Razgovarao: Željko Ivković, Katolički tjednik

S. Pia rođena je 1984. u Beču gdje su se njezini roditelji doselili iz Uskoplja u potrazi za poslom. Nakon završetka ekonomske škole radila je kao komercijalist u farmaceutskoj tvrtki u glavnom gradu Austrije. U jednom trenutku osjetila je jaku želju posvetiti svoj život Bogu u redovničkom pozivu. Privukla ju je karizma sestara Služavki Malog Isusa čiju je Družbu ustanovio prvi vrhbosanski nadbiskup, sluga Božji Josip Stadler. U pripravništvo ovoga reda stupila je 2014., a prve zavjete položila 2018. u sarajevskoj katedrali. U rujnu 2020. povjereno joj je poslanje njege starih i nemoćnih osoba u Domu Sv. Josip u Vitezu koga vodi redovnička zajednica kojoj pripada.

S njom smo razgovarali o fenomenu bolesti, njezi bolesnika te duhovnoj utjesi koja im je u tom razdoblju života potrebna.

Poštovana s. Pia, recite nam na početku što je to bolest i tko je bolestan čovjek?

Termin bolest odnosi se na određenu smetnju u organizmu, neki funkcionalni nedostatak, poremećaj u radu tjelesnih funkcija ili čitavog organizma komu je prepoznatljiv uzrok i skup simptoma. Ljudska osoba stvorena na sliku Božju biće je u isti mah tjelesno i duhovno (usp. KKC 362). Stoga medicina danas na poseban način razlikuje tjelesna i mentalna oboljenja.  

U bolesti svaki čovjek na svoj način doživljava nemoć, ograničenost i prolaznost, a neminovno nazire i smrt. Osobe koje se suočavaju s teškim oboljenjima često doživljavaju bolest kao brodolom života, gubitak kontrole nad njim. Ključan je tada pristup bolesnika bolesti. Ako bolest doživi kao milosnu priliku suobličenja trpećem Kristu, tada svjesno gleda u budućnost znajući da svršetak mora doći i da ide u susret Isusu za koga je živio/la.

Ima i onih koji svoju bolest i nemoć prihvaćaju kao kaznu, te često konstatiraju da su cijeli život dobro činili, a sada toliko trpe. Tada takvi bolesnici lakše padaju u očaj i gube smisao patnje. Uz tjelesnu bol doživljavaju i duševnu.

U svakom slučaju bolestan je čovjek potreban ljudske blizine i suosjećanja, te svake moguće pomoći.

Oni koji su napustili posao njegovatelja rekli su da je to težak križ? Koji su vaši motivi za rad s bolesnima?

Da, čula sam više puta kako je teško biti njegovatelj, medicinska sestra. Nemalo osoba kaže da taj posao ne bi mogli nikako raditi. Gledati i nositi nečiju patnju bolesti i nemoći nije lako. Osobno, kao vjernica i redovnica, najveći motiv pronalazim upravo u vjeri, u primjeru našega Gospodina Isusa Krista koji je ljubio svakog čovjeka. „Prolazio je čineći dobro“ (Dj 10,38), i njegova je pažnja bila usmjerena ponajprije bolesnima i onima koji mole za pomoć. Liječio je bolesne, tješio žalosne, hranio gladne. Primjer nam je dao i svojim je životom posvjedočio da se kraljevstvo Božje ostvaruje služenjem. Taj Božji poziv na djelotvornu ljubav čuo je i naš otac utemeljitelj, sluga Božji Josip Stadler, te je upravo stoga osnovao Družbu koju je nazvao Služavke Maloga Isusa ili Služavke siromaha. Po njemu jeslužiti siromašnima i bolesnima isto što i služiti samom malom Isusu. Upravo tu ljubav prema malenima, bolesnima i siromašnima Gospodin je podario mom srcu i time me privukao da mu služim kao Služavka Malog Isusa, da budem Njegova produžena ruka svim potrebitima.

