Dr. sc. don Emanuel Petrov, pročelnik Katedre za dogmatsko bogoslovlje na KBF-u u Splitu

​​​​​​​Duh Božji u nama pobjeđuje smrt i strah od smrti


​​​​​​​ Uz svetkovinu Svih Svetih i Dušni dan vjernici se na poseban način prisjećaju pokojnih, ali i razmišljaju o smrti. O ovim temama razgovarali smo s doc. dr. sc. don Emanuelom Petrovom, pročelnikom Katedre dogmatskog bogoslovlja na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu.

Razgovarala: Tina Matić Ilić, Katolički tjednik 

Dr. Emanuel Petrov rođen je 1976. u Zavidovićima (BiH) gdje je završio i osnovnu školu. U jesen 1991. pošao je u sjemenište Zmajević u Zadru i upisao Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju gdje je 1995. i maturirao. Filozofsko-teološki studij završio je na Vrhbosanskoj visokoj teološkoj školi u Sarajevu i Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu gdje je 2000. diplomirao. Za svećenika Splitsko-makarske nadbiskupije zaređen je u splitskoj prvostolnici 2001.

Tri godine službovao je kao stariji nadstojnik u Nadbiskupskom sjemeništu i kao vjeroučitelj u Nadbiskupijskoj klasičnoj gimnaziji Don Frane Bulić u Splitu. U jesen 2004. upućen je na poslijediplomski studij na Katholisch-Theologishe Fakultät Sveučilišta Leopold-Franzens u Innsbrucku u Austriji, gdje je na Institutu za dogmatsku teologiju 2008. doktorirao. Poslije toga pa do 2014. službovao je kao župnik u župi Sv. Jurja u Kaštel Sućurcu, a potom do danas u župi Sv. Petra Ap. na Priku u Omišu.

Od 2015./'16. akademske godine izabran je u suradničko zvanje i zaposlen na radnom mjestu poslijedoktoranda iz područja humanističkih znanosti, polja teologije i grane dogmatske teologije na Katedri dogmatskog bogoslovlja na KBF-u u Splitu. Krajem 2019. izabran je u znanstveno zvanje docenta na istoj katedri, a od ožujka ove godine vrši službu i njezina pročelnika.

Poštovani don Emanuele, smrt ima posebno mjesto i pitanje u čovjekovoj svijesti već tisućljećima i kroz to vrijeme ljudi su davali različite odgovore. Što Katolička Crkva nudi kao odgovor?

Smrt je jedina istina zemaljskog života zajednička svim ljudima, svih vremena i staleža. Svaki život već od trenutka začeća u sebi nosi sigurnost da je odmjeren vremenom i da će se, ma koliko se grčevito borio, opirao i trajao, ipak jednom susresti sa svojim krajem u smrti. Tijekom života se mijenjamo, postižemo dostignuća, ostvarujemo uspjehe i trpimo gubitke, ali jedno je sigurno: svakodnevno starimo i, kako reče Sv. Franjo, približavamo se sestrici smrti. Vrijeme je uvijek ograničeno, a smrt je neumoljiva. Mori i prosjaka i bogataša. Bilo da joj pristupamo kao spasenju i dokončanju svog trpljenja ili pak kao kradljivcu koji nas nastoji nenadano zaskočiti, ona je vjekovima promatrana kao tjeskobna suprotnost životu i stvarnost koju po svaku cijenu treba odbiti ili barem odgoditi tražeći eliksir života i vječne mladosti. Svi pokušaji tehničkih dostignuća i cjelokupna zabrinutost čovječanstva nisu uspjeli čovjekovu životu nadodati niti jedan lakat, kako govori Isus u Matejevu evanđelju (6,27). Opravdano je stoga postaviti pitanje - odakle takav raskorak između stvarnosti ljudske smrtnosti i neprestane težnje prekoračiti prag vječnosti?

Odgovor na ovo pitanje može ponuditi samo Isus Krist, pravi Bog, ali i pravi čovjek. On objavljuje čovječanstvu dvostruku istinu. Prva je istina o čovjekovu iskonu, prije Adamova grijeha, kad je stvoren iz Božje neizmjerne ljubavi, a druga je istina o njegovoj konačnoj proslavi u vječnosti na koju je pozvan i kojoj je, u istom trenutku stvaranja, od svoga Stvoritelja usmjeren. Naime, Bog stvara čovjeka od praha zemaljskoga. On je, dakle, zemljanin, ali mu je u nosnice udahnuo dah života (hebr. ruah). Upravo ova činjenica izražava životnu silu koja djeluje u čovjeku i usmjerava ga prema vječnosti dok ne dosegne potpuno dioništvo na Božjem životu. Ta je istina utkana u dubini čovjekova srca, tom iskonskom središtu života te pripada biti ljudskog bića. Premda joj se čovjek usprotivio svojom slobodnom odlukom i iskonskim grijehom, ona ostaje trajan znak Stvoriteljeve vjernosti i čovjekova nepovrjediva dostojanstva. Iako su posljedice iskonskog grijeha čovjekova smrtnost i sklonost na grijeh, on trajno stremi prema vječnosti i svom potpunom samoostvarenju u zajedništvu s Bogom. 

