Dr. s. Miljenka Grgić, prof. Svetog pisma

Bog je Pismo dao kao hranu, a ne kao udžbenik


Godina Božje riječi na razini BK-a BiH završena je 30. rujna. O plodovima koje je mogla polučiti, ali i o samoj Božjoj riječi u svijetu današnjice, razgovarali smo s dr. s. Miljenkom Grgić, članicom Družbe sestara Služavki Malog Isusa Splitske provincije i profesoricom Svetog pisma na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu.

Razgovarala: Josipa Prskalo, Katolički tjednik

S.Miljenka Grgić rođena je 1974. u Sinju, a podrijetlom je iz sela Vedrine koje pripada gradu i župi Trilj u Cetinskoj krajini. Po završetku Prirodoslovne gimnazije u Sinju pristupila je Družbi sestara Služavki Maloga Isusa, te uzela redovničko ime s. Marija Miljenka. Od 1996. do 2002. pohađala je filozofsko-teološki studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu gdje je diplomirala teologiju. Od 2003. do 2014. studirala je na Papinskom biblijskom institutu u Rimu gdje je magistrirala (2008.) i doktorirala (2014.) biblijske znanosti. Tijekom studija usmjerila se na Stari zavjet i proročki korpus; u magistarskom radu obradila je Jeremijinu problematiku (Bog u sukobu sa samim sobom? Doprinos shvaćanju forme u Jr 12,7-12), a u doktorskom radu istraživala je Izaijinu tradiciju (Transformacije asirske figure u 2 Kr 19,21-28 ‖ Iz 37,22-29. Dijakronijska studija). Od 2016. djeluje kao postdoktorandica, a od 2021. kao docentica pri Katedri Svetoga pisma Staroga zavjeta na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu.

Poštovana dr. s. Miljenka, biskupi BK-a BiH 30. rujna 2020., u prigodi 1600. obljetnice smrti Sv. Jeronima, proglasili su Godinu Božje riječi, koja se završava na isti nadnevak ove godine. Mislite li kako su ispravno poentirali stavljajući naglasak na Sveto pismo baš u ovom vremenu pandemije?
Mislim da je sretna okolnost da se u vremenu pandemije dogodila 1600. obljetnica smrti Sv. Jeronima. Svaki spomen Sv. Jeronima budi asocijacije na Sveto pismo, a velika obljetnica iznjedrila je veće asocijacije i veće reakcije. Ono što se biskupima BiH može pripisati u zaslugu jest činjenica da su dali više prostora Pismu nego Jeronimu. U Hrvatskoj se, općenito gledano, Pismo više usput spominjalo kao pokazatelj Jeronimove veličine. Takvo izokretanje vrijednosne skale između Pisma i Jeronima nije rijetkost i pohvalno je da su biskupi BiH izabrali drugačiji put i naglasili Pismo. To je ispravan naglasak i to je mudra odluka u vremenu pandemije jer krizna vremena olakšavaju naviještanje Božje riječi. Svakodnevna kolotečina omamljuje ljude i kada neka kriza poljulja svakodnevicu, oni se bude kao iz sna. I kao da nikada prije nije bilo prirodnih katastrofa i epidemija počnu intenzivnije tražiti odgovore na različita životna pitanja i spremniji su čuti Sveto pismo. Sveto pismo daje dobre odgovore i zato je dobro da se ono našlo u pastoralnom fokusu u vremenu pandemije.

