Fra Emanuel Josić, profesor Franjevačke teologije u Sarajevu

Crkva je dala poticaj i trasirala put glazbenog profesionalizma


Svakog 22. studenoga Katolička se Crkva spominje svetice i mučenice Sv. Cecilije, zaštitnice glazbenika, pjesnika i slijepih. Upravo je to bilo povodom za razgovor o crkvenoj glazbi i pjevanju s fra Emanuelom Josićem.

Foto: Oliver Livančić

Foto: Oliver Livančić

 

Razgovarala: Tina Matić Ilić

Fra Emanuel Josić rođen je u Tuzli gdje je završio osnovnu i srednju glazbenu školu. Svećenik je franjevac, a pored svojeg svećeničkog poziva bavi se i glazbom. Njegovi poglavari su smatrali da bi bilo dobro da se usavršava dalje na ovom području pa je 2016. na Glazbenoj akademiji u Sarajevu započeo studij dirigiranja u klasi prof. Rešada Arnautovića. Trenutno još uvijek studira, i to u klasi prof. Jasenke Ostojić, i to mu je završna godina na tom odsjeku. Prvi veći dirigentski nastup tijekom akademskog školovanja zabilježio je u svibnju 2019. u Sarajevu sa solistima i zborom Glazbene akademije Univerziteta u Sarajevu na kojem je dirigirao Requiem G. Faurea. Pored dirigiranja studirao je dvije godine solo pjevanje u klasi prof. Paše Gackić. Pohađao je master classove iz solo pjevanja kod primadone Radmile Smiljanić. U ožujku 2015. osvojio je i posebnu nagradu Najljepši muški glas na Međunarodnom natjecanju solo pjevača Bruna Špiler u Herceg Novom, Crna Gora, a 2016. godine na Međunarodnom natjecanju slavenske glazbe u Rusiji osvojio i dvije prve nagrade iz područja solo pjevanja i komorne glazbe. Ostvario je brojne nastupe s različitim ansamblima u različitim glazbenim formacijama.

Poštovani fra Emanuele, možete li za početak pojasniti pojam liturgijske glazbe, njezinu namjenu te cilj?

Liturgijska glazba je sveta glazba. To je glazba koja ima vlastiti način izražavanja, ona se priopćava na poseban način. Zašto? Zato što ona nema u samoj sebi svrhu i cilj. Cilj liturgijske, svete, glazbe jest praćenje obreda, to je njezin jedini cilj. Danas u crkvama na euharistijskim slavljima slušamo puno različitih glazbenih oblika i izričaja. Naša euharistijska slavlja puno toga podnose. A razlog tomu jest slaba izobrazba onih koji vode crkvene zborove i ansamble koji sviraju i pjevaju u našim crkvama. Ukoliko se dogodi da voditelj crkvenog zbora i ansambla nema barem osnove pouke iz liturgije i liturgijskog pjevanja, tada se može čuti svega i svačega. Liturgijska glazba poprima neki drugi oblik, postaje nešto što ona nikada i nikako ne bi smjela biti.

Kako zapravo takve skladbe nastaju, što ih motivira? Kakvi su bili početci uvođenja takve glazbe u bogoslužje, i što je doprinijelo njezinu prihvaćanju u Crkvi i među vjernicima?

Poznato nam je da se liturgijsko pjevanje oblikovalo od samih početaka kršćanstva u krilu kršćanske liturgije, o njoj je ovisilo i u njoj se razvijalo. Zbog takve uske povezanosti s liturgijom glazba je prozvana ancilla liturgiae što u prijevodu znači službenica liturgije. Takva vrsta pjevanja, prolazeći kroz određeno vremensko razdoblje, dobiva epitet „sveto pjevanje“ i to isključivo zbog veze s biblijskim tekstovima koji su korišteni u liturgijskim slavljima. Iz toga možemo vidjeti da je njezina namjena i cilj liturgija, praćenje obreda. Budući da se rodila u Crkvi, inspirirana je duhovnim tekstovima koji imaju svoje utemeljenje u Bibliji. Bogom nadahnuti ljudi, glazbeno izobraženi, skladali su, i tako su nastale crkvene skladbe. Ovdje treba biti jako oprezan kada se govori o skladanju crkvene glazbe. Na ovom području također se danas može naći svašta. Ljudi sebi daju za pravo baviti se svime. Često volim spomenuti prispodobu o talentima. Bog nam daje darove, različite. Svakom daje različit dar. Nisu svi glazbenici sposobni, a niti pozvani skladati crkvenu glazbu. Za pisanje svete glazbe potrebna je velika doza ozbiljnosti, duhovne zrelosti, biblijsko-liturgijske poučenosti, a iznad svega glazbeni dar, umijeće, tj. ono što Bog daje pojedincu. Usuđujem se kazati da Bog odabire ljude za taj poseban, odgovoran i težak posao.

