Dr. s. Veronika Mila Popić, voditeljica Kuće utočišta u Rijeci – udruga Depaul Hrvatska

Ključno je imati podsjetnik da se ljubav svjedoči djelima


Uz IV. svjetski dan siromaha, kojeg je 2016. ustanovio papa Franjo, a koji je obilježen 15. studenog, razgovarali smo s milosrdnicom Sv. Vinka Paulskog dr. s. Veronikom Milom Popić, voditeljicom Kuće utočišta u Rijeci, pri udruzi Depaul Hrvatska.

Foto: Arhiva Depaul Hrvatska

Foto: Arhiva Depaul Hrvatska

Razgovarala: Josipa Prskalo, Katolički tjednik

S. Veronika Mila Popić rođena je 24. svibnja 1976. u Zagrebu. Članica je Družbe sestara milosrdnica Sv. Vinka Paulskoga Provincije Majke Dobrog Savjeta – Rijeka. Diplomirala je anglistiku i kroatistiku na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, magistrirala kršćansku duhovnost na Heythrop Collegeu Sveučilišta u Londonu i doktorirala povijest na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu. Od 2016. vodi udrugu Depaul Hrvatska, vinkovsku karitativnu organizaciju usmjerenu pomoći beskućnicima.

Poštovana dr. s. Veronika, ove godine obilježava se četvrti po redu Svjetski dan siromaha kojega je papa Franjo ustanovio apostolskim pismom Misericordia et misera 20. studenoga 2016. kao plod Jubileja milosrđa. Koji je razlog ove njegove inicijative?
Ustanova ovoga dana bio je logičan zaključak Jubileja milosrđa. „Siromahe imate uvijek uza se, a mene nemate uvijek“ (Iv 12,8), rekao je Isus. Ali je rekao i: „Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ovih najmanjih, meni učiniste“ (Mt 25,40). Milosrđe treba s jedne strane doživjeti, iskusiti. Ali ga treba i dati, pružiti. S osobitim stavom da je Gospodin izvor toga čina, i da je Gospodin nazočan u svakom čovjeku kojemu se milosrđe pruža. No, jer zaboravljamo da je tako, treba nas na to podsjećati. Imati godišnji podsjetnik na to da smo upućeni jedni na druge, i da smo poslani posebno na margine društva, vrlo je važno. Imati podsjetnik na to da se ljubav svjedoči djelima, ključno je!

U tom je povodu Sveti Otac i ove godine uputio prigodnu poruku naslovivši ju Pruži svoju ruku siromahu (Sir 7,32). Što nam je zapravo ovim retkom želio poručiti?
Ja bih se ovom prilikom odmah nadovezala na riječi Sv. Vinka Paulskoga. On je rekao: „Ruka mora ići u korak sa srcem“, odnosno: ono što činimo izvana, mora imati unutarnje utemeljenje. I – ne možemo biti iznutra razdijeljeni služeći onima koji su najpotrebitiji. Nadalje, u kontekstu ovoga vremena, možemo ponovno posegnuti za mudrošću istoga svetca, dakle Vinka Paulskoga koji je naglašavao da naše služenje nikako ne smije biti jednostrano. Ono mora zahvaćati čovjekovu cjelinu. Mora biti i materijalno i duhovno. Prevedimo to s – nije dostatno imati samo pun tanjur jela. Potrebno je imati puno srce, srce koje raste u otkrivanju jedinstvenosti vlastite stvorenosti i životnoga smisla. Redak koji je Papa odabrao za moto ovogodišnjeg Dana siromaha potiče inicijativu izlaska iz sebe, potiče odluku iskoraka prema posvećivanju vremena, možda i života u cijelosti služenju onima koji su potrebiti: bilo kruha, bilo odijela, bilo zdravlja, uha ili –  Duha.

Prema Vašem mišljenju, koliko je uspjelo zaživjeti opredjeljenje za siromašne kao kriterij evanđeoskog stila življenja, ali i kao kriterij političkog opredjeljenja kršćana?
Ovo opredjeljenje vrlo je jasno postavljeno kao znak životne Crkve. Drugim riječima, svjedočkog života kršćana. U tom pogledu – i jer je na neki način i „znak osporavan“ zbog naravi društva u kojem živimo – ono jasno ukazuje jesmo li ili nismo. I dobro je da je tako. Kad zastanem nad događajnošću Crkve na mikro i makrorazini, usmjeravam svoj pogled na ono što se ostvaruje kao takvo. Na konkretne iskorake prema siromašnima koji su brojni. I smatram da svaki takav iskorak ima snage potaknuti i druge. Jer, u svakome od nas postoji sućut, želja za pomoći, uočavanje patnje, problema. Ali, katkad je potreban izravan poticaj na djelovanje. Ostvaren primjer koji nalaže „Idi i ti čini tako“. I upravo zbog radosti i smislenosti (nikako automatizma i neosobnosti) koju donosi pomoć siromašnima, koji sa sobom nose i promjenu života onih koji pomažu i onih kojima se pomaže – mi možemo svijetliti.

