Vlč. Jakov Rađa,ravnatelj Nadbiskupijskog pastoralnog instituta Zagrebačke nadbiskupije

Došašće nas podsjeća kamo idemo i koje nam je odredište


Došašće je vrijeme kojim započinje nova liturgijska godina te razdoblje intenzivne priprave za svetkovinu Božića. Tom prigodom sugovornika smo pronašli u vlč. Jakovu Rađi, svećeniku Zagrebačke nadbiskupije.

Razgovarao: Dražen Kustura, Katolički tjednik

Vlč. Rađa rođen je 20. prosinca 1985. u Zagrebu. Nakon završene gimnazije upisao je Katolički bogoslovni fakultet u rodnom gradu kao svećenički kandidat Zagrebačke nadbiskupije, a teološki studij nastavio je 2006. u Rimu na Papinskom sveučilištu Gregoriana gdje je diplomirao teologiju te upisao studij fundamentalne teologije na istom sveučilištu. Za svećenika je zaređen 2011. kada je postao i župnim vikarom u župi Sv. Josipa na Trešnjevci u glavnom gradu Hrvatske. Na toj službi ostao je do 2014. kada je ponovno poslan u Rim kako bi započeo doktorski studij. U rujnu 2018. izabran je u suradničko zvanje i na radno mjesto asistenta na humanističkom području, na znanstvenom polju teologije na Katedri fundamentalne teologije Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Na Papinskom sveučilištu Gregoriana 22. veljače 2019. obranio je doktorsku disertaciju. Trenutno je na službi ravnatelja Nadbiskupijskog pastoralnog instituta Zagrebačke nadbiskupije.

S njim smo razgovarali o značenju adventa, pripravi za svetkovinu Božića, posebnosti ovoga liturgijskog vremena…

Poštovani vlč. Rađa, približavamo se još jednom adventu. Naziv ovog liturgijskog vremena na hrvatski jezik sjajno je preveden riječju „došašće“. No, jesu li ljudi današnjice svjesni čiji dolazak iščekuju?

Odgovoriti na Vaše pitanje nije jednostavno jer je kategorija „ljudi današnjice“ jako široka. Ako pozornost usmjerimo na prostor u kome mi živimo, kulturološki smo sigurno svjesni koga iščekujemo jer naša je kultura stoljećima oblikovana kršćanstvom i tragovi te kulture još uvijek su duboko prisutni u svijesti ljudi, čak i onih koji ne idu u crkvu. Ako pogled usmjerimo na osobnu, egzistencijalnu razinu, na one misli koje nam se svakodnevno vrte po glavi, na brige i probleme, ali i radosti i nade, možemo reći da nam je svima potrebno vrijeme došašća kako bismo se pripremili za dolazak Isusa Krista u naš život, kako bismo još jednom pripremili srce za susret s njime. Veselimo se vremenu došašća jer smo svjesni kako često iščekujemo drugo i druge, a ne dolazak Isusa Krista. Ako teoretski znamo koga iščekujemo, životno smo u potrebi da si to još jednom posvijestimo.

Došašće, osim priprave za svetkovinu Božića, bitno upućuje i na drugi, konačni Kristov dolazak. Prema Vašem mišljenju, je li se ta istina kršćanske vjere zapostavila? U kojoj mjeri kršćani danas očekuju paruziju, to jest ponovni Kristov dolazak?

Sigurno da se mi danas ne možemo uspoređivati s prvim kršćanskim naraštajima koji su iščekivali neposredan Kristov ponovni dolazak i paruziju. Snažna eshatološka napetost obilježavala je prve kršćanske zajednice, ali kako je vrijeme prolazilo i kako je Isusov ponovni dolazak „kasnio“, tako se eshatološko iščekivanje premjestilo u pripremu vlastita prijelaza u vječnost kao odlučujućeg eshatološkog trenutka. Kršćanstvo se od vremena kuge, a možda i otprije, vezalo uz temu smrti, Isusove i ljudske, općenito kao najvažnijeg trenutka u životu. No, otkako je medicina učinila ogromne iskorake, značajno produžujući trajanje ljudskoga života, tema smrti izgubila je na važnosti, a u središte je postavljeno pitanje o smislu rođenja i slobode, a ne smrti. Ipak, u svim tim preobrazbama ne smije se zaboraviti kako se na pitanje o smislu rođenja i slobode ne može odgovoriti bez pogleda prema kraju vremena. Kao što se dijete ne može odgajati bez jasne svijesti o tome što treba postati, tako se niti jedna odluka ne može donijeti ako ne znamo koji nam je cilj. Upravo iz tog razloga došašće nam dolazi u pomoć da nas podsjeti kamo idemo i koje nam je odredište kako ne bismo lutali bez cilja.

