, rođen 27. siječnja 1976. u obitelji Ante i Jele rođ. Vilić, u Zenici. Sveti red prezbiterata primio je jubilarne 2000. u Sarajevu. Nakon službe župnoga vikara u Prozoru poslan je 2001. na poslijediplomski studij Svetog pisma u Rim gdje je 2008. doktorirao na Papinskom biblijskom institutu. U međuvremenu je od 2005. pohađao Papinsku akademiju (Diplomatsku akademiju Svete Stolice) te je 2008. stupio u vatikansku diplomatsku službu. Kao tajnik službovao je u Apostolskim nuncijaturama na Novom Zelandu (2008. – 2011.) i Bjelorusiji (2015. – 2018.), a od

2011. do 2015. bio je tajnik Stalne misije Svete Stolice pri Međunarodnim organizacijama sa sjedištem u Beču. U razgovoru nam je približio prilike Crkve u Bjelorusiji, dotaknuvši se i ljubavi tamošnjih kršćana prema Blaženoj Djevici Mariji.

Poštovani, Hrvatima je sve „istočno od sarajevske Kozje ćuprije“, u znatnoj mjeri nepoznanica. Možete li nam stoga ukratko predstaviti Crkvu u Bjelorusiji, a osobito katoličku zajednicu?

Kršćanstvo je u Bjelarusi prisutno još od 10. stoljeća. Od tada pa do naših dana Bjelarus je prolazila kroz nekoliko povijesnih razdoblja koja su bila obilježena prevlašću nekog od okolnih vladara ili kraljevstava od čega je ovisilo i kojoj će kršćanskoj zajednici pripadati većinski dio stanovništva, onoj katoličkoj ili onoj pravoslavnoj.

DanasKatolička Crkva u Republici Bjelaruspo svojoj strukturi, obnovljenoj nakon raspada Sovjetskog Saveza, i postotku vjernika dobrano nalikuje Crkvi u Bosni i Hercegovini. Naime, podijeljena je u četiri biskupije: Minsk-Mohilev (Nadbiskupija), Grodno, Vitebsk i Pinsk, a ukupan broj katolika u Bjelarusi je negdje oko milijun i pol ili 15% od ukupnog broja žitelja.

Bio bi propust ne spomenuti da u Bjelarusi postoji i malobrojna grko-katolička zajednica koja nema vlastitu biskupiji ili hijerarhiju nego joj je na čelu Apostolski vizitator sa stalnim sjedištem u Minsku.

S obzirom na etničku pripadnost, katolici u Bjelarusi su najvećim dijelom bjeloruskih ili poljskih korijena, a ima i nešto onih koji su litvanskog ili ruskog porijekla.

Možda se pitate zašto insistiram na imenu Bjelarus a ne Bjelorusija. Iz jednostavnog razloga jer su stanovnici ove zemlje još 1991., kad su izišli iz okvira Sovjetskog Saveza, odlučili da će se dotadašnja Sovjetska Socijalistička Republika Bjelorusija zvati Republika Bjelarus (РеспубликаБеларусь) ili skraćeno Bjelarus.

Čime je kroz povijest obilježena tamošnja katolička zajednica?

Kako sam već spomenuo, život i razvoj katoličke zajednice na teritoriju današnje Republike Bjelarus uvelike je ovisio o nestabilnim političkim okolnostima i čestim promjenama vlastodržaca od Velikog Litvanskog Knežestva, Litvansko-Poljskog Kraljevstva do Ruskog Carstva, Njemačkog Reicha i na kraju Sovjetskog Saveza. Kako se mijenjala vlast tako su se mijenjali i uvjeti života katolika na ovim prostorima. Tako bi se moglo reći da je Katolička Crkva na području današnje Republike Bjelarus obilježena i procvatima, ali i progonima. No, usprkos svemu, rekao bih – a to se tako jasno vidi iz današnje situacije – to je zajednica koja je umjela sačuvati vjeru i u najtežim periodima te se gotovo iz pepela obnoviti i započeti jedno novo poglavlje svoje duge povijesti.

U starini je znatan dio bjeloruskog plemstva bio katoličke vjere. Bismo li danas mogli govoriti o katoličanstvu kao vjeri i intelektualaca u Bjelorusiji ili je ipak tamošnja Katolička Crkva sazdana od „običnih ljudi“?

Opća Crkva je od svojih prvih dana imala u svom krilu i okrilju vjernike različitih društvenih slojeva, statusa ali i stupnjeva obrazovanja. Kako u prošlosti tako i danas, i Crkva u Bjelarusi nikada nije bila isključivo, pa možda čak ni predominantno, sastavljena od jednog određenog sloja vjernika. Ono što posebno veseli kad govorimo o sastavu Katoličke Crkve u Bjelarusi danas, je veliki broj mladih i mladih obitelji koji skupa sa „babuškama“, koje su uvelike bile i čuvari(ce) i učitelji(ce) vjere u teškim vremenima, sudjeluju u životu Crkve. Sveučilišno obrazovani vjernici, profesori, liječnici, odvjetnici, znanstvenici su također predstavljeni u znatnom broju.