Fenomen onostranosti pokušava objasniti teološka disciplina eshatologija. Što se ukratko krije iza tog pojma?

Grčka riječ eshata označava posljednje stvari, a logos raspravu ili govor. Na temelju datosti objave, eshatologija promišlja o katoličkom shvaćanju "onostranosti", tj. čovjekovim posljednjim stvarima koje dolaze ili nakon njegova zemaljskog života ili na kraju cjelokupne povijesti svijeta i čovječanstva. U tom smislu eshatologija se dijeli na osobnu, opću i povijesno-kozmičku. Osobna eshatologija uključuje pitanja čovjekove smrti, posebnog i općeg suda, čistilišta i uskrsnuća mrtvih. Opća eshatologija govori o pitanjima pakla i raja, a povijesno-kozmička o pitanjima spasenja stvorena svijeta. Središte kršćanske eshatologije je nada konačnog spasenja svijeta i čovjeka i dioništvo na kraljevstvu Božjem koje će konačno biti ostvareno kroz čovjekovu smrt i uskrsnuće, Božji sud i drugi Kristov dolazak. U tom smislu kršćanska eshatologija stoji u središtu čovjekova života dajući mu smisao budući da polazi od događaja koji će uslijediti s našom eshatološkom budućnošću, upravo nakon smrti ili kraja povijesti.

Nerijetko se mogu čuti tvrdnje kako je smrt jednostavno kraj – kao dogorjela svijeća. Ako je tjelesna smrt kraj čovjekova života, koji bi konačni smisao imala sva čovjekova nastojanja i napori ovozemaljski život učiniti ljepšim i boljim?

Ukoliko je smrt potpuni i konačni kraj svega, čovjekov život je potpuno besmislen, a kršćani su najveći gubitnici. Međutim, ono što smatramo lijepim, dobrim i blaženim, ne može imati svoj izvor i mjerilo u sebi samome, nego je slika i prilika Onoga koji je jedini dobar, lijep, svet i blažen. Samo u usporedbi s njim je nešto dobro ili loše. Kao što je čovjek slika Božja, tako i vidljivi svijet odsijeva njegovom ljepotom i dobrotom. U tom smislu je čovjekova obveza svijetom i dobrima tako upravljati da on postane još ljepši. Papa Ivan Pavao II. govori u svojoj nastupnoj enciklici Redemptor hominis o tzv. „munus regaleu“. Riječ je o bitnom smislu čovjekova kraljevanja i vladanja nad svijetom, koji uključuje prvenstvo etike pred tehnikom, osobe pred stvarima i duha nad materijom. Cilj svega toga jest „više biti“, a ne „više imati“. Čovjek je danas pod vlastitim pritiskom, razaraju se energetske i materijalne zalihe, upropašćuje okoliš, širi bijeda, tjeskoba, nezadovoljstvo i gorčina. Sve su to simptomi moralnog nereda i smrti. Upravo zato je potrebna jedna „čovječna ekonomija“ i podizanje ekološke svijesti čuvanja prirode, o čemu danas i papa Franjo govori. U skladu s tim, mi kršćani vjerujemo da će na kraju povijesti i sav stvoreni svijet doživjeti svoju preobrazbu.

Na tragu prethodnog pitanja, postoji li način kako pobijediti strah od smrti?

