Dado Marković, viši stručni suradnik za sport i branitelje u Gradu Vukovaru

Jesen u Vukovaru je teška zbog toga što nije dopušteno istini izaći na vidjelo


Krajem kolovoza 1991. započela je bitka za Vukovar, koja se unatoč velikom nesrazmjeru u ljudstvu i tehnici oduljila na tri mjeseca...

Razgovarao: Željko Ivković

Zahvaljujući obrani grada na Dunavu tijekom opsade čitava je Hrvatska dobila nekoliko mjeseci za podizanje i opremanje svojih oružanih snaga na drugim bojištima. Kako danas, 17. godina poslije, živi Grad heroj razgovarali smo s Dadom Markovićem, uposlenikom u Gradskoj upravi Vukovara...

Iako rođen u Vinkovcima Dado Marković radi kao viši stručni suradnik za sport i branitelje u Gradu Vukovaru gdje i živi od 2009. Završio je Kineziološki fakultet u Zagrebu i otac je troje malodobne djece.

Približava se 18. studenoga, obljetnica pada Vukovara. Kakve Vam emocije budi taj nadnevak?

Za nas Vukovarce svaka je sljedeća godišnjica pada Vukovara sve teža. Iako imamo prijatelje diljem Hrvatske i svijeta koji cijene našu žrtvu i još uvijek stoje uz nas, naše rane nisu zacijeljene.  Institucije nisu dale odgovore na zločine počinjene nad nama i još uvijek tragamo za 300 naših sugrađana, dok istovremeno svakodnevno susrećemo one koji znaju gdje im je vječni počinak, ali o tome šute. Ratni zločini počinjeni u Vukovaru nisu sankcionirani, nitko ne odgovara za zlodjela počinjena nad nama, a država nije odradila svoju dužnost.

Jesen u Vukovaru je teška upravo zbog toga što nije dopušteno istini da izađe na vidjelo, ali sjećanja se ne mogu tako sputati. Kada bi se zločinci kaznili skinuo bi se teret kolektivne krivnje koji svi moramo nositi. Sve dok ne pronađemo sve naše nestale i ne pokopamo ih dostojanstveno kako njihova žrtva zaslužuje, sve dok svaka obitelj ne bude imala mjesto na kojem može upaliti svijeću nekome svome, 18. studeni boljet će kao otvorena rana.

Čime je opterećena memorija Vukovara danas?

Iako nastojimo živjeti danas i za budućnost, graditi grad u kakvome žive djeca diljem Hrvatske i koji zaslužuju i naši najmanji, ne možemo ne čuti traume naših bližnjih – prijatelja, obitelji, susjeda. Brojni su životi izgubljeni, ali i prekinuti u drugome smislu. Nakon trauma koje su Vukovarci proživjeli, nitko ne ostaje isti niti može jednostavno nastaviti gdje je stao. Posebno s jeseni postaje teško. Ljudi se zatvaraju u sebe te traže mir i snagu kojom će odagnati sjećanja na dane stradanja te živjeti nekim normalnim svakodnevnim životom. To je naša kolektivna memorija koja se prelijeva na sve generacije jer čovjek ne može ostati imun na patnju drugoga.

Ono što je teško je činjenica da smo ostavljeni sami da se borimo s posljedicama za koje nismo krivi. Što su Vukovarci doživjeli ne može se zaboraviti jer majka ne može zaboraviti poginulog sina niti dijete oca, ali oni od kojih smo očekivali da nas saslušaju i traže pravdu za nepravdu koja nam je nanesena učinili su sramotno malo, dok istovremeno očekuju toliko mnogo od nas.

Danas se posvuda gdje je bio rat govori o suživotu. Ta je tema veoma česta u razgovorima i u Vukovaru. Što Vi kažete o tome, je li suživot nužnost, nešto neizbježno ili?

Vukovar je došao do stabilnih i normaliziranih međunacionalnih odnosa te suživot funkcionira u svakodnevnom životu, ali do toga je došlo preko leđa žrtava stradanja koje još uvijek žive u Vukovaru, ali bez prave nadoknade za zločine počinjene nad njima. Zbog toga nema pravoga suživota temeljenog na istini i pomirenju, nego prisilnog i neprirodnog suživota u kojemu nema prave suradnje na dobrobit grada u kojemu živimo. Ne može se budućnost graditi na temeljima šutnje i zataškavanja. Država nije poradila na rješavanju ključnih problema te na takav način doprinijela podizanju razine tolerancije i pomirbe već je svojom agresivnom politikom produbila međunacionalni sraz te prouzročila poteškoće koje se nažalost očituju na konkretnim životnim situacijama naših sugrađana.

Kakav je danas odnos među običnim građanima Vukovara hrvatske i srpske nacionalnosti? Osjeća li se još uvijek sve kroz prizvuk Domovinskoga rata?

