Razgovarala: Tina Matić Ilić

Don Luka, svećenik Gospićko-senjske biskupije, rođen je u Jajcu 1963. Još kao dijete odselio se zajedno s cijelom obitelj u Slavoniju, točno u Stare Jankovce kod Vinkovaca. Tu je završio osnovnu školu, zatim gimnaziju u Đakovu, a teološki studij u Rijeci gdje je i zaređen za svećenika tadašnje Riječko-senjske nadbiskupije 15. srpnja 1990., polaganjem ruku pok. nadbiskupa Antuna Tamaruta. Prva služba mu je bila kapelanska, četiri godine u Senju, a zatim 1994. u vrijeme rata dobio je župe ratom porušene: Lički Osik, Lički Novi i Široka Kula – sve su u okolici Gospića. Kada je 2000. osnovana Gospićko-senjska biskupija, biskup Mile Bogović imenovao ga je ravnateljem biskupijskog Caritasa, a tu dužnost i danas obnaša uz župničke obveze u župama Lički Osik i Široka Kula.

Poštovani, Tjedan solidarnosti i zajedništva s Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini održava se već 14. godinu zaredom. Što se ovom akcijom zapravo želi postići?

Budući da smo jedna Crkva, a Crkva ima suosjećanje za cijelo svoje tijelo, tako se 2007. godine počelo s ovom akcijom Tjedna solidarnosti s Crkvom i narodom u BiH, na Treću korizmenu nedjelju. Tako naša Crkva u Hrvatskoj izražava svoju solidarnost s Crkvom i narodom u BiH. Znakovito je što je to u korizmenom vremenu kada nas Crkva potiče na odricanje i milostinju. Tako je to prigoda za nesebično darivanje. Naravno nije riječ samo o materijalnoj pomoći, nego i molitvenoj, tj. duhovnoj potpori. Ideja za ovakvu pomoć, tj. Tjedan solidarnosti došla je obostrano i od Hrvatske biskupske konferencije i od Biskupske konferencije BiH. Možemo reći da Hrvatima u BiH nema tko pomoći osim Hrvata iz Hrvatske i dijaspore. Na neki način hrvatski narod u BiH je pod tim vidom danas najugroženiji. I nije ni čudo da su tolika masovna iseljavanja Hrvata iz BiH. Ova akcija nastoji koliko-toliko pomoći da se barem malo spriječi ta ugroženost Hrvata.

Tjedan solidarnosti povezuje Hrvate u Hrvatskoj i BiH. Budući da traje već godinama, možemo li govoriti o dugoročnim plodovima te akcije?

Naravno da možemo govoriti o svojevrsnim dugoročnim plodovima. Spomenut ću samo neke aktivnosti koje već traju otkako se pojavio ovaj Tjedan solidarnosti, kao što su: pomoć ugroženima u bilo kojem obliku, materijalno ili psiho-socijalno. Zatim, tu su razne aktivnosti: obiteljska savjetovališta, pomoć obiteljima s više djece, kućna njega starih i nemoćnih, skrb za hranu (dostava paketa u obiteljske kuće ili pučke kuhinje), skrb za higijenske potrepštine. Potrebe jesu velike, a mi nastojimo činiti koliko možemo. Osim toga, tu je važna činjenica da Crkva u Hrvata, bez obzira koliko je pomoć konkretna, ovom akcijom pokazuje da ima veliku suosjećajnost za svoje sunarodnjake u BiH. Ali ne smijemo zaboraviti da je veliki broj Hrvata u Hrvatskoj podrijetlom iz BiH, kao što sam i ja sam.

Danas sve više ljudi iz Hrvatske i BiH odlazi u inozemstvo. To na osobit način pogađa najmalobrojniji narod u BiH. Može li razmjena iskustava i nakana Tjedna solidarnosti pomoći u smanjenju toga trenda?

