Razgovarao: Dražen Kustura, Katolički tjednik

Pater Modrić rođen je 1975. u Zagrebu. Studirao je na Pravnom fakultetu Zagrebačkog sveučilišta, a 2001. stupio je u Družbu Isusovu. Nakon studija filozofije na tadašnjem Filozofskom fakultetu Družbe Isusove (danas Fakultetu filozofije i religijskih znanosti) u glavnom gradu Republike Hrvatske, praktikuma u Osijeku i studija teologije na Papinskome sveučilištu Gregoriana u Rimu zaređen je za svećenika 2010. u Zagrebu. Iste godine je nastavio poslijediplomski studij iz kanonskog prava na Gregoriani. Titulu doktora kanonskoga prava stekao je 2017., od kada na istome sveučilištu predaje kolegije povezane s hijerarhijskim uređenjem Crkve. Od 2021. je također duhovnik Papinskog hrvatskog zavoda Sv. Jeronima u Rimu.

S njime smo razgovarali o kvalitetnoj pripravi za korizmu, praktičnim savjetima, važnosti posta i odricanja…

Poštovani p. Modrić, bliži nam se još jedna korizma. Mnogi vjernici donose različite odluke kako bi se bolje pripravili za svetkovinu Uskrsa. Što bi jedna takva kvalitetna priprava u aktualnom trenutku u sebi uključivala?

Ovaj sadašnji trenutak koji živimo prožet je kako s raznim krizama na mnogim područjima, osobnim, obiteljskim, društvenim, tako i s mnogim dobrim i pozitivnim elementima u životu pojedinca, obitelji, države, društva i općenito ljudskog roda. Tako je bilo i prije, tako je sada, tako će biti i u budućnosti: trenuci uspona i trenuci pada. Uskršnje otajstvo također u sebi sadrži takve dvije dimenzije života: s jedne strane muka i smrt, a s druge život i uskrsnuće Sina Božjega, Gospodina Isusa Krista. Jedno bez drugoga ne ide: do Uskrsa se dolazi jedino križnim putem, a taj isti križni put biva rasvijetljen i dobiva svoj smisao u pobjedi Uskrsnuloga Gospodina nad grijehom i smrću. U korizmi se kao vjernici pripravljamo da, dijeleći s Gospodinom Isusom njegovo iskustvo hodočašćenja 40 dana kroz pustinju, u biti, naučimo kako mi trebamo hodočastiti kroz naš život koji nerijetko sliči pustinji. Kvalitetna priprava za korizmu treba bez daljnjega uključivati sabraniju i češću molitvu, djela milosrđa i post, a sve to s nakanom da shvatimo i prihvatimo da, s jedne strane, križ koji nosimo ima za konačnu svrhu naše uskrsnuće od ponora grijeha, patnje i smrti, a s druge, do takvoga uskrsnuća jedini put je onaj kojim hodimo noseći križ na našim slabim i nejakim plećima.        

Uz korizmu se često veže i odricanje. Koji je istinski smisao odricanja ili još konkretnije čega bi se ljudi današnjice trebali odreći?

Prije odgovora na pitanje koji je smisao odricanja ili čega bi se trebali ljudi odreći, postavio bih jedno drugo pitanje: za što ili za koga se treba odricati? Ako se odričemo zato da bi isključivo nama bilo bolje u životu ili da bi ostvarili neki naš životni cilj ili interes, onda takvu vrstu odricanja susrećemo u svim ljudskim i društvenim slojevima: npr. student se odriče u pojedinim razdobljima svoga života izlazaka s prijateljima na zabavu zato da bi bolje studirao, uspio na fakultetu, stekao potrebno obrazovanje s kojim onda može naći kvalitetnije radno mjesto s boljom plaćom. Takvih primjera odricanja možemo naći pregršt, ali to nije ono najbolje što se takvim odricanjem postiže. Kada odricanje dosegne točku na kojoj se usmjerava prema drugoj osobi i njezinom boljitku, onda to odricanje već dobiva u sebi predokus božanske dimenzije odricanja koja se ostvarila na najvišoj razini tijekom Muke Gospodina Isusa Krista. U primjeru našega studenta to bi bio trenutak kada bi se on odricao i radio ne samo za sebe, nego i za druge, npr. da pomogne financijski svojim roditeljima ili da jednoga dana može uzdržavati svoju obitelj. Dakle, odricanje treba biti usmjereno na drugoga: na prvome mjestu na Boga, a onda i na bližnjega u smislu da nastojimo da nam svaki čovjek bude bližnji. Da bi to bilo moguće i u današnje vrijeme moramo se odricati ponajprije našega sebičnoga „ja“, jedino usmjerenog na nas same, a okrenuti se prema Bogu i drugome.   