Kada govorimo o samoj Božjoj riječi, čime se zapravo Crkva vodila kada ju je tijekom povijesti definirala u odnosu na druge spise pobožna karaktera?
Prepoznavanje Božjih riječi u knjigama Pisma bio je kompleksan i dugotrajan proces. Trajao je više od 2 000 godina, od početka formiranja Pisma u prvoj polovici prvog tisućljeća prije Krista do druge polovice drugog tisućljeća poslije Krista, kada su u jeku crkvenog raskola na Zapadu različite kršćanske Crkve zauzele stavove o kanonu svetih knjiga. Prva Pisma i uvjerenje da je riječ o Božjim riječima kršćani su naslijedili od Židova, a onda su počeli prepoznavati Božju riječ i u nekim kršćanskim spisima. Neki od tih spisa s vremenom su bili prepoznati kao Božja riječ u nekoliko lokalnih Crkava, dok su drugi svedeni na status pobožnih spisa. Principi i kriteriji kod razlučivanja nisu uvijek jasni i nisu bili uvijek i posvuda isti; nekad je bilo važno autorstvo spisa, nekad sadržaj ili ideje u spisu, a nekad svrsishodnost i djelotvornost spisa u životu zajednice. To razlučivanje, mi vjerujemo, bilo je djelo Duha u ljudima, kao što je i Pismo djelo Duha u ljudima (usp. Dei Verbum 11). Božji ljudi prepoznali su Božje riječi, a Duh puše gdje hoće (usp. Iv 3,8). Različite židovske i kršćanske zajednice različito su prepoznavale Božje riječi i imale su i imaju različite kanone. Stoga se kod proglašenja kanona u Katoličkoj Crkvi na Tridentskom saboru 1546. gledalo koliko su pojedine knjige bile vremenski i prostorno rasprostranjene, odnosno koliko su bile prepoznate kao Božje riječi u različitim lokalnim zajednicama. Dakle, kod razlučivanja odlučujući čimbenik bio je sensus fidei Božjeg naroda. Kroz dva tisućljeća Božji narod prepoznavao je Božje riječi, a crkveni su pastiri poslušali i službeno potvrdili to mišljenje Božjeg naroda.

Posvješćujući važnost Svetoga pisma, papa Franjo 2019. ustanovio je i Nedjelju Božje riječi apostolskim pismom u obliku motu proprija Aperuit illis. U njegovu broju 12 stoji: „Sveti tekst u cjelini ima proročku ulogu: ona se ne odnosi na budućnost, nego na sadašnjost onoga koji se hrani tom riječju.“ Možete li nam to približiti?
Papa Franjo primjenjuje na cijelo Pismo značajku koja osobito karakterizira Božje riječi izgovorene preko starozavjetnih proroka. Proroštva se većinom povezuje sa proricanjem budućnosti, ali u Pismu takvih je proroštava jako malo. Biblijska proroštva uglavnom se bave sadašnjošću i nju nastoje mijenjati. Čak i onda kada govore o budućnosti, biblijska proroštva nisu fokusirana na budućnost, nego najavom budućnosti nastoje utjecati na sadašnjost onih kojima su upućena. Papa Franjo pojašnjava istu takvu proročku značajku Pisma da ukaže vjernicima na ispravan pristup Pismu. Ljudi često bježe iz vlastite sadašnjosti i naglašavaju ili prošlost ili budućnost; Papa govori o „besplodnoj nostalgiji“ i „sablasnoj utopiji“ (Aperuit illis, br. 12). I kod Pisma ljudi se nerijetko fokusiraju na govor o prošlosti ili budućnosti, što je pogrešno. Pisamski govor o prošlim i budućim događajima ne ide za tim da naglasi prošlost ili budućnost, nego za tim da promijeni sadašnjost onih koji čitaju Pismo. Bog je Pismo dao kao hranu, a ne kao udžbenik; udžbenik informira, a hrana transformira. Zato svako čitanje Pisma koje se vodi pobožnim, teološkim ili egzegetskim interesima, a ne uzima u obzir vlastitu sadašnjost, nije ni pobožno, ni teološko, ni egzegetsko, nego predstavlja profano čitanje pod velom pobožnosti, teologije ili egzegeze.

Koji bi mogli biti mogući plodovi Godine Božje riječi, te kako je utjecala na svijest vjernika?
O plodovima je teško govoriti. Plodovi Riječi, kao i plodovi Duha, nisu uvijek zamjetni i ne mogu se mjeriti ljudskim mjerilima. Osim toga, trebalo bi vidjeti koliko su pojedini članovi Crkve slijedili preporuke Pape i biskupa. Vjerujem da su se neki pojedinci i zajednice više posvetili Pismu, da su bolje shvatili narav i ulogu Pisma, te da su se određeni pomaci dogodili. Koliki i kakvi, samo će vrijeme pokazati.

