Izv. prof. dr. sc. Marijo Volarević, pročelnik Katedre moralnog bogoslovlja na KBF-u Splitu

„Briga za zajednički dom“ prelazi sve rasne, klasne i nacionalne granice


U prigodi Svjetskog dana borbe protiv širenja pustinja i suše, koji se obilježava 17. lipnja, a i nedavne šeste obljetnice enciklike "Laudato si'" o klimatskim promjenama i ekološkoj svijesti u društvu, razgovarali smo s prof. dr. sc. Marijom Volarevićem, pročelnikom Katedre moralnog bogoslovlja na KBF-u Splitu.

Izvor fotografije: Slobodna Dalmacija

Izvor fotografije: Slobodna Dalmacija

Razgovarala: Tina Matić IlićKatolički tjednik 

Marijo Volarević rođen je 10. listopada 1976. u Metkoviću. Za svećenika Splitsko-makarske nadbiskupije zaređen je 29. lipnja 2003. u rodnom gradu. Nakon svećeničkog ređenja vršio je službu župnog vikara u Kaštel Lukšiću, potom službu prefekta u Nadbiskupskom sjemeništu u Splitu, a u jesen 2005. otišao je u Papinski hrvatski zavod Sv. Jeronima u Rim te na Papinskom sveučilištu Lateranu i Institutu moralne teologije Alfonsiana 2010. postigao doktorat. Pročelnik je Katedre moralnog bogoslovlja na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu. Njegovo uže područje znanstvenog istraživanja vezano je za socijalni nauk Crkve, feminizam, rodnu teoriju, bračnu i obiteljsku antropologiju. Na te je teme napisao doktorat, knjigu i nekoliko znanstvenih članaka te održao nekoliko predavanja na međunarodnim i domaćim znanstvenim simpozijima.

Poštovani dr. Volareviću, poglavar Katoličke Crkve, papa Franjo često govori o klimatskim promjenama i pitanjima ekologije. Koliko je to važno i zašto se Crkva uopće bavi tim pitanjima?

Crkva se bavi ovim pitanjem jer već prvi redci Biblije, točnije Knjige Postanka stavljaju čovjeka u središte svega stvorenog. Nakon što Bog stvara svijet, sve stvoreno povjerava njemu. Međutim sklad između Stvoritelja, čovjeka i cijelog stvorenog svijeta raskinuli smo zato što smo umislili da možemo zauzeti Božje mjesto i odbili priznati se ograničenim stvorenjima. Čovjek je „sebi htio podložiti zemlju“ (usp. Post 1,28). To se i danas događa svaki put kad stavljamo „primat tehnike nad etikom“ i primat „imati nad biti čovjekom“. Tada se ne ponašamo kao služitelji i čuvari svega stvorenog što nam je Bog povjerio, nego kao gospodari i stvoritelji.

Dana 17. lipnja obilježava se Svjetski dan borbe protiv širenja pustinja i suše, a ta je pojava također vezana uz današnje ekološke probleme. Koliko takve katastrofe trebaju brinuti kršćane?

Trebaju ih brinuti kao i sve druge ljude bez obzira na vjeroispovijest jer ekološki problem postao je i globalni. Kršćani u takvoj situaciji trebaju biti primjer odgovorna ponašanja prema svemu stvorenom, pa tako i okolišu.

Priroda se iz dana u dan mijenja, to čini već tisućljećima, ali danas se više no ikad govori o globalnom zatopljenju i klimatskim promjenama. Koji je bioetički kontekst klimatskih promjena?

Upravo ono na što upozorava i papa Franjo u enciklici Laudato si' - gubitak bioraznolikosti. Priroda ima svoje naravne zakone i svako zadiranje u njih donosi poremećaj ravnoteže u prirodi. Svake godine nestaje na tisuće biljnih i životinjskih vrsta. A sva su bića međusobno povezana i ovisna jedna o drugima što nam zorno pokazuje ekosustav. Uništavajući jednu vrstu, dovodimo u opasnost drugu. Sve to pomaže nam shvatiti da svaki čovjekov zahvat u prirodu može imati dalekosežne posljedice koje se danas izražavaju kroz brojne klimatske promjene, pa i globalno zatopljenje.

Kako svaki pojedinac, vjernik, propitujući svoj odnos prema bratu čovjeku i Bogu, može doprinijeti razvijanju veće ekološke svijesti koja će uroditi i odgovornim ekološkim ponašanjem?