Uz odricanje se veže i post od hrane i pića. On je prisutan u gotovo svim religijama u većoj ili manjoj mjeri. Mnogi će kazati kako je post kod katolika blaži nego recimo kod pravoslavaca i muslimana. Kako ispravno razumjeti post? Čemu on koristi?

Post od hrane i pića jest jedna važna vrsta odricanja koja doprinosi rastu i snaženju nečijega karaktera, ali iznad svega doprinosi tome da budemo sposobniji činiti dobro za druge. Ukoliko se odričem neke hrane, zašto novac koji bi inače potrošio za tu hranu ne iskoristim da bih kupio nešto za gladne i siromašne? Osim te materijalne dimenzije posta, koja, kao što vidimo, može za posljedicu imati djela milosrđa, postoji i ona duhovna. Osim manje usredotočenosti na tjelesni užitak, post treba shvatiti i u smislu da se posti s određenom molitvenom nakanom. Sjetimo se samo koliko je puta u povijesti vjernički puk bio pozivan od svojih pastira da posti s nakanom postizanja mira u ratu i sukobima, ili da se dade zadovoljština za grijehe ili da se izmoli neka druga posebna milost. Post stoga ima važnu ulogu u približavanju vjerne duše Gospodinu, posebno ako je usko povezan s djelima ljubavi i molitvom. Na prvi pogled može se činiti da je katolički post blag, ali kada se tu uključe ova druga dva netom spomenuta elementa, onda on dobiva na svojoj težini i značenju.    

Čini se kako ćemo u ovu korizmu ući s velikim tenzijama, kako u svijetu zbog rusko-ukrajinske krize tako i u Bosni i Hercegovini u kojoj već decenijama vlada svojevrsni kontrolirani kaos. Prema Vašem mišljenju je li svijet spreman za obraćenje? Što svaki pojedinac na tomu putu može učiniti?

Ako spremnost za obraćenje znači vjerovanje u Radosnu vijest Evanđelja, kao što nas poziva liturgija na Čistu srijedu ili Pepelnicu, onda mislim da svijet nije spreman za obraćenje, barem ne u onoj priželjkivanoj mjeri, zato jer prihvatiti Radosnu vijest znači istinski povjerovati da je život jači od smrti i da svaka, ali baš svaka patnja i muka ima svoj smisao i konačni cilj u Gospodinu Isusu Kristu. Koliko ljudi istinski, cijelim svojim bićem, dušom, srcem i životom vjeruje u to? Da li to znači odustati od propovijedanja Radosne vijesti, makar se suočavali s jednim svijetom koji djeluje nespreman za obraćenje? Nipošto i to zbog jednoga važnoga razloga. Svijet možda nije spreman za obraćenje u onome smislu kako bi to idealno trebalo biti, ali važno je promotriti da li uopće ima želje da bude spreman za obraćenje. Ovdje mislim da ima mnogo osnove za nadu i optimizam, jer koliko god jedan pojedinac nisko pao ili djelovao da se više ne može obratiti ili nije spreman za to, ipak u najskrivenijem kutu njegovog srca utisnuta je čežnja za Bogom, njegovom dobrotom i ljubavlju koja čeka da bude probuđena i izađe na vidjelo dana. U tome pogledu svaki pojedinac treba poraditi na svojoj želji da bude spreman za obraćenje i ponajprije treba očistiti ispred vlastitoga kućnoga praga, kako bi onda susjedu pomogao u njegovom obraćenju. Za to nas također želi pripraviti korizmeno vrijeme.    

Jedno od bitnih zajedničkih obilježja suvremenog svijeta je svojevrsna neizvjesnost. Kako u jednom takvom ozračju čekati radost Isusova uskrsnuća i probuditi nadu u bolje sutra?