Nije potrebno samo nahraniti i presvući… Recite nam što sve uključuje skrb o bolesnim ljudima? Je li sreća u darivanju, pa makar to i ne bile materijalne stvari? Pomogne li lijepa riječ?

Stanje bolesti, osobito teške, uvelike mijenja sveukupne odnose sa stvarnošću. Ozdraviti, ne trpjeti bol postaje prioritet. Vrijeme je podređeno traženju pomoći. Kada se radi o akutnoj bolesti koja se može odstraniti kirurškim zahvatom, pozitivan stav i nada uvelike pomažu u svladavanju bolesti. Kronične i dugotrajne bolesti mučna su stanja. Stoga pored fizioloških potreba, bolesni i nemoćni imaju potrebu za utaženjem svojih psiholoških potreba, pa i onih duhovnih.

Često su osamljeni, u strahu, daleko od svojih najmilijih i upravo tada lijepa gesta, topla riječ zdravstvenih djelatnika može djelovati čudotvorno. Upravo nas papa Franjo u poruci za XXX. svjetski dan bolesnika poziva da budemo svjedoci Božjeg milosrđa, koji će po uzoru na Isusa izlijevati melem utjehe i vino nade na rane bolesnika. Ako naučimo prilaziti im s poštivanjem, ljubavlju i milosrđem, radujući se, ako im možemo u nečemu poslužiti, učinit ćemo njihov dan ljepšim i povratiti u njihovo srce lijep osjećaj od koga će oni živjeti i crpsti snagu.

Iz mog skromnog iskustva primjećujem da stare i nemoćne osobe doživljavaju ljudsku blizinu kao najizvrsniji lijek. Svakako, svemu ovome treba nadodati i duhovne sadržaje kao što su zajednička molitva krunice, sveta misa, slavlje crkvenih blagdana. U Domu Sv. Josip nastojimo im darivati sve što njihov život čini ugodnijim i prihvatljivim.

Kako bolesnima govoriti o Bogu ako se oni pitaju „zašto baš ja“, te se uspoređuju sa zdravim ljudima koji su možda i stariji?

Bolest (nas) može dovesti do tjeskobe, do zatvaranja u sebe, pa i do očaja i pobune protiv Boga. Onima koji su neposredno suočeni s patnjom, nemoći, ostavljenosti od svojih, prijeti opasnost da postanu ogorčeni, malodušni, bezvoljni… Mogu se na sve ljutiti i pitati zašto se to baš meni moralo dogoditi. No, bolest je uvijek prilika da zastanemo, da se suočimo sa sobom i s Bogom. Vjera i svijest da čovjek u svojoj patnji nije sam, da se sam Bog – koji je postao „čovjek patnik“ – s njim solidarizira, daje snagu suočiti se s boli i patnjom. Kroz sakramentalni život, molitvu i duhovne razgovore pokušavamo našim štićenicima približiti spoznaju da su ljubljena djeca nebeskog Oca koji brine o njima, koji je uvijek dovoljno blizu da čuje svaki vapaj njihova srca. Kada se otvore djelovanju milosti Božje, dolazi do predanja u Božje ruke i prihvaćanja svoga križa, što urodi mirom i spokojem.

Neki su bolesnici zahvalni, možda i ne možete primijetiti da trpe, dok drugi stvaraju probleme osoblju u domu i rodbini te svima s kojima se susreću. Što mislite što je najvažnije u bolesti, nemoći i starosti?