Mnoge su rane još žive i otvorene, ali trudimo se ići dalje. Najvažnije je u izgradnji odnosa suzdržavati se od pripisivanja kolektivne krivnje te svakoga promatrati kao osobu te biti otvoren za suradnju. Kao što sam već rekao, veliki bi značaj u tome imalo procesuiranje zločinaca. Ne želimo da nas se promatra samo kroz prizmu Domovinskog rata niti da naša djeca žive opterećena tim nasljeđem. Želimo da znaju istinu i da konačno možemo početi živjeti jedni s drugima, ne samo jedni kraj drugih. Naravno, među običnim građanima Vukovara nema nikakvih incidenata ili sukoba na nacionalnoj osnovi, ali nema ni prave suradnje.

Ne želimo takav život za naše mlade. U tome nema napretka koji je toliko potreban posebno u ovo vrijeme ekonomske krize. Uslijed egzistencijalnih problema izlaze na vidjelo i mnoge druge neriješene situacije koje posebno negativno utječu na mlade ljude pune života koji pokušavaju izrasti iz prošlosti u kojoj je, čini se Vukovar zapeo ili u kojoj nas namjerno drže. Mnogo ljudi ne želi i ne može živjeti tako i odlučuju se na odlazak u druge dijelove države ili inozemstvo u potrazi za poslom, ali i životom neopterećenim ratnim nasljeđem.

Kako danas žive mladi Vukovarci uvjetno rečeno rođeni poslije 1991. ili 1995.?

Vukovar je, kao i svi drugi gradovi Istočne Slavonije, pogođen ekonomskom krizom od koje se još uvijek nismo uspjeli oporaviti. Suočavamo se s problemom iseljavanja baš kao i cijela Slavonija, ali i Hrvatska. Mnogi mladi ne vide svoju budućnost na našim prostorima te žele bolje uvjete života za sebe i svoje obitelji. Svima nam je teško kada čujemo za odlazak i jedne obitelji iz Hrvatske, ali znamo kako se mnogi i vrate.

Ono s čime se Vukovar suočava su 25% niže plaće nego li su u Zagrebu ili drugim, gospodarski razvijenim dijelovima Hrvatske. Još uvijek se borimo s golemom materijalnom ratnom štetom na gospodarskome planu koja je unazadila Vukovar, ali se ništa nije učinilo ni na njezinoj sanaciji. Nastojimo privući investitore povoljnim uvjetima ulaganjima, no zbog neriješenih međunacionalnih odnosa to je prilično teško, teže nego li u drugim dijelovima Hrvatske koji se suočavaju s istim gospodarskim problemom. Vrtimo se u začaranom krugu iz kojega ne možemo izaći sami, a naši mladi su toga svjesni. Vole svoj grad i trude se jer žele ovdje živjeti, raditi i podizati obitelj, no perspektiva o kojoj govorim ostaje kamen spoticanja u našem društvu.  

Iz toga se razloga Grad Vukovar odlučio brojnim pronatalitetnim mjerama poručiti našim mladima kako nam je stalo zadržati ih u našem gradu. Povisili smo naknade za novorođenčad, sufinanciramo cijenu vrtića i prijevoz za učenike, osiguravamo besplatne udžbenike, bilježnice i preobuku za sve vukovarske osnovnoškolce, stipendiramo studente, organiziramo besplatna ljetovanja, financiramo brojne sportske klubove te smo jedini Grad u Republici Hrvatskoj koji sufinancira 50% režijskih troškova obiteljima s troje i više djece.

U Vukovaru postoje brojna sportska društva. Smatrate li Vi, kao viši stručni suradnik za sport da se upravo sportom može promijeniti budućnost?

Sport uvijek na pozitivan način utječe na međuljudske odnose. Djeca i mladi se druže u sportskim klubovima i proživljavaju zajedno sve one emotivne situacije, pobjede i poraze, koje sport donosi a ujedno ih zbližava i stvara dugoročna, čvrsta prijateljstva koja ne ovise nikakvoj pripadnosti. Provode zajedno kvalitetno vrijeme i ostvaruju se kao osobe. U svakoj je zajednici bitno skloniti mlade s ulice kako se ne bi odali negativnim utjecajima, no smatram kako je u našem gradu to posebno važno. Iz toga razloga potičemo i podržavamo rad mnogih sportskih klubova, njih je čak 50 u Vukovara, a zauzvrat dobivamo ponos zbog ostvarenih rezultata i medalja kojima kite naš grad.

Svakodnevno se poslom susrećete s braniteljima... Koji su njihovi problemi, nade i očitavanja? Kako žive hrvatski branitelji u Vukovaru?

