Razgovarala: Lidija Pavlović-Grgić

Kata s. Amabilis Jurić je redovnica Družbe školskih sestara franjevki Krista Kralja sa sjedištem u Sarajevu. Rođena je 17. svibnja 1959. u Drijenči kod Tuzle. Osnovnu školu završila je u Šibošnici, opću gimnaziju u Bugojnu, a studij religiozne pedagogije i katehetike na Katehetskom institutu Katoličkog bogoslovnog fakulteta (KBF) Sveučilišta u Zagrebu. Magistrirala je na Fakultetu odgojnih znanosti, smjer Pastoral mladih i katehetika, na Papinskom sveučilištu Salezijana u Rimu, a na zagrebačkom KBF-u 2013. postigla je akademski stupanj doktora znanosti u specijalizaciji pastoralne teologije.
Obavljala je razne službe vezane za odgoj, školstvo i župni pastoral, a područja njezina zanimanja i znanstvenog istraživanja usmjerena su na formaciju vjeroučitelja, osobito njihovu duhovnu dimenziju kao integrativni dio cjelovitog odgoja ljudske osobe. Uposlena je na zagrebačkom KBF-u pri katedri Religiozne pedagogije i katehetike kao viša asistentica. Autorica je brojnih stručnih članaka i knjige Duhovnost vjeroučitelja u Hrvatskoj.

S. Amabilis, tko su redovnici i kakvo je njihovo poslanje u Crkvi i svijetu?
Oduvijek je u zajednici Kristovih vjernika bilo odvažnih muževa i žena koji su Krista htjeli nasljedovati živeći svoja krsna obećanja u obilnijoj mjeri. Ostavljali bi roditeljski dom i sve što su imali, prihvaćali bi život po evanđeoskim savjetima provodeći ga u djevičanskoj čistoći, evanđeoskom siromaštvu i poslušnosti svojim poglavarima. Tako se početkom 13. st. u Crkvi pojavljuju dva prosjačka reda čiji su utemeljitelji Sv. Franjo i Sv. Dominik, koji su pokazali put kako je moguće obnoviti Crkvu evanđeoskom jednostavnošću i siromaštvom, a nadasve u vraćanju evanđeoskoj ljubavi. Glede poslanja valja kazati da je Crkva po redovnicima poslana „vjernicima i nevjernicima iz dana u dan bolje pokazivati Krista, dok na gori razmatra ili naviješta mnoštvu kraljevstvo Božje, dok bolesne i ranjene ozdravlja, a grešnike obraća na bolji život, ili dok djecu blagoslivlja i svima čini dobro, uvijek poslušan volji Oca koji ga je poslao“ (LG 46). Nadalje, svaki redovnik i redovnica je u poslanju već po samome svojem posvećenju (usp. VC 72). Njihova apostolska djelatnost treba uvijek izvirati iz najdublje sjedinjenosti s Bogom, koju treba jačati i promicati (usp. kan. 675 § 2.). Ona se ponajprije očituje u „vjernom življenju evanđelja koje je istinsko sredstvo evangelizacije. Franjo je učio da Krista 'rađamo po svetom djelovanju koje treba da drugima svijetli dobrim primjerom' (1PVj 10)“. Jedan od bitnih čimbenika života i poslanja sastoji se u tome da redovnička zajednica čini vidljivim zajedništvo koje utemeljuje Crkvu te je ujedno proroštvo jedinstva kojemu Crkva teži kao svojemu konačnom cilju (usp. VFC 10). Stoga je bratsko-sestarski život jednako važan kao i apostolsko djelovanje i sastavni je dio našega evanđeoskog svjedočenja (usp. VFC 55).