Teško mi je govoriti može li se baš taj trend iseljavanja suzbiti ili barem malo ublažiti, jer to je doista trend. Mnogi od njih odlaze u inozemstvo i iz Hrvatske i iz BiH radi toga što je to, rekli bi mladi „in“, ali ne smijemo tu zanemariti ni objektivne razloge zašto se odlazi u inozemstvo, kao i razočaranja mladih stranačkim politikama koje ništa, ili skoro ništa, ne omogućuju mladima glede zapošljavanja.

Tjedan solidarnosti nije puko davanje milostinje, nego je utemeljen na pastoralnom radu i molitvi koja u korizmi treba posebno rezultirati djelotvornijim milosrđem i karitativnim plodovima. Recite nam, prema informacijama s terena, je li to akcija koja je zaživjela u Hrvatskoj?

Naravno da je to akcija koja je dobro zaživjela u Hrvatskoj jer mi smo jedan narod i jedna Crkva. Za ovu našu biskupiju moglo bi se reći da je akcija lijepo prihvaćena jer se za vrijeme Domovinskog rata ovdje naselilo dosta vjernika s područja BiH pa smo onda i mi više upoznati s problemima hrvatskoga naroda u BiH.

Usput rečeno, svake godine dosadašnji predsjednik Hrvatskog Caritasa mons. Josip Mrzljak upućivao je poslanicu prigodom toga tjedna i davao konkretne prijedloge, i tako senzibilizirao vjernike da bi akcija dobila što bolji smisao. Ova akcija je važna jer je pokrenuta od najviše institucije u Crkvi, a to je HBK i BK BiH. Tu poslanicu svaki župnik u svojoj župi predstavi vjernicima, ili barem kaže u kratkim crtama o čemu je riječ. Tako je ove godine novoizabrani predsjednik Hrvatskog Caritasa mons. Bože Radoš u svojoj poslanici istaknuo da svi trebamo izraziti majčinsku ljubav prema potrebitima, a to je Caritas na djelu gdje se poput majke brine za svoje dijete – Da ne ohladi ljubav mnogih, a to je upravo moto ovogodišnjeg Tjedna solidarnosti i zajedništva s Crkvom i ljudima u BiH.

Sama akcija traje od 8. do 15. ožujka 2020. Tom prigodom se upriliči i prijenos svete mise iz neke župe u Bosni i Hercegovini, a sudjeluju oba predsjednika Caritasa, Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Također, tom prigodom neke župe u Hrvatskoj ugošćuju pojedine župnike iz BiH koji tih dana propovijedaju u hrvatskim župama i još pobliže i konkretnije rastumače srž same akcije.

Uočljivo je kako među Hrvatima postoje određeni antagonizmi regionalnoga predznaka. (Događa se da je „Bosanac“ u Dalmaciji ili „Hercegovac“ u Zagrebu skoro pogrdan naziv.) Kako, u kontekstu Tjedna solidarnosti, nadvladavati ove izazove?

Antagonizma nikada nije bilo među vjernicima. Znam iz iskustva župnika koji su dobili mnoge vjernike Hrvate-katolike iz BiH za Domovinskog rata, kako često govore da je to jedno svojevrsno obogaćenje župa, a također i sam vjernički narod osjeća tu komplementarnost. Rekao bih više da su to nezrela prepucavanja u medijima, ili možemo reći po čaršiji. Ljudi koji se uopće ne osjećaju sretni što su Hrvati, pa im onda svatko smeta. Osim toga, kao vjernici morali bismo se sramiti ako bi što takvo bilo u našem srcu, ne samo protiv svoga vlastita naroda, već općenito cijeloga naroda Božjeg. Sjetimo se samo kako Sveti Pavao daje ideal kršćanskoga bratoljublja: „Nema više: Židov - Grk! Nema više: rob - slobodnjak! Nema više: muško - žensko! Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu“ (Gal 2,28). Eto, to je taj ideal koji moramo slijediti i ostvarivati, bez obzira na naše različitosti i slabosti. Mi ipak možemo reći onu narodnu za sve koji ovu akciju ne podržavaju ili šire antagonizam: „Ne dao Bog da im se iste stvari događaju.“ Tko je imalo vjernik, zna da ideal evanđelja nadilazi čak i ljudski razum. Opraštati moramo i onima koji nas krivo prosuđuju ili osuđuju.

