Don Benito Giorgetta, župnik u Termoliju i voditelj Obiteljske kuće Iktus

Crkva mora stajati na strani siromaha u borbi protiv nepravde, patnje i nesigurnosti


Prigodom Trećeg svjetskog dana siromašnih sugovornika smo pronašli u don Benitu Giorgettu, talijanskom svećeniku voditelju Obiteljske kuće "Iktus"...

Razgovarao: Dražen Kustura

Don Benito rođen je 16. veljače 1955. u talijanskom Montemitru. Nakon završenog teološkog studija za svećenika Biskupije Termoli-Larino zaređen je 1980. Trenutno je župnik u župi Sv. Timoteja u Termoliju, u gradiću na talijanskoj obali Jadranskog mora. Osim magisterija iz teologije ima i doktorat iz bioetike, a također je i novinar, publicist. Predsjednik je i osnivač Udruženja Iktus-Onlus u sklopu kojega je i otvorena Obiteljska kuća Iktus koja brine o onima koji su na margini društva. Dokazani je prijatelj Hrvata, čak i sam ima hrvatske korijene, te je u nekoliko navrata boravio u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, a posebno se iskazao, zajedno sa svojim župljanima, za vrijeme rata kada su prihvatili i određeni broj izbjeglica te organizirali različite humanitarne akcije za pomoć narodu u zaraćenim područjima. Posljednjih tjedana nalazi se u središtu zanimanja talijanskih novinara jer ga je osobno dva puta na telefon zvao papa Franjo, a također je bio i na privatnoj audijenciji kod Svetoga Oca.

U razgovoru za Katolički tjednik govorio je o Svjetskom danu siromašnih, izazovima kršćana kada je u pitanju njihov odnos prema potrebitima, o svojim projektima, o sadržaju razgovora s Papom, kao i svojim sjećanjima na Bosnu i Hercegovinu...

Poštovani don Benito, uskoro se obilježava Treći svjetski dan siromašnih kojega je ustanovio papa Franjo. Zašto je jedan ovakav dan važan za Crkvu i katolike?

Ovaj je dan, prema mom mišljenju, važan jer stavlja siromašne i nositelje svih vrsta siromaštva diljem svijeta u središte. Nije dan za njih, to jest u njihovu korist, već je dan siromaha. Oni su ti koji se trebaju istaknuti, oni su ti koji nas imaju čemu učiti, čemu darovati. Nitko nije tako siromašan da ne može nešto dati i nitko nije toliko bogat da nema što primiti. Papa je htio ovaj dan upravo da bi na to skrenuo pozornost. Nije iznenađujuće da Papa, na dan Dana siromašnih na Trgu Sv. Petra, tijekom molitve Angelusa, moli siromašne da podijele primjerak evanđelja svim nazočnim ili narukvicu milosrđa kako bi ih učinili protagonistima sposobnim za evangelizaciju jednostavno putem distribucijske usluge.

Papa Franjo je od početka svoga pontifikata naglasio da želi siromašnu Crkvu za siromašne. Svojim djelima je to i pokazao. Kako danas u svijetu, osobito u onom siromašnom dijelu, vratiti nadu izgubljenu pred nepravdom, patnjom i nesigurnošću života?

Isus je oduvijek favorizirao siromašne. Siromašni su se u Isusovo vrijeme nazivali izrazom 'anawìm (Božji siromasi) i bili su toliko siromašni da su se smatrali robom. Nisu imali i nisu uživali prava u društvu. Samo su se jednom godišnje mogli moliti i obratiti se Bogu i zatražiti bilo kakvu pomoć. Tko je siromašan, stavlja svoj život u Božje ruke, od njega se nada svakoj pomoći, svakom razumijevanju. Isus ih podržava jer nas uče kako se prepustiti Bogu. Papa Franjo želi siromašnu Crkvu koja vjeruje u Boga i samo u Boga, ali također želi da ona služi siromašnima jer je majka i mora se brinuti o svojoj najpotrebnijoj djeci. Današnji siromasi, siromašni trećeg ili četvrtog svijeta, u Crkvi vide djelić nade, priliku za iskupljenje, priliku za utvrđivanje. Crkva mora stajati na njihovoj strani kako bi im pomogla vikati i boriti se protiv nepravde, patnje i nesigurnosti. Nažalost, mnogi čine pogrešku što razmjenjuju u dobrotvorne svrhe ono što zapravo jest distributivna pravda. Svima se moraju pružiti jednake mogućnosti, pomoć u oporavku od siromaštva, ekonomski razvoj i mogućnosti rasta. Crkva mora učiniti sve što je moguće da bi sve to postigla ili barem promovirala.

