Dr. don Ivan Ćubelić, autor sprovodnih razmišljanja "Uskrsnut će brat tvoj"

Ljudi se kroz život često rastaju, a smrt konačno ujedinjuje


Kraj listopada i početak studenoga, razdoblje intenzivnijeg uređivanja i posjećivanja te molitve na grobovima najmilijih, prigoda je za razgovor s dr. don Ivanom Ćubelićem, autorom knjige sprovodnih razmišljanja "Uskrsnut će brat tvoj".

Razgovarao: Željko Ivković, Katolički tjednik

Vjera u vječni život temelj je svetkovine Svih svetih, kao i pohoda grobljima na kojima se osjeti prigoda za duhovno i molitveno zajedništvo s onima koji su prije nas prešli prag smrti. Također, vjera u onostrani život u Bogu temelj je i kršćanske nade da ćemo jednoga dana ovu dolinu suza zamijeniti vječnom radošću...

Dr. Čubelić rođen je 1955. u Dobranjama (Imotski). Nadbiskupsku gimnaziju završio je u Splitu 1974., a u istom je gradu na Katoličkom bogoslovnom fakultetu diplomirao 1981. Iste ga je godine za svećenika Splitsko-makarske nadbiskupije zaredio nadbiskup dr. Frane Franić. Od 1984. do 1986. studirao je u Rimu na Papinskom lateranskom sveučilištu kanonsko pravo i doktorirao.

Po povratku obavljao je različite službe, a od 2001. do 2014. bio je generalni vikar Splitsko-makarske nadbiskupije. Također, djelovao je kao vicerektor Centralnog bogoslovnog sjemeništa u Splitu, duhovnik katoličkih studenata, vojni kapelan u 4. gardijskoj brigadi HV-a u ratnim godinama, obnašao je niz službi u Hrvatskoj biskupskoj konferenciji (HBK).

Danas je župnik u Dugopolju, a s njim smo razgovarali o uobičajenim pitanjima koja tište i raduju vjernike o svetkovini Svih svetih, a središnje je fenomen smrti...

Poštovani, što vi kao svećenik s dugogodišnjom službom u pastoralu možete reći o fenomenu smrti?

Istina je da često vidimo svećenika kako posjećuje umiruće i podjeljuje im sakramente kršćanske popudbine, potom vodi sprovode, svake nedjelje na misi čita spomendan pokojnika, a najčešće i slavi dnevne mise s nakanom za duše pokojnika. Normalan je zaključak da bi baš svećenik trebao najviše znati o smrti jer se s njom, odnosno s umirućima najčešće susreće. Međutim, mi se uopće ne osjećamo tako. Svećenik posvuda naviješta život, pa i na samom sprovodu. Naime, čitav se kršćanski sprovod oslanja na središte Radosne vijesti, na uskrslog Krista koji je jedini izvor spasenja.

Zato Crkva oproštaj s pokojnikom načelno slavi u sklopu svete mise i često ih spominje u misnim molitvama. Premda svi mi koristimo izraz da nas je pokojnik „napustio“, ne smijemo zanemariti naglasak na njegov i naš „susret“ i „zajedništvo“s uskrsnulim Spasiteljem, sa svima svetima i s ostalim pokojnima. Lijepo nam ponavlja Sveti Pavao: „Ako s Kristom umrijesmo, s njime ćemo i živjeti“ (Rim 6,3), oslanjajući se na Isusovu riječ: „Kad odem i pripravim vam mjesto, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi da i vi budete gdje sam ja“ (Iv 14,3).

Svi dobro znamo da blagdan pojedinog svetca Crkva od davnina slavi na dan njegove smrti. I to sasvim jasno i promišljeno jer vjerujemo da je dan smrti za pokojnike istodobno postao rođendan za nebo, jer su na kraju ovozemaljskog života prispjeli u vječnu Božju slavu. Mi to vjerujemo, kao što i svako ljudsko biće osjeća da mu je život na ovoj zemlji kao tijesno odijelo. Nijedna zemaljska radost, pa ma kako velika bila, ne može umiriti našu čežnju za vječnom i besmrtnom srećom koju je Stvoritelj posadio u naša srca. Pa i u trenutcima kad doživljavamo velike radosti, odmah se nadvije neka sjena nestalnosti i nesigurnosti života – zbog sigurna i neizbježna svršetka.

