Claude Grbeša, vitez Viteškoga reda Svetoga groba jeruzalemskoga

Getsemanski vrt svjedoči povezanosti Hrvata i kršćana u Sv. zemlji


Paradoksalno je i tužno što danas manje od 2% (između 300 i 350 000) kršćana živi u zemlji u kojoj je naš Gospodin rođen, razapet i uskrsnuo. Valja radi usporedbe naglasiti kako ih je u Jeruzalemu 1948. živjelo 36%, dok ih danas ima samo 1%.

Razgovarao: Josip Vričko, Katolički tjednik

   Claude Grbeša rođen je 18. studenoga 1968. u Liègeu u Belgiji, od roditelja Petra i Jerke, rođ. Ljubičić, koji potječu iz Šibenske zagore. U rodnom je gradu završio osnovnu i srednju školu u Biskupskoj klasičnoj gimnaziji Collège épiscopal Saint-Louis. Bio je dugogodišnji aktivan član Hrvatskog umjetničkog i kulturnog društva Vatroslav Lisinski, osnovanog 1977. u okrilju Hrvatske katoličke misije - Liège. Diplomirao je pravo na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Liègeu.

   Oženio je Adrianu Veronicu Ostojić, rođenu u Argentini čiji su roditelji podrijetlom iz Čitluka. Imaju troje djece. Adriana je najmlađe od desetero djece. Njezin brat, pokojni, fra Berislav Ostojić, OFM, bio je ispovjednik pape Franje dok je bio nadbiskup Buenos Airesa. Zaposlen je u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske od studenoga 1997.

    Dekretom kardinala Edwina Fredericka O’Briena, ondašnjeg Velikog meštra Viteškoga reda Svetoga groba jeruzalemskoga, od 21. ožujka 2017. imenovan je prvim magistralnim delegatom Magistralne delegacije Reda za Hrvatsku, koja je uspostavljena istoga dana. Predsjednik je Hrvatske udruge za beatifikaciju kraljice Zite.

Poštovani, razlog Vašeg dolaska u Sarajevo prisjećanje je na 340. obljetnicu događaja kada su trojica hrvatske braće, vitezovi Svetog groba iz Sarajeva, 2. svibnja 1681. kupili Getsemanski vrt i darovali ga Franjevačkoj kustodiji Svete zemlje.

   Zahvalni smo kardinalu Vinku Puljiću, vrhbosanskom nadbiskupu, što je nama hrvatskim vitezovima Svetoga groba jeruzalemskoga omogućio da na svetkovinu Duhova sudjelujemo na euharistijskom slavlju u Sarajevu. Nije se puno zapravo pisalo o tome značajnom povijesnom činu. U novijoj povijesti se tom tematikom ozbiljno bavio samo dr. Munir Mujić iz Odsjeka za orijentalnu filologiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, koji je 2019. napisao znanstveni članak o povijesnom kontekstu dokumenta, tj. kupoprodajnog ugovora kojim su braća Pavao, Antun i Jakov kupili Getsemanski vrt. Dr. Mujić je 2014. i preveo tekst kupoprodajnog ugovora s arapskog jezika za potrebe postavljanja spomen-ploče u Getsemanskom vrtu. Getsemanski vrt je tada bio rasparceliran i u posjedu nekoliko muslimanskih obitelji koje su od hodočasnika naplaćivale pristupnine.

   S obzirom da je Bosna poput Palestine bila u to vrijeme sastavnica Osmanskog Carstva, Pavao i Jakov, koji su zastupali brata Antuna, mogli su kao državljani otkupiti posjed, što franjevcima do tada nije bilo pošlo za rukom. S obzirom da su Getsemanski vrt otkupili od vakufa medrese al-Salāḥiyye, koji je institut islamskog prava, poput zaklade, njihova je zasluga još veća. No, još mnoga toga nije razjašnjeno, kao na primjer uloga bosanskih franjevaca u tom pothvatu, pravo prezime spomenute braće. Zato bi trebalo provesti dodatna istraživanja. Razmišljamo o organizaciji jednog simpozija o tom velikom događaju. Bilo bi vrijedno također pronaći mjesto posljednjeg prebivališta trojice braće. Ono što mogu reći i potvrditi je da se u registru koji obuhvaća sve vitezove Svetoga groba jeruzalemskog u razdoblju od 1561. do 1848., a koji je objavila Franjevačka kustodija Svete zemlje 2006., navodi da su braća Pavao i Jakov oviteženi 4. travnja, dakle prije sklapanja kupoprodajnog ugovora, dok je treći brat Antun postao vitez 10. svibnja 1681. u odsutnosti jer su ga kao opunomoćenici zastupali Pavao i Jakov.