Kao što znamo iz vlastitoga iskustva, neizvjesnost sa sobom nerijetko donosi strah i bojazan, a u tome pogledu najbolje nam može pomoći sam Gospodin Isus sa svojim vlastitim strahom. I on se našao u situaciji neizvjesnosti kada se krvavim znojem znoji i izgovara riječi koje mogu zvučati sablažnjivo: „Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša.“ Kako je moguće da Jedinorođeni Sin Božji, poslan na ovaj svijet da ga spasi, izgovara riječi straha, slabosti i predaje? Ipak, i u tome sigurno najtežem trenutku On nalazi snage u Ocu nebeskome i njegovoj volji čije je izvršavanje bilo kruh svagdašnji za Gospodina: „Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti.“ Našavši snage u Ocu, Gospodin ide sve do smrti na križu, i na taj način pobjeđuje neizvjesnost i strah. Da bi mi mogli pobijediti naše životne neizvjesnosti i strahove, potrebno si je posvijestiti da imamo kao vjernoga pratitelja onoga koji nije samo propovijedao riječju i poput kakvoga vještoga govornika ili demagoga poučavao o nečemu u čemu nije imao iskustvo i praktično znanje, nego je propovijedao životom i djelima. I zbog toga je Isus Krist istinski i najmudriji učitelj koji nam i u ovogodišnjoj korizmi sprema pouku o tome kako se može živjeti radosno i u miru unatoč nedaćama i poteškoćama. U toj Božjoj školi možemo napredovati ukoliko pogled duha usmjerimo na Gospodina razmišljajući o njegovoj riječi i primjeru njegova života. Isusov život nije nama nešto daleko i nedokučivo, nego toliko blisko da se možemo poistovjetiti s njime i njegovim sretnim, ali i teškim trenucima i razdobljima.        

Mnogi će kroz korizmu intenzivnije i češće čitati Sveto pismo, a ono je puno primjera kako je Božja reakcija na kajanje za grijehe iskazivanje milosrđa. Kako iskustvo Božjega milosrđa može pomoći čovjeku u njegovom osobnom, prije svega duhovnom, rastu?

Ako promatramo svakodnevne međuljudske odnose i situacije, možemo lako uočiti što za nas osobno znači kada nam netko od srca i iskreno oprosti naše greške i propuste. Koliko li težinu u srcu osjetimo kada napravimo nešto nepravedno i loše! Naravno, moramo voditi računa da smo jako vješti u zavaravanju nas samih u smislu da kada napravimo nešto što je objektivno loše, odmah se u nama uključuju psihološki obrambeni mehanizmi skloni tome da nas opravdavaju i traže pokriće za naše ponašanje, a u drugima razloge i krivicu za naše krive postupke. Međutim, unatoč tome, duboko u nama postoji savjest koja nas upozorava i prekorava zbog našeg objektivno krivog ponašanja i stoga, koliko god pokušavali umanjiti osjećaj krivice, on ipak u nama tinja i ne daje nam mira. Zbog toga kada nam neka osoba oprosti, osjećamo olakšanje, kao da nam je pao teret sa srca. Takvo iskustvo oprosta u međuljudskim odnosima pomnožite s nekom bezgraničnom matematičkom vrijednošću i dobit ćete veličinu i vrijednost Božjega oprosta koji mijenja čovjeka ne samo djelomično, kao što je slučaj s ljudskim oprostom, nego i u potpunosti. Što je čovjek više uronjen putem molitve u otajstvo Presvetog Trojstva, što više živi sakramentalnim životom, to postaje osjetljiviji na grijeh, a Božje ga milosrđe jače preobražava i donosi mu veću radost. To se milosrđe na najbolji način iskazuje na Kalvariji kada Gospodin daje svoj konačni oprost: „Oče, oprosti im, ne znaju što čine!“. U korizmi trebamo postati svjesni naše grešnosti i sklonosti padu, ali još više činjenice Božje ljubavi i milosrđa koja, poput Oca iz evanđelja, hrli razmetnome sinu da ga zagrli i konačno dovede u Očev dom.    

Na osnovu vlastitoga iskustva i Vaših korizmenih odluka što biste poručili vjernicima koji započinju liturgijsko vrijeme priprave za Uskrs?

S obzirom da, kao što ste rekli, ovu korizmu počinjemo u ozračju rata koji se događa u Ukrajini, a koji uvelike podsjeća na ratove od prije 30-ak godina, mislim da je trenutak da doista duboko i iskreno molimo za mir, i to ponajprije mir u našim srcima. Rat, mržnja, agresija, nemir bilo koje vrste ne dolazi izvana nego iz nutrine čovjeka, iz moje vlastite nutrine. Kako narod kaže: „Zrno do zrna pogača, kamen na kamen palača“, tako možemo ustvrditi da i do odluke da se nekoga napadne, bio on pojedinac, obitelj ili država, polazi se od najsitnijih nemira naše duše i života, a završava se ratovima. Zbog toga, kao prvo, molimo za mir u našoj duši, a potom za mir u našem susjedstvu, zatim zemlji, i na kraju i u cijelome svijetu. Neka naša korizmena nastojanja putem molitve, djela ljubavi, posta i pokore donesu istinski mir i budu blagoslovljena i potpomognuta od Gospodina Isusa Krista koji se žrtvovao kako više nikada ne bi bilo ratova, mržnje i nemira.