Đuro Arlović, duhovnik u Travničkom sjemeništu

Bog će se pobrinuti da njegov narod uvijek ima dobrih pastira


Svake godine Vrhbosanska nadbiskupija na blagdan Sv. Petra i Pavla, postane bogatija za nove svećenike. Tom smo prigodom o svećeničkom pozivu i rastu razgovarali s vlč. Đurom Arlovićem, duhovnikom travničkog sjemeništa „Petar Barabarić“.

Razgovarala: Tina Matić

Vlč. Đuro jerođen 7. ožujka 1984. u Brčkom, od oca Ivića i majke Anke, rođene Topić. Odrastao je u selu Oštra Luka, župa O. Luka-Bok, gdje je završio osnovnu školu. Nakon toga put svećeništva započeo je u Travničkom sjemeništu gdje je maturirao 2003.

Teologiju je diplomirao 2009. u Sarajevu te je iste godine zaređen za đakona Vrhbosanske nadbiskupije, a 2010. za svećenika.

Kao svećenik obavljao je službe župnog vikara u Prozoru, župnika u Borovici, studenta u Rimu na Gregoriani gdje je postigao magisterij iz teologije sa specijalizacijom za zvanja, prefekta u malom sjemeništu i duhovnika u istom sjemeništu gdje djeluje do danas.

Vlč. Arloviću, iako je ustaljen pojam, mnogi ne znaju što se zapravo misli pod sintagmom „duhovno zvanje“. Možete li to pojasniti?

Za razliku od zanimanja koje je usmjereno na nešto, zvanje je više usmjereno na nekoga. Kada pri tom dodamo i duhovno, onda podrazumijevamo i Božju intervenciju. Tako je duhovno zvanje Božji poziv upućen konkretnoj osobi od koje se očekuje slobodan i konkretan odgovor. Takvo zvanje traži i poslanje služenja i brige za ljudske duše, a da pri tome ne isključuje brigu i za ono tjelesno. 

Kada biste morali u nekoliko riječi opisati osobu svećenika, koje bi to riječi bile?
Kad bih trebao opisati svećenika u nekoliko riječi, onda bi to bile ove: pastir koji brine za svoje stado; otac; brat; mostograditelj – onaj koji povezuje ovaj svijet s onim božanskim; on je posvetitelj koji dijeli sakramente; on je navjestitelj Božje riječi čime vrši proročku službu.

Prema nekom ustaljenom mišljenju, svaki svećenik je duhovnik. Možete li to iz svoje pozicije potvrditi i obrazložiti?

Mogu potvrditi da je svaki svećenik duhovnik. Ljudi od svećenika očekuju duhovnu pomoć, bilo da je to savjet, utjeha, ohrabrenje u svetoj ispovijedi. Nekada je dovoljno da svećenik samo sasluša drugoga. Znam da ljudi isto tako očekuju od svećenika i materijalnu pomoć, ali ovo duhovno je primarno.

Briga za nova duhovna zvanja jest jedna od osnovnih svećeničkih zadaća. No, vidimo kako zemlje Zapada imaju sve manje sjemeništaraca i bogoslova, a ni naši prostori se ne mogu pohvaliti nekom brojnošću. U čemu valja tražiti najveći problem?
Istina je da je broj sjemeništaraca i bogoslova, pogotovo na Zapadu, u opadanju. Teško je reći koji je najveći problem, ali zasigurno jedan od problema je razorena obitelj. Vrlo je malo tradicionalnih katoličkih obitelji gdje se moli i razgovara s djecom. Drugi je problem relativiziranje vrijednosti koji otežava ili često odgađa odluke za prave vrijednosti. U takvom okruženju mladom je čovjeku teško donijeti temeljno opredjeljenje. Živimo u potrošačkom društvu iz kojeg proizlaze brojne navezanosti koje ne oduševljavaju mladiće i djevojke za svećenički ili redovnički poziv. No, ne smijemo očajavati jer za svaki problem Bog ima rješenje. On će se pobrinuti da njegov narod uvijek ima dobrih pastira koji će ga voditi i duhovno skrbiti o njemu. Duhovno zvanje treba izmoliti.

U Bosni i Hercegovini postoje dva mala sjemeništa: vrhbosansko u Travniku i franjevačko u Visokom. Broj kandidata u obama rapidno je opao u posljednjem desetljeću. Imaju li, kao odgojne institucije, mala sjemeništa budućnost?