Postoji li nešto po čemu se katolici u Bjelorusiji prepoznaju? Jesu li prisutni u javnom prostoru ili „vire iz sakristije“?

Ovdje bih želio istaknuti dvije vrlo važne povijesne činjenice koje dobrim dijelom daju odgovor na postavljena pitanja: ponajprije onu iz 1992. kad je u Bjelarusi donesen zakon o slobodi savjesti i vjeroispovijesti,a onda i to da se Katolička Crkva, skupa s Pravoslavnom, smatra povijesnom Crkvom u Bjelarusi. Samim tim, više nema nikakve potrebe skrivati svoju vjeru ili se skrivati zbog nje. S druge strane, u svakodnevnom životu i radu Bjelorusa nema nekog posebnog ili prenaglašenog isticanja pripadnosti bilo kojoj kršćanskoj Crkvi ili nekoj drugoj vjerskoj zajednici. No, često ćete na ulici ili nekom drugom javnom prostoru vidjeti da mnogi nose na sebi istaknute kršćanske simbole. Zanimljivo je recimo, kako se razlikuju katolička od pravoslavnih mjesta ili sela. Na ulazu ili izlazu iz sela ili mjesta često se mogu naći podignuti križevi. Ukoliko je riječ o većinski katoličkom pučanstvu koje je tu nastanjeno, onda je križ onakav kakav mi katolici imamo i po svojim domovima, a ukoliko se radi o pravoslavnima, onda je na ulazu u mjesto križ s onom malom kosom poprečnom gredom pri dnu. Osim arhitekture karakteristične za kršćanski Istok ili Zapad, po križu na crkvama se također raspoznaje koja je katolička a koja pravoslavna, osobito ako je riječo crkvama koje su po strukturi i svojim izvornim vlasnicima nekoć bile katoličke, a danas su pravoslavne.

Postoje li sličnosti između hrvatskih i bjeloruskih katolika ili je ta nit zbog kulturološke i geografske daljine ostala na razini zajedničkog fundusa katoličkih dogmi?

Vjerojatno postoje veće ili manje sličnosti među svim katolicima u svijetu, no ukoliko treba precizirati te uspoređivati sličnosti između hrvatskih i bjeloruskih katolika, mogu reći da sam se ovdje nebrojeno puta osjećao kao u našim, domaćim krajevima. Posjećenost svetoj misi je uglavnom u velikom broju, kao i sakramentu ispovijedi. Ono što se mene osobno jako dojmilo kod bjeloruskih katolika je duboki osjećaj i poštovanje za sveto i sakralno, uključujući posvećene služitelje crkve. Ne želim reći da je kod nas doma taj osjećaj slabiji, ali u Bjelarusi se on još uvijek itekako naizvan pokazuje.

Navest ću samo nekoliko primjera koji možda mogu bolje dočarati što želim reći: u Bjelarusi, ako je to iako moguće, pričest se prima na koljenima i ostaje se na koljenima do odlaganja Presvetog; ne treba se čuditi ukoliko za vrijeme prolaska tijelovske procesije gradom neki koji nisu mogli sudjelovati u samoj procesiji, spuštaju se na koljena tamo gdje ih je procesija zatekla, pa bilo to na sred ulice, u parku, na izlazu iz neke trgovine ili pored terase nekog restorana ili kafića; u svetištima, osobito prilikom velikih hodočašća, koja su također vrlo važan dio duhovnosti u Bjelarusi, vjernici, od gotovo onih najmlađih pa do najstarijih, od ulaza u crkvu na koljenima dolaze do oltara ljubeći oltarnik ili neki dio mjesta na kome se izložene (čudotvorne) slike nekog od svetaca, ponajčešće je riječ o Gospi, ili njihove relikvije.

Želio bih također istaknuti da osim ovih,među Hrvatima i Bjelorusimapostoje i neke druge sličnosti, kao na primjer jezik koji je, bez obzira na ćirilično pismo, vrlo sličan hrvatskom.A tu su još i pojedini tradicionalni, kulturni pa i folklorni elementi koji upućuju na povijesnu povezanost ovih dvaju slavenskih naroda iako nikad nisu postojale neke čvršće političke ili druge konkretnije veze.

Koji su najveći izazovi s kojima se susreću bjeloruski katolici danas?

S jedne strane, to su ekonomska situacija i standard života koji u Bjelarusii nije osobito visok, više manje kao i kod nas,što naravno utječe na formiranje obitelji te rađanje djece.

S druge strane, to je prodiranje konzumizma izapadne postmoderne ideologije što zasigurno negativno utječe na opći moral ne samo vjernika, nego i građana uopće. U vezi s tim moglo bi se reći da se osjeća i prihvaćanje relativizmai subjektivnog selektivizmaetičkih normi. To je veliki izazov oblikovanja novog mentaliteta suprotnog ne samo kršćanskim vrijednostima, nego i vrijednostima općeg dobra, bilo Crkve kao zajednice vjernika bilo naroda u cjelini.

Tu su također i društveni izazovi poput alkoholizma i drugih ovisnosti, porasta kriminala među mladima, rastave braka... A nedostatak ili pad broja zvanja, mješovite ženidbe te polagani nestanak ruralnog stanovništva predstavljaju posebne pastoralne izazove.