Na osnovu informacija s terena, stječe se dojam da jedan dio klera kao da ne zanima ovaj vid povezivanja hrvatskoga puka u dvjema državama... Kakvo je Vaše iskustvo?

Moje iskustvo je uglavnom pozitivno. Ne kažem da možda pojedinaca nema koji ne mare za to, ali tako vjerojatno ne mare ni za druge akcije kao što su Misijska nedjelja ili Nedjelja Caritasa, kao i druge kolekte u našoj Crkvi. No, s obzirom na ovu akciju Tjedna solidarnosti, mogu reći da imam samo pozitivna saznanja. Hoću reći da s ovom akcijom treba nastaviti dalje, jer kada bismo se obazirali na pojedince koji imaju uvijek neke prigovore, onda ne bismo nikada uspjeli u bilo kojem pothvatu ili akciji.

Koliko su ljudi danas solidarni i spremni pomoći drugima, i kako ih u tom smislu animirati?

Ljudi su oduvijek po naravi solidarni, međutim, možda danas vlada jedno veće nepovjerenje, pa zbog toga i vjernici, ponekada čeznu za nekom transparentnošću, da jednostavno imaju uvida kamo je njihov prilog završio. Naravno da se to sve može i provjeriti. Ali velim, to je sasvim opravdani razlog. Međutim, to ništa ne priječi prave vjernike da budu milosrdni i dalje, jer takvi se uvijek povode onom iz Svetog pisma: „Neka ne zna ljevica što čini desnica.“ Ljudi su sretni kada mogu ugroženima pomagati. Osjećaju se tada ispunjenima. A vidimo kakva su globalna stanja, te nikada ne znamo koji kraj zemlje, koji sada izgleda da obiluje, ipak jednom može osiromašiti. A tko daje, njega Bog neće napustiti i prepustiti bijedi i očaju.

Svaka država ili regija unutar jedne zemlje zahtijeva drukčije karitativno djelovanje. Na što Caritas Gospićko-senjske biskupije kojemu ste Vi ravnatelj stavlja naglasak, i što vam je posebno bitno u djelovanju?

Naša biskupija je prostorno najveća, a pučanstvom je malobrojna. Djelujemo prema onim prioritetima koje dobivamo s terena, a to su naši župnici i pojedini volonteri koji su uključeni u župnim Caritasima. To je, prije svega, pomoć u hrani, zatim pomoć u ogrjevu, higijenskim potrepštinama i medicinskim pomagalima. Zna se da je lički kraj poznat po dobrom krumpiru. Stoga naš Caritas svake godine provodi akciju sadnje krumpira i onda ga u jesen podijeli potrebnim obiteljima ili pučkim kuhinjama. Zatim je tu i Caritasov dom u Gospiću u kojemu su smještene štićenice (studentice), a kojima je Caritas prema svojim mogućnostima izišao ususret, s obzirom na njihovo stanovanje.

Papa Franjo je na 52. svjetski dan mira, 1. siječnja 2019., podsjetio da „djela koja očituju solidarnost utiru put izgradnji društva mira“. Može li se to razaznati na konkretnom životu naroda na području Hrvatske i BiH, pa i šire?

