Razgovarao: Željko Ivković, Katolički tjednik

Naša je sugovornica rođena u Mostaru 1963. gdje je završila Odsjek za klavir Muzičke škole. Diplomirala je 1988. na Odsjeku za muzikologiju Muzičke akademije u Sarajevu, u klasi prof. dr. Zije Kučukalića, i magistrirala na temu Muzički život u Hercegovini, pod mentorstvom prof. dr. Ivana Čavlovića. Radni vijek započela je kao nastavnica klavira u Osnovnoj muzičkoj školi u Travniku (1985.), zatim je bila profesorica glazbene kulture u srednjoj školi na Sokocu (1987.), korepetitorica folklornog KUD-a Lola u Sarajevu (1989. - 1992.).

Djelovala je kao stručna suradnica za glazbeno-scenske djelatnosti, film i kazalište u Federalnom ministarstvu obrazovanja, nauke, kulture i sporta (1994. - 2003.). Posljednjih skoro 20 godina stručna je savjetnica za kazališnu, filmsku i glazbenu djelatnost u Odjelu za kulturno-povijesno naslijeđe i kulturu Federalnog ministarstva kulture i sporta.

Od stupanja na snagu u BiH UNESCO-ve Konvencije o očuvanju nematerijalne kulturne baštine (2009.), središte djelovanja usmjerila je na implementiranje načela Konvencije. Sudjelovala je u definiranju elemenata i uspostavi preliminarne liste nematerijalne kulturne baštine u Federaciji BiH te pripremi triju nominacija koje su dostavljene u UNESCO za upis na Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva, i kao takva predstavljala je zanimljivu sugovornicu...

Poštovana, na početku nam recite što je to kulturna raznolikost?

Ono što mi danas poznajemo pod terminom kulturne raznolikosti, a determinirano je UNESCO-vom Konvencijom o zaštiti i promicanju raznolikosti kulturnih izričaja, prepoznato je kao krucijalni element za očuvanje svjetskog mira još od samog osnivanja UNESCO-a 1946. Da bismo to mogli razumjeti, potrebno je osvrnuti se na same početke i evoluciju promišljanja koju danas prihvaća i slijedi 195 zemalja svijeta, članica UNESCO-a.

Svjetska organizacija UNESCO agencija je Ujedinjenih naroda koja se bavi kulturom i koja je do danas iznjedrila sedam konvencija, međunarodnih sporazuma koji uspostavljaju standarde u prostoru kulturnih djelatnosti. Konvencije su dale okvir djelovanja u četirima područjima stvaralaštva: kulturnoj i prirodnoj baštini, pokretnoj kulturnoj imovini, nematerijalnoj kulturnoj baštini i suvremenom stvaralaštvu. U kontekstu očuvanja svjetskog mira i zaštita slobode protoka ideja i kreativna izražavanja, svaka od ovih konvencija igra značajnu ulogu.

Usvajanjem Konvencije o zaštiti i promociji raznolikosti kulturnih izričaja, kao posljednje u nizu UNESCO konvencija, na najbolji način su zaokruženi višedesetljetni napori ove svjetske organizacije da se kao conditio sine qua non podcrta važnost upoznavanja i razumijevanja među kulturama i civilizacijama. Pojednostavljeno rečeno, tamo gdje govorimo jezikom poštovanja prema drugome i drugačijem, nema mjesta za sukobe i nerazumijevanja.

Prema UNESCO-voj Općoj deklaraciji o kulturnoj različitosti (2001.), kultura je zbroj  karakterističnih duhovnih, materijalnih, intelektualnih i emocionalnih obilježja određene društvene zajednice koja, pored umjetnosti i književnosti, obuhvaća stil života, načine zajedničkog življenja, sustave vrijednosti, tradicije i vjerovanja. U stalnoj interakciji s prirodom i društvom koje nas okružuje, pojedinci i zajednice djeluju kroz kulturne izričaje stvarajući na taj način određene kulturne identitete, a koji svi zajedno čine baštinu čovječanstva.

Svjetski Dan kulturne raznolikosti za dijalog i razvoj proglašen je 2002. Ideje koje se promiču na ovaj dan su razumijevanje i prihvaćanje različitih kultura, tolerancija i poštivanje, s ciljem da učinimo zajednički život boljim. Možete li nam reći koliko je za život jedne zemlje važna kulturna raznolikost?