Isus je na jednom mjestu u evanđelju rekao kako ćemo siromahe uvijek imati uz sebe. Koliko i kako Crkva može pomoći u smanjenju siromaštva u svijetu?

Da, siromašni će nažalost uvijek biti tu jer je egoizam teško pobijediti i poraziti. Sve dok na svijetu postoji samo jedan siromah, to znači da još uvijek prevladava sebičnost. Crkva može pomoći ponajprije tako što neće nikoga napustiti tko je u potrebi, a zatim evangelizirati, što ne znači samo propovijedanje, nego i konkretno svjedočanstvo. Ne može se propovijedati onomu tko ima prazan stomak. Prvo pomozite, a poslije će se on pitati: „Tko mi je pomogao?“ Odgovorit će mu zašto je to učinio: „Jer si moj brat i Isus mi je preporučio tako živjeti.“ Moramo dovesti ekonomiju, trgovinu, proizvodnju i potrošnju u siromašne zemlje. Nažalost, Afrika je uvijek i samo iskorišćivana, nikada pomagana. Kineska poslovica kaže: „Oni koji vam traže ribu, naučite ih pecati.“ Ili bi moglo biti korisno prakticirati ovu logiku: „Kada dođe mrak, nemoj ga proklinjati, nego ti budi svjetiljka.“

Možemo reći kako je Crkva oduvijek manje ili više pomagala siromašne. To se vidi i na institucionalnoj razini kroz rad Caritasa. Koji su aktualni izazovi za kršćane kada je riječ o pomoći onima koji su u potrebi?

Crkva, na to nas često podsjeća papa Franjo, nije nevladina udruga, nego zajednica, obitelj, ne ljudska ustanova, već božanska. Morala bi djelovati svjedočanski, za ljubav, ne samo filantropijski. Caritas tako rasprostranjen gotovo u svim zemljama i u svakoj pojedinoj župi, barem u Europi, je opipljiv i trajan znak brige i obzirnosti za promicanje ljudske osobe. Suvremeni kršćani moraju osjećati žurnost da se postave u službu manje imućnih, mora prevladavati logika, ne profita i proizvodnje, nego dostojanstva ljudske osobe. Široko rasprostranjena siromaštva u svijetu nisu samo ova materijalna, nego i nepravde, zloporabe moći, iskorišćivanje teritorija i još gore - ljudi. Trgovina ljudima je sramotna, seksualno iskorišćivanje uz zabavni turizam je neshvatljivo. Treba vikati, pozivati, prosvjedovati, i Crkva mora biti megafon, ali isto tako i staviti pregaču te služiti, spašavati, posegnuti, dijeliti...

Unatoč tomu, u javnom mnijenju vlada mišljenje kako je Crkva vrlo bogata, „da leži na zlatu i novcu“. Koliko je takva slika realna, i možemo li svi zajedno učiniti više za siromašne?

Da, nažalost, Crkva je oduvijek predstavljana kao iznimno bogata. Bilo bi dovoljno pročitati neka izvješća koja je papa Franjo želio objaviti kako bi se vidjelo da će kolektivna mašta ispuhati poput balona punog zraka zabodena ukosnicom. Crkva ima ekonomsku strukturu zbog potreba političkog predstavljanja i kako bi bila relevantna na međunarodnom forumu, tu je također Grad-Država Vatikan, ali to uključuje mnogo troškova raznih vrsta i bez posjedovanja prihoda od turizma, numizmatičara, filatelista, mnogo puta bi joj računi bili crveni. Bez uzimanja u obzir da je održavanje toga jako skupo. Nažalost, u prošlosti sjaj Crkve nije pogodovao povoljnoj slici, već naprotiv prilično štetno. Različiti gospodarski skandali, ulaganja u nekretnine i mnogi drugi loši izbori, čak i ako su bili potrebni i legitimni, odaljili su ljude šokirajući ih. Don Tonino Bello, biskup iz Molfetta, je rekao: „Crkva mora priopćavati moć znakova, a ne znakove moći.“ Siromašnija Crkva sigurno je vjerodostojnija i pristupačnija. Za siromašne nikada nije previše toga što se radi. Potrebno je sve više i velikodušnije. Ali ne neka apstraktna Crkva. Ja, ti, mi polazimo od siromaha koje imamo pored sebe, koje susrećemo i koje idemo tražiti, koje imamo u istoj kući, u istom gradu u kojem živimo. Mi smo Crkva. Moramo biti istinski privrženi jedni drugima.

U svome pastoralnom radu posebno ste poznati po blizini ljudima u zatvoru i onima koji iz njega iziđu. Znamo da je tim osobama novi početak često težak jer su obilježeni svojom prošlošću. Iz svoga bogata iskustva možete li nam kazati koliko je teška njihova ponovna socijalizacija?