Koliko je ionako težak život siromaha i potrebitih usložila situacija izazvana pandemijom  koronavirusa?
Svakako jest. Depaul Hrvatska djeluje u Rijeci, dakle većem lučkom gradu u kojemu biti siromašan i na rubu znači zaista veliku životnu težinu. U razdoblju kada je pandemija uvjetovala „zatvaranje“ bili smo svjedoci dodatnih marginalizacija i uočili jako dobro koliko praznina i nedjelotvornosti postoji u rješavanju određenih problema na razini društva. To u svakom slučaju nije moguće riješiti odmah, i nije samo jedna institucija odgovorna. Zbog toga i postoji Crkva, ali i različite organizacije civilnog društva koje mogu ukazati na problem, koje mogu ponuditi mogućnost rješavanja, ali u svemu tome – bez obzira na to čuje li se njihov glas u ovome trenutku ili će se čuti sutra – te organizacije moraju ostati postojane u onome za što su se posvjedočili da je dobro. Da donosi dobro. Dobrotu. Moraju jednostavno biti svjedoci.  

Možemo slobodno reći da Kuća utočišta u Rijeci – udruge Depaul Hrvatska, koju Vi vodite, upravo „pruža ruku siromahu. Kako je nastao ovaj projekt, možete li nam ga predstaviti?
Nastanak Depaula Hrvatske neodvojiv je od Kuće utočišta koju su izgradile sestre milosrdnice 2007. u krugu Samostana Majke Dobrog Savjeta (Ulica dr. Frana Kresnika 15, Rijeka). Sestre milosrdnice, jer su prepoznale da moraju kvalitetnije pomagati čovjeku, na prostoru svoga vrta izgradile su Kuću utočišta, a do 2017. kuća je bila poludnevni boravak koji je osobama na samoj margini riječkoga društva – beskućnicima, ovisnicima, bivšim zatvorenicima, ljudima pogođenim ovrhama – nudila temeljne usluge: jednog toplog obroka, higijene, posjeta po kućama, bolnicama, zatvorima. Godine 2017. program Kuće utočišta počinje provoditi Depaul Hrvatska te je od početka 2018. program proširen u dnevni centar za građane ugrožene siromaštvom, koji radi i nedjeljom te uz temeljne usluge prehrane (tri obroka) i higijene, pruža i ostale usluge s ciljem cjelovite pomoći čovjeku koju je naglašavao Vinko Paulski. Tu su primjerice zdravstvene usluge, usluge dentalne sanacije, pravni savjeti, psihosocijalna pomoć, hagioterapija, radna terapija, kateheze, edukacija, vanjski rad i drugo. U duhu vinkovske karizme koja naglašava suradnju i organiziranu pomoć, Depaul Hrvatska u svom djelovanju u Kući utočišta objedinjuje više grana Vinkovske obitelji: sestre milosrdnice, udrugu Svetog Vinka Paulskog, Marijansku vinkovsku mladež, Misijsku družbu. Depaul Hrvatska nastala je u suradnji sestara milosrdnica Sv. Vinka Paulskog Provincije Majke Dobrog Savjeta – Rijeka i Međunarodnog Depaula. Vinko Paulski svetac je dakle čije poslanje žive sestre milosrdnice, a i međunarodna karitativna organizacija Depaul – koja ima više od 30 godina iskustva u djelovanju s beskućnicima diljem svijeta, a svoje sjedište ima u Londonu (Velika Britanija).