Mnogi kažu da je redovništvo nezasluženi dar Božji. Kako taj dar prepoznati i razvijati ga do plodova istinskog nasljedovanja Isusa Krista?
Posvećeni život nije samo u prošlosti pomagao i podupirao Crkvu, nego je dragocjen i nužan dar i za sadašnjost i za budućnost Božjega naroda, jer duboko u sebi pripada njegovu životu, njegovoj svetosti i njegovu poslanju (LG 44). Može se dogoditi da će kroz povijest profilirati daljnja raznolikost oblika redovništva, no ni u kojem se slučaju neće promijeniti bit izbora koji se očituje u radikalnosti i darivanju sama sebe iz ljubavi prema Gospodinu Isusu i u Njemu prema svakoj sastavnici ljudske obitelji. To znači da kršćanski narod može i dalje računati na pomoć i potporu redovnica i redovnika u Crkvi. Osobno i s pravom mogu posvjedočiti da se redovnički život ne može živjeti ako to prvenstveno nije dar od Gospodina, koji se u određenom trenutku života prepoznaje i odlučuje se realizirati taj poziv. Istinsko nasljedovanje Krista najbolje će se očitovati u poslušnosti očekivanjima pape Franje od nas Bogu posvećenih osoba da izađemo iz samih sebe i pođemo na egzistencijalne periferije. Nisu li „Pođite po svem svijetu...“ bile posljednje riječi koje je Isus uputio svojima i koje nastavlja upućivati danas svima nama (usp. Mk 16,15)? Postoji čitav jedan svijet koji na nas čeka: osobe koje su izgubile nadu, obitelji u teškoćama, napuštena djeca, mladi kojima je oduzeta budućnost, bolesnici i starije napuštene osobe, bogati siti dobrima i s prazninom u srcu, muškarci i žene u traženju smisla života, oni koji žeđaju za Bogom.

Kako ste se Vi odlučili obući franjevački habit?
Davno je to bilo kad me Gospodin pozvao u redovnički život. Moram priznati da tada kao djevojčica od 10-ak godina nisam niti znala što je to redovnički život u svoj svojoj biti. Jednostavno sam osjetila u dubini bića da želim poći u samostan i biti redovnica. Kasnije sam se neko vrijeme kroz osnovnu školu družila sa sestrama franjevkama u svojoj prvotnoj župi Breške, od koje je kasnije nastala moja rodna župa Drijenča. U redovničku zajednicu školskih sestara franjevki Krista Kralja Bosansko-hrvatske provincije sa sjedištem u Sarajevu stupila sam nakon završene osnovne škole. Susret sa „živim“ Bogom je bio temeljna prekretnica za moj daljnji redovnički život, kojeg sam doživjela nakon završene srednje škole i mog istinskog traženja pravog smisla redovničkog života. Riječ je o događaju koji je teško opisati riječima, jednostavno me cijelu prožela nježna i milosrdna očinska ljubav, koja me i dan danas prati na svakom mom koraku. To je nešto što je jače od mene, ili bolje rečeno Netko tko se tako duboko utkao u moj život koji je poprimio evanđeoski mentalitet.

Je li na Vas utjecao neki redovnički uzor u vremenu promišljanja o budućem zvanju i koliko su, po Vama, sveti uzori značajni kao nadahnuće budućim redovnicima?
Nije. No, danas nama u samostan dolaze već zrele i formirane djevojke kojima je, pretpostavljam, netko od već poznatih redovničkih osoba bio uzor u njihovu odabiru poziva. Nekako, osobno sam više vezana uz Isusa Krista, kao i Sv. Franju, u čijim bogatim životima prepoznajem nebrojeno primjera za nasljedovanje. Isus Krist, kao čovjek i kao Bog me svakodnevno uvodi u to otajstvo redovničkog života, tako da niti nemam potrebu za nekim drugim uzorima. Moram priznati da cijenim Sv. Majku Tereziju sa svime što je bila i učinila u svojem redovničkom pozivu, što i za mene danas predstavlja svojevrsni izazov. Kod Sv. Franje mi je fascinantno to što je bio jednostavan, ponizan i malen. Osim toga, njegov odnos prema braći i sestrama te svemu stvorenom me jednako oduševljavao u mladim danima mojega redovničkog života, kao i danas. Franjo je u svemu što je činio, s kime se susretao u malim sitnim stvarima imao određenu dozu udivljenja s pravim razlogom radosti i zahvaljivanja zbog svega toga. To je ono što me nekako i dandanas drži da se, unatoč godinama, mogu lako oduševiti i pokrenuti u svojemu redovničkom djelovanju puna neizrecive zahvalnosti za sve što jesam i što svakodnevno primam od Gospodina.