Jasno je kako je liturgijska glazba umjetnička i, za razliku od zabavne, ona je sveta i duhovna. Što biste još izdvojili kao upečatljive razlike između liturgijske i svjetovne glazbe?

Glazba je oduvijek bila usmjerena na dobrobit čovjeka. Dovoljno je prisjetiti se nekih epizoda iz Biblije, iz mitologije i grčke filozofije. Sociološka i etimološka istraživanja potvrđuju važnost glazbenog fenomena u svim razdobljima, kulturama i civilizacijama. Svjetovna glazba, kako i sam pojam kazuje, nastaje u svijetu i iz svijeta. Ona po sebi nije protivna duhovnoj glazbi, ali nije ni liturgijska niti sveta. Za svjetovnu glazbu se, štoviše, može reći da je i duhovna jer njezin stvaratelj jest duhovno biće, čovjek. Ozbiljnije bavljenje glazbom započelo je najprije u Crkvi. Crkva je, smijem reći, dala poticaj i trasirala put glazbenog profesionalizma. Naime, nesporna je činjenica da europska umjetnička glazba svoje korijene ima u crkvenoj glazbi. Kada govorimo o crkvenoj glazbi, ponajprije onoj na euharistijskim slavljima u ulozi ancillae liturgiae, uočavamo da se pojavljuju tri termina: duhovna, sveta i liturgijska glazba. Nerijetko se ti termini konfundiraju, te se svode na istu značenjsku razinu. Važno je uočiti pojmovnu razliku među njima. Svakako, između tih triju pojmova izdvajam duhovnu glazbu koja je i najšira i na poseban način objedinjuje druga dva pojma: liturgijska i sveta. Danas često čujemo kako netko voli slušati duhovnu glazbu. Pod tim pojmom obuhvaćene su kompozicije koje se mogu izvoditi na koncertima, nastupima, okupljanjima koja nisu izravno vezana uz liturgijsko slavlje. Pojam duhovna glazba je dosta širok jer u svom semantičkom značenju ne podrazumijeva samo glazbu koja je nastala u krilu Katoličke Crkve, nego i onu drugih religija ili duhovnih zajednica koje se bave čovjekom. Iz ovog kratkog objašnjenja zaključujemo kako duhovna glazba zapravo nije liturgijska. Ona se može izvoditi na duhovnim koncertima, molitvenim sastancima, ali ne i na liturgijskim slavljima jer joj to nije prvotna namjena. No, ipak zapažamo da, zbog nedovoljne obrazovanosti voditelja crkvenih zborova, ona sve više prodire u liturgijska slavlja i na mala vrata izbacuje liturgijsku svetu glazbu. Ovakvim pristupom narušava se liturgijsko slavlje, a duhovna glazba zauzima mjesto koje joj ne pripada. Kako bismo razumjeli nastanak i smisao duhovne glazbe, nikada se ne smijemo udaljiti od izvora i tradicije, a to je Katolička Crkva. Za razliku od općeg pojma duhovna glazba, imamo pojam sveta glazba. Ona se nadahnjuje na tekstu Svetoga pisma i liturgije. Sveta glazba može biti liturgijska ako zadovoljava neke uvjete. Liturgijska glazba je namijenjena za liturgiju Crkve i kao obredna glazba prati obrede. Ona je kao pojam najuža i dio je liturgijskog slavlja. Stvara se s liturgijskom namjenom i nadahnjuje se na liturgiji Crkve. Ona izvire iz liturgije i stvara se za liturgiju. Te skladbe ne smiju se umetati u liturgiju, nego one moraju biti proizvod liturgijskog slavlja i njegov sastavni dio.