  Otkrio sam nešto vrlo zanimljivo, a to je da su još dvojica vitezova Hrvata s područja Sarajeva prethodili spomenutoj trojici braće u našemu Redu. Prvi 1602., a drugi 1640. Prema mojim dosadašnjim istraživanjima, oni su za sada najstariji hrvatski članovi Reda. Nama je osobito drago i simbolično što su trojica braće bili članovi našega Reda. A i da nisu bili vitezovi, njihov doprinos Svetoj zemlji je nemjerljiv. Jer, s obzirom na današnju situaciju u Svetoj zemlji, to što je njihovim zaslugama istaknuto mjesto kao što je Getsemanski vrt danas u vlasništvu Franjevačke kustodije, odnosno Katoličke Crkve, neprocjenjivo je važno! Imamo moralnu obvezu baštiniti naslijeđe naše braće u viteštvu.

Povijesno je važan i 29. ožujka 2014. kada je kardinal Vinko Puljić s tadašnjim kustodom Franjevačke kustodije Svete zemlje, a danas nadbiskupom mons. Pizzabalom, latinskim patrijarhom, otkrio spomen-ploču koja svjedoči o ovom činu.

Osobno sam imao čast biti nazočan na otkrivanju spomen-ploče. Istinoljubivosti radi valja reći da sam bio idejni začetnik toga projekta koji je do kraja uspješno vodio fra Tomislav Glavnik, OFM Conv. Naravno, učinjeno je to u dogovoru s kardinalom Puljićem koji je prepoznao značaj projekta. Važno je naglasiti ono što je na dan otkrivanja kazao i sam mons. Pizzabala, Veliki prior našega Reda, a to je da su Sarajevo i Jeruzalem dva sestrinska grada, povezana tako što se nalaze na raskrižju više kultura i religija. Uz to, bili su dio istoga Osmanskog Carstva. Zbog toga Sarajevo na Zapadu često zovu „europskim Jeruzalemom“.       

Unatoč tim povijesno-vjerskim okolnostima, kršćanstvo je opstalo u obama gradovima. To je, dakle, ta analogija. Spomen-ploča u Getsemanskom vrtu sada je nezaobilazno mjesto hodočasnika iz cijeloga svijeta. Ona ostaje kao trajni podsjetnik na spomenuti događaj. Također, kao što je rekao kardinal Puljić, spomen-ploča predstavlja novi zamah u povezanosti Hrvata i kršćana u Svetoj zemlji.

Na misi u sarajevskoj prvostolnici na svetkovinu Duhova hrvatski su se vitezovi prisjetili svoje preminule subraće, a i skupa s ovdašnjim katolicima molili za kršćane koji su u aktualnom izraelsko-palestinskom sukobu dodatno ugroženi. Općenito, kakav je položaj kršćana u Isusovoj domovini?

Položaj kršćana u Isusovoj domovini nije dobar. Naime, paradoksalno je i tužno što danas manje od 2% (između 300 i 350 000) kršćana živi u zemlji u kojoj je naš Gospodin rođen, razapet i uskrsnuo. Valja radi usporedbe naglasiti kako je u Jeruzalemu 1948. živjelo 36%, dok ih danas ima samo 1%. Situacija nije ništa bolja ni u Betlehemu gdje je spomenute 1948. živjelo 84% kršćana, a danas ih je samo 15%. Kršćani su manjina u Izraelu i u Palestini. Kad govorim o kršćanima, nije riječ samo o katolicima, tu su i grkokatolici (Melkiti), pravoslavci, Armenci, Kaldejci… Većina kršćana koji žive na tim područjima mahom su Arapi.

Kršćani, posebice u Palestini, suočavaju se s nedostatkom mjesta stanovanja, s velikom nezaposlenošću (29%), padom nataliteta, kao i s iseljavanjem mladih. 57% kršćana u Palestini živi ispod praga siromaštva, a 44% njih se nalazi na rubu životne egzistencije (60% u Gazi). Glavni je razlog gospodarsko stanje u zemlji koje prisiljava kršćane da traže posao u inozemstvu. U najnovijem izraelsko-palestinskom sukobuu pojasu Gaze nisu pošteđeni ni kršćani koji dijele sudbinu drugih žrtava. Izraelske rakete su pogodile domove kršćanskih obitelji u blizini župne crkve Svete Obitelji, jedine katoličke crkve u tom području koja broji 133 katolika.