Redovnički život ima i svoje težine, ali i radosti. Kako biste iskustvo svojeg redovničkog života ispričali nekomu tko uopće nije vjernik?
Tako da me može razumjeti. To konkretno znači pokušati se uživjeti u njegovu situaciju te iz toga sasvim jednostavno pripovijedati o realnoj stvarnosti redovničkog života, bez nekog uljepšavanja. Ponekad susret s nekim „tko uopće nije vjernik“ može uroditi daleko većim plodom nego s tzv. vjernicima. Neki vjernici su nas redovnike i redovnice već smjestili u svoje određene kalupe, pa nam ne preostaje puno prostora za međusobno obogaćivanje. U takvim susretima nema mjesta kreativnosti, iznenađenjima, realnom prihvaćanju života kao takvog, jer nas pobožni ljudi nekako doživljavaju kao da smo izvan svega toga: već samim tim što nosimo odoru mi na neki način aludiramo na neki drugi svijet. Unatoč tomu, volim se ponašati prirodno, opušteno, radosno, oslobođeno, jer moj osobni identitet jednak je mojem redovničkom identitetu. U tom kontekstu nikada nisam imala niti jedan problem u susretu s ljudima svih dobi, zvanja i profila, pa čak i „nevjernika“. Uvijek su me radije prihvaćali tako „normalnu“, nego kad bih svojim ponašanjem odražavala osobu koja se postavlja iznad njih i koja svojim životom i ponašanjem kao da ne pripada ovom svijetu. Stoga smatram da mi redovnice i redovnici možemo danas biti bliski suvremenom čovjeku samo onda ako ga prihvaćamo kao takvog sa svim onim što on jest. Nema tu mjesta pretvaranju niti s jedne niti s druge strane ukoliko želimo da se dogodi istinski susret u kojem ćemo se prepoznati kao djeca jednoga Oca i uzajamno si pomoći na najbolji mogući način. U suvremenom obliku evangelizacije potrebno je tražiti i otkrivati „novi govor vjere“, koji će odisati dubokim poštovanjem konkretne osobe, razumijevanjem njezine životne situacije i prihvaćanjem različitosti u svim njezinim pojavnostima.