Apsolutno da: vjera u Trojedinoga Boga: Oca po Sinu u Duhu Svetome, koji je spasenje i život čovjeka. To je jedini način kojim čovjek može pobijediti strah od smrti. Ili još bolje, vjera je jedina moguća preobrazba tuge u radost, plača u osmijeh, trpljenja u spokoj i smrti u život. U uvodnom razmišljanju smo se dotaknuli pitanja odakle smrt. Bog ju nije stvorio jer je on sam život i vječnost, u punom smislu te riječi. On stvara iz ljubavi darujući život i postojanje. A to je čista suprotnost ništavilu i smrti za koju se ipak čovjek opredijelio prvim grijehom. Tako je razorio iskonski sklad i svoju izvornu svetost i pravednosti. U Adamovu je grijehu sudjelovao cijeli ljudski rod koji od tada kroza svu povijest vapi za spasenjem u teškoj borbi protiv moći tame. Premda se Bog koji je, kako rekosmo, sama vjernost, ne raduje propasti živih i čovjeka nikada nije napustio, bilo je potrebno da se čovjek sam vrati svome Stvoritelju i plati otkupninu za svoj grijeh. Da je Bog pobijedio smrt bez sudjelovanja čovjeka, bilo bi to nasilno spašavanje, a Bog nije nasilnik. On poštuje čovjekovu slobodu, pa čak i onda kad mu se taj isti čovjek u lice usprotivi, prkosi i kaže: ne!

Cijela povijest Starog zavjeta ispunjena je osobama koje su zahvaćene od Duha Božjega, od praotaca Abrahama, Izaka, Jakova, preko Mojsija, sudaca, kraljeva i proroka. Svi su oni pozivali čovjeka na obraćenje Jahvi koji je nježnost sama i milosrđe.

Ipak, slomiti okove grijeha i smrti mogao je samo onaj koji nije bio podložan grijehu, a to je Isus Krist, Božji sin, pravi Bog i pravi čovjek. Svojim utjelovljenjem pod Marijinim srcem povezao se s cijelim čovječanstvom, sa svakim čovjekom, svih vremena i prostora, od početka svijeta do kraja vjekova. Upravo je zato njegova otkupiteljska žrtva, muka i smrt zadovoljština plaćena jednom za svagda, za svakog čovjeka. Njegovo je slavno uskrsnuće otvaranje vrata nebeskog života svakom čovjeku. Kristovo uzašašće u nebesku slavu je i naše uzdignuće i pružanje mogućnosti svakom čovjekovom tijelu da više ne bude podložno raspadljivosti, nego da živi proslavljeno u vječnosti s desne Očeve.

A da bismo bili sposobni prihvatiti tu ponudu vječnosti, svakom je tijelu darovan Božji život, Božja snaga, sila Duha Svetoga, Gospodina i Životvorca, kako ga častimo u Nicejsko-carigradskom vjerovanju. Duh Božji u nama pobjeđuje smrt i strah od smrti. On je počelo svakog života, onog iskonskog u stvaranju svijeta i čovjeka te onog konačnog u vječnosti. Ukoliko se čovjek otvori djelovanju punine darova Duha Svetoga ovdje na zemlji, postaje dionik Kristova križa, muke i smrti, ali i slavna uskrsnuća i dioništva na vječnom životu. Taj je proces započeo na prve Duhove kad je rođena Crkva i traje u njoj kao ponuda spasenja sve do kraja vjekova, kako bi u svakom čovjeku nad strahom i smrću pobijedili život i nada.

Prva kršćanska zajednica očekivala je skori ponovni Kristov dolazak – paruziju. Jesu li suvremeni vjernici „zaboravili“ na tu istinu vjere?

Paruzija je ponovni i slavni Kristov dolazak koji će biti kraj našeg vremena i početak kraljevstva Božjeg. Sam Isus je često govorio o svome povratku. Ubrzo se u prvoj Crkvi rodila nada u skoro ostvarenje kraljevstva Božjega i poistovjetila se s nadom u ponovni Kristov dolazak u slavi. S vremenskim odmakom i odgodom ovo pitanje postaje vrlo važno. Apostol Pavao u Prvoj poslanici Solunjanima poziva na budnost, činjenje dobrih djela i pomoć onima koji su slabi u vjeri. Kao odgovor na dvojbe koje su se pojavile o uskrsnuću i paruziji, Pavao piše Solunjanima i Drugu poslanicu poručujući da se to neće dogoditi tako brzo, te da će se prije same paruzije pojaviti znakovi, otpadi od vjere te pojava Antikrista i lažnih proroka. Ovo je vrlo zanimljiva tema i nerijetko se takvi znakovi „prepoznaju“ i u našem vremenu. Stoga je budnost i život u milosti za svakog kršćanina stalna obveza. Dobro je negdje rečeno: ako te dolazak Gospodnji ne zatekne kao pobjednika, neka te zatekne kao borca!

Kada čovjek umre, svjedočimo kako u različitim mjestima postoje različiti običaji vezani uz pogreb i vrijeme neposredno poslije ukopa. Imaju li ti običaji veze s kršćanskim poimanjem zagrobnoga života i postoje li neki nekršćanski običaji koji su se uvriježili u narodu?