U konstituciji Sacrosantum concilium Drugog vatikanskog sabora govori se o svetoj glazbi koja je svetija što se tješnje poveže s liturgijskim činom. Kako to komentirate?

Cijelo VI. poglavlje konstitucije Sacrosanctum Concilium doneseno na Drugom vatikanskom saboru posvećeno je sakralnoj glazbi. U SC 112 piše kako će sakralna glazba biti svetija ukoliko se tješnje povezuje s bogoslužnim činom, bilo da srdačnije izrazi molitvu, bilo da potiče jednodušnost, bilo da svete obrede obogaćuje većom svečanošću. Crkva odobrava i u bogoštovlje pripušta sve oblike istinske umjetnosti koji su obdareni potrebnim svojstvima. Nadalje, konstitucija u br. 113 nastavlja kako bogoslužni čini poprimaju plemenitiji oblik kad se službe Božje svečano slave pjevanjem uz nazočnost svetih služitelja i naroda koji u njima djelatno sudjeluje.

Kako sam i rekao, liturgijska glazba izranja iz liturgije i obreda, a prilikom uporabe liturgijske glazbe u obredu jasnije se očituje otajstvo bogoslužja, ugodnije se izražava molitva, složnim pjevanjem dublje se zahvaća jedinstvo srca. Liturgijska glazba postaje svetija jer je tijesno povezana s onim koji je izvor i smisao. Ukoliko je povezana s liturgijskim činima, postaje svetija, kompletnija jer se nalazi u zagrljaju Crkve. Ostaje joj samo ispunjavati ono zbog čega je nastala.

Crkvena glazba podrazumijeva i crkveno pjevanje. Što biste Vi preporučili svakoj osobi koja pjeva u crkvenom zboru? Što ta osoba mora znati?

Crkveno pjevanje je svakako nezaobilazan dio unutar crkvene glazbe. Na našim župama diljem Bosne i Hercegovine djeluju različiti pjevački zborovi u kojima pjevaju vjernici. Svakako da puno ovisi o voditelju crkvenoga zbora i da je na njemu velika odgovornost kako prenijeti, naučiti i oblikovati ljude da budu sudionici liturgijskog slavlja. Ali odgovornost je i na pojedincu, članu crkvenog zbora, osobi koja se želi time baviti. Mora biti uzorna kršćanskog života, s velikom željom raditi na sebi na području glazbenog osvješćivanja. Jer to nije nimalo lagan posao. To je prilično apstraktna stvar koju treba duboko osvijestiti. I na kraju mora imati duboko povjerenje u onoga tko vodi zbor.

Vi ravnate zborom bogoslova Fra Nenad Dujić. Koji su to svakodnevni izazovi s kojima se susrećete, a koje to „nagrade“ nosi sa sobom?

Od 2011. godine vodim zborove na Franjevačkoj teologiji: zbor Fra Nenad Dujić i zbor Fraternitas koji njeguje gregorijansko pjevanje. Zbor Fra Nenad Dujić ostvaruje brojne nastupe diljem Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske i Austrije. Na Međunarodnom zbornom prvenstvu Lege Artis u Tuzli osvojili smo nagradu za najbolje izvedeno sakralno djelo, a godinu poslije i drugo mjesto, a kako prvog nije bilo – mi smo zapravo bili najbolji. Zborsko pjevanje je vrlo težak i ustrajan posao. I oni koji se upuste u tu avanturu, moraju imati, uz glazbenu darovitost, iznimnu strpljivost. To je posao koji ovisi o mnogim stvarima, potrebno je, naime, u sebi istraživati i otkriti koje su to pozicije unutar moga tijela, glasovnog aparata koje mi najbolje odgovaraju, a da pri tome ne narušim mnoštvo i ne baš jednostavnih pravila. Znanje koje sam stekao kroz ove godine, počevši od srednjoškolskih dana, zahvaljujući pokojnom prof. Čestimiru Mirku Dušeku, zatim na mojoj Akademiji zahvaljujući prof. Rešadu te sada prof. Jasenki, blago je neprocjenjivo koje mi pomaže riješiti i najdelikatnije probleme s kojima se susrećem u radu s ansamblom. Hvala Bogu i dobrim ljudima uspijevam to i ponosan sam što moja franjevačka zajednica posjeduje najbolji muški ansambl na području BiH.

