Dr. vlč. Pero Brkić

Kada bismo o ovoj zemlji mislili realno, kakva ona uistinu jest – već bi bilo pozitivno


Uz blagdan Sv. Ilije, zaštitnika zemlje Bosne (i Hercegovine), promišljali smo o stvarnosti koja ju opisuje. Sugovornika smo pronašli u dr. Peri Brkiću, aktualnom župniku u Jelaškama...

Razgovarao: Josip Vajdner

Vlč. Pero je obišao „pola“ Zapadne Europe i isto toliko Bosne dok nije 2017. postavljen za duhovnog pastira u župu Jelaške, smještenu u dolini Krivaje, između Olova i Zavidovića, gdje je 1563. na svijet došao fra Matija Divković čiji se Nauk krstjanski za narod slovinski smatra početcima književnosti na narodnom jeziku u BiH.

Rodivši se 1958. u mjestu Tišina nadomak Bosanskoga Šamca u ravnoj Posavini, Brkić je nakon osnovne škole put svećeništva krenuo u Dubrovnik, da bi teološke studije završio u njemačkom Tübingenu. Za svećenika Bazelske biskupije zaređen je 1988. u Boswilu, Švicarska. U zemlji sira i satova, koja slovi kao jedno od najsređenijih društava gdje se nalaze „banke cijeloga svijeta“, obnašao je svećeničku službu, a obrazovanje nastavio u Tübingenu te postigao doktorat iz područja fundamentalne teologije.

U svoju rodnu nadbiskupiju vratio se 1995., gdje je deset godina kasnije inkardiniran, te je nakon različitih službi preuzeo dužnost ravnatelja Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije. Poslije sedam godina svećeničku službu nastavio je u pastoralu ove mjesne Crkve, najprije kao župnik u Čemernom, zatim Turiću te u Jelaškama.   

Vlč. Brkiću, budući da razgovaramo uz blagdan Sv. Ilije, zaštitnika zemlje Bosne i Hercegovine, što mislite zašto je baš ovaj svetac izabran za njezina patrona?

Ne bih znao kazati točno što je povijesno motiviralo one koji su to tražili, ali očito je Ilija kao veliki prorok Starog zavjeta ostavljao snažan dojam na naše ljude. Vjernici su se na ovom području počeli njemu utjecati moleći za dobro vrijeme. I iz tog štovanja vjerojatno je netko od franjevaca prije koliko stoljeća tražio da se službeno proglasi zaštitnikom BiH. Tom je svetcu u čast posvećeno dosta kapelica i crkava – pa i ona u kojoj sada služim, župa u Jelaškama, u starini je za patrona imala Sv. Iliju.

S druge strane valja istaknuti duhovnu veličinu Ilije koji je bio dosljedan u vjeri svojih otaca. I ta njegova dosljednost i ta njegova vjernost još su dodatno kod vjernika pobuđivale štovanje. Oni su očito u tome vidjeli primjer za nasljedovanje i u njemu našli zagovornika u Nebu.

Što na osnovu te činjenice možemo naslutiti, odnosno kazati o ovdašnjem katoličkom puku?

Ako ćemo iskreno, vidljivo je kako je kroz stoljeća zbilja najviše stradao katolički puk u ovoj zemlji. Bili su građani drugoga reda, diskriminirani, progonjeni te su platili visoku cijenu za tu svoju dosljednost i vjernost Katoličkoj Crkvi. Isto se dogodilo i u zadnjem stoljeću kada su, u odnosu na njihov ukupan broj, platili visoku cijenu.

I danas ostaje isti zadatak koji su nam svojim primjerom ostavili naši pradjedovi i prabake: na tu njihovu dosljednost i vjeru pozvani smo odgovoriti autentičnim životom.

Za Bosance kažu kako su tvrdoglavi. Slažete li se s time i što bi, prema vašem mišljenju, ponajprije odgovaralo opisu ovdašnjeg čovjeka – da naglasak stavimo na katolika?