Svatko osjeća da je oproštaj od preminula člana obitelji uvijek bolan, bez obzira koliko je imao godina, kao da svaka smrt dolazi nekako prerano. To je razumljivo jer svaka ljubav teži za vječnim trajanjem i čezne za tim da se nikad ne ugasi, pa nas nešto steže oko srca kad promatramo da se nečiji život gasi i on odlazi. U svemu tome, nisu nam utjeha lijepe riječi, nego Riječ Božja. Život naš ovozemaljski Sv. Pavao opisuje kao progonstvo iseljenika, a naše tijelo kao privremeno i nesigurno boravište „jer nemamo ovdje trajnoga grada, nego onaj budući tražimo“(Heb 13,14). Zemlja je mjesto naše kušnje i darovano vrijeme za svjedočenja vjernosti svom Bogu.

Koliko smrt diktira čovjekovim životom?

Može se reći i obratno: „Kakav život – takva i smrt!“ Odnosno, tko ima čvrstu vjeru, ne boji se ni smrti. Takvim je osobama jasno da je život Božji dar i da smo na kraju dužni samo njemu položiti račune. A tko tako vjeruje, onda tako i živi. Svi mi prolazimo svoje životne uspone i padove, svoje Cvjetnice i Put križa. No, u svemu ostajemo mirniji i sve nam je na vječno spasenje kad se oslanjamo na svog Spasitelja i slijedimo primjer svog Učitelja.

Sv. Ignacije Antiohijski pišući zajednici kršćana u Rimu, kaže: „Kako je lijepo, poput sunca, zalaziti ovomu svijetu da bismo osvanuli u nebeskoj zori kod Boga.“Doista, kršćanin koji živi po vjeri postupno umire ovomu svijetu kako bi bio što sličniji učitelju Isusu Kristu, pa svojim uskrsnim jutrom konačno ustaje pred Ocem nebeskim.

Sv. Terezija Avilska ohrabruje nas ovako: „Ne pita Bog koliko smo velikih djela učinili, nego koliko smo ljubavi unijeli u svakodnevne obveze.“O djelima većine ljudi neće pisati knjige ljudske povijesti. No, njihova briga za obitelj, svagdanja žrtva u kući, u tvornici, u uredu ili na polju, naporni dani i neprospavane noći… sve je bilo učinjeno iz nesebične ljubavi za druge. A ta ljubav, po kojoj se izgara i troši kao dar žrtveni za svoje bližnje, ostaje zabilježena kod Boga, u knjizi života. Otac naš nebeski iskazat će nam svima svoju milost, a to je vječni život u svjetlu Božje ljubavi. Tko tako vjeruje, taj živi mirno i radosno.

A onda, u nekoj životnoj dobi, dođe vrijeme kad osjetimo nemir u srcu i kako nas ovaj svijet ne ispunja, da smo tu kao neki stranci. Obuzme nas čežnja za prostorima slobode koju naše srce nazire izvan granica onoga što nam je darovano ovdje i sada. Slutimo da je sve iskustvo našeg života, svijeta i povijesti, ipak nešto predzadnje što u duši rađa nemir i želju za onom konačnom i vječnom domovinom. Ta slutnja budućnosti, koja nadilazi sve vremenito i zemaljsko, upravo je glas besmrtnosti u nama i konačna „istina našeg života“.

Možemo li reći da je sretan onaj koji i u starosti ne razmišlja o onostranosti?

Bez obzira kakvi smo mi vjernici, svaki od nas traži odgovor na pitanje: Tko sam, odakle sam, kamo idem, što će biti sa mnom, s mojim planovima i željama, s mojim dragima, Crkvom i narodom … u bližoj ili daljnjoj budućnosti? To pitanje o budućnosti bitno je povezano s ljudskim životom, premda ga nekad postavljamo naglas, a najčešće ostaje u tjeskobnu pogledu ispunjenu nadom pred onim što nas očekuje. To naše pitanje o budućnosti svjedoči nedovršenost ljudskog bića koje kroči putem života, na komu sebe može ostvariti ili izgubiti. U toj svojoj temeljnoj okrenutosti prema budućnosti – gdje se može uspjeti ili izgubiti, ostvariti se ili propasti – čovjek poduzima poslove, oduševljava se za ideale i snuje planove.