Kao što sam naveo i ranije, jedan od problema je što hrvatski branitelji svakodnevno na ulicama grada Vukovara susreću svoje mučitelje, silovatelje i ubojice te i one koji do dan danas nisu odgovarali za svoje zločine. Nadaju se da će hrvatsko pravosuđe početi raditi svoj posao te da će istina izaći na vidjelo jer još je mnogo ljudi u gradu koji traže svoje najmilije i nadaju se da će ih pronaći.

Isto tako, brojni branitelji se udružuju u braniteljske udruge te na području grada Vukovara djeluju 32 braniteljske udruge. Braniteljske udruge svojim programima pokušavaju promicati vrijednost Domovinskog rata, unaprijediti kvalitetu života i pružiti psihosocijalnu pomoć braniteljima, stradalnicima, invalidima i obiteljima poginulih i nestalih hrvatskih branitelja te čuvati uspomene na važnije obljetnice obrane grada.  

Žalosno je što na području grada Vukovara živi mnogo građana koji nisu uspjeli ostvarili braniteljski status te žive na rubu egzistencije i nemaju za osnovne životne potrebe dok istovremeno promatraju kako ratni zločinci bivaju nagrađeni i slobodno žive kraj njih.

Iseljavanje je neizostavno pitanje... Vide li ljudi svoju budućnost u Gradu na Dunavu?

Kao što sam već pojasnio, situacija u Vukovaru je teška, ali cijeli istok Slavonije duboko je pogođen ekonomskom krizom iz koje se nismo zapravo uspjeli izvući. Mnoge obitelji odlaze tražeći bolje uvjete života, ali mnogi odlaze i zbog trenda koji je zahvatio cijelu Republiku Hrvatsku. Vjerujem kako nikome nije lako napustiti svoju obitelj, grad, zemlji i sve što poznaje te se uputiti u nepoznato i biti stranac u tuđoj zemlji. Smatram kako je to uvijek posljednji korak na koji se čovjek odluči kada vidi da nema izlaza i dalje ne ide.

Nažalost, brojni su Vukovarci morali otići 1991. zbog političkih, a ne ekonomskih razloga te taj broj stanovnika nismo uspjeli nadoknaditi. Trenutno imamo dvostruko manje stanovnika nego li prije 30 godina i to se itekako vidi i osjeti, no Vukovar je i dalje prekrasan gradić na Dunavu u kojemu je lijepo i ugodno živjeti. Građani su nam aktivni u brojnim udrugama, imamo velik broj kulturnih događanja u koja se svi rado uključuju. Razvijamo građanski standard života na koji su naši građani navikli prije rata i koji zaslužuju. Brojimo sve više posjetitelja i turista koji ostaju ugodno iznenađeni Vukovarom, a doseljenici se brzo navikavaju na vukovarski način života zbog kojega biraju ostati.

Vukovar i Sarajevo... Uviđate li sličnosti i razlike? Može li Vukovar što naučiti od Sarajeva i obratno?

Sarajevo i Vukovar nisu slični samo po ratnim razaranjima već i po multikulturalnosti. Naši gradovi su povijesni trgovački gradovi u kojima su se susretale i miješale mnoge kulture, narodi i vjere. Vukovar je izrastao uz najveću plovnu europsku rijeku Dunav koja ga je pozicionirala kao sjecište puteva ovoga prostora. Sarajevo je veliki grad te vjerujem kako na Vukovar ima mnogo učiti od Sarajeva i preuzeti primjere dobre prakse.

Što je Vukovar danas za hrvatsko društvo i Hrvate općenito bilo u Hrvatskoj, BiH ili inozemstvu?

U zadnje vrijeme, prvenstveno preko akcije prikupljanja sredstava za obnovu Vukovarskog vodotornja – simbola hrvatskog zajedništva, ali i mirnog protesta protiv nesankcioniranja ratnih zločina, mogli smo jasno vidjeti kako Vukovar još uvijek ima snagu okupiti Hrvate, gdje god se nalazili, u zajedništvu baš kako je to uspio i 1991. I tada su u pomoć i obranu Vukovara pristigli Hrvati  iz BiH, ali i s drugog kraja svijeta jer su prepoznali značaj Vukovara u tome trenutku. U proteklim smo godinama svjedočili kako naš narod ne zaboravlja taj značaj, a dokaz je svaki Dan sjećanja kada se vukovarskim ulicama slijevaju rijeke hodočasnika koji se dolaze dostojanstveno pokloniti žrtvi Vukovara za Hrvatsku. Dokle god imamo svoje prijatelje uza sebe i toliko podršku u malim ljudima koji vole naš grad i kojima je ime Vukovara svetinja, imat ćemo snage boriti se za naš grad jer ćemo znati kako ništa nije bilo uzalud.