Svejedno je, čovjeka Hrvata-katolika ili Bošnjaka-muslimana ili Srbina-pravoslavca – za sve nas stoji slika kako smo tvrdoglavi, pa i zatucani. Međutim, gdje god smo mi došli – Bosanci ili Hercegovci, bez razlike koje smo nacije, pokazivali smo po svijetu, i pokazujemo dandanas, jednu predanost, jednu uključivost ili izvrsnost.

Stoga bih ja više stavio naglasak na opis da su to baš plemeniti ljudi. Ovdje žive plemeniti ljudi koji imaju empatije, suosjećajni su i gostoprimljivi.

A dojam da su „tvrdoglavi“ etiketa je koja je stvorena osobito u zadnjem stoljeću, u vrijeme Jugoslavije. Jer od svih ljudi koji su na njezinu prostoru živjeli, na Bosance se uvijek stavljao neki negativni imidž, a to je nepravda i ne odgovara istini.

Da su prkosni?

Jesu, ali kada su stvarno uvjereni, kad dožive nepravdu, e onda kažu: „Možemo i mi sada pokazati...“ Prkos nekad zna biti i pozitivan, ali naravno zna i stvarati preprjeke.

Može li se nakon iskustva posljednjega rata kazati da je i dalje Bosna ponosna, ili smo i mi, gledajući razdoblje od završetka rata na ovamo, podlegli nekom mentalitetu profita pa je i taj naš ponos malo splasnuo?

Bosna jest ponosna, jer onakav rat proći, koji je zbilja bio krvav kada su se praktično dizala sela protiv sela, gradovi protiv gradova, susjedi protiv susjeda, i opet podvući crtu i komunicirati i susretati se i, hajmo reći, živjeti zajedno, ne može svatko.

Što se profita tiče, kod njega moramo paziti, on je sam po sebi pozitivan – bez njega nema motivacije ni poticaja. Jednostavno, ljudi žele od svega profitirati počevši: od škole, studija, rada... Međutim, prljavi profit i profit po svaku cijenu je problem. A i takav se, nažalost, uvukao u ovo društvo, kao općenito u postkomunsitička društva, ali prisutan je i u onim demokracijama koje su puno starije. Zato se na njega mora paziti. To je pitanje osjetljivosti društva, države, sustava – da se taj prljavi profit ne uvlači u pore koje onda remete sklad i suživot i život ljudi općenito. U taj prljavi profit nismo skroz otišli, ali smo dobrano na putu da nam on stvara problem.

Vi imate iskustvo življenja u jednom uređenom društvu kakvo je švicarsko. Kako iz te perspektive izgleda ovdašnje podneblje?

Ono je puno bolje, deset puta bolje nego što mi to sami doživljavamo. Ne smijemo zaboraviti da je zadnjih stotinu godina BiH prošla kroz pet država: Austro-Ugarska, Kraljevina Jugoslavija, NDH, Socijalistička Jugoslavija i sada republika pa dejtonska BiH. U isto vrijeme Švicarska nije niti jednom ratovala, niti jedna kuća nije razrušena, nitko nije protjeran, nijedna tvornica nije uništena... Kod takvog bonusa kojeg u startu imaš, normalno da društvo ide naprijed. No, s druge strane Švicarci su narod koji ima puno veće razlike nego što to mi imamo. Samo da spomenemo tri službena jezika – francuski, talijanski i njemački; znači tri jezika od kojih nijedan ne razumiješ ako ga nisi učio, i to baš ga morao naučiti. Međutim, oni su uspjeli ne dopustiti da centralna država dobije svu vlast i svu moć, nego su je decentralizirali svojim poznatim kantonima. I to ne samo izvršnu vlast, nego i financije, tako da je država prepustila ovlasti nižoj instanci.

Možemo, dakle, reći da ovo ovdje podneblje bolje izgleda negdje izvana nego što ga mi sami percipiramo? Ili možda pri stvaranju te slike izvana nedostaje informacija o životu ovdje?

Prvo, mi imamo tri pogleda na same sebe: svaki narod nekako drugačije, a i „ostali“, imaju neku svoju sliku BiH. Onda to naravno zbunjuje svijet vani.