Koliko god je važno na globalnoj razini jačanje dijaloga među kulturama i civilizacijama, čini se da je još važnijim unutar jedne zemlje uspostaviti harmonizirane odnose između ljudi i skupina s različitim kulturnim identitetima. Kultura je nezaustavljivi proces koji se, usprkos svemu, stalno iznova stvara i mijenja pokazujući svu svoju raznolikost. Prihvaćanjem drugoga i drugačijeg ostvarujemo prvi preduvjet za vlastito kulturno izražavanje i stvaranje pozitivna okruženja koje promiče vlastitu kreativnost. S druge strane, bogatstvo kulturnih izričaja pomaže i drugim područjima. Kulturni turizam danas je jedan od najbrže rastućih i najprofitabilnijih industrija današnjice. S aspekta dobrobiti za zajednicu koja ima što pokazati i podijeliti s drugima, jačanje kapaciteta kulturnih lokacija osnažuje državu u cjelini.

Često se za BiH zna reći kako je to prostor susretanja civilizacija i svjetova. Recite nam koliko je važno u kontekstu Svjetskog dana kulturnih raznolikosti to shvatiti, i kako pospješiti dijalog između različitosti?

Kada se osvrnemo na turbulentnu povijest ovih prostora, iscrtavanje granica Istoka i Zapada preko naše zemlje je stoljećima plaćano najvećom cijenom, ljudskim životima. Istodobno, ovakav okvir za razvoj društvene zajednice dao je i priliku za multikulturalnost kojom se ponosimo i rado ju ističemo.

Različiti kulturni utjecaji, jednako s Istoka i Zapada, doprinijeli su oblikovanju specifičnih kulturnih izričaja ovdašnjeg stanovništva. To se može vidjeti na brojnim primjerima kao što je npr. tradicijski instrumentarij. Tambura i saz su instrumenti preuzeti iz tradicije Istoka, u naše krajeve su došli s osmanlijskim osvajanjima, bitno se razlikuju od onih koji se koriste u kulturama Istoka. Na njihov današnji izgled utjecali su lokalni kulturni izričaji i ovi instrumenti su preoblikovani spram zatečenih kultura. S ponosom danas možemo ustvrditi da su stoljeća iza nas ostavila neopisivo bogatstvo kulturnih izričaja na ovom prostoru.

Jedinstven kulturni prostor upućuje ljude jedne na druge, stvara bliskosti i u perceptivnom i emotivnom smislu pa se i različitosti drugačije doživljavaju. Suočeni sa stalnim promjenama, ljudi s ovih prostora su otvoreni za dijalog i vjerujem da on nikad nije zamro, unatoč svim nedaćama.

Kultura obuhvaća sveukupni način na koji određeni ljudi žive, njihove tradicije, umjetnosti i vjerovanja, te vodi spoznaji da je riječ o nečemu apsolutno ključnom za čovječanstvo. Kako se pojedinac može uključiti u njegovanje kulturne raznolikosti?

Ako malo bolje pogledate UNESCO-ve tekstove, vjerujem da ćete primijetiti kako je, mada se izravno odnose i obraćaju državama članicama, u fokusu, posebno posljednjih dviju Konvencija, običan čovjek, neimenovani, nepoznati stvaralac koji iza sebe ostavlja neporecive kulturne vrijednosti. To zapravo znači da je ljudsko djelovanje utemeljeno, prije svega, na individualnim naporima. Stoga je dobro, makar ponekad, zapitati se što sami činimo i kako doprinosimo življenju po proklamiranim načelima poštovanja drugoga i drugačijeg te njegovanja kulturne raznolikosti. Vjerujem da nekih aktivnosti nismo ni svjesni, zapravo su duboko u nama utemeljeni odgojem i multikulturalnom sredinom koja nas je oduvijek upućivala jedne na druge.

Stručnjak ste za očuvanje elemenata nematerijalne kulturne baštine. Recite nam koliko se BiH sa svim svojim političkim razinama vlasti bori za očuvanje nematerijalne kulturne baštine?

UNESCO-va Konvencija o očuvanju nematerijalne kulturne baštine ratificirana je u našoj zemlji 2008. i nakon toga je krenula njezina implementacija na državnoj, odnosno entitetskoj razini. Uspostavljene su Otvorene liste nematerijalne baštine u obama entitetima (2011.) koje zajedno čine državnu listu. Na njima se nalazi ukupno 37 elemenata koji su prepoznati kao elementi kulturnog identiteta pojedinih zajednica u našoj zemlji.

