Vlč. Josip Levaković, voditelj HKM-a u Dublinu

Dušu je najlakše izreći na svojem jeziku


Ljetno vrijeme većina ljudi koristila je za putovanja i odmore. No, budući da nam aktualna situacija još uvijek to ne dopušta u punom obliku, internet ipak omogućava razgovarati i s onima koji su daleko, kao što je bio slučaj s vlč. Josipom Levakovićem, voditeljem Hrvatske katoličke misije u Dublinu.

Razgovarala: Josipa Prskalo

Naš sugovornik, 33-godišnji vlč. Levaković, rodom je iz Rokovaca kod Vinkovaca i svećenik je Đakovačko-osječke nadbiskupije, koji od kraja 2016. djeluje kao prvi službeni dušobrižnik za Hrvate u Irskoj. Kroz razgovor nam je približio tamošnje prilike i situaciju katolika s prostora Crkve u Hrvata…

Poštovani vlč. Levakoviću, u Dublinu je krajem 2016. s djelovanjem započela prva Hrvatska katolička misija (HKM) u Irskoj. Što je bilo ključnim povodom njezina osnutka?
Prvi neki važan nadnevak kojega pamtim je 20. studenoga 2016. Tada sam prvi put s našim Hrvatima u Dublinu slavio sv. misu na hrvatskome jeziku. Uslijedio je potom dekret koji je počeo vrijediti sa 17. prosinca 2016., kojim sam imenovan župnim vikarom župe Whitehall/ Larkhill/Santry na sjeveru Dublina, te dušobrižnikom za Hrvate u Dublinskoj nadbiskupiji. Ključan povod je bio velik broj naših sunarodnjaka koji su se po ulasku Hrvatske u EU počeli doseljavati na Irski otok. Prvi im je u pohode 2015. otišao fra Ljubomir Šimunović, voditelj HKM-a u Londonu. Prvu misu na hrvatskom jeziku slavio je u crkvi Sv. Terezije u središtu Dublina. Odredio je tada da će sv. misa na hrvatskom jeziku biti svakog prvog utorka u mjesecu u 18h u istoj crkvi. Obavijestio je o doživljenom i vlč. Tomislava Markića, ravnatelja Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu, koji je te godine u došašću i posjetio Dublin i naše Hrvate. Tada su se susreli i s mons. Diarmuidom Martinom, nadbiskupom dublinskim, s kojim su razgovarali na tu temu. On je dopustio da na službu Hrvatima u Irskoj bude poslan jedan svećenik iz Hrvatske, koji će ujedno služiti i u jednoj župi u Dublinu. I tako je sve krenulo...

Kako je teklo njezino osnivanje te Vaše uvođenje u službu voditelja HKM-a?
Teklo je polagano jer smo krenuli od samoga početka. Prvo sam osobno morao stupiti u kontakt s mjesnim nadbiskupom metropolitom mons. Diarmuidom Martinom. Potom sam morao proći tzv. Garda vetting – postupak dobivanja potvrde o nekažnjavanju (što je važan prvi korak zbog silnih seksualnih zlostavljanja u Irskoj koja su počinili službenici Crkve, redovnici, redovnice...). Kad sam dobio svoj prvi dekret, kad sam dobio kuću na uporabu (polovicu kuće koju bismo mi nazvali „dvodomka“ ili „dvojna kuća“) – tad smo mogli činiti prve korake. Inicirali smo prve susrete mladih na kojima se znalo okupiti tek nekoliko njih koji su bili na nedjeljnim sv. misama. Uskoro je organiziran u toj kući i prvi tečaj priprave za brak, a onda su krenuli i odlasci u druge veće gradove Irske gdje je bilo naših Hrvata (Cork, Galway, Limerick, Kilkenny, Letterkenny, Tralee, Waterford, Tullamore/ Mullingar/ Longford...). Najveći izazov je bila, i još uvijek jest: naša raspršenost – i po Dublinu, i po cijeloj Irskoj. No, evo, valjalo je s Božjom pomoći krenuti. Teško je bilo ljudima objasniti zašto sam jedini svećenik Hrvat u Irskoj, zašto ne mogu češće doći, da nisam župnik i da ne mogu ovisiti samo o mojim dolascima (po pitanju mise, ispovijedi...), nego da se moramo polagano integrirati... Evo, izazova je bilo puno. No, Bogu hvala – lagano smo ih svladavali.