Da, svjedoci smo da je broj sjemeništaraca u našim sjemeništima opao i pitamo se imaju li naša sjemeništa, barem ona mala, svoju budućnost. Ja bih rekao da imaju i da je potrebno raditi i moliti za tu budućnost. Istina je da nam okolnosti ne idu na ruku, no treba se uzdati u Božju providnost.

Duhovnik ste u Travničkom sjemeništu i zasigurno ste svjedokom brojnih kušnji kandidata. Koji je Vaš savjet kada dođu u situaciju da žele odustati? Što je zapravo „posao“ duhovnika?

Jedno važno pravilo koje sam naučio je da važne odluke nikada ne donosimo vruće glave i na brzinu. Dobro je uvijek hladne glave promisliti. Zato je važno da svaka odluka bude slobodna. Duhovnik nikada ne smije donositi odluke umjesto sjemeništarca jer odluka mora biti njegova. Duhovnik može dati savjet, predložiti smjer, pomoći da onaj koji mu se obrati dobro razluči i slobodno odluči. Posao je duhovnika zato postavljati dobra pitanja, a ne davati dobre odgovore umjesto drugog. Dakle, posao je duhovnika pomoći da osoba u svojoj odluci bude slobodna i radosna.

Koji su, prema vašem mišljenju, prvotni izazovi koji mladoga čovjeka čekaju kada odluči provjeriti je li duhovo zvanje ono na što ga Bog poziva?

Jedan od prvotnih izazova je odricanje od samoga sebe, napuštanje sigurnosti i odlazak u nepoznato. Duhovni je poziv pun izazova i rizika, no osoba koja želi nešto ostvariti, mora nešto i uložiti, riskirati. Abraham je krenuo u nepoznato vjerujući da će Bog ispuniti što je obećao, i nije se prevario jer Bog uvijek ispunjava svoja obećanja.

Brojne posvećene osobe odlučuju slijediti poziv po uzoru na svoje duhovne pastire. U tom smislu, što župnici trebaju činiti kako bi „promovirali duhovna zvanja“?

Župnik će biti najbolji promotor duhovnih zvanja ako mladi u njemu prepoznaju živu sliku Isusa Dobrog Pastira. Ako je on radostan, susretljiv i iz uvjerenja tumači Božju riječ, on će time osvajati druge. Njegov će rad s ministrantima sigurno donijeti dobrih plodova jer svjedoci smo da najviše duhovnih zvanja dolazi iz skupine ministranata. 

Na putu sazrijevanja i postajanja svećenikom potrebno je mnogo podrške. Kakav utjecaj na to ima obitelj? Jesu li oni češće podrška ili zaprjeka?

Zasigurno da je obitelj prva škola duhovnih zvanja. U obitelji učimo prve korake duhovnosti i molitve, činimo prve zagrljaje, prve korake radosti i ljubavi. Obitelj je više podrška i vjetar u leđa, nego li zapreka. Njezina podrška će puno doprinijeti psihičkoj, ali i onoj duhovnoj stabilnosti mlade osobe koja otkriva svoj duhovni poziv. Zato naša sjemeništa rado organiziraju susrete s roditeljima sjemeništaraca želeći ih tako uključiti u samo praćenje duhovnog zvanja njihove djece.

Poštovani vlč. Arloviću, što Vi kao svećenik možete reći kako ste odlučili krenuti putem svećenstva, tj. kako ste osjetili poziv?

Kao dječak sam ministrirao svakoga dana kod svete mise. Možda se u meni tada probudio Božji glas da mu služim kao svećenik. Teško je to opisati i izreći, no svakako su tu klicu prvog zvanja koje je u meni klijalo podržavali moji roditelji, zalijevali svećenici (župnici i kapelani) koji su djelovali tada u župi, a molitvom pomagali vjernici. Bog poziva, a od čovjeka se očekuje odgovor. Važno je da taj odgovor bude slobodan. Nisam puno razmišljao o poteškoćama koje taj poziv sa sobom nosi. Stvorio sam odluku poći u sjemenište i s nestrpljenjem sam očekivao odgovor hoću li biti primljen. Ako moram reći kakav je to osjećaj, onda bi to bio osjećaj radosti što me Isus primijetio, osjećaj poleta, kao i žurnosti da mu odgovorim.