Sam pojam običaja uključuje neko ponašanje ili događanje koje je s vremenom uvriježeno i postalo protokol. Mislim da u našem narodu ništa nije toliko podložno uvođenju raznoraznih običaja kao sprovodi koji nerijetko, ne samo da nemaju nikakve veze s kršćanskom vjerom u uskrsnuće, nego su čisto poganstvo koje je proklamirano svetinjom. Takve običaje i tradiciju se ne smije dirati i brani ih se po cijenu života.

Sjećam se jednog sprovoda koji sam vodio kao mlad svećenik strogo po obredniku, zamjenjujući svog dobrog župnika. Gotovo iza svakog mog koraka pogrebnik se nije ustručavao naglas doviknuti: „Nije tako, don Emanuele!“

K tome, u nekim je župama bio običaj da se nakon što bi se u kapelici na groblju slavila sveta misa zadušnica i uputilo prema grobu, lijes s pokojnikom nekoliko puta zavrtio ukrug. Intencija je bila da se pokojniku tobože zavrti u glavi, te se tako ne bi znao vratiti svojoj kući i plašiti ukućane.

Ovdje treba spomenuti i danas naš običaj zatrpavanja pokojnikova groba tonom cvijeća koje je već sutradan samo hrpa smeća. A glazbeni brojevi koji se izvode na našim sprovodima su posebna priča koja često nema nikakva dodira s liturgijskim pjevanjem.

Spomenut ću samo pjesmu Matka JelavićaMajko stara koju je jedan sin bezuvjetno tražio da se izvede na kraju sprovoda koji sam predvodio. Treba li isticati njezin refren: „Bila je, majko, bila je, vrela krv životu mom i ja ću za njom.“ Zbilja kršćanski!

Pod utjecajem naših istočnih susjeda i katolički su sprovodi u nekim krajevima postali prave sahrane. Riječ sahrana (sa-hrana) dolazi od gozbe koja se pripremi, ponekad čak i na samom groblju, za upokoj duše pokojnika, a, nažalost, nerijetko završi i kao pijanka.

S druge strane, čovjek se nigdje tako ne osjeti čovjekom i svećenik svećenikom kao na dostojanstvenom ispraćaju čovjeka vjernika koji je cijeli život želio živjeti s Bogom, tiho molio i radio, daleko od svake primjese poganstva i nevjere. Dijeleći popudbinu, ljudi na samrti su me znali obvezati: „Velečasni, pripazite, vama vjerujem, ne želim nikakvih skazanja na mom sprovodu, nego dostojanstveno vjernički i kršćanski!“ Takvi su vjernici bili svjesni da se čovjekov život ne može oprati farsom na sprovodu, nego da je ustrajno kršćansko svjedočenje svakodnevna obveza.

Često kada umre mlada osoba ili se dogodi, primjerice, prometna nesreća, ljudi to objašnjavaju pojmom sudbine. Koliko je taj pojam sudbine kršćanski?

Pod sudbinom se podrazumijeva nekakva nevidljiva sila koja određuje život svake osobe i od koje se ne može pobjeći. Takva sila nameće događanje u životu koje je predodređeno, a pogotovo to vrijedi za trenutak i način smrti. Na takvo vjerovanje se onda nadovezuju tehnike koje pokušavaju razaznati ljudsku sudbinu poput gatanja, tarota, astrologije i drugih načina prodaje magle. Jasno je da takvo vjerovanje nema veze s kršćanskim življenjem i Crkvom. Svaki je život dar primljen iz ruke Gospodnje, jednako vrijedan i dostojanstven, bez obzira na broj njegovih dana, radilo se čak o nerođenu djetetu ili o starcu s visokim brojem godinama. Sam Isus je obećao: ni vlas s glave ne pada bez znanja Oca nebeskoga. Pojam sudbine se u tom smislu ne smije miješati s pojmom Božje predestinacije, odnosno predodređenja. On označava vječnu Božju odluku da određene ljude predodredi na vječno blaženstvo, npr. Blažena Djevica Marija ili druge na vječnu zasluženu kaznu. Pri tom je vrlo bitno da Božje predodređenje ne dokida čovjekovu slobodu, nego se u skladu s njom radi o suradnji ljudske volje i Božje milosti u baštini vječnog života. Ili obrnuto o slobodnu odbijanju suradnje s Božjom milošću. Bog želi da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine, premda zna da se svi neće spasiti, ne zbog njegove hirovitosti ili gnjeva, nego zbog njihova slobodno izabrana života u grijehu i zlu.