Zato nas Isus svojim evanđeljem poučava da svoj život i darovane godine živimo u punini, kako bismo u ljubavi i vjernosti učinili plodnim svoje iščekivanje konačna susreta s Ocem nebeskim. Na samu smrt i ne mislimo često, obuzeti svakodnevnim poslovima i prolaznim brigama. Posvećujemo se potpuno ostvarenju ovozemaljskih planova i želja koje ipak često ostanu na razini djetinjih snova. A samo je jedna stvar potpuno sigurna: „Smrt ovomu svijetu i dolazak pred Božje lice!“ Kako lijepo reče Sv. Augustin: „Za sebe si nas stvorio, Gospodine, i nemirno je naše srce dok se ne smiri u tebi!“Čitav je ljudski život u službi toga prelaska jer njime stječemo ključ kojim se otvara vječnost. Svaki bi naš dan trebala obilježiti i ova misao:„Jesam li spreman za vječni susret sa Stvoriteljem? Je li još upaljena krsna svjetiljka moje vjere?“

Što Katolička Crkva nudi kao odgovor na pitanja života poslije smrti?

Crkva naviješta smrt Gospodinovu i slavi njegovo uskrsnuće, a to nije pripovijedanje o ispraznoj utjesi, nego je svjedočanstvo o događaju koji se uvijek ponovno događa: zemaljska se tjelesnost raspada, kako bi se u našoj smrti proslavio Krist: „Otrt će im svaku suzu s očiju, te smrti biti više neće, ni tuge, ni jauka, ni boli biti više neće – jer prijašnje uminu. Tada onaj što sjedi na prijestolju reče: Evo, sve činim novo“ (Otkr 21,5). On nas odgaja da se ne bojimo smrti i da hrabro podižemo svoj pogled prema nebu, jer naš je Bog – Bog živih, a ne mrtvih. On je gospodar života i smrti, koji je po smrti i uskrsnuću svoga sina i našega spasitelja Isusa Krista otvorio vrata života koji ne poznaje zalaza. Samo on u trenutcima tjeskobe daruje mir našim uznemirenim srcima. On, on je mir naš, upravo po tom navještaju vjere i besmrtne nade.

Kršćanin zna da ga u smrti čeka Gospodin. Zna da ga Gospodin susreće odmah i raduje se svom vjernom slugi radošću zaručnika koji u ženidbi uzima svoju zaručnicu. To je ono za što kršćanin živi. To je ono što okuplja zajednicu kršćana u molitvi: „Dođi, Gospodine Isuse!“ – spremni otvoriti mu vrata čim on stigne i pokuca.

U smrti je pokojnik miran i spokojan. Obitelj plače zbog njegova odlaska, ali on je u miru Božjemu. Zato se i zove pokojnik jer počiva u pokoju, u miru. Uostalom, čitavoga ljudskog života čovjek je nesiguran i ograničen. U nama je više tjeskobe i nemira, nego pravog zadovoljstva i spokoja. Stoga mi i ne možemo potpuno shvatiti da je čovjek tek u smrti, kad stane pred lice Božje, oslobođen od svih robovanja ovomu svijetu. Tek tada se može potpuno svjesno i slobodno predati svom Gospodinu i tako po prvi put osjetiti pravu radost vječnog života za koji smo stvoreni: „Duše su pokojnika u ruci Božjoj i njih se ne dotiče muka nikakva“ (Mudr 2,23). Bog nas je stvorio iz ljubavi, a istom nas ljubavlju prihvaća nakon završetka zemaljskog putovanja, da nam daruje rajski mir i vječno spasenje.

Je li moguće ono što se događa u onostranosti spoznati u vjeri?

Možemo reći da je cijela Isusova objava Radosne vijesti evanđelja odsjaj nebeskog života u našoj svakodnevici. Tko se trudi živjeti u svjetlu te Riječi Božje, svoj raj započinje i živi već ovdje, na zemlji, a isto tako pakao nastaje u dušama svih onih koji služe zlu. U Isusovim riječima nalazimo vrlo malo izravna govora o nebeskom životu nakon smrti. Sve je nekako sabrano u 25. glavi Matejeva evanđelja: „Kad Sin čovječji dođe u slavi i svi anđeli njegovi s njime, sjest će na prijestolje slave svoje. I sabrat će se pred njim svi narodi, a on će ih jedne od drugih razlučiti kao što pastir razlučuje ovce od jaraca. Postavit će ovce sebi zdesna, a jarce slijeva. Tada će Kralj reći…“ Zatim slijedi opis po kojim će kriterijima Isus suditi ljude, njihova dobra djela nagraditi, a zlo kazniti.