Kuću utočišta poglavito odlikuje to što osim za tijelo, posebno brine i za duh svojih štićenika. To je na tragu riječi Sv. Vinka „djelovati tjelesno i duhovno?
Tako je. Ono što nas odlikuje je baš ta cjelovitost pristupa čovjeku u potrebi. Koja uključuje i individualiziran pristup osobi, poštivanje njezine jedinstvenosti i s druge strane neodustajanje od osobe. Depaul, u duhu vinkovske karizme, traži osobu na mjestima na kojima se ona nalazi. I na ulicama, ruševnim zgradama… Sestre milosrdnice, uz sudjelovanje u vodstvu dnevnog centra i Depaula Hrvatska, uključene su osobito u pružanje zdravstvenih usluga te provođenje individualne hagioterapije. U tome kvalitetno surađujemo s Centrom za hagioterapiju Rijeka. Nadalje, imamo redovite tjedne kateheze, potom svakodnevna razdoblja molitve u dnevnom centru. Prošle smo godine hodočastili u Međugorje. Uvijek se iznova potvrđuje koliko je duhovno – duhovnost, skrb za čovjekovo unutra, važna komponenta u procesu izlaska iz siromaštva, bilo duhovnog, bilo materijalnog. 

Crkva je uvijek, na razne načine, pomagala i pomaže siromašne, no što učiniti kako bi ju se prestalo gledati kroz prizmu „karitativne organizacije, što nije rijetkost?
Mislim da je odgovor na ovo pitanje već nazočan u prethodnim. Vinkovi naglasci u naravi djelotvorne ljubavi zasigurno podrazumijevaju živ duhovni život. Kad kažem „živ“, mislim na duhovnost koja izvire iz susreta sa živim Bogom. Koji nije samo jedan, koji je svakodnevan. I to nas čini drugačijima. Osobama koje se ne umaraju čineći dobro. Već koje su, kako Vinko Paulski kaže, u ljubavi „beskrajno domišljate“. Kreativne. Koje se ne zaustavljaju u traženju najpotrebitijih, već znaju prepoznavati znakove svakoga vremena. Biti dakle trajno protočan za djelovanje Duha Svetoga, biti otvoren Duhu!

Koliko ste upoznati sa situacijom glede siromašnih i potrebitih u BiH, te surađujete li, možda, s nekom karitativnom udrugom s bh. prostora?
Do mene dolaze, rekla bih, „komadići“ – tek informacije koje se vežu uz ovo područje. Međutim, i iz toga se može mnogo zaključiti. Upravo smo započeli EU projekt Erasmus+, gdje smo partneri, a u koji je uključena jedna institucija iz Bosne i Hercegovine. Nadam se da ćemo putem partnerstva i razmjene saznati više i povezati se i s drugim udrugama, s ciljem djelotvorna umrežavanja, razmjene znanja i pomoći najpotrebitijima.

Iz Vašeg iskustva, koliko hrvatski narod ima osjećaja za brata i sestru u potrebi?
Mnogo puta sam to čula od onih koji žive u drugim europskim zemljama, ali i izvan Europe, da se kod nas osjeća duh međusobne solidarnosti – volje da se učini iskorak prema tome da drugom čovjeku bude bolje. I ja to uviđam svakodnevno surađujući s osobama koje su voljne dati svoje stručno znanje, svoje vrijeme, svoja sredstva za one kojima je to u ovom trenutku najpotrebnije. Dragocjenost su te osobe, naši volonteri, suradnici, radosni ljudi velika srca! I ono što djelovanje Kuće utočišta pokazuje svakodnevno: svi smo mi koji smo dio nje jedna zajednica. I upućeni smo jedni na druge. I rastemo jedni s drugima. Tako da, moj je odgovor pozitivan, gledam na društvo u kojem živim, na Rijeku, na Hrvatsku, na sva ona mjesta gdje naš narod jest – dakle na našu užu ili širu okolinu, s velikom zahvalnošću. S očekivanjem dobra od Boga i ljudi.

Koliko je Vama, u osobnom rastu u vjeri, pomogao rad s potrebitima?

Rekla bih da me je iskorak prema ovoj djelatnosti, služenju, usmjerio prema tome da postupno postajem bolji čovjek. Postajem, dakle! A to je dobar, čvrst temelj i rasta u vjeri, odnosu s Bogom. Osjećala sam od početka da je zamjena jedne profesije drugom za mene bio bitan korak u pogledu rasta moje vjere i susretanja Boga na jedan drugačiji način. Možda je u tom pogledu poticajna i vizija koja vodi djelovanje Depaula Hrvatske: „Svatko mora imati mjesto koje će nazvati domom i biti dio svoje zajednice.“ I moto Depaula Hrvatske: „Beskućnika zbrinuti.“ Pružiti dom možeš – ako imaš Dom. Ako imaš sebe, Boga! Zbrinuti čovjeka možeš ako si i sam zbrinut: zaodjenut Duhom. Siguran u Božjoj ljubavi. To je tako jasno! I baš zbog toga svi mi koji smo dio ovoga poslanja, dio smo i poslanja osobnoga rasta.