Međutim, kada smo mi vani, to oni vide kao jednu cjelinu – odnosno BiH. A to kakvo mi unutra imamo uređenje i što imamo različitosti, to toliko oni ne primjećuju. Oni vide da u odnosu na bivše države koje su prošle totalitarni sustav, BiH ne stoji toliko loše – i još ako uzmemo k tomu da je imala tako težak rat.

Ja mislim da je ovdje oporavak dobar, ali da on ide jako sporo i to nama stvara najveće probleme. Sporost, a ne da ljudi nemaju ideje i da nisu voljni da se nešto učini.

Možemo li, onda, na tom tragu, osim političkih izazova koje ste spomenuli, detektirati koji su to najveći izazovi ovoga društva danas?

To je uključivost, inkluzija. To je najvažnije. Jer društvo je sastavljeno od segmenata poput kulture, znanosti, medija, vjerskih zajednica, političkih stranaka. I ako svi imaju načelo uključivosti, onda je to sve zajedno puno lakše. Mi, nažalost, još uvijek ne profitiramo od naših različitosti koje su komparativna prednost. Zamislite vi koja država na svijetu ima autohtone pravoslavce, autohtone katolike i islam autohton, a sve to u „po Europe“. Nažalost, mi od toga još ne profitiramo, nego to vidimo kao prepreku. I to je naš nedostatak, na tome moramo raditi.

Razvidno je, dakle, da se u razdoblju od posljednjega rata nije dogodila integracija različitih nacionalnih korpusa oko ideje bosanskohercegovačke države?

Oko ideje bosanskohercegovačke cjeline kao takve i države kao takve, ne nije. Nažalost nije i tu su kriva svi tri naroda. Svi mislimo: oni su, ona druga dva naroda su kriva. Zapravo, sva tri naroda su uradila jako malo na toj nekoj zajedničkoj ideji. Jer još uvijek, recimo, imamo između kantona problem: djeca koja žive na granici kantona morala su nakon 9. razreda ići eksternu maturu polagati kako bi mogli upisati školu, primjerice u Tuzlanskom kantonu... A da ne govorimo između entiteta. Morao se napraviti komparativan sustav da to funkcionira na svim područjima ove zemlje. To se nije uradilo ni u gospodarstvu, ni u svim drugim segmentima... Istina, na tom se radi, ali ide jako sporo.

Što bismo onda mogli kazati da je najveća vrijednost koju ima u aktualnom trenutku Crkva vrhbosanska?

Ona je uradila velike stvari u iznimno teškoj situaciji rata i poraća. Ne smijemo zaboraviti da je ona uvijek bila uz svoje vjernike.

Drugo, Crkva vrhbosanska je od Bijeljine do Broda, od Konjica do Šamca, i od Goražda do Kupresa na svim mjestima bila prva koja je stajala uz ljude, koja se vraćala na porušena zgarišta. Platila je neopisivo veliku cijenu u svojim kadrovima, svećenicima, koji su u vrlo teškim uvjetima živjeli i radili te okupljali i poticali narod.

Do dana današnjeg Crkva drži jednoga svećenika na župi od stotinu ili manje vjernika. Čovjek koji je perspektivan, inteligentan i sposoban „sjedi“ za 100 vjernika u župi – što je nepojmljivo na Zapadu.

Samo jedno se, dakle, ne može prigovoriti Crkvi – da nije za svoj narod i da nije prva bila koja je poticala i ostala vjerna ovoj zemlji BiH, bez obzira koja je vlast na kojem njezinu dijelu. To je vrlo bitno i mislim da će to u povijesti ostati zapisano da je tu Crkva vrhbosanska, na čelu sa svojim pastirom Vinkom kard. Puljićem, odigrala jednu jako pozitivnu i dobru ulogu.

Bili ste direktor Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije i obišli ste mnoge župe, a kao župnik poslije ste djelovali u Turiću i evo sada u Jelaškama. Koje je Vaše iskustvo duhovnog stanja katolika u BiH danas?

Došlo je do promjene strukture vjernika. Vjernici na teritoriju naše nadbiskupije su rastjerani –  njih dvije trećine, i to je bolna točka.