Koliko su mladi danas spremni okušati se u crkvenom pjevanju, i kako biste ih Vi potaknuli na to?

Danas mladi ljudi žive ubrzanim ritmom. Sve se prebrzo kreće i oni nemaju mnogo vremena, a žele sve brzo postići, bez ikakva napora doći do cilja. Put do kvalitetna crkvenog pjevanja je trnovit i nimalo lagan posao. Postoje skupine unutar naše crkve koje se bave pjevanjem, ali to sve počinje i završava na duhovnoj glazbi, a ona nije isto što i liturgijska. Glazba kojom se mladi danas bave u crkvi gotovo je neuporabljiva u liturgijskim činima. Uvijek naglašavam da je velika odgovornost na voditeljima crkvenih zborova. Oni bi morali animirati i oduševljavati mlade ljude za liturgijsku glazbu. Objasniti im i katehizirati ih o važnosti liturgijske glazbe. Mladi ljudi svakako trebaju pjevati duhovnu glazbu jer im je ona bliža, ali trebaju pjevati i učiti i zrelu liturgijsku glazbu. Čovjek raste i napreduje, ne može ostati trajno na istoj razini, mora ići naprijed. Tako i mladi trebaju ići naprijed, upustiti se u nešto novo.

Crkveno pučko pjevanje odnosi se na pjevanje puka u crkvi za vrijeme svete mise ili drugih liturgijskih slavlja. Prema Vašem mišljenju, koliko je ono važan segment u nekoj vjerničkoj zajednici?

Pored glazbeno-liturgijskog značenja, posebno kada govorimo o pučkom pjevanju, potrebno je naglasiti koliku važnost pučko pjevanje ima za zajednicu. Zajednica njime učvršćuje svoje temelje, ljudi se međusobno povezuju, stvaraju jedan neraskidivi vez jedinstva iz kojega snažnije djeluju na području svojih župa. Pjevanje čovjekovu dušu pročišćava, priprema je da se uzdigne Bogu čista i neokaljana. Možemo, dakle, zaključiti kako je crkveno pučko pjevanje važan čimbenik u bogoslužju, kao i u formiranju i učvršćivanju odnosa unutar zajednice.

Koliko je pučko pjevanje rasprostranjeno u Crkvi u Hrvata danas, a kako je to nekoć bilo?

Pučko pjevanje Crkve u Hrvata je prebogato. Crkvena pučka popijevka sigurno je najjači, i najbogatiji, i omiljeni iskaz kršćanske ljubavi i pobožnosti. I ovdje Hrvati, po zaista prebogatu repertoaru pučkih popijevki, spadaju među prve u svijetu. Na poseban način se mogu izdvojiti pjesme posvećene Blaženoj Djevici Mariji koje zauzimaju i najvažnije mjesto na našim područjima. Fra Slavko Topić, dugogodišnji profesor glazbe na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, skladao je na stotine crkvenih pučkih popijevki koje su u uporabi u liturgijskim slavljima. Danas na području hrvatskoga govornog područja možemo biti ponosni zahvaljujući nadarenosti i angažmanu ljudi koji su se potrudili ostaviti nam to blago. Tijekom povijesti pučko pjevanje je bilo vrlo rasprostranjeno, a o tome nam svjedoče brojne skladbe koje su nastale u bližoj ili daljoj prošlosti, a i danas su u uporabi u bogoslužju.

Na Drugom vatikanskom saboru za bogoslužje je bila prihvaćena crkvena pučka popijevka. Zasigurno je svojedobno takav korak pridonio većem animiranju vjernika na sudjelovanje u glazbenom ozračju mise. Što mislite o tome?