Ne ulazeći u dublju analizu kvalitete i kvantitete potpore koja se daje ovim elementima u cilju njihova očuvanja i zaštite, općenito se može reći da nije možda najbolje shvaćena tendencija UNESCO-a, a time ni uloga administrativnih tijela u kontekstu očuvanja nematerijalne baštine. Naime, stav šire zajednice se uglavnom svodi na „brojanje“ upisanih elemenata na domaće, odnosno svjetske UNESCO liste kao da je riječ o postizanju sportskih rezultata. Jasno je da se ne može zanemariti važnost promocije određenog elementa upisom na svjetske liste čime se dosegne prepoznatljivost na međunarodnoj razini. No, to nikako ne bi trebalo biti jedina zadaća i cilj implementiranja ove i ostalih konvencija. One zapravo daju smjernice i načela koja treba slijediti kako bi se na temeljima dotadašnjih praksi i iskustava, unutar granica državnih zajednica, uspostavili održivi sustavi. Drugačije kazano: Misli globalno, djeluj lokalno!

U tom smislu svaki od prenositelja/baštinika određenog kulturnog elementa treba najveći autoritet i dignitet ostvarivati upravo u svom neposrednom okruženju pa bi i konkretna potpora trebala dolaziti s općinske razine. Dodatan problem je slaba kapacitiranost općinskih, ali i županijskih administrativnih tijela, mali broj zaposlenih, nedostatak stručnih institucija i nekvalificirani kadar. U takvim okolnostima potpora, stručna i materijalna, koja dolazi s različitih administrativnih razina zasigurno nije dostatna i ne pogoduje daljnjem očuvanju baštine.

Zasigurno ste upoznati s kulturnom baštinom diljem BiH... Znamo kako je to jako zahtjevno pitanje, ali možete li nam izdvojiti jedan kraj koji vas se posebice dojmio svojom tradicijskom baštinom i kulturnom raznolikošću?

Zahvaljujući svom geopolitičkom položaju, konfiguraciji terena te povijesnim uvjetima, u Bosni i Hercegovini su se kroz protok vremena oblikovali različiti kulturni izričaji i na svakom pedlju našeg prostora u prilici smo sresti plodove kreativna izražavanja. Ono što me naučila UNESCO doktrina je da nema manje ili više vrijednih kulturnih izričaja, da ono što njeguje jedna mala zajednica jednako je vrijedno kao i kultura velikih naroda. Stoga, trebamo biti ponosni na sve kulturne tekovine koje danas baštinimo na području naše zemlje. Međutim, ono što nas treba ozbiljno zabrinuti je nepovoljna demografska slika naše zemlje. Kultura je živa i ne postoji tamo gdje nema čovjeka, zajednice. S brojnih prostora BiH otišli su ljudi koji su usmenom predajom stoljećima čuvali bogatstvo kulturnih izričaja. Nema djece, novih naraštaja kojima bismo prenijeli tradiciju predaka i time osigurali njezino očuvanje.

Kako je moguće u kulturalnoj raznolikosti zapravo sačuvati svoj identitet, a da se pritom ne šteti drugome i drugačijem?

Postulati definiranja i očuvanja kulturne raznolikosti počivaju na dijalogu i međusobnu uvažavanju zajednica s različitim kulturnim identitetima što ne ostavlja prostora za urušavanje digniteta tih zajednica.

No, da bismo dosegli razumijevanje drugoga, moramo prije svega osvijestiti svoj vlastiti kulturni identitet. Kako kultura u najširem smislu obuhvaća gotovo sve, u i oko nas, ono što jesmo, što smo bili i što ćemo biti, važno je slijediti sustav univerzalnih vrijednosti koji promovira bogatstvo kulturnih izričaja i istodobno omogućava kontinuitet kulturnih promjena, a da pri tom ne gubimo naslijeđene tradicijske tekovine.

Koliko moderna vremena, digitalizacija i sveopći napredak tehnologija „brišu“ prošlost i materijalnu baštinu, samim time i raznolikost koja je postojala u svijetu?

Ubrzani razvoj društva posljednjih desetljeća donio je globalizaciju na koju je UNESCO reagirao s uspostavom međunarodnih mehanizama koji trebaju pomoći svakoj društvenoj zajednici da, u skladu s vlastitim uređenjem i potrebama, identificiraju i definiraju elemente kulturne baštine, materijalne i one duhovne tvorevine, koje treba sačuvati za buduće naraštaje. Pri tom odgovornom zadatku treba i poželjno je maksimalno iskoristiti prednosti modernih tehnologija. Ne treba za vlastitu nebrigu i nečinjenje krivicu prenositi na „moderna vremena“ i digitalizaciju koja širom otvara vrata utjecajima izvana. Podizanje svijesti i rad na očuvanju tradicijskih vrijednosti je zahtjevna zadaća i u danim okolnostima ne naročito motivirajuća, posebice za mlade. Stoga, puno priznanje i potporu zavrjeđuju pojedinci koji djeluju u okviru udruga ili pak samostalno na čuvanju tradicijskih vrijednosti. Njegovanje tradicije zasigurno pogoduje očuvanju raznolikosti i njezinu stalnom oplođavanju.