Na početku adventa 2018. papa Franjo kazao je kako je to: „Vrijeme koje nam je dano da primimo Gospodina koji nam dolazi u susret, da potvrdimo našu želju za Bogom.“ Kako na najbolji način iskoristiti to vrijeme i susresti Boga?

Evanđelje po Luki od Prve nedjelje došašća poziva nas da se uspravimo i podignemo glavu (usp. Lk 21,28). Čovjek je jedino biće na Zemlji koje živi potpuno uspravno i može podići glavu te promatrati obzor. Zašto je to važno? Zato jer je vrijeme došašća vrijeme kada kršćanin širi svoj pogled i otvara se za jednu širu sliku stvarnosti. Ima toliko toga u životu svakoga od nas što nam ograničava i spušta pogled, zarobljava ga sitnicama i opterećuje tugom. Nasuprot tomu evanđelist Luka poziva nas da naš pogled ne bude savijen, tj. usmjeren samo na nas, na naše potrebe i probleme, nego da podignemo pogled i usmjerimo ga prema Gospodinu jer se približuje naše otkupljenje. Prvi dio došašća sav je usmjeren prema kraju, prema drugom Kristovu dolasku, ali i prema kraju našega života, a vjernik na taj kraj ne gleda sa strepnjom, nego u njemu vidi oslobođenje i susret s onim koji ga ljubi. Evanđelist Luka nam daje i jedan konkretan savjet kako osloboditi naš pogled i usmjeriti ga prema onome što zaista vrijedi. On kaže: „Pazite na se da vam srca ne otežaju u proždrljivosti, pijanstvu i u životnim brigama“ (Lk 21,34). U ovim riječima pronalazimo jedan lijep program za došašće. Prvo, Gospodin nas poziva da pazimo na sebe, na svoje srce, na svoje dostojanstvo, a onda nam daje i neke konkretne savjete koji se svi mogu sažeti u pozivu na umjerenost. Vrijeme došašća vrijeme je umjerenosti i jednostavnosti da nas Gospodin, po svom dolasku, ne nađe pozaspale i da ponovno osvojimo prostor svoje slobode. Kako je lijepo u vremenu došašća učiniti korak naprijed prema većoj slobodi i većoj usmjerenosti prema cilju našega života. 

Sveopća komercijalizacija adventa, primjetna osobito u godinama prije pandemije, koja se u bitnome zrcalila u: konzumerističkom mentalitetu, blještavilu ulica i trgova, prepunim tržnim centrima, kao da je ukrala bit došašća. Kako u jednom takvom okruženju pronaći Krista i njega staviti u središte?

Svake godine slušamo o komercijalizaciji Božića i konzumerističkom mentalitetu koji sve prožimaju i kradu nam iščekivanje. Možda bi bilo lakše živjeti u kontekstu koji je prožet jednostavnošću i trijeznošću u vremenu došašća, ali mi odavno više ne živimo u kršćanskoj kulturi i možda je vrijeme da to prihvatimo i prestanemo tražiti podršku od svijeta oko nas. Pitanje nije znaju li bdjeti drugi, pitanje je - znamo li bdjeti mi i jesmo li mi provokacija svijetu oko nas ili svijet u nama ne može vidjeti nikakvu alternativu vlastitim logikama potrošnje, individualizma, hedonizma i sitnih utjeha? Papa Franjo nas stalno vraća na bitno i podsjeća na radost koju si ne bismo smjeli dopustiti ukrasti ni od koga jer je temeljno obilježje kršćanskoga života. Svaki put kada nam se čini da je kontekst presudan, možemo se sjetiti brojnih svetaca i svetica poput Sv. Maksimilijana Kolbea i drugih koji su u okolnostima koje im nisu bile sklone, činili velike stvari i ostavili trag ljubavi. U Crkvi su životi svetaca oduvijek zauzimali važno mjesto jer prilike i neprilike iz njihova života imaju snagu oblikovati imaginaciju, a imaginacija je važan alat za kršćanski život u vremenu kada smo sa svih strana bombardirani porukama i sadržajima koji u najmanju ruku ne navijaju za kršćanski način života, a često su mu i suprotni. Želimo li u našem vremenu staviti Krista u središte, možda je vrijeme došašća dobra prilika da posegnemo za dobrom knjigom o nekom svetcu koji je živio u vremenu koje je slično našem, a znao je umaći dominantnom mentalitetu i živjeti u Kristu.

