Razgovarao: Josip Vričko, Katolički tjednik

Gospodin Igor Jakobfi rođen je 5. veljače 1978. u Osijeku, a od 2012. živi sa suprugom i dvoje djece u Belom Manastiru. Filozofsko-teološki studij na Teologiji u Đakovu završio je 2002. obranom diplomskog rada pod naslovom Supsidijarnost, odgovornost i solidarnost kao temelji modernog socijalnog društva. Kršćanski doprinos današnjem poimanju socijalne pravednosti napisana pod mentorskim vodstvom  dr. sc. Vladimira Dugalića. Iste godine upisao je poslijediplomski studij moralne teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, koga je završio 2009. obranom licencijatskog rada pod naslovom Kršćanski doprinos nadvladavanju problema proizašlih iz krize socijalne države napisana pod mentorskim vodstvom dr. sc. Stjepana Balobana.

Akademske godine 2018./2019. upisao je doktorski studij – 4. modul: Etičko-moralna i društvena relevantnost teologije i Crkve na zagrebačkom Katoličkom bogoslovnom fakultetu. Doktorski rad pod naslovom Druga biskupijska sinoda đakovačka i srijemska. Oživotvorenje socijalnog nauka Crkve po pastoralnim strukturama u Crkvi đakovačko-osječkoj napisao je pod mentorskim vodstvom dr. sc. Vladimira Dugalića i dr. sc. Stjepana Balobana.

Od 2001. do 2018. zaposlen je kao vjeroučitelj u nekoliko osnovnih i srednjih škola na području Đakovačko-osječke nadbiskupije, a od akademske godine 2018./2019. kao asistent na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu na Katedri moralne teologije, socijalnog nauka Crkve i liturgike. Izlagao je na nekoliko znanstvenih i stručnih skupova te je objavio šest znanstvenih i 26 stručnih radova iz područja socijalnog nauka Crkve.

Od 2003. do danas u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji vrši razne crkvene službe od kojih je važno istaknuti službu tajnika Ureda za promicanje socijalnog nauka Crkve i društvena pitanja i tajnika Ureda za vjernička društva te službu člana Nadbiskupijskog pastoralnog vijeća.

Povod za razgovor s gospodinom Jakopfijem je Međunarodni dan sjećanja na žrtve ropstva i prekooceanskog odvođenja robova

Poštovani, prema odluci UN-a, u svijetu se svake godine 25. ožujka obilježava Međunarodni dan sjećanja na žrtve ropstva i prekooceanskog odvođenja robova, čime se odaje počast milijunima Afrikanaca koji su silom napustili svoje zemlje. Danas, međutim, sve više svjedočimo modernu ropstvu.

Premda je ropstvo strogo zabranjeno davne 1948. Općom deklaracijom o ljudskim pravima, još uvijek su u mnogim krajevima svijeta prisutni različiti oblici ropstva poput trgovanja odraslima i djecom, novačenja djece u ratne svrhe, iskorištavanja radnika i prostitucije. Međutim, svjedoci smo i pojave novih veoma opasnih oblika na području rada, bankarstva, prehrane, medija, pa čak i na području sporta i obrazovanja.

Svaki je oblik robovlasničkog odnosa sramotan, ali postoji značajna razlika između onoga kada je netko svjestan vlastita robovanja i onoga kada nije. Svijest o vlastitom stanju ropstva uključuje istodobno svijest i čežnju za slobodom, a prema tome i barem najmanju mogućnost za oslobođenjem. Kada takva svijest ne postoji, živi se kao da je sve u redu. Osoba premda se nalazi u ropstvu, svoje stanje ne prepoznaje kao robovanje, već kao normalan, a ponekad i poželjan obrazac življenja. Isto tako dok su stari oblici ropstva blisko povezani s neposrednom patnjom, novi se često kriju iza iluzornih osobnih koristi onoga koji robuje.

Slažete li se, gospodine Jakobfi, da su suvremeni oblici ropstva u određenom smislu gori od prošlih? Štoviše, neki znanstvenici drže kako je „mračni srednji vijek“ igračka prema modernom ropstvu.

Suvremeni oblici ropstva zasigurno jesu opasniji od starih jer su prikriveni teško primjetnim okovima. Jedan od novih oblika ropstva je visoko plaćena prezaposlenost. Danas mnogi mladi čeznu za dinamičnim, atraktivnim i izdašno plaćenim poslom. U tomu dakako nema ništa loše. Problem nastaje kada poslovna karijera postane primarna vrijednost. Prezaposlena osoba živi u zabludi da joj karijera i novac osiguravaju puninu osobnog dobra te zbog toga ne uspijeva prepoznati da je instrumentalizirana u korist tvrtke i njezina profita. Međutim, ostvarenje poslovne karijere i zajamčena visoka plaća bivaju tek puki marketinški trikovi kojima tvrtke uspješno privlače nove zaposlenike i zadržavaju postojeće u stanju ropstva. Slično je prisutno i u zloporabi javnih rasprava o slobodnoj nedjelji. Umjesto da se u središte stave čovjekove potrebe za druženjem s obitelji i prijateljima, razonodom i vjerskim životom, naglasak se pokušava staviti na prijetnje otkazima i/ili na obećanja o povećanju plaće. Nedjeljni rad se tako opravdava očuvanjem radnih mjesta i dodatnom zaradom. Takvom obliku robovanja najpodložniji su slabo plaćeni radnici u trgovini jer će u strahu od otkaza i zbog opravdane  potrebe za novcem vrlo lako podleći takvim obmanama.