Svaka redovnička družba ima svoje specifično poslanje i duhovnost, pa tako i Vaša.
Družba školskih sestara franjevki Krista Kralja Prečistog srca Marijina redovnička je ustanova papinskog prava u kojoj članice teže za svetošću obdržavajući evanđeoske zavjete čistoće, siromaštva i poslušnosti prema životu i nauku Krista Učitelja i našeg svetog oca Franje. Karizma Družbe je živjeti evanđelje u sestrinstvu iz ljubavi prema Bogu, utjelovljujući, svjedočeći i navješćujući Kristovo kraljevstvo u franjevačkome duhu trajnoga obraćenja u službi Crkve i čovjeka, posebice na odgojnome području. Zapravo, želimo nasljedovati stope Gospodina našega Isusa Krista, kao što je to činio naš serafski otac Franjo, i živjeti Evanđelje na način svojstven franjevačkoj zajednici. Stoga je „temeljno poslanje sestara naviještati Radosnu vijest osobnim i zajedničkim životom. U punoj vjernosti karizmi i odgovarajući zahtjevima inkulturacije, sestre se posvećuju odgoju i kršćanskom poučavanju; sudjeluju u apostolskom poslanju Crkve, vršeći djela ljubavi i služenja“ (Konstitucije, čl. 49). Naše djelovanje obuhvaća široki spektar djelatnosti: odgojno-obrazovni rad na fakultetu, u školama, dječjim vrtićima i đačkim domovima, katehizaciju, vođenje liturgijskog pjevanja, sakristansku službu, rad u zdravstvenim ustanovama, karitativno i socijalno djelovanje, savjetovalište, vođenje domaćinstava, glazbenu radionicu, izradu crkvenog ruha i pripremu hostija. Ukoliko cjelokupno naše apostolsko djelovanje kroz sva navedena područja ne bude uvijek i na svakom mjestu izviralo iz najdubljeg sjedinjenja s Bogom, ostat će samo na površini. Stoga nam ne preostaje ništa drugo nego poslušati papu Franju koji nas poziva da ostavimo iza sebe sve oblike površne i formalne duhovnosti, koja je isključivo usredotočena na samu sebe i skrivena pod lažnim plaštem izvanjske pobožnosti lišene Boga. Ako se redovnički život ne živi u perspektivi svetosti kao njegovanog i trajnog odnosa prema Svetome, on se urušava, hlapi, gubi svoju dinamiku i dubinu, čime prestaje biti znak živoga i prisutnoga Boga u suvremenom svijetu.
Uvijek moramo imati na umu da su našem društvu, Crkvi, suvremenom čovjeku potrebni ljudi i žene koji svakodnevno žive sjedinjenje s Bogom u meditaciji i kontemplaciji i koji mogu svoje vjerničko iskustvo posredovati drugima. Jer, samo ona školska sestra franjevka koja je svakodnevno sjedinjena sa svojim Gospodinom u molitvi, koja Ga stavlja u središte svojega života, može iskreno i radosno vršiti djela ljubavi i milosrđa, služiti Bogu i ljudima u franjevačkoj malenosti i jednostavnosti, biti na strani siromašnih i sa siromašnima. U travnju ove godine naša Bosansko-hrvatska provincija Prečistog Srca Marijina slavi 75. obljetnicu postojanja.

Angažirani ste i na znanstvenom planu, a područja Vašeg zanimanja i istraživanja vezana su uz religiozni odgoj i formaciju vjeroučitelja laika. Zašto ste se posvetili baš tim područjima duhovnog odgoja?
Kao školskoj sestri franjevki, nekako mi je „u krvi“ duboko utisnuta odgojna dimenzija na svim područjima ljudskoga života i djelovanja, jer sam radila s djecom u vrtiću, u osnovnoj školi, s mladima, odraslim i starijim osobama, obiteljima i sada sa studentima. Moram priznati da svoj život i rad nisam nikada zamišljala u jednoj fakultetskoj ustanovi, no ipak me Gospodin upravo doveo tu gdje nije postojala moja izričita želja. Sada uistinu vidim i osjećam da je to u konačnici djelo Božje prožeto raznolikim znakovima konkretne božanske ljubavi u svakom pojedinom slučaju gdje je trebalo samo biti blizu, čuti, razumjeti i onda tek djelovati. Tijekom studija u meni se jasno iskristalizirao osjećaj za duhovno područje odgoja i obrazovanja vjeroučitelja za koje se trebalo založiti svim srcem, svom dušom i cijelim bićem, čiji je plod novonastala knjiga Duhovnost vjeroučitelja laika u Hrvatskoj. Nije bilo nimalo lako, ipak se isplatilo, posebice kada sam dobila i konkretne potvrde za svoj rad. Sami su mi vjeroučitelji znali kazati da se za nas redovnike i redovnice brine Crkva time što mi imamo sustavnu duhovnu formaciju, a vjernici laici su na neki način prepušteni samima sebi. Da mladi imaju potrebu za duhovnošću, svjedoči i izborni kolegij Duhovnost vjeroučitelja na KBF-u u Zagrebu, koji je brojčano svake godine popunjen, pa studenti čekaju na sljedeću godinu kako bi ga mogli upisati. Rad sa studentima me oduševljava iz razloga što, unatoč svim njihovim nedostatnostima, žele napredovati i rasti u svojem duhovnom životu. Izvan nastave im nastojim biti na raspolaganju za osobne razgovore u kojima koristim i saznanja iz hagioterapije.