Svatko od nas donosi određene odluke za došašće. Kako Vi osobno proživljavate ovo vrijeme?

Vrijeme došašća provodim s pitanjima o tome što je uistinu bitno u mojemu životu, u čemu pretjerujem, a što zanemarujem? Nastojim se pripremiti za Božić pojednostavljujući vlastiti život i pripremajući zajednice koje su mi povjerene za slavlje rođenja našega spasitelja. Prije me snažno privlačilo otajstvo uskrsnuća, a u posljednje vrijeme sve više otkrivam ljepotu i važnost otajstva utjelovljenja. Otajstvo utjelovljenja poziva nas na to da se i mi znamo utjeloviti u razne neugodne, teške, zahtjevne situacije u životu. Ako s jedne strane stoji srditost, optuživanje sebe i drugih, samosažaljenje, s druge stoji mogućnost utjelovljenja u razne prilike i neprilike koje život donosi. Nastojim si to posvijestiti u vremenu došašća i rasti u miru koji nije plod vanjskih okolnosti, nego unutarnjeg odnosa s Gospodinom.

Međutim, primjetno je i kako se upravo za vrijeme došašća u brojnim našim župama organiziraju različite humanitarne akcije, sajmovi i slično. Što je to što ljude u ovome liturgijskom vremenu posebno čini osjetljivima na potrebe drugih?

O vremenu došašća i božićnom vremenu obično se govori kao o najradosnijem vremenu u godini, vremenu kada se čovjek okreće svojoj obitelji i bliskim prijateljima. No, što je s onima koji nemaju nikoga? Što je sa siromašnima, bolesnima, napuštenima i usamljenima? Vrijeme koje je za jedne radosno, za druge je najteži dio godine jer sa svih strana primaju poruke o ljubavi i blizini obitelji, a oni sami nemaju nikoga. Teško je i zamisliti što proživljava netko ako za Božić mora biti sam, ako nema za hranu ili za grijanje. Zapravo su upravo osobe u takvim životnim situacijama u središtu vremena došašća i Božića jer je otajstvo utjelovljenja otajstvo kenoze, osiromašenja, poniženja i smrti za Boga. Upravo su siromasi, bolesni, napušteni i usamljeni u središtu božićnog otajstva jer nitko kao oni ne može razumjeti Boga koji se utjelovljuje među životinje jer za njega nije bilo mjesta među ljudima. Vjerujem da se u vremenu došašća budi naša osjetljivost, svijest da smo svi braća, odgovorni jedni za druge i da su kršćanske zajednice utočišta i mjesta utjehe za one koji su u potrebi. Vrijeme došašća vrijeme je kada ponovno otkrivamo „mistiku zajedničkog života“ o kojoj govori papa Franjo i koja nas osposobljava, ne samo pomoći drugima, nego i da sami iziđemo iz samoće i otvorimo se za ljubav koja jedina može ispuniti naše srce jer blaženije je davati, nego primati.

Za advent se kaže da je to radosno iščekivanje Isusa Krista. No, kada pogledamo oko sebe, primjećujemo sve veći broj izgubljenih, zabrinutih pa i depresivnih ljudi. Kako u njima ponovno probuditi radost?

Treća nedjelja došašća je Nedjelja posvećena radosti, to je Nedjelja gaudete. Ako nam je Prva nedjelja došašća pomogla podići pogled prema Gospodinu, Treća nedjelja došašća slavi radost koja nastupa kada gledam u Gospodina. Predivna je rečenica u Ivanovu evanđelju: „Obradovaše se učenici vidjevši Gospodina“ (Iv 20,20). Učenici nisu imali puno razloga za radost, nisu imali hrabrosti bdjeti u Getsemanskom vrtu, nisu imali snage ostati pod križem, nisu čak imali snage niti ostati Isusovi prijatelji jer su se svi razbježali i zatvorili u jednu sobu; ali obradovali su se kad su vidjeli Gospodina. To je radost koja nastupa kada vidiš nekoga tko te voli bez obzira na sve; tada ne trebaš ti biti lijep, ne trebaš ti biti uzoran, ne trebaš ti biti koherentan, dovoljno je da ispred sebe imaš nekoga tko te voli takvoga kakav jesi. To su učenici doživjeli s Isusom. Lijepi nisu bili oni, lijepa je bila ljubav onoga koga su imali ispred sebe. Ako ćemo gledati u sebe, uvijek ćemo pronaći dovoljno razloga za tugu i nezadovoljstvo, ali razlog za radost je da mi ne smijemo prezirati ono što je Isus ljubio, a to smo mi. Nemamo pravo očajavati ako je Isus smatrao vrijednim za nas umrijeti. Kako u nekome ponovno probuditi radost? Treba se sjetiti da je radost, kao i tuga, stvar izbora i odluke. Sveti Pavao znao je zapovijedati radost, što je nama danas neshvatljivo jer mislimo da je radost spontano stanje, ali nije tako. Radost i tuga plod su onih misli kojima se otvaramo u srcu i mi se moramo naučiti higijeni srca, tj. zatvaranju vrata onim mislima koje vode u tugu i samosažaljenje, a otvaraju vrata onim mislima koje u nama potiču zahvalnost. 