Nastojali smo učvrstiti zbor koji se bio već okupio za prvu sv. misu u srpnju 2015. Kasnije smo pokrenuli i zbor mladih. Zatim, imali smo nekoliko ministranata pa i neku prvu skupinu suradnika. U proljeće 2017. organizirali smo i prvi tečaj priprave za brak. Do sada je održano 12 ciklusa tečaja kojega je prošlo više od 120 parova. U tome mi svesrdno pomažu i pojedini bračni parovi iz naše misije. Krenula je 2017., u jesen, i priprava za prvu sv. pričest i sv. potvrdu na kojoj je bilo tek nekoliko pripravnika jer su irske škole mahom katoličke i pripravu organiziraju u okviru svojega školskoga programa, u okviru školskog vjeronauka. Organizirali smo i katehetske radionice za djecu. Prije dvije godine organizirali smo i prvo hodočašće Hrvata u Irskoj u nacionalno svetište Naše Gospe od Knocka na zapadu Irske (Nadbiskupija Tuam). Ono bude jednom godišnje, krajem svibnja. Tada pozovemo u posjet jednoga biskupa iz Domovine, pa sutradan odmah imamo i slavlje primanja sakramenata (krštenje odraslih, prva pričest, sv. potvrda). Do sada je kršteno 25 djece – među njima i troje odraslih. U veljači ove godine organizirali smo i prvi Susret bračnih parova i obitelji – kojega je vodio jedan bračni par koji živi i radi u Irskoj, a članovi su Hrvatske zajednice bračnih susreta. Prije otprilike godinu dana okupio se jedan lijepi broj suradnika u Misijsko pastoralno vijeće. Kada smo uspjeli dobiti i vlastiti bankovni račun u okviru računa župe u kojoj se nalazimo (u ožujku 2019.), te smo osnovali i Misijsko ekonomsko vijeće. Toliko je tu još i većih i manjih akcija – bilo humanitarnih, bilo radionica, radnih akcija... Organiziramo i Program sjećanja na žrtvu Vukovara, Škabrnje, Borova i svih drugih ratnih stratišta. Zatim, slavlje početka vjeronaučne i katehetske godine, misijske nedjelje. Imali smo nekoliko redovnica koje su u Dublinu bile na tečaju engleskoga jezika, pa su otišle u misije (Solomonski Otoci i Uganda). S njima smo povezani i trudimo se materijalno ih pomagati. Lijepe inicijative dolaze i od samih članova misije. Organiziramo svake godine korizmenu duhovnu obnovu. No, sve to stavljamo u Božje ruke. Svakako, ono što nam je uvijek izazov jest: jedan broj naših ljudi još uvijek traži svoje mjesto stanovanja i rada u Irskoj, pa se nakon nekog vremena sele. Isto tako, mnogi su u posljednjih nekoliko mjeseci, zbog COVID-a ili zbog svojih prijašnjih osobnih planova, otišli iz Irske natrag u Domovinu ili u Austriju, Njemačku... Ostali smo bez nekoliko dobrih suradnika. No, evo – mi smo tu. Bog dragi je s nama, on nas drži. Ako ponesu barem nešto dobroga, Božjega odavde – Bogu hvala na tome. Mi smo radosni.