Crkvena pučka popijevka ima svoju povijest koja datira od početaka kršćanstva, i sastavni je dio svečanog bogoslužja u crkvi, a izraz je vjere ljudi svih stoljeća do danas. Također u konstituciji o svetoj liturgiji Drugog vatikanskog sabora Sacrosanctum Concilium (SC VI, 118) piše o potrebi brižljiva njegovanja pučkog vjerskog pjevanja kako bi glasovi mogli odzvanjati u pobožnim i svetim vježbama, i u samim liturgijskim činima, a u skladu s odredbama i propisima rubrika. Zatim imamo encikliku Mediator Dei od 20. studenoga 1947. u točki 194. koja pomalo suzdržano iznosi problematiku potičući biskupe „brižno promicati pučko religiozno pjevanje; neka se pomno izvodi sačuvavši dolično dostojanstvo, jer ono lijepo može povećati i ražariti vjeru i pobožnost kršćanskoga mnoštva. Neka se složan i snažan pjev našega puka digne k nebu kao šum bučnoga mora (usp. Sv. Ambrozije, Hexameron III, 5,23) te milozvučnim i jakim glasom posvjedoči jedno srce i jednu dušu (usp. Dj 4,32), kako to i dolikuje braći i djeci istoga Oca“. Vidimo iz ovih dvaju važnih dokumenata da i sama Crkva uviđa važnost pučkog pjevanja. Stavljeni su naglasci na gotovo sve segmente liturgijskog pjevanja. Svakako je prevažno kazati kako crkveno pjevanje, te angažirano sudjelovanje u liturgiji vjernicima daje snažan poticaj za još čvršće življenje Božje riječi. Ono nadahnjuje, prožima, budi nadu u bolje sutra. O liturgijskom, koralnom pjevanju mnogi su se izjašnjavali, a navest ću samo neke. Dobro poznati pisac Malog princa Antoine de Saint-Exupéry, čovjek koji nije bio vjernik, kaže ovako: „Na svijetu postoji samo jedan problem: Dati ljudima duhovni smisao, zaštititi ih od duhovnih nemira. Udahnuti u ljude nešto što nalikuje koralnom pjevanju. Kad bih ja bio vjernik, ne bih podnosio ništa drugo osim pjevanja iz Solesmesa.“ Stravinski kaže kako glazba nije ništa drugo nego organizacija vremena. Zatim poznato je da se grgurovsko pjevanje uporabljuje u terapiji glazbom. Znanstveno je dokazano da je pjevanje u stanju pokrenuti čitava čovjeka, od uma do vegetativnih organa, od savjesti do psihosomatskih mehanizama. U stanju je proizvesti u nama osjećaje jer je glazbeno-ritmički izričaj najspontaniji i najprirodniji. Terapija pjevanjem rađa smirenost i opuštenost.

Za zbor Bečkih dječaka ili Dječački zbor crkve Sv. Tome iz Leipziga su čuli mnogi. No, što je, prema Vašem mišljenju, zajedničko svim tim glasovitim zborovima i onima koji postoje u gotovo svakoj župi?

Bečki dječaci su dječački zbor sa sjedištem u Beču. Jedan su od najpoznatijih dječjih zborova u svijetu. Dječaci su odabrani uglavnom iz Austrije, ali i iz mnogih drugih zemalja. Zbor je privatna neprofitna organizacija. Postoji oko 100 zborskih pjevača u dobi između deset i 14 godina. Dječaci su podijeljeni u četiri zbora na turneji, zborovi su imenovani po skladateljima Bruckneru, Haydnu, Mozartu i Schubertu, izvode oko 300 koncerata svake godine, a sluša ih gotovo 500 000 ljudi. Svim glasovitim zborovima zajedničko je: rad, red i disciplina. Ukoliko nema ovih triju segmenata, uzalud je sve. Bez predana rada, reda i discipliniranosti nema uspjeha. I to bi trebala biti osnovna značajka svim zborovima koji djeluju i na našim župama. Predanim radom, pravim redom i dobrom disciplinom uspjeh je zajamčen ukoliko je voditelj osposobljen i verificiran za ono što radi.

Bogoslužje prvih kršćana bilo je prepuno pjesme. O tome svjedoči i apostol Pavao kada potiče zajednicu u Efezu: "Pjevajte Gospodinu u svome srcu i slavite ga!" (Ef 5,19) Kako se ona razvijala?