Ono bez čega je nezamislivo došašće su, barem u hrvatskom narodu, mise zornice. Po Vašem mišljenju, što je ono što naše ljude toliko privlači na ova jutarnja euharistijska slavlja?

Mise zornice dio su tradicije koja živi u našem narodu. Prije svega, treba reći da je na tim slavljima prisutna jedna mistika koju je vjerujem osjetio svatko tko je barem jednom sudjelovao na misi zornici. Ustati tako rano nije lako i traži određenu disciplinu, pogotovo kod onih vjernika koji kroz čitavo došašće dolaze na mise zornice i ustraju u svojoj odluci da neće propustiti niti jednu. Ustati ranije traži, međutim, disciplinu u odlasku na spavanje, treba leći na vrijeme ako se želi na vrijeme ustati. Možemo, dakle, reći da redoviti dolazak na mise zornice unosi red u život i u tome sigurno leži dio privlačnosti jer je u redovitim okolnostima život često kaotičan, posebno u gradovima gdje se živi veoma užurbano i gdje se sati gube samo u prometu pri odlasku i povratku s posla. Mise zornice pomažu unijeti red u život i to je  njihov prvi i neposredan plod, ali ne i najvažniji. Najvažniji razlog zašto su mise zornice privlačne je da se dan započinje molitvom, i to najuzvišenijom molitvom, euharistijom. Započeti dan euharistijom, hraneći se sa stola riječi i stola tijela Gospodnjeg znači nositi kroz čitav dan jednu svjetlost u srcu koja sigurno pomaže u nošenju s najrazličitijim izazovima koje svaki novi dan donosi. Na kraju ne treba zanemariti niti jedinstvo među vjernicima koje euharistija ostvaruje kao svoj najvažniji plod. Na misama zornicama zajedništvo među braćom i sestrama koji zajedno pjevaju i zahvaljuju Bogu posebno dolazi do izražaja i u tome leži njihova privlačnost.

Drugu godinu zaredom došašće dočekujemo u vremenu pandemije koronavirusa. Koji su najveći izazovi za vjernike u aktualnom trenutku?

Ako kažem da su u aktualnom trenutku na kušnji zajedništvo u Crkvi i povjerenje u Boga, neću reći ništa posebno jer te dvije stvari uvijek su na kušnji s obzirom da se radi o najvažnijim stvarima u životu. Ipak, ove dvije stvari trenutno su na kušnji više nego prije jer se unose podjele s raznih strana. Prošle godine u vremenu došašća te se kušnje nisu osjećale toliko koliko ove godine. Isto tako mislim da neću reći ništa posebno ako istaknem da u ovom vremenu moramo biti posebno privrženi učiteljskoj službi pape Franje i našim biskupima koji su zaduženi u Crkvi čuvati jedinstvo. Osim toga, kao kršćani pozvani smo imati načelno pozitivan stav prema stvarnosti i prema svijetu, prema znanosti i prema političkom vodstvu jer se taj pozitivan stav temelji na povjerenju Boga koji uvijek sve okreće na dobro. Na pamet mi dolazi Poslanica Diognetu iz 2. stoljeća u kojoj se kršćane opisuje sljedećim riječima: „Kršćani se ne razlikuju od ostalih ljudi, ni područjem gdje stanuju, ni jezikom, ni odjećom. […] Njihovo učenje nije izumljeno umovanjem i brigom domišljatih ljudi, niti su, za razliku od drugih, pobornici kakva ljudskoga filozofskoga sustava. […] ali pri tom očituju divno i, kako svi složno priznaju, nevjerojatno ponašanje u svom građanskom životu. […] Pokoravaju se izglasanim zakonima, a načinom svoga života nadvisuju zakone.“ Mislim da nam ove riječi koje opisuju prvu Crkvu mogu biti dobar putokaz za to kako živjeti u ovim izazovnim vremenima.