Razgovarao: Marko Aždajić, Katolički tjednik

Ivana je rođena 1987. u Varešu. Osnovnu školu je, zbog ratnih zbivanja, započela u Han Ploči kod Kiseljaka, a završila u Varešu. Maturirala je u Općoj realnoj gimnaziji 2006. u KŠC-u Sv. Josip u Sarajevu. Nakon toga na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu diplomirala je na studiju komunikologije, smjer odnosi s javnošću.

Trenutno je zaposlena u privatnoj retail kompaniji gdje radi u odjelu marketinga. Tijekom srednje škole, fakulteta i nakon toga aktivno je sudjelovala u Franjevačkoj mladeži te bila angažirana na projektima Nadbiskupijskog centra za pastoral mladih Ivan Pavao II., od kojih sama posebno ističe Formaciju animatora Mladi za mlade.

Ivana je također zavjetovani član Trećeg franjevačkog svjetovnog reda (FSR) i bivša nacionalna ministra FSR-a u BiH. Trenutno obnaša dužnost predstavnice FSR-a BiH na međunarodnoj razini.

Poštovana, nalazimo se u vremenu godišnjih odmora. Često se može čuti i vidjeti kako mnogima godišnji odmor znači i odmor od molitve, odlaska na misu itd. Kako doživljavate koncept odmora u kontekstu Vaše katoličke vjere i kako bi, prema Vašem mišljenju i iskustvu, trebao izgledati ljetni odmor jednog vjernika?

Vjerujem kako svatko ima svoj omiljeni način na koji provodi godišnji odmor i svjesna sam kako za mnoge to znači i odmor od prakticiranja vjere. Naša svakodnevica se na odmoru promijeni, dani nam drukčije izgledaju i često zapravo i ne znamo koji je dan, izgubimo pojam o vremenu. Pa ipak smatram da je odmor, ne samo na moru ili na nekom egzotičnom ili manje egzotičnom putovanju, nego je odmor u Bogu i kao praktični vjernici ga ne bismo trebali stavljati po strani u to vrijeme. Meni je osobno jako lijepo u nekoj drugoj zemlji ili nekom drugom gradu, bilo to putovanje za produženi vikend ili za godišnji odmor, sudjelovati u svetoj misi i osjetiti duh vjerničke zajednice toga mjesta. Pratim npr. misu u katedrali u Lisabonu, prije nekoliko godina i propovijed koju je svećenik izgovorio tako srčano, i iako nisam riječi razumjela, nekako sam je duboko osjetila i osjetila sam se, iako stranac, povezano s tim ljudima. To smatram ljepotom Katoličke Crkve i njezine sveopće dimenzije – gdje god se nalazimo u svijetu, u crkvi i na misi se možemo osjetiti „domaće“. Pa evo potičem sve da probaju ukoliko su do sada izbjegavali. A što se tiče „odmora“ od molitve – molitva je i jedna Zdravo Marijo, molitva je i zahvala Bogu za današnji dan ili kratko predanje ujutro kada ustanemo. Vjerujem da za to svi imamo vremena, čak i na godišnjem odmoru.

Odmor u pravom smislu riječi bi, zapravo, trebao biti odmor čovjeka u svim njegovim aspektima – fizičkom, psihološkom i duhovnom. Međutim, mnogi se s odmora vrate još umorniji. Što je razlog tomu?

Vjerujem kako bi svatko za sebe trebao pronaći odgovor na to pitanje. Koliko je fizički odmor važan, toliko je, po mom mišljenju, važniji onaj psihički. Kada već odemo negdje da zaista tu i budemo, da ne mislimo kako ćemo se vratiti i što nas sve čeka kada se vratimo, od privatnih do poslovnih obveza. A često o tome razmišljamo naročito kada se odmor bliži kraju i kao ljudi smo skloni o tome razmišljati: „Jao kako je meni ovdje lijepo, kako ću se vratiti na posao“ i sl. Dakle, nismo u potpunosti predani tom trenutku, nego se već opterećujemo time što će biti kada se vratimo. Ja osobno volim aktivnije odmore i uvijek ću ukoliko sam u mogućnosti, izabrati istraživanje neke nove zemlje i gradova u njoj, nego plažu. Pa možda kod mene ovaj fizički aspekt odmora često bude zanemaren, ali ipak smatram važnim držati ravnotežu, ne trčati da što više obiđemo, što više vidimo, slučajno nešto ne propustimo i sl.

Vi ste dio svoga godišnjeg odmora odlučili provesti na hodočašću Put Sv. Jakova (Camino de Santiago). Zašto ste baš to izabrali?

El Camino je bio moja dugogodišnja želja i ove godine stvorili su se uvjeti da godišnji odmor provedem upravo na Putu Sv. Jakova. Inače sam osoba koja voli aktivan godišnji odmor i odmor koji neće biti samo „izležavanje na plaži“, nego nešto korisno i za tijelo i za duh. Ovo je bilo i više od toga. Iako je u određenim dijelovima ovo hodočašće bilo fizički zahtjevno, vratila sam se kući psihički odmorna, a duhom vrlo ispunjena. Hodanje i boravak u prirodi me inače odmara i puni duh, a kad je duh ispunjen, i tijelo može više podnijeti. Ovo jest bilo nešto više pješačenja nego sam navikla, ali samim tim je dolazak na cilj, na grob Sv. Jakova Apostola u Santiago de Compostelu nakon 13 dana pješačenja i prijeđenih 315 km, bio radosniji.