Svećenik je često onaj koji posljednji razgovara ili kontaktira s umirućim. Iako je tema malo osjetljiva, možete li nam reći o čemu tada pričaju umirući? Koliko se svećenicima teško nositi s takvom situacijom?

Za svećenika je daleko teži osjećaj i poraz kad mu osoba umre nepripravljena i bez sakramenata, nego što je to sam susret s umirućima. U našem narodu se još uvijek krivo poima sakrament bolesničkog pomazanja kojeg se smatra isključivo sakramentom umirućih. U mojoj bivšoj župi kad bi me vidjeli da sam nekom bolesniku išao podijeliti popudbinu, znali bi reći: „Sigurno je već stigao do mastrinke!“ Mastrinka je stablo masline koje se nalazi na ulazu u groblje, što je imalo značiti: gotov je! A bolesničko pomazanje je zapravo Božja snaga koja se može i treba primiti u svakoj ozbiljnijoj bolesti. Svjedoci smo da je i COVID-19 ozbiljna bolest.

U tom smislu je pohod umirućima za svakog svećenika uvijek jedno obogaćenje. Ne samo zato što podsjeća na krhkost vlastite egzistencije, nego je neizmjeran dar kad može snagom svetog reda čovjeku skinuti nesnosan teret koji je možda cijelog svog života nosio na duši, i potom osjetiti njegov mir i spokoj. Od tema koje se pri tom često spominju istaknuo bih najčešće grijehe i nepromišljenosti iz mladosti. To je možda najbolji odgovor na unaprijed postavljeno pitanje kako je uvriježeno mišljenje da je život – život samo u mladosti. Osim toga umiruće tjeskobno boli ako su potomci otpali od vjere, te se pitaju ili optužuju gdje su pogriješili. U tom smislu zna se dogoditi da me obitelj zove k umirućem, ali me upozorava da nipošto ne kažem kako su me „oni zvali jer mu se bliži kraj“ ili da „ne spominjem posljednje pomazanje da se umirući ne bi prepao“. Nikad mi se nije dogodilo da se umirući prepao, niti da me tvrdokorno odbio i da nije želio primiti sakramente. Čak i oni koji nisu bili pretjerano povezani s Crkvom i vjerskim životom, uvijek su taj trenutak dočekali s olakšanjem, nadom i spokojem. Svakako potrebno je poučavati vjernike da svećenik nije grobar i da nema tešku ruku, kako se to u svakodnevnom govoru zna spomenuti. Nije rijetkost da se nakon bolesničkog pomazanja osobe pridignu s bolesničke postelje, kako i priliči sakramentu koji je snaga za život. Neki stoga i po nekoliko puta u životu prime sveto ulje prije nego li im se zapjeva: „U raj poveli te anđeli, na dolasku tvojem primili te mučenici i odveli te u sveti grad Jeruzalem! Zbor anđeoski te primio i ti s Lazarom, nekoć ubogim, pokoj vječni imao!“

Kako Katolička Crkva gleda na fenomen kliničke smrti i iskustva ljudi koji su to doživjeli? Je li se itko zapravo „uspio vratiti“ da nam prepriča kako je na drugom svijetu?

Klinička smrt je zanimljiv fenomen kod ljudi koji su prema svim medicinskim pokazateljima, bez ikakva znaka života proglašeni mrtvima, a istodobno su sami doživljavali svoj rastanak od tjelesnog života. Mnogi su nakon što su se „uspjeli vratiti“, opisali to svoje iskustvo kao agoniju koju su prolazili dok su izvan tijela gledali kako ih liječnici pokušavaju reanimirati. Nerijetko spominju prolazak kroz dugački tunel na kraju kojega je neopisivo svjetlo koje izaziva osjećaj savršene ugode i blaženosti. Premda su u tim trenutcima znali misliti na svoju obitelj ili malodobnu djecu, nitko nije mogao odoljeti toj savršenoj ljepoti i htio se vratiti.

Koliko god ovakva iskustva bila zanimljiva, riječ je ipak samo o osobnim iskustvima ili objavama koji nam mogu pomoći da si predočimo čovjekove posljednje stvari. Ipak, istina o onostranosti, koja se tiče svakog čovjeka, objavljena nam je u Isusu Kristu, njegovu uskrsnuću i ukazivanju njegovim učenicima kroz četrdeset dana nakon Uskrsa. Također, „kako je gore“, govore nam njegove prispodobe eshatološkog karaktera, osobito one u kojima govori o gozbi na koju su svi pozvani, ali se trebaju pripraviti. Potrebno je simbolično odjenuti svadbeno ruho, što ima značiti promjenu srca koje je središte čovjekova života.