Sveti Ignacije Lojolski je rekao kako „zahvalnost može biti početak nutarnjega mira, kao i brojnih krjeposti“ – a ujedno i „protuotrov“ brojnim porocima: oholosti, zamjeranju i gnjevu – da nabrojimo samo neke. Problem nezahvalnosti i nezadovoljstva danas dotiče sav ljudski rod, od mladih do starih – nevezano uz zdravstveno ili materijalno blagostanje. Često se iza nečijeg nezadovoljstva krije jedna ranjena duša koja je željna prihvaćanja i ljubavi. Kroz razgovor sa starijim i bolesnim osobama primjećujem težinu njihova života koja se zrcali u njihovu trenutnom ponašanju. Netko od njih je imao milost prolaziti životom noseći svoj križ s Gospodinom, a drugi opet su živjeli bez utjehe vjere i rasta u krjeposnu životu.

Nesposobnost praštanja i disfunkcionalne obiteljske odnose danas uočavamo kao najveće uzročnike nezadovoljstva starijih i bolesnih osoba.

Što iz iskustva susreta s mnogim bolesnicima možete kazati: razlikuju li se oni koji vjeruju u Boga od onih kojima vjera nije baš bitna u životu?

Apsolutno! Svaka patnja, bolest i smrt predstavljaju duhovni izazov i iskušenje za čovjekovu vjeru, za njegovo pouzdanje u Boga. Osobe koje su svoj život gradile na čvrstom temelju vjere, lakše će prihvatiti bol i patnju jer u Božjem planu spasenja otkrivaju smisao i značenje vlastita trpljenja. Očima vjere i svjetlom Kristova uskrsnuća patnja više nije samo izraz čovjekova ograničenja, posljedica grijeha, nego i najveći izraz Božje ljubavi koji i nas poziva da živimo s njim i poput njega, umremo grijehu, zlu, ropstvu, kako bismo živjeli kao djeca Božja, slobodni i usmjereni prema vječnosti. U bolesti, kao i u svim drugim životnim situacijama, Bog čovjeku daje potpunu slobodu izbora: možemo se opredijeliti za njega i tražiti pomoć od njega, ili se možemo ponašati kao da ga nema ili čak opredijeliti se protiv njega!

Sv. Ivan Pavao II. ustanovio je Svjetski dan bolesnika prije 30 godina kako bi potaknuo Božji narod, katoličke zdravstvene ustanove i civilno društvo na sve veću pozornost prema bolesnicima i onima koji o njima brinu. Koji su plodovi ovoga dana nakon 30 godina? Je li se svijest o brizi za nemoćne i bolesne promijenila nabolje?

Vjerujem kako se u svijetu kroz proteklih 30 godina podigla svijest o dostojanstvu ljudskog života i o pravima bolesnih osoba. Osobito dragocjenim smatram plodove spasenja mnogih duša koje su zadobile milost oprosta i pomirenja s Bogom kroz sakrament bolesničkog pomazanja. Nadalje se može primijetiti buđenje svijesti o važnosti kvalitetnih i savjesnih zdravstvenih djelatnika koji svoj svakodnevni iznimno zahtjevan posao obavljaju maksimalno posvećeni svakom bolesniku. Što se posebno očitovalo u aktualnoj krizi s pandemijom COVID-a-19.

Neizmjeran je doprinos katoličkih zdravstvenih ustanova koje se zalažu za poštivanje ljudskog života od začeća do prirodne smrti. No, nažalost, primjećujemo kako se kultura smrti sve više širi u svijetu, u zadnje vrijeme osobito u europskim državama koje redom legaliziraju eutanaziju.

Taj dan doživljavam važnim i radi molitava i sakramenata koje Majka Crkva potiče i čini u Kristovim udovima koji trpe.

Papa Franjo svoju je novu poruku za Svjetski dan bolesnika naslovio: Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan (Lk 6,36). Osvrnuvši se na odabrano geslo, Papa napominje kako milosrđe shvaćeno, ne kao povremeni sentimentalni osjećaj, već kao uvijek prisutna i djelatna sila, izražava samu Božju narav, kombinira snagu i nježnost. Koliko se u domu u kojem djelujete osoblje pridržava Papina razmišljanja?

