Razgovarala: Lidija Pavlović-Grgić

Vlč. Bernadić rođen je 1975. u Sarajevu gdje je završio osnovno i srednjoškolsko obrazovanje, filozofsko-teološki studij i zaređen za svećenika 2001. Uslijedile su službe župnog vikara u Žepču, Novom Travniku i Sarajevu, a potom poslijediplomski studij katoličke teologije u Innsbrucku (Austrija), gdje je doktorirao 2009. Početkom akademske godine 2009./2010. imenovan je višim asistentom i predavačem pri katedri dogmatske teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu te na Katehetskom institutu u Mostaru. Pri istoj katedri 2013. imenovan je docentom, a uz to obnaša dužnost ravnatelja fakultetske knjižnice i generalnog tajnika Sinode Vrhbosanske nadbiskupije.

Poštovani, od 2012. traje hod prve Sinode Vrhbosanske nadbiskupije s geslom Sve obnoviti u Kristu (usp. Ef 1,10). Kakva je opća duhovna i materijalna slika Vrhbosanske nadbiskupije gledana kroz prizmu dosadašnjih aktivnosti i istraživanja za potrebe Sinode?

Rat nam se dogodio 1992., a nešto prije toga demokratske društvene promjene. Ono prvo je značilo za nas da spadnemo otprilike s 522 000 vjernika u nadbiskupiji na 192 000. Reklo bi se da je to bio i ostao glavni poslijeratni izvor svih problema u našoj nadbiskupiji. Mnoge župe su prepolovljene, a od nekih jedva da je nešto ostalo. Konkretno, oko polovica naših župa ima manje od 500 vjernika, a opet, polovica od te polovice (njih 35) ima manje od 100 vjernika. Srušene crkve i župske kuće danas su manje-više sve obnovljene, no u većini raseljenih župa povratak nije uspio. Vratilo se nešto starog svijeta, doslovno, „da se vrate u zemlju iz koje su uzeti“. Doduše, dosta ljudi je u takvim župama obnovilo svoje domove, pa dolaze povremeno na vikend ili odmor, ali to svakako više nije ono što je bilo, a teško da će i biti. Nedostatak vjernika predstavlja za našu Crkvu višestruki izvor problema. Tako, na mnogim našim župama nema pravog pastorala. Znatno je smanjen i priliv duhovnih zvanja. Također, nedostatak vjernika znači i manjak financijskih sredstava za našu Crkvu, pa smo i 22 godine nakon rata često primorani tražiti pomoć izvana. Hvala Bogu i dobrim ljudima da je i pronalazimo!

Sad ono „drugo“. S demokratskim promjenama u društvu, Crkvi su nanovo otvorena brojna područja javnog djelovanja. Naša nadbiskupija je poslije rata, unatoč svim ranama i gubicima, prepoznala ovu priliku i nastojala ju iskoristiti što bolje. Danas 140 naših vjeroučitelja, većinom laika, predaje vjeronauk u osnovnim i srednjim školama. Osim toga, pokretanjem projekta Škola za Europu, stvorili smo i sami jedan izuzetno kvalitetan školski sustav. Katolički školski centri u Sarajevu, Zenici, Žepču, Tuzli i Travniku uopće važe kao ponajbolje škole na području Federacije BiH, tako da se i druga djeca nastoje tu upisati. Tu su i naša dva Caritasa, kao i franjevački Kruh sv. Ante s brojnim korisnim projektima. Zapravo, teško je ovako na jednom mjestu i prebrojati sve aktivnosti naše nadbiskupije. Istaknuo bih različite programe koje provodi naš Centar za mlade Ivan Pavao II., kao i Centar za savjetovanje, a ostale bih zamolio da mi ne zamjere što ih ne mogu sada u jednom pitanju sve spomenuti.

Da skratim, naša mjesna Crkva djeluje u poprilično kontraverznim uvjetima. Kako već rekoh, s jedne strane „za vratom“ nosimo to teško breme ratnih posljedica, međutim, s druge strane, naša Crkva je i dalje daleko od mrtvaca, pa čak i od nekakvog teškog bolesnika. To je vrlo aktivna i živa Crkva u kojoj se uvijek ima što raditi.

Što predstoji u radu Sinode? Imamo li već nekih konkretnih odrednica, prijedloga, zaključaka…?