Mijenjajući stil životnog ponašanja. Papa Franjo upozorava na „kulturu odbacivanja“. Danas kad se nešto pokvari, odmah se odbacuje jer ne služi više, nema popravke. Tako je i u našim međuljudskim odnosima. Onaj tko ne doprinosi društvu, odbacuje se. Zbog toga su eutanazija, abortus, pretjerano bogaćenje bogatih na uštrb siromašnih najvidljiviji znakovi ljudske sebičnosti. Naše ophođenje prema životu, prema drugome, točno nam pokazuje naš odnos prema okolišu. Iskoristi dok vrijedi, onda kad ne vrijedi ili ne zadovoljava moje prohtjeve – odbaci. Zato smatram da je umjesto „konzumerističke kulture“ iskorišćivanja potrebno graditi „kulturu služenja“ prema svakom životu od začeća do smrti i prema svakoj osobi. Onda bismo gledali i na sam okoliš drugačije. Jer ne možemo mi cijeniti neku biljnu ili životinjsku vrstu ako ne cijenimo ljudski život, tj. ljudsku vrstu. Papa Franjo upozorava kako postoji ekologija u prirodi, tako isto postoji i ekologija čovjeka. Jedno je s drugim vezano. Ne mogu ja čuvati narav prirode, a istodobno zadirati u ljudsku spolnu narav što čini rodna ideologija smatrajući čovjeka i njegov spol proizvodom kulture. Zato je potrebno da čovjek živi u sinergiji s vlastitom naravi, kao i da poštuje narav prirode.  

Više od godinu dana svijet živi u ozračju pandemije te je primjetno kako su mnogi društveni segmenti stali ili stagniraju, a istodobno na mnogim mjestima priroda buja. Što mislite, je li potrebno nešto poput toga da bi društvo vidjelo koliko malo brine za svijet oko sebe?

Svaka kriza je ujedno i nova šansa. Nažalost, tek kad nešto izgubimo, postanemo svjesni koliko je to bilo vrijedno, a uzimali smo to kao nešto zdravo za gotovo. Upravo tako se ponašamo i prema prirodnim resursima. Uzimamo ih kao nešto što nam po naravi pripada, čega smo mi apsolutni gospodari. Rasipamo se npr. pitkom vodom i ostalim prirodnim dobrima, dok u nekim dijelovima svijeta ljudi oskudijevaju. Zbog toga bi nas i ova globalna pandemija trebala osvijestiti da poštujemo i cijenimo ono što imamo i da se prema tome odgovorno ponašamo. Svi smo mi osjetili tijekom pandemije koliko nam male stvari, počevši od obiteljskog druženja, škole, posla, posjeta rodbini, nedostaju. Možemo samo zamisliti koliko bi tek globalna ekološka kriza utjecala na naš svakodnevni život.    

Sveti Otac je Konferenciji UN-a o klimatskim promjenama COP25 u prosincu 2019. poslao poruku u kojoj je kazao kako se ljudi suočavaju s važnim izazovom, s klimatskim promjenama, ali da su riječi još uvijek daleko od konkretnih akcija te kako se društvo ima zauzeti kako bi budućim naraštajima pružilo dobru i dostojnu budućnost. Kako to komentirate?

Ekološka pitanja postala su sve zastupljenija u planovima javnog djelovanja UN-a. Međutim usprkos tomu na što upozorava i papa Franjo, svjetski samiti o okolišu nisu odgovorili na očekivanja zbog nedostatka političke volje tako da nisu postignuti bitni i djelotvorni globalni odgovori o okolišu. Koliko god se sastajali i razrađivali različite ekološke platforme, svaka zemlja gleda svoje pojedinačne interese. I ono što bi se usuglasili i dalje se traže djelotvorni i fleksibilni načini za praktičnu primjenu. Određeni pomak postoji barem u teoriji, ali svjedoci smo da još nije zaživio u praksi što je onda nedovoljno da bismo imali opipljive rezultate. Jer sve kad bi npr. Europska unija postigla konsenzus u teoriji i praksi, ako to neće učiniti Kina ili SAD, neće biti velika pomaka. Zato je ekološko pitanje globalno pitanje u kome mora biti apsolutni konsenzus u donošenju zakona. Ako toga nema, tapkat ćemo na mjestu s vrlo malim učinkom.

