Dr. vlč. Mirko Šimić, ravnatelj Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije

Caritas nije potrebno reklamirati, nego živjeti


Na Treću nedjelju došašća, poznatu i kao Gaudete – Radujte se, Crkva obilježava Nedjelju Caritasa. U tom smo povodu sugovornika pronašli u ravnatelju Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije dr. vlč. Mirku Šimiću.

Foto: Vlč. Mirko Šimić, ravnatelj Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije

Foto: Vlč. Mirko Šimić, ravnatelj Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije

Razgovarala: Josipa Prskalo

Vlč. Šimić rođen je 19. listopada 1974. u župi Zgošća - Kakanj. Klasičnu gimnaziju i sjemenište pohađao je od 1989. do 1993. u Zadru i Pazinu, a teološki fakultet u Bolu na Braču i Sarajevu. Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1999. u Sarajevu. Pastoralne službe obavljao je u Živinicama i Oštroj Luci – Bok kao župni vikar te kao župnik u Ceru.

Poslijediplomski studij iz područja socijalne etike završio je u Innsbrucku i Grazu od 2004. od 2010. kada je imenovan ravnateljem Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije.

Poštovani vlč. Šimiću, Treća nedjelja došašća obilježava se i kao Nedjelja Caritasa. Što Crkva time želi naglasiti i poručiti?

Tijekom jedne crkvene godine postoji jako puno pastoralnih događaja koje Crkva želi istaknuti i naglasiti njihovu važnu ulogu, kako unutar krajevne Crkve, tako i one u svijetu. Jedan od tih trenutaka je svakako i Nedjelja Caritasa koja se svake godine obilježava upravo na Treću nedjelju adventa što sve karitativne djelatnike raduje jer je i to pokazatelj da Caritas uz katehezu i liturgiju čini okosnicu pastoralnog djelovanja Crkve. Nedjelja je to koja će svakog vjernika pozvati promisliti o njegovu osobnom angažmanu kada je riječ o konkretnoj ljubavi za drugoga. Vjera ako nema djela, mrtva je u sebi – misao je vodilja ovogodišnje Nedjelje Caritasa. Na tom tragu i Vinko kard. Puljić, predsjednik Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije, u svojoj poruci koju je uputio uz Nedjelju Caritasa naglasio je nekoliko bitnih elemenata s obzirom na karitativne izazove današnjice. On će tako vjernike pozvati na promišljanje o solidarnosti s ljudima u potrebi, pozvat će na zauzetiju brigu za osamljene, tražit će da se borimo s raznim modernim ovisnostima, upozorit će na indiferentizam modernog čovjeka, ali i na potrebu za pravednom raspodjelom materijalnih dobara te na trajno nastojanje oko pravednosti i mira. Ovo je zapravo sukus onoga što zovemo zauzeto kršćansko karitativno djelovanje koje, iako to pomalo zvuči istrošeno, treba trajati cijelu godinu jer Caritasa nema niti ga može biti ako se sve svede na jedan dan govora ili jednokratnu materijalnu akciju. Jedan dan u godini koji će biti posvećen upravo govoru o ovim činjenicama je važan i vrijedan, ali važniji su plodovi toga govora koji će biti pretočeni u konkretno djelovanje. Smatram kako je naglasak stoga u permanentnom i kontinuiranom djelovanju svakog pojedinca koje može započeti upravo na Nedjelju Caritasa. Neka traje do sljedeće Nedjelje Caritasa i time će vjera biti potkrijepljena djelima i trajno će bdjeti nad potrebnima. Možda je važno naglasiti još jedan detalj. Na Nedjelju Caritasa mogli bismo – možda će zvučati malo paradoksalno – staviti sebe i svoje velike potrebe u prvi plan. Ukoliko iz tih potreba otvorimo vidike, a to bismo trebali učiniti upravo na Nedjelju Caritasa, za puno manje potrebe onih koji su u stvarnoj potrebi, što zbog egzistencijalne ugroze, što zbog nemogućnosti izlaska iz situacije trajne životne nesigurnosti i nestabilnosti, krenuli smo k cilju koji znači naše konkretno djelovanje za drugoga.

Koliko možemo reći da društvo danas Crkvu promatra upravo kroz prizmu Caritasa kao „humanitarne/karitativne organizacije“?