Ovo je isto jedno od učestalih pitanja: „Imamo li mi već nešto konkretno od svega ovoga?“ Naravno, imamo – spremno bih rekao. Premda će službeni i konačni zaključci doći tek kroz nekoliko godina, već danas imamo brojne impulse i smjernice. Ovo se osobito tiče pitanja obiteljskog pastorala, župskog caritasa, kao i pitanja rada župskih pastoralnih i ekonomskih vijeća. Kroz brojne ankete, analize i rasprave uspjeli smo poprilično zaokružiti sliku o aktualnom stanju, kao i o nekim potrebnim akcijama i mjerama. Na primjer, danas znamo da nam je potreban jedan novi i opsežniji program zaručničkog tečaja jer živimo u nekim drukčijim vremenima nego prije. Psihologija kaže kako je danas čak 80% mladih afektivno nespremno i nezrelo za brak. Naš nadbiskup bi to jednostavnije rekao: „U međuvremenu je stasala cijela jedna generacija koja nije odgajana da živi, nego da uživa.“ S mladima je zato danas potrebno dosta rada, i to ne samo prije braka, nego i poslije sklapanja samoga braka. Tako, u nadbiskupiji se već dosta radi na tome. Također, iz dosadašnjeg sinodskoga rada stekli smo i percepciju o potrebi i nekih drugih programa. Premda je novi statut Župskih pastoralnih i ekonomskih vijeća izišao još prije 17 godina, njegova provedba još uvijek nije ostvarena u punom zamahu i smislu. Na terenu se još uvijek osjeća dominacija starog „prakaraturskog“ sustava. Na ovome je potrebno dosta poraditi jer očito je da ni samim svećenicima često nije u potpunosti jasno što bi trebali raditi sa svojim vijećnicima, a ovima drugima još manje. Od optužbi i prebacivanja odgovornosti na kraju nema ništa … Treba raditi na kvalitetnim programima i tečajevima koji će ljudima pružiti potrebna znanja i informacije te otvoriti nove pastoralne vidike.

Jedna od središnjih tema Sinode je obitelj. Kako žive katoličke obitelji i s kojim se problemima najčešće suočavaju?

Katoličke obitelji se susreću sa svim problemima kao i bilo koje druge obitelji. U društvu poput našeg to znači cijeli niz materijalnih, ali i nekih drugih problema. No, osobito se čini problematičnim ta današnja dominacija TV-a, računala i mobilnih telefona u životu ljudi. Prema službenim podacima Hrvatske agencije za elektroničke medije, prosječni Hrvat provodi ispred TV-a nešto više od četiri i pol sata dnevno. Na godišnjoj razini to iznosi dva i pol mjeseca neprekidnog gledanja TV programa, a na cjeloživotnoj 15-ak godina. Naravno, ovakve navike jako štetno utječu na obitelji. Ovakve obitelji ne samo da ne mole zajedno, nego one uopće ne komuniciraju, a djeca se ne odgajaju. Jedan naš vijećnik primijetio je tijekom jedne rasprave o odgoju: „Danas nije pitanje kako se djeca odgajaju, nego odgajaju li se uopće.“ Naše generacije možda nisu bile u svemu savršeno odgajane, ali bile su kako-tako odgajane. Današnju djecu roditelji nasade pred TV ili kompjuter da im ne smetaju ili ih jednostavno „uvale“ bakama i djedovima na čuvanje. Mislim kako će se na kraju ovdje svi, ili barem većina složiti, da ovakve suvremene navike po sebi predstavljaju puno veću opasnost za opstojnost obitelji nego bilo kakva materijalna bijeda ili nevolja.

Koji su primarni izazovi detektirani na području Vrhbosanske nadbiskupije?

Na ovo smo pitanje manje-više već odgovorili. Možda preostaje samo da damo i jedan dodatni zaključak. Definitivno nam nedostaje ljudi i sad tražimo odgovor na teško pitanje. Kako da i dalje normalno funkcioniramo s onim što imamo? Nema smisla puno žaliti za nekim „starim dobrim vremenima“. Nema smisla ni predavati se. Ovom Sinodom želimo prepoznati i okupiti sve dobre snage koje imamo te zajednički s njima raditi na budućnosti ove mjesne Crkve.

S obzirom na sveprisutni trend odlazaka s ovdašnjih prostora, osjeća li se i u Crkvi duh pesimizma?

Pesimistična Crkva bi po sebi bio nekakav kontradiktoran pojam, istinski „contradictio in adiecto“. Ako bi jednog dana u svijetu počelo postojati nešto što se s pravom može nazvati „pesimističnom Crkvom“, to bi samo bio znak da Crkva više ne postoji. Crkva živi iz „uskrsle nade“ i po tome je ona uvijek optimistična. No, s druge strane, naravno unutar Crkve postoje pesimistični pojedinci. Stoga, ovdje se svakako susrećemo s duhovnom dimenzijom Sinode. Optimizam po sebi nema puno veze s materijalnim datostima, premda su ljudi uvijek skloni vjerovati da ima. Čovjek po sebi može biti lijep, mlad, bogat, slavan i svejedno nesretan. Evo, svako malo mediji javljaju o još jednom glumcu ili pjevaču koji je nažalost podigao ruku na sebe. Nasuprot tomu rekli bismo da je područje optimizma po sebi područje vjere, nade i ljubavi, a to je opet područje teologalnih kreposti; područje onih snaga i energija koje samo Bog može uliti u čovjeka.