Što biste istaknuli kao cilj Vašega poslanja u Irskoj, i koja je opravdanost postojanja ove misije?
Glavni cilj poslanja i opravdanost postojanja misije su duše naših sunarodnjaka u Irskoj, te njihova želja: čuvati svoj vjernički i nacionalni identitet. Dušu je najlakše izreći na svome jeziku, barem ovoj prvoj generaciji koja je tek došla prije nekoliko godina.

Što možemo navesti kao glavne razloge doseljavanja Hrvata u Irsku, te koje biste prednosti i mane izdvojili za ovu državu otkako tu djelujete?
Pa, sjećam se susreta naše zajednice 2017. s tadašnjom predsjednicom RH gđom Kolindom Grabar Kitarović kada sam o tome razgovarao s jednom od njezinih savjetnica i s jednim našim Hrvatom koji je tek bio stigao u Irsku. I zaključili smo da su tri razloga osnovna: možete prilično brzo i lako naći posao, taj posao će ti biti pošteno plaćen – ne moraš brinuti. I treći razlog: poštuju te i cijene kao radnika. Vrlo jednostavni razlozi. K tomu još možemo dodati i engleski jezik koji je govorni jezik na otoku. Iako je prvi, službeni jezik irski jezik – Gaeilge, koji pripada skupini keltskih jezika. A onda neki vele: i zrakoplovne karte su tada bile vrlo povoljne. Za manje od 100 eura mogao si doletjeti u Dublin.

Prema medijskim napisima, vrhunac doseljavanja Hrvata u Irsku bio je 2016. Kakva je situacija danas, te koliko ih se, prema Vašim saznanjima, doseljava, ali i odseljava?
Za razliku od 2016. kada je broj izdanih PPS brojeva (nešto kao naš porezni broj ili OIB) na godišnjoj razini za Hrvate u Irskoj iznosio 5 312, prošle se godine 2019. taj broj spustio na 3 229, dok je u prvih pet mjeseci 2020. broj pao na 651. Tako je od 2000. pa do lipnja 2020. izdan ukupno 27 851 PPS broj. Bez toga broja ne možete primati punu plaću, te je potreban i za mnogo drugih područja života u Irskoj. Po odlasku iz Irske PPS broj nije potrebno odjaviti, pa nam ovaj broj zapravo ne može ništa pouzdano kazati. Uz to, ne postoji neki drugi relevantni pokazatelj koji bi nam dao i približan broj naših sunarodnjaka u Irskoj. Čini se kako će se ovaj broj prilično smanjiti zbog odlaska mnogih Hrvata iz Irske zbog već navedenih razloga.

Koji su, prema Vašem mišljenju, možebitni razlozi odseljavanja Hrvata iz Irske, bilo da je riječ o povratku u Hrvatsku, bilo o njihovu preseljenju u druge države, primjerice Njemačku, Austriju...?
Pa može se čuti kako nakon što su stekli određena iskustva u Irskoj, pa i nešto sredstava za redovit život, sada mnogi žele poći put Njemačke i Austrije. Ondje mnogi već imaju rodbinu, neki i roditelje, prijatelje, a i Domovina im je blizu. Svojima mogu poći u posjete i preko vikenda – ako zatreba, te se na vrijeme vratiti na posao. Mnogi spominju kako ne žele ovdje osnivati obitelj, podizati djecu jer im je okružje za to nepovoljno (Dublin kao velegrad, često slušaju o nasilju na ulicama, ponašanje tinejdžera, slab vjerski odgoj u školama, skupi dječji vrtići...). Neki opet zbog iznimno visokih cijena najma smještaja, te zbog privatnoga zdravstvenog osiguranja. Evo, netko ima neki razlog. Na drugoj strani čut ćete kako će mnogi opet sve ovo navedeno braniti i reći kako to nije istina. No, „koliko ljudi – toliko ćudi“. Svatko iznosi svoje iskustvo.