Svaki pojedinac na ovom svijetu će jednu te istu stvarnost promatrati na njemu svojstven način. Ukoliko ostanemo na području vjere i vjernika, uviđamo kako i sami vjernici imaju različit pristup i pogled na Crkvu, odnosno na događanja u Crkvi i oko nje. Netko će ju promatrati, prije svega, kao vjersku organizaciju koja ljude treba usmjeravati prema vječnom i transcendentalnom, dok će netko drugi u njoj vidjeti i druge odrednice koje ne moraju nužno biti sastavnicom njezina poslanja (društveni angažman). Pojedini kritički glasovi, pogotovo oni u inozemstvu, glasno će čak reći: „Caritas da, Crkva ne!“ Jasno je da Crkve nema bez konkretnih djela ljubavi. Međutim, smatram da ne bi bilo dobro ukoliko bi se Crkvu promatralo samo kao neku „humanitarnu“ organizaciju jer je to posao koji može raditi bilo tko, ne mora to čak ni biti vjernik. Biti humanitaran i biti karitativan nije istoznačnica. Karitativni napori u sebi uključuju humanitarno, ali i humano djelovanje koje, prije svega, uključuje motiv onoga koji djeluje. Dok netko može humanitarno djelovati iz nekih njemu znanih interesa (političkih, društvenih, ekonomskih...), Caritas od karitativnih djelatnika i suradnika traži nešto više, a to je, prije svega, ljubav i poštovanje prema osobi kojoj se čini određena usluga. Ako je Krist iz ljubavi ustanovio Crkvu te ako njezini članovi iz ljubavi čine djela milosrđa, onda se Crkvu može promatrati kao karitativnu ustanovu koja, prije svega, motivirana svojim utemeljiteljem čini djela koja će možda i druge privlačiti ili motivirati na slično djelovanje.

Kakva je slika bh. društva kada govorimo o „ljudima u potrebi“?

Ukoliko govorimo o slici društva, onda moramo reći da nije ni bistra ni čista. Nije potrebno dramatizirati da bismo se uvjerili da je to tako. Ono što mnoge zbunjuje, pogotovo strance koji ovdje još uvijek pomažu, naš je životni kontrast koji je očito odraz ovdašnjeg mentaliteta i načina života. Dok je u velikim ili većim gradovima teže uočiti oblike siromaštva, iako ih ima, jer gradovi gutaju svoje stanovnike u silnom blještavilu svjetla i nebodera i ne razlikuju se puno od sličnih europskih gradova, dovoljno je uputiti se prema ruralnim i zabačenim sredinama da bismo se uvjerili u stvarno stanje dobrog dijela stanovnika ove zemlje. Umirovljenici jedva spajaju kraj s krajem, radnici se muče preživjeti mjesec od one prosječne plaće koju dobiju i ukoliko ju dobiju na vrijeme, studenti nisu u mogućnosti plaćati smještaj i studij. Jasno da će kritičari, često i opravdano, reći da slika nije tako crna i da ima i mogućeg pomodarstva. Činjenice ipak govore suprotno. Ne zaboravimo da je u zemlji više od 40% nezaposlenih što je tema za sebe. Korupcija ždere ovu zemlju, sposobni je nastoje napustiti čim prije jer ne vide rješenje ovakvog stanja, a oni drugi se žele uhljebiti čim prije. U ovakvoj nakaradnoj situaciji se teško i pronalazi vrijeme za potrebne, zapravo prepušteni su samima sebi jer često, nažalost, i ne zanimaju nikoga osim ponekog lokalnog političara koji će se rado fotografirati za medije uz neku donaciju od 20 kg brašna čime bi valjda svi problemi trebali biti riješeni, a on prikupio poneki bod za kampanju. Ironija je da je upravo prije nekoliko dana jedna politička stranka darovala cijeli jedan božićni bor za jednu školu (ne znamo cijenu bora!... koji je visine otprilike metar i pol, ali je na slici pola mjesnog odbora te političke stranke), a sve je popraćeno jakom medijskom prezentacijom. Tragično! Karitativni djelatnici koji obilaze područje naše Vrhbosanske nadbiskupije i koji ulaze u kuće i domove ljudi različitih vjera i nacija najbolje će posvjedočiti teško stanje pojedinih obitelji koje žive u zabačenim selima i trošnim kućicama bez izolacije i žbuke, bez toaleta i kanalizacije, bez pitke vode, a često i bez struje. O pristupnim cestama, koje su pogotovo u zimskim mjesecima neprohodne, da i ne govorimo. Dakle, ljudi u potrebi ima i te kako puno i bit će potrebno uložiti dodatne napore na ublažavanju sadašnjeg teškog stanja. Naravno da je ovo, prije svega, odgovornost osoba iz javnog života koje imaju mandat, ali i određene financijske mehanizme na raspolaganju kako bi pospješili ekonomsku situaciju. Hoće li na tom području nešto i učiniti, uvelike ovisi i o civilnom društvu koje u BiH, po mom mišljenju, jedva da i postoji, a ako i postoji, nije kadro ništa promijeniti jer očito nije slobodno i oslobođeno od raznih ideologija i političkih utjecaja.