IZDVOJENO: Unatoč izazovima današnjeg svijeta, redovničkih zvanja ipak neće nestati. Kako gledate u tom smislu na sadašnjost i budućnost redovništva?

U svojem Apostolskom pismu svim posvećenim osobama u prigodi Godine posvećenog života papa Franjo očekuje od nas današnjih redovnika i redovnica da na prošlost gledamo sa zahvalnošću, da sadašnjost živimo s velikom ljubavlju, a budućnost prigrlimo s nadom.
U pristupu radikalnom življenju Evanđelja Papa postavlja dva temeljna pitanja pred kojima ni mi današnji redovnici i redovnice ne možemo ostati ravnodušni: Dopuštamo li se i na koji način i mi interpelirati Evanđeljem; je li ono doista „uputa“ za svakodnevni život i za izbore koje smo pozvani učiniti? Je li Isus doista prva i jedina ljubav, kao što smo to čvrsto naumili prilikom polaganja naših zavjeta? Očito je da Papa smjera na samu bit Evanđelja – ljubav prema Bogu i bližnjemu – po kojoj ćemo i mi danas biti prepoznatljivi. A to je ono što je najteže, iz razloga što nam je stvarnost Evanđelja postala obična i svakodnevna, tako da ne uspijevamo prodrijeti u temelje njegove zahtjevnosti. Samo onaj redovnik ili redovnica koji osjeća radost svakodnevnog susreta sa svojim Gospodinom u njegovoj riječi, dopušta da ga ona oblikuje i „rađa“ za otvorenosti potrebama suvremenog čovjeka. Unatoč svim teškoćama s kojima se danas suočava posvećeni život u svojim različitim oblicima: opadanje zvanjâ i starenje, napose u zapadnom svijetu, ekonomski problemi kao posljedica teške ekonomske krize…, papa Franjo nas poziva da budućnost prigrlimo s nadom. Upravo u tim nesigurnostima, koje dijelimo s mnogim našim suvremenicima, ostvaruje se naša nada, plod vjere u Gospodina povijesti koji nam nastavlja ponavljati: „Ne boj se: jer ja sam s tobom“ (Jr 1,8). Nada o kojoj govorimo ne temelji se na brojevima ili djelima, nego na Onome u kojeg smo stavili svoje pouzdanje (usp. 2 Tim 1,12) i kojem „ništa nije nemoguće“ (Lk 1,37). To je nada koja ne razočarava i koja će omogućiti posvećenom životu da nastavi ispisivati veliku povijest u budućnosti, koju moramo uvijek imati pred očima, svjesni da nas prema njoj odlučno vodi Duh Sveti kako bi nastavio s nama činiti velike stvari. Nastavimo i uvijek se iznova vraćajmo na svoj put s povjerenjem u Gospodina.

Od iznimne je važnosti molitva za nova redovnička zvanja. Kako moliti na tu nakanu na Dan posvećena života i inače?
Nema sumnje da je molitva, kako ste i sami kazali, od iznimne važnosti za nova redovnička zvanja, no ja bih ipak naglasila da molitvu mora pratiti autentičnost života. Ako toga nema, onda i molitva ostaje na neki način neuslišana. Dopustimo da čitav naš život bude molitva za nova redovnička zvanja.

Što možete poručiti osobama koje razmišljaju o pristupanju nekoj redovničkoj družbi?
„Reče im: 'Dođite i vidjet ćete'. Pođoše dakle i vidješe gdje stanuje i ostadoše kod njega onaj dan“ (Iv 1,39). Upravo to što će mladi na nama vidjeti je odlučujuće za njihov pristup nekoj redovničkoj družbi, odnosno Kristu Gospodinu. Blago nama ako u našoj redovničkoj svakodnevici otkriju lice milosrdnog Oca Gospodina našega Isusa Krista, koje ih s ljubavlju prihvaća i pokazuje put kojim im je ići!