U povijesti pučkoga pjevanja razlikujemo pet razdoblja: prvo i najvažnije razdoblje seže u starokršćansko vrijeme, četvrto stoljeće nakon Krista, kada su himni imali liturgijsko-glazbenu formu. Među pjesnicima toga razdoblja posebno se ističe Sv. Efrem iz Sirije, najvažniji pisac velikih himana na Istoku, zatim Sv. Efrem Sirac, Grgur Nazijanski, Sv. Hilarije iz Poitiersa, Sv. Ambrozije, Sv. Prudencije i drugi. Najstariji i najpoznatiji starokršćanski himni su: Gloria in excelsis Deo, Trishagion i Te Deum laudamus. Drugo razdoblje (500. – 750.) obuhvaća razvitak himana i značajno je potoničkoj versifikaciji – naglašeni i nenaglašeni slogovi, kvantitativna ili antička versifikacija – ravna se po duljini i kratkoći slogova te je takva versifikacija bliža pučkom izrazu i naglasku. Najpoznatiji pjesnik toga razdoblja – spjevao više himana za potrebe mozarapske liturgije – svakako je Izidor Seviljski. Treće razdoblje je karolinško (750. – 900.). Ono ponovno oživljava tradiciju klasičnog pjesništva. Pojavljuju se novi oblici: tropi i sekvence. Najpoznatiji pjesnici toga razdoblja su: Pavao Đakon, Hraban Maurus i Notker Balbulus. Četvrto razdoblje je ranosrednjovjekovno (900. – 1100.), tipično po zanemarivanju klasičnog metra, uvažava naglašeni i nenaglašeni slog. To je razdoblje najvažnijih sekvenci: Veni sancte Spiritus i Victimae paschali laudes. Peto razdoblje, srednji vijek, jest razdoblje u kojem razvitak himna doseže svoj vrhunac, ali s pravom se može nazvati i zlatno doba sekvence. U tom vremenu sekvenca već poprima strofni oblik, čistoću ritma, pjevnost melodije, rimu i pravilnu strukturu strofa, dotjeranu skladnošću i preglednošću pjesničke forme. Najvažniji pjesnici tog razdoblja su: Adam redovnik iz opatije Sv. Viktora, Toma Celano, Toma Akvinski i Jacopone da Todi.

Kad ste i na koji način Vi osjetili ljubav prema crkvenoj glazbi i glazbi uopće?

Želja za crkvenom glazbom u meni se pojavila još u dječačkim danima kada sam bio uključen u rad sa zborom u rodnoj župi Sv. Franje Asiškog u Šikari kod Tuzle. Tada su tamo djelovale sestre kćeri milosrđa koje su me na poseban način potaknule da se počnem baviti crkvenom glazbom. Bila je jedna draga sestra Ilijana Markanović koja je bila jako ustrajna, poticala me, praktično mi je omogućila da se počnem baviti ovim pozivom. Da nje nije bilo, sigurno bih otišao nekim drugim smjerom. Zavolio sam crkvenu glazbu, došao u fratre, postao svećenik te sam preko pokojnog fra Slavka produbljivao svoje spoznaje o crkvenoj glazbi, učio nove stvari te se dobro osposobio zahvaljujući mojoj zajednici koja mi je to omogućila, odgojiteljima koji su me vodili, a i sada zajednici na Franjevačkoj teologiji koja me potiče i bodri na sve moguće načine, te profesorima na mojoj akademiji. Sada kao svećenik bavim se i dalje, kao što znate, ovim najtežim, ali najljepšim poslom. I drago mi je što se danas mladi ljudi zanimaju za liturgijsku glazbu, proučavaju je i produbljuju svoje spoznaje, kako o liturgijskoj, tako i o klasičnoj glazbi. Raduje me što na našoj franjevačkoj teologiji postoji velika skupina bogoslova koju zanimaju liturgija i liturgijsko pjevanje. Mladi ljudi su prepoznali da to vrijedi. Uče, vježbaju, zalažu se kako bi sutra u zajednicama u kojima budu djelovali prenosili svoja znanja svim ljudima otvorena duha.