Jednom ste prigodom postavili (zapravo) dvojbu: Aktivna medijska publika: veličanstveni prostor slobode ili novi oblici ropstva? Jesmo li – ipak! – bliži ovome drugom? Nažalost…

U ne tako davnom vremenu kada su postojali samo masovni mediji/publika, moglo se vrlo lako razlikovati proizvođače medijskog sadržaja i primatelje. S jedne strane bili su mediji u službi prenošenja političkih/gospodarskih „istina“. S druge strane bile su publike koje pasivno primaju medijske poruke. Mogućnosti zloporaba su dakako bile jako velike. Publike su često bile samo anonimni, depersonalizirani, neorganizirani skup/ovi pojedinaca visoke emotivnosti, impulzivnosti i sugestivnosti. Danas živimo u vremenu aktivne medijske publike u komu granica između proizvođača i primatelja nestaje. Danas se primarno proizvode personalizirani medijski sadržaji u službi zadovoljavanja, često umjetno stvorenih, potreba. Publike kao primatelji, zbog lako dostupnih medijskih uređaja i nesvjesno postaju potencijalni pošiljatelji primljena medijskog sadržaja.

Publika – nije to (više) jednoznačna kategorija...

Moguće je prepoznati tri tipa aktivne medijske publike: publika u ulozi glavnih junaka te publika kao su-stvaratelj ili stvaratelj novog medijskog sadržaja. Pojavom reality emisija i kvizova omogućeno je da se publici prida središnji medijski značaj, to jest da anonimni pojedinac postane glavni junak. Ono što ostaje neprimjetno jest da je sudjelovanje publike nerijetko vođeno dobro osmišljenim menadžmentom, a što za posljedicu ima da se u javnosti otežava razlikovanje medijske od socijalne realnosti. Dostupnost novih tehnologija omogućila je publici participaciju u novinarskom poslu. Mnoge medijske kuće u izvještavanju koriste se audio/video uradcima svoje publike. Su-stvaranje medijskog sadržaja od publike otvara mnoga etička pitanja poput provjere autentičnosti sadržaja i poštivanja prava na privatnost te izlaganja novinarske profesije tržišnoj konkurenciji upitne kvalitete. Na kraju, danas svatko imalo informatički pismen može samostalno kreirati i objavljivati vlastite vijesti i zabavne sadržaje ili dijeliti tuđe. Svatko može postati proizvođač/potrošač medijskog sadržaja, onaj koji (dez)informira i koji se (dez)informira, onaj koji zabavlja i onaj koji se zabavlja.

Jesmo li mi danas kao aktivna medijska publika slobodni ili smo samo aktivna medijska masa koja živi u zabludi o vlastitoj slobodi? A, u biti, živi u stanovitome – (medijskom) ropstvu?!

Treba se čuvati generalizacija. U tom smislu, ne postoji jednoznačan odgovor na navedeno pitanje. Svatko će morati procijeniti sam za sebe koliko je u odnosu na konzumiran i/ili stvoreni medijski sadržaj dopustio da postane puki komodificirani potrošač, neplaćeni radnik i/ili socijalni aktivist u službi promicanja tuđih ideja i ostvarenja profita.

Socijalni nauk Crkve nas uči da su mediji, bilo masovni, bilo personalizirani sredstva komunikacije. Kao takvi oni mogu snažno pridonijeti izgradnji zajedništva ili pak manjku razumijevanja i započinjanju sukoba.

Mediji nisu slijepe prirodne sile koje izmiču ljudskom nadzoru. Jer su sredstva njihova upotreba neposredno povezana sa slobodom. Premda često imaju nepredvidive posljedice, ljudi sami odabiru hoće li ih koristiti u dobru ili lošu svrhu, na dobar ili loš način.