Svakako da je to istina. Ali ono što je teško mora nas fascinirati. Kristu je također bilo teško popeti se na križ, roditi se u staji, biti odbačen, ali na taj način pokazao nam je Božju svemoć. Bog nije svemoćan samo zato jer je stvorio nebo i zemlju, jer je umnožio kruhove i ribe itd., nego zato što je umro na križu: zato što je učinio ono što Bog „ne zna“, „ne može“, što mu „ne odgovara“, baš to je učinio. Dakle, mi moramo razumjeti zatvorenike. Osuđujemo njihovo zlo, ali volimo osobu koja ga je počinila. „Čovjek nije Njegova pogreška“, rekao je don Oreste Benzi, poznati talijanski svećenik posvećen siromašnima, prostitutkama, ovisnicima o drogama, svim oblicima siromaštva. Ne može se zamrznuti život jednog pojedinca zbog njegove pogreške. Ima jedan iznad za sve, ima uskrsnuće za svakoga. Svake godine dolazi novo sezonsko proljeće, mora postojati i egzistencijalno, ljudsko proljeće. Zatvorenicima je potrebna humanost, obzirnost, povjerenje i prihvaćanje. Ljubav spašava svijet, a ne represija, osuda. Kada ljubav pobjeđuje, nitko ne gubi.

Teško je raditi s ovim osobama, ali ne i nemoguće. Moramo ih presresti, ponuditi im nadu. Svijet pripada onima koji znaju pružiti najveću nadu. Nikada ne zaboravimo da je dijamant pročišćeni ugljen, a ipak mu treba zraka svjetlosti da bi zasjao. Zatvorenici, nikada ih ne nazivam zarobljenicima, to su braća koja moraju postati dijamanti od ugljena, ali trebaju zrake ljubavi kako bi zasjali. Naše ljubavi. Koristeći njih, mi ćemo poslije imati koristi.

U Termoliju ste osnovali Obiteljsku kuću Iktus u kojoj mjesto utjehe i priliku za novi život pronalaze mnogi: bivši zatvorenici, ovisnici, žene prisiljene na prostituciju i drugi koji su u teškom položaju. Tako pomažete one koji su na marginama društva. Možete li nam reći nešto više o ovome projektu?

Iktus na grčkom znači riba. Riječ riba je akronim koji znači: Isus Krist Sin Božji Spasitelj. Bio je to znak kojim su se prvi kršćani identificirali kada nije bilo moguće javno ispovijedati svoju kršćansku vjeru. Da bi se prepoznali, kršćani su pronašli vrhunski znak, ako je onaj koji ga je vidio bio kršćanin, suprotstavio bi isti znak i tako su znali da su kršćani. Riba je također u katakombama bila znak Krista. Ovaj je simbol odabran jer nam siromašni daju znak: na njihovo siromaštvo i njihove rane moramo odgovoriti pozdravljajući ih, i u zagrljaju između njihova siromaštva i naše raspoloživosti rađa se kršćanski dar. Unutar naše zajednice izgrađena je crkvica za molitvu kojoj je sada tri godine. Napravljena je od kamenja koje je „oporavljeno“ budući da je bilo odbačeno. Kako su oni koje mi prihvaćamo odbačeni, uklonjeni ili nevidljivi od društva ili stavljeni na ljudske deponije zatvora, mi ih prihvaćamo kako bi postali zaglavno kamenje poput onog evanđeoskog kojega su odbacili ljudski graditelji. Što radimo? Nudimo im gostoprimstvo, medicinsku njegu, odjeću, hranu i sve to besplatno. Zauzvrat rade na poljima, brinu se o kući, brinu o životinjama za izdržavanje, ali i zato jedu dostojanstveno, a ne za milostinju. Što je na stolu, to su svojim radom i žrtvom zaslužili. Nije sve uvijek tako jednostavno i idilično, postoje problemi, pa čak i značajni, ali potrebno je prevladati poteškoće, izravnati se, pomoći u spašavanju. Dobri Samarijanac nas uči s deset glagola koji su novih deset zapovijedi: vidio je, prišao, spasio, platio, brinuo... To je predivna škola!

U posljednjih mjesec dana često Vas možemo vidjeti u različitim medijima u Italiji. Razlog tomu je što Vas je papa Franjo osobno zvao na telefon. Poziv Vas je sigurno iznenadio. Možete li nam reći o čemu ste razgovarali sa Svetim Ocem? Je li to veliko ohrabrenje da nastavite dalje raditi s većim žarom?