Općenito govoreći, prema Vašem iskustvu, koliko je čitanje Božje riječi zastupljeno među vjernicima – kako klericima i redovnicima/icama, tako i laicima, uzmemo li u obzir da je Dogmatskom konstitucijom Dei Verbum Drugi vatikanski sabor značajno potaknuo otkrivanje Božje riječi?
Mislim da se Pismo čita i previše i premalo i da problem nije kvantiteta – „Koliko se čita?“, nego kvaliteta – „Kako se čita?“ Dvije tisuće godina većina kršćana nije poznavala većinu Pisama; znali su neke najznačajnije rečenice i odlomke iz evanđelja i to im je bilo dovoljno za dobar život. Nakon Drugog vatikanskog sabora u Katoličkoj Crkvi dogodilo se otkriće Pisama; neka su se Pisma po prvi put prevela, čula i čitala. Ti prvi susreti s Pismom donijeli su polet i plodove. Međutim, nakon nekog vremena dogodilo se zasićenje riječima. Pismo se neprestano čitalo, neka su se Pisma stalno ponavljala u liturgiji, i čitanje Pisma postalo je formalnost; više se nije čula Riječ jer se slušalo mnoštvo riječi. I umjesto da iz toga izvučemo pouku, mi uvodimo nova čitanja. Danas su osobito popularna tzv. kontinuirana čitanja Pisma. To nije čitanje Pisma, to je zloporaba Pisma. Pisma nisu zapisana da se formalno izgovaraju i čuju, nego da se progutaju (usp. Aperuit illis, br. 12). Zato bi mnogima vrijedila preporuka: „Manje je više.“

Kako Sveto pismo učiniti pristupačnijim vjernicima, na koji mu način trebaju pristupati u čitanju kako se ne bi pogubili u mnoštvu podataka i naizgled „suvišnim informacijama“ (poglavito u Starom zavjetu)?
Najbolji način da se vjernicima olakša pristup Pismu jest da ih se o njemu pouči. Iz mog iskustva, većina ljudi, uključujući i pastoralne djelatnike, ima pogrešne ideje o Pismu. Zbog tih ideja većina Pisama postala je problem, pa se ne zna što i kako čitati. Primjerice, Vaše pitanje odražava jednu raširenu, ali pogrešnu ideju da je Pismo skup podataka i da vjernik treba znati pronaći one podatke koji mu trebaju. Pismo je nešto puno više od skupa podataka i onaj tko u Pismu traži samo podatke, taj će naći samo puno tekstova s puno pogrešnih podataka. Jedna druga, raširena i pogrešna ideja vezana je uz Jeronimovu tvrdnju da je nepoznavanje Pisama nepoznavanje Krista (In Isaiam Prol., PL 24,17). Jeronim je htio reći da se ne može ispravno shvatiti Novi zavjet bez Staroga, a njegovu tvrdnju izvuklo se iz konteksta i zaključilo da sva Pisma govore o Kristu. I to se ponavlja. A sva Pisma ne govore o Kristu i onomu tko u svim Pismima traži Krista, tomu većina biblijskih tekstova izgleda suvišno ili zagonetno. U Pismu ništa nije suvišno; u njemu je zapisano „sve ono i samo ono što je Bog htio“ (Dei Verbum 11). I Pismo nije zagonetka; ono je vrlo jednostavno i kaže ono što kaže. A naše ideje o Pismu zamagljuju i kompliciraju Pismo i njih treba mijenjati.

Za početak, vrlo konkretno, treba se vratiti na nauku Dei Verbum o Pismu i implementirati je u Božjem narodu počinjući od teoloških učilišta do pouka u katehezi za sve uzraste. Na promišljanje te nauke poziva i papa Franjo (Aperuit illis, br. 2) i to je nužno. Onaj tko ima pogrešne ideje o Pismu, taj mu pogrešno i pristupa, izvodi pogrešne zaključke i pogrešno djeluje.

Kada govorimo o čitanju Svetog pisma, što je s vjerničke strane nužno za razumijevanje i ulazak u dubinu njegove poruke?

Nužan je molitveni stav, odnosno svijest da mi Bog u Pismu govori i volja čuti ono što mi Bog govori. Taj molitveni stav nije samo nužan, nego je i dovoljan za razumijevanje Pisma. Kada nekom pišete pismo, nastojite tako pisati da vas osoba razumije. I Bog je u Pismu pisao tako da ga ljudi razumiju, a naša nerazumijevanja rezultat su krive predodžbe o tome što znači razumjeti Pismo. Razumjeti Pismo ne znači znati Pismo, nego znati ono što Bog meni u njemu govori. Ono je upućeno svim ljudima i svim naraštajima, te sadrži bezbroj različitih božanskih korespondencija. Nije svako Pismo prvotno upućeno meni i ne mogu ja, ograničeno ljudsko biće, dosegnuti i razumjeti bezbrojne božanske korespondencije u njemu. Ja ga mogu studirati, ali ne mogu razumjeti više od onoga što mi je Bog namijenio. Samo ohol čovjek može pretendirati razumijevanju svega Pisma. Normalan čovjek zna svoje granice i kada naiđe na neko Pismo koje ne razumije, on/ona shvaća da je to Pismo razumljivo i važno nekom drugom čovjeku ili naraštaju. I to shvaćanje vlastita nerazumijevanja Pisma predstavlja razumijevanje istog. Takvo razumijevanje nerazumijevanja oslobađa nas našega ega, naših divovskih očekivanja i uskih preokupacija pred Pismom, te počinjemo gledati druge ljude, druge zajednice i druge naraštaje.

