U razgovoru je kardinal Ruini ponudio riječ utjehe i vjere, kao poticaj svima koji u aktualnom trenutku imaju napast pasti u očaj.

Kardinale, je li Italija, možda, u ovoj izvanrednoj situaciji otkrila mala blaga koja su skrivena u našim domovima?

Da, vjerujem da nas ovaj uistinu tragični trenutak potiče otkrivati važnost molitve i odnosa s Bogom. Barem ga ja tako doživljavam: trenutak u kojem se svim srcem povjeravam Gospodinu i njegovom milosrđu.

Što možemo učiniti da se ovaj dramatični trenutak pretvori u jedan novi izvor, u ponovno otkriće naše ljudskosti, naših osjećaja, uzajamne pomoći?

Vjerujem da nas ovaj trenutak potiče na solidarnost. Svi razumijemo da smo na istoj lađi, da moramo pokušati pomoći jedni drugima, jer je to pitanje života ili smrti. I ovdje nam vjera može biti ponovno od velike pomoći, jer nam ona govori upravo to, da smo svi braća, djeca jednog Oca, koji bdije nad nama. I u to moramo vjerovati, vjerovati da nismo sami, ne samo zato što s nama postoje drugi ljudi, nego i zato što pred smrću, kršćanin zna da smrt nema posljednju riječ. To se mora reći, jer kad govorimo o stotinama mrtvih, i naravno, o mnogim ljudima koji gube svoje najmilije, neizbježno se postavlja ovo pitanje: završava li sve smrću ili je smrt prolaz, koji je bolan, dramatičan, ali vodi prema životu? Zbog toga je uskrsli Krist naša velika nada, on je ishodišna točka. Držimo se njega! Vjerujemo u njega!

Mnogi su vjernici u ovom trenutku malo dezorijentirani, jer kako bi izbjegli zarazu, ne mogu ići u crkvu susresti Boga. Kakvu utjehu možemo pružiti onima koji zapravo ne mogu živjeti svoju religioznost, svoju vjeru u crkvi?

Vjerujem da Boga možemo pronaći u svojoj savjesti. Isus je rekao: kad moliš, zatvori se u svoju sobu i moli. Vanjske su okolnosti važne, naravno da je odlazak u crkvu važan, ali prije svega važan je unutarnji odnos s Bogom, želio bih naglasiti važnost povjerenja. Ne smijemo izgubiti povjerenje. Istina je da nas je ovaj koronavirus za sada nekako pokorio, ali je i istina da će čovjek znati pobijediti. Moći će pobijediti, naravno, međusobnom solidarnošću, ali i svojom domišljatošću, čovjekovom kreativnošću koja dolazi od Boga i koji će nam pomoći također da pronađemo lijekove za koronavirus. Je li to terapija, cjepivo ili što god drugo - ne znam kada će se to dogoditi, ali uvjeren sam da ćemo pobijediti koronavirus, a za to moramo imati pouzdanja u Gospodina i tražiti od njega da sposobnosti koje nam je dao najbolje iskoristimo.

Vidjeli smo slike pape Franje po pustim ulicama Rima, vidjeli smo ga kako moli pred raspelom u San Marcellu, u Santa Mariji Maggiore. Objavio je i intervju za La Repubblica u kojem je govorio o konkretnosti malih stvari, pretvaranju ove izolacije u otkrivanje blaga. Poticaj je bio u samom naslovu: Ne trošite uzalud ove teške dane. Kako to učiniti, Kardinale?

Ovi dani nude nove prostore. Dok smo zatvoreni u kući, dok se moramo odreći svojih uobičajenih aktivnosti, imamo više vremena posvetiti se drugim stvarima. Jedna od tih je, dakako, ponovno otkrivanje međusobnih odnosa, ponovno otkrivanje naših osjećaja, prijateljstava, vrjednota koje nas drže na okupu. I kao što sam rekao prije, na istom tragu, ponovno otkrivanje našeg odnosa s Gospodinom. Dakle, na ovaj način sigurno možemo dati pozitivnu vrijednost, čak i onim mjerama kojima smo podvrgnuti u poštivanju pravila u borbi protiv koronavirusa. Želio bih također reći da je vrlo važno da, kako je rekao Papa, svatko od nas nastoji učiniti što više može, da svatko od nas zna da je i to njegova odgovornost. Svaki je čovjek slobodan i svaki čovjek mora biti odgovoran. Toga moramo biti svjesni i nikada se ne smijemo prepustiti. Nažalost, postoje i vrlo negativni primjeri - to moramo reći u ovim okolnostima - ljudi koji iskorištavaju katastrofu kako bi pokušali steći malu osobnu, ekonomsku korist. Međutim, ima mnogo pozitivnih svjedočenja, mislimo na liječnike, medicinske sestre, ali ne samo na njih. Sve to izaziva i našu slobodu. Mi smo slobodni ljudi, svjesno se možemo odlučiti dobro iskoristiti sve resurse koje imamo, pa tako biti solidarni i pomoći onima koji su nam najpotrebniji.

Kardinale, mnogi nas napuštaju zbog ovog prokletog virusa, a najžalosnije je što odlaze u samoći. Često ne postoji čak ni mogućnost pogreba.

To je doista vrlo tužno: nemati mogućnosti biti blizu voljenih osoba koje nas napuštaju. Nadamo se da će im ljudi koji su tamo, liječnici, medicinske sestre reći lijepu riječ, te će preko njih osjetiti da nisu napušteni. Iznad svega htio bih moliti Gospodina da njima dā osjetiti Njegovu blizinu i svijest da ih čeka kao što otac čeka vlastitog sina koji se vraća kući, kao otac koji je u prispodobi čekao izgubljenog sina, kao što je Abraham čekao siromašnog Lazara koji je umirao.

Prijevod: Mario Udina