Papa Franjo u svojoj enciklici Laudato si' (Hvaljen budi) objavljenoj 2015. naglašava važnost odmora kao nužnog za obnovu tijela, uma i duha. Kako ste Vi doživjeli i primijenili ovu poruku tijekom svog hodočašća?

El Camino je upravo to što Papa u enciklici govori – obnova tijela, uma i duha. Od nekoliko službenih hodočasničkih ruta koje postoje, ja sam odabrala Camino Primitivo koji prolazi kroz prekrasna prirodna područja pokrajina Asturije i Galicije u Španjolskoj, i sam pogled na sve te prirodne ljepote hrani vašu dušu i duh te sam ponekad samo razmišljala o Božjoj veličini koja se zrcali u svemu stvorenome. Susrela sam hodočasnike iz svih dijelova svijeta, upoznala različitosti, ali i sličnosti koje nas povezuju. Većih tjelesnih poteškoća za vrijeme pješačenja, Bogu hvala, nisam imala, pa slobodno mogu reći kako je ovaj aktivni odmor bio koristan i za moje tijelo, s obzirom kako radim posao koji je vezan uz sjedenje i rad za računalom.

Kako je Vaše razumijevanje odmora sagledavano kroz prizmu katoličke vjere tijekom Vašeg hodočašća? Možete li podijeliti neke specifične primjere ili iskustva koja su Vam pomogla dublje razumjeti važnost odmora?

Dok hodate, a ja sam dnevno u prosjeku pješačila 25 km, imate vremena promišljati o životu, vjeri, odnosima... Shvaćala sam uvijek iznova koliko je važno biti prisutna u potpunosti tu gdje jesam: ono što sam svakog dana učila na putu je kako je potrebno zastati, osvrnuti se oko sebe, pogledati, upijati prirodu, mirise; ne trčati, polako ići korak za korakom. Mislim kako je razmišljanje o onomu što dolazi ili briga o tome što će biti kasnije ili sutra velika prepreka za kvalitetan odmor i pokušala sam se u potpunosti predati Putu i ne brinuti o onome što dolazi ili što se može dogoditi jer, parafraziram, „dosta je svakom danu muke njegove“. Upravo ovaj dio iz Matejeva evanđelja (6,25-36) bio mi je često na ovom hodočašću misao vodilja, a pokušat ću se toga sjetiti što češće i sada kada sam se vratila. Iako na putu i u mjestima u kojima noćite upoznajete dosta drugih hodočasnika, meni je baš godilo da većinu puta hodam sama, jer mi je upravo to vrijeme u samoći pružalo priliku za tišinu, za razmatranje… S druge strane, razgovor i dijeljenje iskustva s drugim hodočasnicima u predvečerje također su bili obogaćujući. S obzirom kako je buđenje svakoga jutra bilo prilično rano, shvatila sam važnost dovoljnog sna, što često imamo običaj zanemariti – jer uvijek gledamo da „samo još nešto“ završimo, pogledamo još jednu epizodu serije ili još jednom pregledamo društvene mreže.

Hodočašće Put Sv. Jakova smatra se jednim od tjelesno najzahtjevnijih. Na koji način Vam je duhovni aspekt hodočašća pomogao prebroditi tjelesne izazove i iscrpljenost? Kako ste se oslanjali na svoju vjeru kako biste pronašli snagu i mir u trenutcima umora?

Da, svaka od ruta je izrazito tjelesno zahtjevna, pojedine zbog svoje dužine (neke su duge i više od 800 km), dok je Camino Primitivo kojim sam ja hodočastila nešto kraći, 315 km, no naročito u prvom dijelu teren je planinski s dosta uspona. Moram ipak priznati kako se ni u jednom trenutku nisam osjećala iscrpljeno do te mjere da bih se pitala što mi je to trebalo ili zašto bih nastavila dalje. Znalo je biti veoma naporno i bila sam naravno umorna. Naročito na početku: osjetite bol u mišićima dok se tijelo ne navikne, nakon nekoliko sati dnevnog hodanja postajete umorni; nekada je znala kiša padati cijeli dan pa je dodatno otežavala; ili biti velika sparina kojoj kada dodate uspon – možete zamisliti možda kako sve to utječe i psihički i fizički na osobu. Međutim imala sam cilj, a to je doći na grob Sv. Jakova. Također, življenje u trenutku, ne razmišljajući što dolazi poslije još jednog, tko zna kojeg uspona toga dana, također mi je pomagalo: biti prisutna tu i sada, promatrati oko sebe ta veličanstva prirode i svega stvorenoga. I ono ključno: povjerenje. Povjerenje u Boga, potpuno predanje svih svojih putova Njemu. Sve to strpljenje i ta ustrajnost, povjerenje i predanje donese na kraju svakog dana toliko plodova koje je samo potrebno prepoznati. I to onda daje snagu za dalje.