Oštećeni su i samostan Sestara od Krunice i vrtić. Jeruzalemski križ koji vitezovi nose na svom plaštu svjedok je podložnosti zakonu križa i podsjeća na pet Gospodinovih rana, ali i na rane kojima sada krvari Sveta zemlja. Ne smijemo dopustiti da jednog dana više nema živih tragova kršćanske vjere u Isusovoj domovini.

Kako u ovim teškim trenutcima djeluju Viteški red Svetog groba jeruzalemskog i Hrvatska magistralna delegacija?

Prema novom Statutu Viteškog reda Svetoga groba, koji je 11. svibnja 2020. odobrio papa Franjo, Red sa svojim ustrojstvom i svojim djelovanjem izravno sudjeluje u skrbi Rimskoga prvosvećenika o onomu što se odnosi na katolička mjesta i ustanove u Svetoj zemlji. Povezanost s Jeruzalemom, koja je osobitost Reda, na osobit način zahtijeva odgovornost prema svetim mjestima. Sveti grob je doista simbol zajedništva u Isusovoj muci i hrani nadu u uskrsnuće.

Red financira odgojne, zdravstvene i građevinske projekte u korist kršćana na području Latinskog jeruzalemskog patrijarhata (Izrael, Palestina, Jordan i Cipar) i pridonosi za najmanje 75% proračuna Latinskog patrijarhata. Za 2020. Red je poslao više od 16 milijuna eura Latinskom patrijarhatu od kojih 2,5 milijuna eura za izvanredni fond za humanitarnu pomoć kršćanskim obiteljima u Palestini i u Jordanu pogođenima pandemijom koronavirusa, uglavnom zbog otkazivanja hodočašća i zaustavljanja turizma, a koji je u proljeće 2020. osnovao Veliki meštar kardinal Fernando Filoni. Pozvao je sve vitezove i dame da pokažu još veću darežljivost, što su oni i učinili.

Red financira i teološke studije bogoslovima (sjemenište u gradu Beit Jala). Sve katoličke ustanove otvorene su svima bez obzira na vjeru i nacionalnost. Katoličke škole pohađa i značajan broj muslimana. Također Red omogućava normalan rad 52 župama na području Latinskog patrijarhata, pruža liječničku i humanitarnu pomoć, a posljednjih godina bavi se i profesionalnim obrazovanjem mladih kršćana. Red, dakle, svojim karitativnim radom pridonosi ljudskom i socijalnom razvitku pučanstva Svete zemlje te na taj način doprinosi izgradnji mira i pomirbe različitih zajednica koje žive na tim prostorima.

Što se tiče Hrvatske magistralne delegacije, s obzirom da Hrvatska nema visok BDP, a da je nas samo 15, ne možemo financijski konkurirati namjesništvima zapadne Europe ili Sjeverne Amerike. Niti se to od nas traži. Naš financijski doprinos je skroman, ali opet značajan, proporcionalno broju vitezova laika. Od nas se najprije očekuje da živimo uzornim kršćanskim životom i da molimo za našu kršćansku braću u Svetoj zemlji. Koristim priliku naglasiti kako Sveta Stolica priznaje samo dva viteška reda: vlastiti, Viteški red Svetoga groba jeruzalemskog i Suvereni viteški malteški red. Zadnjih godina pojavljuju se u Hrvatskoj, ali i u Bosni i Hercegovini tzv. vitezovi templari. Valja znati da je Templarski red ukinut 1312. te nema više pravnog uporišta.

Hrvatima-katolicima osobito je važno što je tome viteškom redu pripadao i zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac. Vjerujete li da možemo uskoro očekivati dobre vijesti iz Vatikana glede proglašenja svetim Bl. Alojzija?

Svi se nadamo tome, svi molimo za to. Nema sumnje da će Bl. Alojzije, Kristov vitez i križonoša hrvatskog naroda, biti proglašen svetim. Bl. Alojzije je zapravo već svetac, što god neki rekli. Stepinac je naš kompas i uzor i ujedno zaštitnik Hrvatske magistralne delegacije. Postao je vitez Svetoga groba jeruzalemskog 1937. kada je predvodio hrvatsko nacionalno hodočašće u Svetu zemlju. Postavili smo u travnju 2019., u Austrijskom gostinjcu Svete Obitelji u Jeruzalemu, pokraj via dolorose (križnog puta), ploču u spomen na to hodočašće i njegov boravak u tom gostinjcu.