Imamo odseljavanje koje i dandanas još traje; zajednice su ranjene i još su uvijek ranjive; znači promijenio se mentalitet.

Imamo zajednice vjernika koji su tu kršteni, tu odrasli, školovali se, radili, tu rodili djecu, i sada otišli te ne žele ništa imati s nama. Na drugoj strani imamo one koji su otišli na sličan način, ali im je stalo do njihove djedovine i još dolaze svojim kućama.

Stoga ne možemo više govoriti o tome tradicionalnom katolicizmu – barem što sam ja vidio, i ne znam imam li pravo govoriti o cijeloj BiH.

Duhovno stanje se mijenja – postaje drugačije: imamo sad nove pokrete, imamo i mlade koji se angažiraju; oni danas drugačije mole nego što mi molimo ili što smo mi molili nekoć; i to je istina. E, sad se pojavljuje i ta katolička supkultura koju imamo po Zapadu gdje su katolici i spremni su svoj identitet očitovati, ali taj katolicizam je sasvim drugačiji nego što bismo ga mi željeli, ili što smo ga mi zamislili, ili što smo ga mi živjeli prije 20 ili prije 30-40 godina.

Ostavimo li po strani svećeničku poslušnost, zašto ste se Vi vratili iz Švicarske u ovu zemlju ili, da kažemo aktualnije, zašto (ne)biste Bosnu zamijenili Švicarskom?

To je bilo pred kraj rata '95. godine. Ja sam slučajno kardinala Vinka sreo u Švicarskoj – nisam ga nikada do tada susreo – i on je pričao o svojim potrebama, tj. potrebama ove mjesne Crkve. I ja sam bio na toj prekretnici: trebao sam ići habilitirati i dalje nakon doktorata, dobio sam dozvole što treba imati od Biskupije, to je već bilo dogovoreno... I ne znam što se to točno dogodilo, ali nešto se u meni probudilo – taj, hajmo reći, bosanski ponos ili što već. Ja sam kao i mnogi rođen, othranjen i školovan ovdje, i nama je netko nešto dao i postoji nekakav dug. I ako smo već u mogućnosti da možemo nešto vratiti natrag, osjećam kako smo to dužni.

To je mene vodilo i ne vidim što to što sam imao u Švicarskoj nemam i ovdje. Život i rad je ovdje čak puno i ljepši. Kad to pitaju Švicarci, onda ja njima kažem – tamo u Bosni je gradilište, bauštela. Tamo je završena kuća i tamo je samo popravka, održavanje, a ovdje je izgradnja. Ta izgradnja društva. Mi nismo samo župnici, mi smo tu za sve ljude. Meni, recimo, i muslimani kojih ima mnogo u Jelškama gdje sam ja župnik, znaju reći: „Ti si naš, naš katolički efendija.“

Na koji način danas uopće govoriti o BiH? Realistički, idealistički...?

Mi se naravno moramo suočiti s istinom. Ona je bolna. Moramo se, dakle, suočavati s istinom, ali na takav način da bismo otvorili vrata, prozor perspektive budućnosti. Kako nam se ne bi dogodilo da mlade generacije nakon 20 godina dođu – a to već i sada rade – pa kažu očevima: to su bili vaši ratovi, to nisu naši ratovi. Znači mi moramo obrnuti perspektivu realno. A smijemo biti idealisti.

No, čak i samo kada bismo o zemlji mislili realno, onako kako bi trebalo misliti, kakva je uistinu ta naša zemlja, već bi bilo dosta pozitivno. Ne trebamo se zbog toga ni bojati ni sekirati jer na tom tragu onda i sam po sebi će doći taj idealizam, pa i patriotizam, ali patriotizam koji uvijek uključuje i drugog. Patriot Bosanac ili Hercegovac je onaj koji zna da su uz mene i drugi koji su drugačiji, a isto su patrioti. Možda ne artikuliraju tako, ali oni pripadaju mojoj zajednici i oni su dio mene i sa mnom dijele ovo podneblje.