Kard. Robert Sarah o utjecaju pandemije „koronavirusa“ na Crkvu i društvo


Prefekt Kongregacije za bogoštovlje i stegu sakramenata kardinal Robert Sarah u razgovoru za francuski časopis „Valeurs“ govorio je o utjecaju pandemije „koronavirusa“ na Crkvu i društvo. Prenosimo prijevod intervjua na hrvatski objavljen na blogu „Quo vadis Croatia“.

Kako se osjećate zbog krize uzrokovane koronavirusom?

Ovaj virus djelovao je kao upozorenje. Izgleda da se u samo nekoliko tjedana urušila velika iluzija materijalnog svijeta koji se smatrao svemoćnim. Sve do neki dan, političari su razgovarali o rastu, mirovinama, smanjenju nezaposlenosti. Bili su sigurni u sebe. A sada je virus, mikroskopski virus, bacio ovaj svijet na koljena; svijet zagledan u sebe, koji samo sebi ugađa, pijan od samozadovoljstva jer je mislio da je neranjiv. Trenutna kriza je prispodoba. Otkrila nam je kako je sve što radimo i na što smo pozvani vjerovati bilo nedosljedno, krhko i prazno. Rečeno nam je: možete konzumirati bez ograničenja! No, ekonomija je propala i burze propadaju. Stečaji su posvuda.

Znanost nam je pobjedonosno obećavala da možemo sve dalje gurati granice ljudske prirode. Pričali su nam o umjetnoj reprodukciji, surogat majčinstvu, transhumanizmu, poboljšanju čovječanstva. Uznosili smo se da smo postali ljudi sveopćeg znanja te čovječanstvo koje biotehnologija može učiniti nepobjedivim i besmrtnim. A sada smo u panici, ograničeni virusom o kojem gotovo ništa ne znamo. Epidemija je bila zastarjela, srednjovjekovna riječ. Odjednom je ona postala naša svakodnevica. Vjerujem da je ova epidemija odagnala dim iluzije. Takozvani svemoćni čovjek pojavljuje se u svojoj sirovoj stvarnosti. Sada je gol. Njegova slabost i ranjivost su očigledne. Nadam se da ćemo zbog zatočenosti u našim domovima obratiti pažnju na ono osnovno, ponovo otkriti važnost našeg odnosa s Bogom, a time i središnje mjesto molitve u ljudskom postojanju. I, svjesni svoje krhkosti, povjeriti se Bogu i Njegovoj očinskoj milosti.

Je li ovo kriza civilizacije?

Često sam ponavljao, posebno u svojoj posljednjoj knjizi, Le soir Approche et déjà le jour baisse, [Zamalo će večer i dan je na izmaku] da je velika pogreška modernog čovjeka što odbija biti ovisan o drugome. Moderni čovjek želi biti radikalno neovisan. Ne želi ovisiti o zakonima prirode. Odbija biti ovisan o drugome i obvezati se na konačnu vezu poput braka. Ponižavajuće mu je biti ovisan o Bogu. Osjeća kao da nikome ništa ne duguje. Odbijajući biti dio mreže ovisnosti, nasljeđa i zajedništva, osuđeni smo ući goli u džunglu tržišnog natjecanja prepušteni njegovim zakonima.

Ali sve je to iluzija. Iskustvo zatočeništva mnogima je omogućilo otkrivanje da smo zaista i konkretno ovisni jedni o drugima. Kada se sve sruši, ostaju samo veze braka, obitelji i prijateljstva. Otkrili smo da smo kao članovi nacije vezani nečim što je neraskidivo, ali stvarno. Iznad svega, ponovno smo otkrili da smo ovisni o Bogu.

A na pitanje što svećenici trebaju učiniti u ovoj situaciji, kardinal je odgovorio:

Papa je bio vrlo jasan. Svećenici moraju učiniti sve što mogu kako bi ostali bliski vjernicima. Moraju učiniti sve što je u njihovoj moći da pomognu umirućim osobama, a da pritom ne kompliciraju zadatak zdravstvenim djelatnicima i civilnim vlastima. Ali nitko nema pravo lišiti bolesnu ili umiruću osobu duhovne pomoći svećenika. To je apsolutno i neotuđivo pravo. U Italiji su svećenici već platili veliku cijenu. Sedamdeset i pet svećenika umrlo je pomažući bolesnima.

No također vjerujem da mnogi svećenici ponovno otkrivaju svoj poziv na molitvu i zagovor u ime cijelog naroda. Svećenik je stvoren da stalno stoji pred Bogom te mu se klanja, slavi i služi mu. Tako se u zatvorenim zemljama svećenici nalaze u situaciji u kojoj se prvotno našao Benedikt XVI. Oni uče provoditi dane u molitvi, samoći i tišini prikazujući ih za spas čovječanstva. Ako ne mogu fizički primiti za ruku svaku umiruću osobu onako kako bi željeli, otkrivaju da u klanjanju mogu svakog zagovarati.”

Kardinal je naglasio da svećenici koji mole i slave misu u samoći otkrivaju da “nisu prvenstveno vođe sastanaka ili zajednica, već ljudi Božji, ljudi molitve, štovatelji Božjeg veličanstva i kontemplativci. Oni tada uviđaju neizmjernu veličinu euharistijske žrtve, kojoj ne treba velika publika da bi urodila svojim plodovima. Kroz misu svećenik dodiruje cijeli svijet”, podsjetio je.

T.M.I, KT