Broj Hrvata na otoku je oko 20 000. Sjedište HKM-a je u Dublinu, gdje ih je naseljeno najviše, no koliko je njih zapravo uz Crkvu, u ovom slučaju uz HKM?
Kako rekoh, o broju je teško govoriti. No, uz misiju je povezano sigurno oko 1 000 naših sunarodnjaka s cijeloga otoka – na ovaj ili onaj način. Tek ih je oko 650 u evidenciji članova naše misije. Imamo i 450 elektronskih adresa na našoj mailing listi putem koje šaljemo sve obavijesti o životu zajednice, zamolbe, poticaje... I taj broj polagano uvijek raste.

Nije slučajnost da je za ovu službu odabran baš svećenik Đakovačko-osječke nadbiskupije budući da je većina doseljenih iz Hrvatske upravo s područja te nadbiskupije. No, koji dijelovi također prednjače s brojem doseljenih, te koliki je, prema Vašoj evidenciji, broj Hrvata iz Bosne i Hercegovine?
Da, stekne se dojam da se u Irsku doselilo najviše Slavonaca. No, kako znamo, Slavonija je dio naše Domovine koji je, doista, gotovo najviše pogođen ekonomskom krizom. A ondje je, prema popisu iz 2011., živjelo i nešto više od 800 000 stanovnika. Koliko mi se čini, veći dio Slavonaca je još uvijek okrenut Njemačkoj, Austriji... Moram priznati, ljudi koje susrećem podrijetlom su iz gotovo svih dijelova Hrvatske, Bosne i Hercegovine, zatim iz Vojvodine. Nema dijela koji nije zastupljen. A o brojkama je teško, gotovo nemoguće, govoriti.

Osim pastoralnih aktivnosti u Dublinu, povremeno odlazite i u druge irske gradove, poglavito u Cork. Kakvo je stanje ondje glede Hrvata koji su uz misiju?
U Corku se nalazi druga po veličini zajednica Hrvata u Irskoj. Ondje nas na mjesečnom misnom slavlju bude između 50 i 100. Ondje smo održali i dva tečaja priprave za brak. Ima i nekoliko pripravnika za sv. potvrdu i prvu sv. pričest. Za druge zajednice je teško trenutno išta govoriti, nego ćemo čekati smirivanje krize s COVID-om, pa vidjeti kakvo je stanje u pojedinoj zajednici. Nekako je uvijek iza Corka dolazio Waterford, pa onda nekako podjednako Letterkenny, Galway, Tralee, Kilkenny i Tullamore/ Mullingar/ Longford.

Koliko se narod Crkve u Hrvata snašao na ovom otočnom podneblju, te je li se i u kojoj mjeri promijenio njihov mentalitet?
Moram priznati teško je odgovoriti jednostavno i jasno na ovo pitanje. Ne bih rekao da se baš mentalitet može brzo i lako promijeniti. Većina je tek četiri do šest godina ondje. Jedino je moguće da su se promijenile neke navike. No, svakako, zdrava integracija je uvijek ono što se treba dogoditi. Integracija, no ne i asimilacija. Ne smije se dogoditi da sebe i svoje korijene tako lako i potpuno izgubiš. Stablo bez korijena ne može živjeti. Mnogo je ovdje mlađih osoba koje su došle do „vlastite slobode“ po pitanju organizacije života (smještaj, financije, društveni život, vjerski život), pa su se tu u toj fazi života malo poljuljali i pogubili. Ima i onih među nama koji su iz Domovine otišli puni gnjeva na sve i svakoga, pa se žele totalno „izgubiti“ u svemu što je „irsko“. No, opet, puno je mladih ljudi koji se okupljaju u našoj misiji i pokazuju da su svjesni svojega identiteta kojega žele čuvati, radeći ostatak svojega vremena među svima ostalima koji žive i rade u Irskoj. Evo, to je neki trend koji nas prati. Plodovi će biti vidljivi u budućnosti jer još uvijek nisu zreli.