Znamo kako caritas nije samo dobivanje pomoći, nego i darivanje. Kakvi su naši ljudi kada je riječ o darivanju? Postoji li u mentalitetu ovdašnjeg naroda svijest i navika pomaganja onoga u potrebi?

Nije upitno da su ovdašnji ljudi i više nego spremni pomoći drugima u nevolji iznalazeći načina i mogućnosti često odvojiti i od svojih skromnih primanja sredstva koja će biti potpora onomu koji je u težoj situaciji od njih. Ono na čemu svakako treba poraditi jest upravo mentalitet koji ste spomenuli, mentalitet koji će znati razdvojiti i ne dvojiti između onoga koji je u potrebi i onoga koji može svojim rukama doći do izvora prihoda i očuvanja vlastite egzistencije. Nerijetko ovdje dolazi do nejasnoća i nesuglasica upravo u pogledu kriterija na temelju kojih se bazira cjelokupna karitativna pomoć. Kriteriji su nužni za određivanje vrste i načina pomoći, a upravo je njih potrebno prezentirati našim ljudima koji će preko njih moći bolje razlučiti što je potrebno činiti. Na tragu ovoga vjerujem da neće biti akcije u kojoj naši ljudi neće sudjelovati jer pomoći drugome i na taj ga način usrećiti stvara u dubini čovjekova srca nevjerojatan i neponovljiv osjećaj velike radosti.

Caritas Vrhbosanske nadbiskupije nositelj je mnogih različitih projekata koje, sigurno, nije lako voditi. Osim zaposlenika Caritasa, tko je oslonac za njihovo realiziranje?

Caritas Vrhbosanske nadbiskupije ima nekoliko projekata koje provodi dulji niz godina i po kojima je već i prepoznatljiv u široj društvenoj zajednici. Caritasove pučke kuhinje (Jelo na kotačima), kućne njege starih i bolesnih, predškolske ustanove, pomaganje romske populacije... samo su neki od programa kojima dopiremo do krajnjih korisnika u potrebi. U tijeku su radovi i na izgradnji podružnice u Kiseljaku gdje ćemo, među ostalim, na poseban način voditi brigu za starije i nemoćne. Zaposlenici Caritasa na svim razinama i mjestima djelovanja neizmjerno su važni u provedbi sveukupnog karitativnog djelovanja i bez njih nema ni Caritasa. Njima ide velika zahvalnost za sve što čine jer su u pravilu oni prvi koji će čuti nevoljnika, a koji je često i ozlojeđen, agresivan i ljutit jer ne može ostvariti svoja temeljna ljudska prava u državi pa se nerijetko pokušava i iživljavati, iznositi lažne objede, štoviše i prijetiti našem osoblju i od njega očekivati nemoguće. Naglasili smo već kako Caritas ne može riješiti sve socijalne probleme što, uostalom, i nije njegov zadatak, nego pokušava, prije svega, ublažavati siromaštvo i patnje. Da bismo to uopće mogli činiti, i te kako su potrebni podupiratelji. Nažalost, moram ustvrditi da glavnina pomoći, bilo financijske, bilo materijalne dolazi izvan ove zemlje što znači da još uvijek uvelike ovisimo o stranoj pomoći. Neizmjerno smo zahvalni našim dobročiniteljima, prije svega, u Njemačkoj, Austriji, Italiji i Hrvatskoj koji nas ne ostavljaju na cjedilu. Ono što uspijemo prikupiti u tuzemstvu jedva da je vrijedno spomena. Ipak, ne odustajemo niti ovdje provodeći neke akcije jer sve što činimo – činimo, prije svega, za ovdašnje ljude, pa i onda kada moramo plaćati sve porezne i carinske trošarine na robu koju dovozimo iz inozemstva, a koju prosljeđujemo potrebnima. Bilo bi nam lakše kada bismo bili oslobođeni barem nekih nameta, ali očito kako se to neće dogoditi.