Nažalost, danas smo svjedoci da se personalizirani mediji uslijed neznanja, zabluda ili manjka dobrohotnosti nerijetko zloporabljuju i potiču društvenu izolaciju. Do izražaja posebno dolaze, upozorava papa Franjo, društvene mreže koje se pretvaraju u mreže virtualnih nomada i pustinjaka. Zajedništvo koje one rađaju nije utemeljeno na osobnim vezama, već na zajedničkim interesima ili zabrinutostima samodostatnih i nerijetko izoliranih pojedinaca. Riječ je o izrazito homogenim skupinama u koje teško ili nikako prodiru različita mišljenja. Društvene mreže umjesto da poprime obilježje areopaga u okviru koga se vodi iskreni dijalog i komuniciraju društveno relevantne informacije koje se tiču svih, izložene su ozbiljnu riziku da se pretvore u puno malih getoiziranih areopaga. Manjak iskrenih, otvorenih, dobronamjernih i argumentiranih rasprava vodi u prividno slobodno ropstvo jednoumlja u komu se vlastite zablude legitimiraju uz pomoć drugih koji jednako misle. Takve skupine poprimaju obilježje virtualnih naroda čiji građani postaju aktivni širitelji dezinformacija.

Slažete li se kako „sloboda medija“ zapravo vodi ka stanovitu ropstvu vlastitom JA?  Riječ je o ljudima, kako je to tumačio papa Franjo, koji cijeli dan gledaju sebe kako bi vidjeli svoje JA. Je li tu riječ o ropstvu koje veže više od zatvora?

Danas se primjećuje da je jedna od najrazornijih posljedica neodgovorna i zlonamjerna korištenja medijima širenje fake newsa – lažnih vijesti. Koliko god se bezazlenima činile, ne postoje bezopasne dezinformacije. Stvaranje i širenje lažnih vijesti vodi jedino prema širenju arogancije i mržnje. Vjerovanje u njih ima kobne posljedice, jer čak i blago iskrivljavanje istine može imati opasne učinke. Stalno trovanje lažima završava potamnjivanjem našeg unutarnjeg života, koje se, upozorava papa Franjo, prelijeva na naš odnos prema Bogu, bližnjima, društvu i prirodi.

Prema istraživanju koje je provedeno u svim članicama Europske unije, skoro 70% odraslih građana tvrdi da se svakodnevno ili barem jednom tjedno na internetu susretne s vijestima ili informacijama koje pogrešno prikazuju stvarnost ili su čak lažne. Premda su svi korisnici internetskih servisa svakodnevno izloženi dezinformacijama, obmanama i lažima, ipak važno je istaknuti kako su najranjivije skupine djeca i mladi.

U tom smislu, Crkva se pokazuje kao neizostavan čimbenik u oslobađanju suvremenog čovjeka od starih i novih oblika ropstva.

Da Crkva uistinu to i čini, pokazuju mnogobrojni primjeri, počevši od socijalnih dokumenata papa, preko različitih modela promicanja socijalnog nauka od biskupskih konferencija i mjesnih Crkava pa sve do konkretna zalaganja vjernika laika na raznim područjima za socijalno isključene. Zbog toga možemo sa Svetim Ivanom XXIII. reći da nam se čini da vidimo usred tolike tame mnoge znakove koji su uzrokom da se možemo dobro nadati za budućnost Crkve i čovječanstva.

Jednom ste prigodom, gospodine Jakobfi, govorili što je to što ograničava platformu života u današnjoj civilizaciji, koristeći pritom (i) prispodobu o milosrdnom Samarijancu. Može li milosrdni Samarijanac biti nacrt obnove današnjeg društva, a onda i spas od (moderna) ropstva?

U socijalnoj enciklici Fratelli tutti papa Franjo poziva da u odnosu na nepravdu djelujemo poput milosrdnog Samarijanca koji je simbol ostavljanja svega po strani zbog čovjeka u potrebi. Djelovati poput njega znači razumjeti nepoznata čovjeka kao vrijedna vremena i pažnje, odbaciti sitničarenja i ozlojeđenosti koji rađaju besplodnim stalnim sukobljavanjem te okrenuti pristup u odnosu na druge. Umjesto postavljanja pitanja tko su moji bližnji, potrebno je da svatko od nas postavi samome sebi pitanje: Kome sam ja bližnji?

Može se učiniti kako je Samarijanac utopija, jer se današnje vrlo kompleksne nepravde ne mogu nadići. Ipak, upozorava papa Franjo, društvo nije gotova stvarnost. Ono je uvijek društvo osoba koje uvijek iznova odlučuju o sebi i grade svoj politički i društveni poredak, mreže odnosa i plan budućnosti. Svakoga dana svatko od nas odlučuje se između dvaju različitih i međusobno isključujućih načina života; S jedne strane, onoga po kojemu se pristupa ranjenom čovjeku te, s druge strane, onoga po kojemu ga se ostavlja na cesti. U tom smislu milosrdni Samarijanac je ostvariv nacrt obnove društva samo pod uvjetom da se svakoga dana iznova oslobađamo od robovanja samima sebi, usmjeravamo pogled prema braći i sestrama koji žive u ropstvu te se trajno i ustrajno zalažemo za njihovo oslobođenje.