U trenutku kada netko želi postati djelatnik Doma Sveti Josip, uprava Doma prvo upoznaje osobu s vrijednostima i duhovnošću koje sestre Služavke Malog Isusa i svaki djelatnik predano i ustrajno grade i odjelotvoruju. Sestre koje aktivno sudjeluju u svakodnevnom radu Doma neprestano  potiču  duhovno ozračje ljubavi, suosjećanja i tolerancije, te svijest o svetosti života i svetosti s ljubavlju obavljenih poslova. Bogu smo zahvalni na našem divnom osoblju koje s nama raste u vjeri, ufanju i ljubavi prema Bogu i bližnjemu, prema svakoj potrebitoj osobi koju je Božja providnost dovela u naš Dom.

Može li se njegovatelj „obogatiti“ tijekom procesa njegovanja bolesnika? Postaje li zahvalniji za svoje zdravlje i svojih bližnjih?

Iz svog osobnog iskustva mogu posvjedočiti kako je svaki susret i razgovor, ili jednostavno tiha prisutnost u trenutcima patnje kraj bolesnika, iznimno proširio i obogatio moje vidike. Dok provodim vrijeme u razgovoru sa štićenicima, upoznajem njihovu prošlost, uspone i padove, dijelim njihove radosti i suosjećam s njima u njihovim žalostima. Vrijeme provedeno s bolesnicima doživljavam kao sveto vrijeme, osobito u trenutcima prelaska iz ovozemaljskog u vječni život. Sva ta iskustva osobito obogaćuju mene kao osobu, moj pogled na život i na ono što je istinski bitno.

S obzirom na odlazak mnogih njegovatelja za Njemačku, postavlja se pitanje - je li briga o nemoćnima poziv ili posao?

Papa Franjo u rečenoj poruci za Svjetski dan bolesnika poziva sve zdravstvene djelatnike da budu svjesni velika dostojanstva svojega zvanja kao i odgovornosti koju ono sa sobom nosi, te da njihovo služenje oboljelima, vršeno s ljubavlju i kompetentnošću, nadilazi granice profesije i postaje poslanje. Svakako ima i onih koji vršeći to zvanje, žele samo osigurati egzistenciju svojoj obitelji. To pokazuje i veliki odlazak zdravstvenih radnika u strane zemlje jer, kako kažu, tamo će za ovaj teški posao zarađivati veću plaću, što je kod nas skromnije.

Takvo raspoloženje svih profesija, uz iznimke, daje nam na znanje da se veća vrijednost daje većem dobitku u tuđini, nego možda skromnijem u vlastitoj domovini. No, aktualna kriza s pandemijom možda ipak otvara i neke prilike za povratak dijela medicinskog osoblja. Naime, u nekim svojim izjavama dio zdravstvenog osoblja koji se nedavno iselio iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine svjedoči kako su sada suočeni s „moralnim problemom“, odnosno da bi u aktualnoj zdravstvenoj krizi radije ipak bili „među svojim narodom i njemu pomagali“.

Kako doživljavate utemeljitelja reda kojemu pripadate u kontekstu ove teme?

Ponovno ću spomenuti zauzetost sluge Božjega Stadlera za zdravlje duše i tijela. Veoma je štovao i drugima preporučivao štovanje Svetog Rafaela arkanđela uvijek, a osobito u trpljenjima radi odsustva zdravlja, poremećaja skladne funkcije ljudskog organizma. Stoga i mi rado koristimo molitve kao lijek neba.

Završit ću intervju kratkom molitvom Sv. Rafaelu za sve bolesnike: „O, Sveti Rafaele arkanđele, ti si lijek Božji. Ozdravi moje tijelo, moj razum i moju dušu od svake rane, straha i sljepoće. Zaštiti moju obitelj na životnome putu, pouči nas uspostavljati međusobne odnose kakvi su Bogu mili. S korovima anđela moja duša kliče: Slava Ocu, slava Sinu, slava Duhu svetomu!“