Jedna od aktivnosti Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije bila je i oformljivanje župnih Caritasa. Što nam o tome možete reći?

Upravo na tragu potrebne promjene mentaliteta i svijesti o poimanju Caritasa pristupili smo jednom vrlo važnom pilot-projektu u našoj nadbiskupiji. Radilo se o formiranju 20 župnih Caritasa na teritoriju cijele Vrhbosanske nadbiskupije. Projekt je imao za cilj uspostaviti strukturirani župni Caritas koji će djelovati upravo u onoj najmanjoj crkvenoj jedinici – tj. župi koja najbolje poznaje potrebe na svojem teritoriju, a time će osjetljivost i briga kod domaćih ljudi za rješavanje problema biti veća. Prije nekoliko dana imali smo završni susret sa župnicima i njihovim suradnicima gdje su na neki način elaborirani i vrjednovani uspjesi i dostignuća na kojima se radilo zadnje dvije godine. Ono što sada predstoji jest konkretno djelovanje u tim župama koje će izgrađivati svijest ljudi upravo u smislu vlastita angažmana i djelovanja. Iako je veliki dio župa naše nadbiskupije teško stradao u zadnjem ratu, vjerujemo da će župe – sudionice ovog projekta – moći servisirati potrebe na vlastitom teritoriju što je jedan od ciljeva ovog projekta. Svakako raduje dobra suradnja sa župnicima zahvaljujući kojoj je i ustrojena struktura župnog Caritasa. Neke župe su već započele provoditi aktivnosti župnog Caritasa kao što su centri za slušanje, savjetovališta, kućni posjeti starijih, bolesnih i usamljenih te neke druge pastoralno-karitativne aktivnosti karakteristične za pojedinu župu. 

Po čemu se Caritas izdvaja u moru humanitarnih organizacija u svijetu današnjice?

 

Caritas se u mnogome razlikuje od drugih humanitarnih organizacija ne umanjujući time potrebu angažmana i drugih organizacija koje djeluju na lokalnoj razini. Teško bi bilo pobrojati sve ono što ga čini drukčijim od drugih. Prije svega Caritas je karitativno-pastoralno tijelo Katoličke Crkve što mu daje posebnu dimenziju koja svoje vrijednosti crpi iz evanđelja koje je poziv na ljubav. Stoga Caritas nije i nikada neće biti neka nevladina udruga vođena nekim osobnim ili privatnim interesima. Caritas se nikada neće dati uvući u nekakve projekte koji bi bili protiv ljudskog dostojanstva. Caritas je oslobođen svih ideologija i pritisaka, iako često zbog toga i trpi. Međutim u tome je njegova snaga, po toj univerzalnosti je prepoznatljiv kod svakog svog korisnika jer upravo njega stavlja u središte svojeg djelovanja. Caritas snagu za svoje djelovanje prima izravno od Isusa Krista čiji poziv na ljubav prema bližnjemu ostvaruje upravo preko konkretnih djela samaritanske ljubavi prema čovjeku. Iz iskustva različitih tragedija kao što su rat, ali i neke druge prirodne katastrofe poput poplave, vidimo Caritas koji pravodobno djeluje i ne ostavlja ljude na cjedilu. Caritas je jednostavno čovjekoljubljeni način života koji prožima onoga koji djeluje u njegovo ime kao i onoga koji prima pomoć od njega. Caritasova prepoznatljivost u društvu je nešto što je svakako potrebno naglasiti jer Caritas nije potrebno reklamirati, nego živjeti. U tom duhu će Caritas i ubuduće biti nositelj svih aktivnosti preko kojih će biti blizak onomu tko zatreba njegovu pomoć.