Poznata rečenica koju je izgovorio kad je na komunističkom sudu nepravedno osuđen: „Kad vam otmu sve, ostat će vam dvije ruke; sklopite ih na molitvu pa ćete onda biti najjači!“, može se staviti u kontekst dramatičnog položaja kršćana u Svetoj zemlji i šire na Bliskom istoku. Mislim da to može vrijediti danas i za Hrvate u Bosni i Hercegovini, čiji je opstanak jednako tako ugrožen. Kada bude proglašen svetim, Bl. Stepinac će biti drugi svetac član našega Reda uz Svetog papu Pija X. koji je bio Veliki meštar od 1907. do smrti 20. kolovoza 1914. 

Vi ste se u Hrvatsku vratili 1997.?

Tako je. Rođen sam u Belgiji, a u Hrvatskoj živim od listopada 1997. od kada djelujem u hrvatskoj diplomaciji. Već kao gimnazijalac uključio sam se u širenje istine o Hrvatskoj i pravo Hrvatske na samostalnost. Ostvario sam svoj san da služim svojoj Domovini i da zasnujem obitelj u Hrvatskoj. Obnašao sam nekoliko diplomatskih mandata, a nakon povratka iz Pariza, od 2010. do 2014., bio sam zadužen za diplomatske odnose između Hrvatske i Svete stolice. To mi je bilo dragocjeno iskustvo. Nastojao sam dati i duhovnu dimenziju tom radnom mjestu kako ne bi bilo samo činovničko. 

Možete li nam, gospodine Grbeša, kazati što zapravo znači biti vitez Svetog groba jeruzalemskog?

Biti vitez, odnosno dama Svetoga groba jeruzalemskog znači biti najprije član jednog bratskog i sestrinskog zajedništva, tj. katoličkog viteškog reda koji se nalazi pod izravnom nadležnošću Svetog Oca koji imenuje kardinala Velikog meštra. Prvo poslanje viteza je produbljivanje vjere i duhovni rast. Očekuje se od svakog viteza da bude uzoran kršćanin u svojoj obitelji, u župi, na poslu i u društvu i da svjedoči svoju vjeru. Njegovo drugo poslanje je pomoći kršćanima u Svetoj zemlji. Najprije molitvom, a onda po mogućnosti i materijalnoj pomoći. Zapravo, svatko može postati vitez ili dama Svetoga groba jeruzalemskog ako smatra da su poslanja Reda njegov životni put i ako ispunjava određene uvjete.

No, vrijedno je napomenuti kako se nitko ne poziva sam u Red, nego pripravnika ili pripravnicu preporučuje vitez ili dama koji ga ili ju osobno poznaje i jamči za njega ili nju. Nakon procesa priprema, koji u Hrvatskoj traje najmanje dvije godine, pripravnik podnese zahtjev za pristupanje Redu. Tada postane službeno kandidat. S obzirom da se radi o katoličkoj organizaciji, uz potvrdu o primljenim sakramentima krštenja, svete prve pričesti, krizme i ženidbe, kandidat treba dostaviti pismo preporuke župnika da redovito pohađa nedjeljnu svetu misu i prima sakramente, odnosno da je aktivan u župi i dobiti nihil obstat mjesnog ordinarija kojim se potvrđuje da ništa ne priječi njegov primitak u Red.

Traži se i potvrda o nekažnjavanju i uvjerenje iz kaznene evidencije. Dosje kandidata se onda šalje središnjici Reda na daljnje postupanje. To je ozbiljan postupak. Vitez ili dama koji bi ušao u Red isključivo radi prestiža i nošenja plašta, odličja i drugih svečanih odjevnih predmeta promašio bi svoje poslanje. To su samo vanjski znakovi prepoznavanja pripadništva Redu.  Ja sam postao vitez Svetog groba jeruzalemskog 29. svibnja 2010., dakle prije skoro 11 godina. Ovitežen sam u katedrali Notre-Dame u Parizu. Bio je to poseban doživljaj. Do osnivanja Magistralne delegacije Reda u Hrvatskoj 21. ožujka 2017. i mog imenovanja magistralnim delegatom pripadao sam Francuskom namjesništvu Reda.