Nerijetko se spominje nova evangelizacija. Jesmo li u svijetu današnjice svjesni važnosti širenja Božje riječi, te na koje načine je sve to moguće činiti?
Da smo svjesni važnosti širenja Božje riječi, ne bi nam trebale Nedjelje i Godine Božje riječi. Dovoljno je ući u katoličke knjižare i vidjeti što se piše i što se čita. Pismo se tiska i kupuje kao dar za posebne prigode; što skuplje izdanje, to bolji dar jer, promislite ovo, jeftina i besplatna izdanja besplatne Božje riječi nisu cijenjena! I dok je Pismo postalo skupocjeni dar za posebne prigode, za svakodnevni život masovno se pišu i čitaju raznorazne teološke i pobožne meditacije. Takvo postupanje, pisanje i čitanje jasan je pokazatelj da nam je itekako potrebna nova evangelizacija. Preciznije, potrebna nam je evangelizacija evangelizatora. Tiskanjem i raznim izdanjima Pisma mi nismo raširili Božju riječ, nego smo ju komercijalizirali i utišali. U teološkim studijima prostor smo dali pastoralu i katehezi nauštrb biblijske nauke, pa u praksi svojim metodama i idejama nerijetko sprječavamo govor i širenje Božje riječi. Većina evangelizatora služi se Božjom riječju i njome potkrjepljuje svoje kateheze. I te kateheze ljudima se sviđaju jer im serviraju pobožne i lijepe riječi i ideje. To nije evangelizacija; tako nastaju teoretski kršćani. Evangelizacija znači osobni susret čovjeka i Riječi; tako nastaju praktični kršćani. Pravi evangelizator to zna i ne služi se Pismom za spremanje kateheza, nego služi Pismu i čovjeku kojemu je upućeno. On dovodi čovjeka pred Pismo i prepušta ga razgovoru s Pismom jer zna da taj razgovor svaki čovjek mora obaviti sam.

Koliko je u našem svijetu moguće izgrađivati i usmjeravati svoj život sukladno onomu što Sveto pismo poručuje?
Bog u Pismu stavlja pred ljude nešto što je moguće i tu realnu mogućnost nudi svim naraštajima; naš naraštaj nije od toga izuzet. Dakle, nije pitanje je li moguće, nego je pitanje želimo li mi danas živjeti sukladno Pismu. Pismo ne stavlja pred ljude prevelik teret. Ako gledate propise kanonskoga prava i moralne teologije, sve izgleda puno teže. I doista jest teže jer nije lako živjeti po pravilima koja se nerijetko protive naravi. Neki će kršćani reći da je u tome kršćanska veličina, ali Bog u Pismu ima drugačiju logiku. Pisma očituju da je Bog kroz povijest mudro mjerio terete ljudi i mijenjao mjere, i Pismo u cijelosti ne naglašava zakon i pravila, nego srce (usp. Pnz 10,16; Mt 15,8). Bog ne traži od nas da razbijamo željezna vrata; Bog nam daje ključ da ih otvorimo. Kada se dogodi promjena srca, kada Bog obreže srce, onda nije teško biti Božji čovjek, onda je sasvim naravno živjeti po Božjem (usp. Jr 31,31-34; Ez 36,26-27). To kažu i tome služe Pisma. Ona obrezuju srce i stvaraju nove ljude i ona mogu to izvesti jer nisu ljudska riječ i nisu puka pouka što činiti, nego su Božja riječ koja u ljudima izvodi ono što ljudima govori. Tko čuje Boga u Pismu, taj ne treba usmjeravati svoj život prema Pismu; tomu Pismo usmjerava i izgrađuje život.