Da, istina je. Imao sam dva neočekivana telefonska poziva pape Franje. Prvi poziv koji je trajao osam minuta me već iznenadio, a i drugi upola kraći nije prošao bez zaprepaštenja. Čuti se, a zatim poslije doživjeti da me Papa pita mogu li mu dati mogućnost da od triju ponuđenih nadnevaka izabere jedan kako bi me ugostio u Domu Sv. Marte na privatnoj audijenciji, je zapanjujuće. Tako sam 30. listopada od 16:20 do 17:45 razgovarao s papom Franjom. Sve je počelo mnogo prije kada sam, kao novinar i duhovni asistent novinara Molise, moje regije, išao na audijenciju i osobno pozdravio Papu. Odatle sam poslao jedno pismo o čemu mi je posvjedočio sa svojim najvećim osjećajem: „Tvoje pismo me dirnulo u srce.“ Zahvaljujući mu za toliku dobrotu, upoznao sam ga i razgovarali smo o mnogim stvarima, nekim projektima i stvarima koje će uskoro biti poznate. Jedno mogu reći, a to je da će se 17. studenoga na Svjetski dan siromaha za papu Franju moliti u svim talijanskim zatvorima, jer je nedavno u Mozambiku rekao: „Petar je opkoljen, molim vas za milosnu molitvu“, kao što je Petar u Djelima apostolskim primio molitvu Crkve, tako i danas moramo moliti za Petra. Dajući mu anđela, rad termolejskog umjetnika Cleofina Casolina, izveden u Iktusovim glinenim laboratorijima, rekao sam mu: „Svetosti, ovo je anđeo koji će Vas osloboditi jer će se svi talijanski zatvorenici moliti za Vas na Dan siromašnih.“ Nasmiješio se, prihvatio i ohrabrio. Koristim ovu priliku da pozovem sve kršćane, ne samo iz Bosne i Hercegovine, da se pridruže ovoj molitvi.

Mnogi ne znaju za Vaše čvrste veze s Bosnom i Hercegovinom i Hrvatskom. U ratu ste zajedno sa svojim župljanima brinuli za dio izbjeglica iz ovih zemalja. Kakva su sjećanja na taj dio Vašega života?

Divna sjećanja, rizična, ali važna. Donijeli smo humanitarnu pomoć toliko puta operacijom koju smo pozvali: „Ja za tebe, ti za mene.“ Mostar, Knin, Split, Sarajevo, Donji Vinjani, Veliki Prolog, Imotski, ali i mnoga druga mjesta su poput razglednica utisnutih u mom umu i u mom srcu.

Dvije godine smo bili domaćinom siročadi u božićnom razdoblju, u obiteljima moje župne zajednice, a želim pojasniti da sam podrijetlom iz jednog od triju hrvatskih mjesta Molise i govorim NA NASIO (op. našim) starim hrvatskim jezikom. Bila su to lijepa, intenzivna, bogata vremena milosti i blagoslova. Putovao sam često i dolazio u Bosnu i Hercegovinu. U Mostaru su nam, sjećam se, jedne godine ukrali kombi kojim smo preko Caritasa dovezli djecu da ih vratimo njihovim obiteljima. Bilo je to iskustvo slabosti, nesigurnosti, ali i zadovoljstva. Najljepše sjećanje bilo je pronaći nakon 20-ak godina jedno od one djece koje je u međuvremenu postalo svećenikom - don Peru (op. Miličevića). Koja radost, koja milost. U tim okolnostima sprijateljio sam se s mostarskim biskupom mons. Ratkom Perićem i s vašim kardinalom Vinkom Puljićem koji su tada bili gosti u našem gradu i u mom rodnom mjestu Montemitru.

Sami ste rekli da ste nekoliko puta posjetili Bosnu i Hercegovinu. Kada Vas opet možemo očekivati?

Nadam se uskoro. Nedostaje mi. Rado ću se vratiti pozdraviti prijatelje, ponovno vidjeti mjesta, upoznati vaše gradove i odvest ću vas daleko u svoje sjećanje, ali i u moje srce. Već imam plan, ponovno se vratiti i susresti svu onu djecu, sada već očeve i majke svojih obitelji, priznate profesionalce, ali je i uvijek lijepo dijeliti ljepotu vaše ponovno pronađene političke slobode, vaše povećane ekonomije, održivosti i svega ostaloga što ste zahvaljujući svojoj upornosti i Božjoj volji, uspjeli ostvariti. Koristim ovu priliku kroz ovaj intervju kako bih vam svima zahvalio, zamolio bih vas za sjećanje u molitvi i uvjeravam vas da u konačnici svi radimo u istom vinogradu, iako u različitim vremenima i na različitim mjestima, ali jedna je vjera, jedna je ljubav Boga koji nas sjedinjuje. Bog vas blagoslovio. Bog! (op. pozdrav je uputio na hrvatskom jeziku).