Ako se sjetimo onih Gospodinovih riječi „Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i proslave vašega Oca na nebesima“ (Mt 5,16), možemo zaključiti da ovdje nije riječ o farizejskom sebe-isticanju, nego jednostavno poziv kršćanima da uvijek čine dobra djela. A znamo da dobra djela privlače nova dobra djela i stvaraju u ljudskoj duši ozračje dobrote, mira i želje da se također istaknu dobrim djelima. Dobra djela ljudima daju nadu. Shvaćaju da nije svijet samo prožet korupcijom i gramzljivošću, nego da, što narod kaže, „još uvijek ima dobrih ljudi“. Eto to mislim da je Papa želio reći da su dobra djela uvijek pozitivan izazov drugima. Ali ovdje bih citirao i Sv. Tereziju iz Kalkute koja kaže: „Čini dobra djela. Možda će ti ljudi prigovoriti da ih činiš iz sebičnosti, nema veze, čini dobra djela.“

Možete li nam reći što Vama predstavlja solidarnost i koliko ju Vi susrećete u svakodnevici?

Moramo krenuti prvo od dragoga Boga koji je najmilosrdniji i, da tako kažem, najsolidarniji s ljudskom patnjom. A to nam je svima imperativ da se ugledamo u njegovu dobrotu. Bez solidarnosti ne može se živjeti. Katkada na ulici susretnemo nekoga siromaha, pa se možda pitamo je li doista siromah ili prevarant. Mislim da nas Gospodin neće to pitati jesmo li pogodili pomoći baš pravome siromahu, nego će gledati na naše srce, jesmo li u svojoj biti toj osobi željeli dobro i pomogli. Jer što ako je doista naišao pravi siromah kojega je Gospodin poslao da mu pomognemo, a mi smo ga zaobišli? Ne bih volio da mi se to ikada u životu dogodilo ili dogodi. Dakle, tko čini dobra djela i solidaran je, mora shvatiti da će naići i na one koji se pretvaraju da im je potrebna pomoć, ali što ćemo? Ne smije se zbog toga obeshrabriti pa prestati pomagati i dalje. U svakom slučaju želja mi je uvijek biti i solidaran i milosrdan prema svakom čovjeku, a to želim i svim ljudima dobre volje.

Koja je, prema Vašem mišljenju, budućnost ove akcije i na što bi se osobito trebala obratiti pozornost?

Budući da ova akcija već pokazuju konkretne plodove, dakle budućnost njezinu ne treba dovoditi u pitanje. Na što treba usmjeriti pozornost, više će odlučiti Crkva u BiH jer ona bolje poznaje koji su njezini prioriteti, tj. prioriteti naroda. Moram reći da je u ovom sebičnom svijetu već velika stvar da se solidarnost kao takva promiče. Već je to velika stvar, a posebno onda konkretna pomoć koja dolazi iz te solidarnosti. Kao vjernici znamo da se biblijske postavke ljudskoga sazrijevanja nalaze u molitvi, postu i djelima ljubavi. Ova akcija svakako spada u djela ljubavi.

Koju biste poruku vezanu za Tjedan solidarnosti i zajedništva s Crkvom i ljudima u BiH željeli uputiti našim čitateljima?

Vašim vjernim čitateljima preporučujem da sa zahvalnošću gledaju na ovu akciju. Kada je narod u potrebi, uvijek je dobro koliko god se dobije. A ako bi i koju molitvu zahvale uputili zbog ove akcije, vjerujem da bi Gospodin još više otvorio srca onih koji daju da dadnu još više u tom Tjednu solidarnosti.

Koje je vaše iskustvo kao dugogodišnjeg ravnatelja Caritasa vaše biskupije?

Mogu reći da ima vrlo zahvalnih ljudi, kao i nezahvalnih. Teško je danas biti predstavnik Crkve u bilo kojem smislu, kada nas svijet medija šiba sa svih strana. Ako činite dobro, svijet misli da činite to od svoga suviška, a Crkva zapravo za karitativne potrebe daje  iz same svoje biti, jer je caritas – ljubav, koja se mora očitovati u solidarnosti i darivanju, a to je samo poslanje Crkve.