Papa Franjo je 24. svibnja 2015. objelodanio „ekološki“ intoniranu encikliku Laudato si' – Hvaljen budi. Koja je njezina temeljna nakana? I koji su bili njezini glavni odjeci u ovih šest godina?

Mislim da je temeljna nakana probuditi svijest kod ljudi da je čitav svijet „zajednički dom“ i da su svi dužni voditi brigu o „zajedničkom domu“ bez obzira na vjeroispovijest, rasu ili naciju jer svi smo Božja stvorenja i svi smo jednako odgovorni. Ekološki problem nije problem samo jedne nacije ili vjere, nego je globalni problem koji se tiče svakog čovjeka i svatko od nas dužan je preispitati se što ostavlja budućim naraštajima.

U spomenutoj enciklici Sveti Otac izražava nadu kako će dokument pomoći u buđenju svijesti o zaštiti okoliša i brizi za sve stvoreno. Što mislite, koliko je čovjeku zapravo stalo da se to promijeni?

Ekološka tema u Crkvi nije nova. Još je Pio XII. upozoravao na ovaj problem. Zatim su to u svojim osobito socijalnim enciklikama činili njegovi nasljednici Ivan XXIII., Pavao VI., Ivan Pavao II., Benedikt XVI. Usporedo s njima ekološka svijest se razvijala i u društvu. Tako da Crkva tu ne kasni s odgovorima. No, kako u društvu, tako i u Crkvi na sve to se gledalo kao na nekakvu daleku budućnost, pa sve do zadnjih 20 godina. Papa Franjo kao svjetski moralni autoritet uvidjevši problematiku ekološke krize na globalnoj razini, nastojao je kroz ovu encikliku dati svoj kršćanski i moralni pogled na ekološku krizu. Enciklika ne samo da je snažno odjeknula u kršćanskom svijetu, nego i globalno. Kakvi će biti plodovi enciklike, mi ih ne možemo trenutno vidjeti, ali da je probudila svijest o ekološkoj krizi, to je sigurno, a vjerujem da je dotakla svijest pojedinih ljudi koji su spremni promijeniti svoj životni stil ponašanja.    

Tijekom mjeseca svibnja održan je Tjedan Laudato si’, a sam Papa istaknuo je važnost toga događaja. Koliko države, skupine i pojedinci mogu naučiti o ekologiji od njega koji je to pitanje stavio na važno mjesto u svom pontifikatu?

Ova enciklika nije posvećena samo kršćanima, iako je pisana u duhu evanđelja, nego svim ljudima. Jer briga za okoliš ili, kako papa Franjo često ističe, „briga za zajednički dom“ prelazi sve rasne, klasne i nacionalne granice. U tom duhu zasigurno svaki pojedinac, skupina ili država mogu ponešto naučiti o ekologiji od pape Franje.

Talijanski biskupi su poslali snažnu poruku u povodu 16. svjetskog dana molitve za brigu o stvorenomu, koji će se održati 1. rujna u Tarantu, na temu „Planet kome se nadamo. Okoliš, rad i budućnost. #svejepovezano“. Što Crkva u Hrvata može učiniti kako bi potaknula vjernike na razmišljanje o tom sve većem problemu?

Sigurno da može puno postići. Hrvatski biskupi su već nekoliko puta progovorili o ekologiji, zaštiti šuma i voda kao nacionalnom blagu koje treba čuvati. Postoje teme vezane za ekologiju koje se obrađuju tijekom vjeronaučne kateheze, kako u školama, tako i na župama. Sve su to mehanizmi preko kojih se Crkva može aktivno uključiti u podizanju svijesti za ekološke probleme. I to nije nikakav apel, nego zadaća o kojoj je Crkva danas po svom poslanju dužna poučavati svoje vjernike i ukazivati na sve veće ekološke probleme.

Koliko Vi kod svojih studenata primjećujete (ne)razvijenost ekološke svijesti i općenito kod mladih u Vašem okružju?

Teško je dati precizan odgovor na ovo pitanje, ali pretpostavljam da je veća nego prije 20 godina kad sam ja bio njihovih godina. Zašto to tvrdim? Prvo, puno više se prostora u školi i u medijima daje ovom problemu nego prije. Drugo, vidimo da mladi dosta sudjeluju u akcijama čišćenja prirode, bilo u sklopu škole, bilo preko nekih privatnih inicijativa. Tako da sam s te strane optimist i vjerujem da će generacije koje dolaze puno više pažnje posvetiti ovom problemu, nego što su to činile prethodne.