Nama je u svemu najvažnije Isusovo uskrsnuće i njegova uzastopna ukazivanja apostolima sve do uzašašća k Ocu u nebo. To je liturgija uskrsnog vremena kojom odjekuje glasni: „Aleluja, Isus uskrsnu!“

Čovjekov je životni poziv jednog dana otkriti i živjeti novi život još veće blizine s Bogom. Jednog ćemo dana svi zatvoriti oči za ovaj svijet i usnuti, da bismo se probudili tamo kod Boga i otvorili svoje oči za vječnu radost. Jamac te naše vjerničke sigurnosti jest Isus Krist, Sin Božji, koji je pobijedio žalac smrti i tamu groba svojim slavnim uskrsnućem i uzašašćem Ocu. U toj vjeri znamo da nas naši dragi pokojnici svojim smrtnim odlaskom ne napuštaju potpuno. Oni, premda nevidljivi tjelesnim očima, ostaju dio našeg života. Vjera u Boga i vječni život temelj je ljudske sigurnosti i naše nade.

Kako običan vjernik može sebi predočiti uskrsnuće?

Čežnja za vječnim životom utkana je u srž ljudskog bića. No, tako divan vječni život kako nam ga je Bog pokazao Isusovim uskrsnućem, čovjek ne može zamisliti ni osmisliti. Možemo se samo radosno u vjeri predati divnoj Očevoj ljubavi za sve darove koje nam sprema: „Što ljudsko oko nije vidjelo i uho nije čulo i u srce čovječje ne uđe, to Bog pripravi onima koji ga ljube“ (1 Kor 2,9).

Pobožne žene iz evanđelja uskrsnog jutra nemoćne su se pitale: „Tko će nam otkotrljati kamen s vrata grobnih“ (Mk 16,3)? A mi ljudi, ovog vremena zamagljene vjere i nade, pitamo se: Tko će nama otkotrljati kamen koji zatvara pogled očiju našeg srca? Ulje što su ga žene ponijele nije bilo potrebno da pomažu Isusa, nego da oživi svjetiljka vjere, kako bi se vidjela uskrsna slava otvorena groba. Svjetlo vjere otvara ono što je zapriječeno tamom sumnji i robovanja zemaljskoj ograničenosti.

Bog, gospodar našeg života, ljudsku je smrt za nas učinio neshvatljivom tajnom, ali i prigodom da u njemu otkrivamo svoju nadu i povjerenje. Žalosti nas činjenica da smo u umiranju sami i bez ikoga, da je naš prelazak osoban i bez pratnje. No, Božji nam sin Isus pokazuje kako se trebamo uvijek preporučivati njemu da bismo onog dana kad nas pozove, u njegove ruke mogli s povjerenjem predati svoj duh. To je naš životni program i snaga: „Živimo li, dakle, ili umiremo, Gospodinovi smo“ (Rim 14,8).

Uz smrt su vezani i sprovodni obredi, ali i različiti običaji. Možemo li reći da oni oslikavaju poimanje kršćanskog zagrobnog života i u kojoj mjeri?

Sprovodni su obredi jedno kulturološko bogatstvo i slika identiteta pojedinog naroda kroz čitavu povijest civilizacije. Kroz prošlo stoljeće razvijaju se veliki gradovi, događaju se posvemašnje migracije, ljudi su svakodnevno zaposleni u tvornicama i drugim radilištima… pa se sve teže održavaju tradicionalni narodni običaji. Nije to slučaj samo kod nas, nego u čitavom svijetu.

Stariji se još sjećaju brojnih obreda uz smrt drage osobe. Spomenimo samo neke.

Najprije je župnik s ministrantom uz zvonce prolazio mjestom do bolesnika, a ljudi bi uz put kleknuli i pobožno ispratili Presveto. Nakon smrti pokojnik je ostajao u kući barem jedan dan i noć uz okupljanje rodbine i mještana koji su „čuvali pokojnika“, a to su bila utješna druženja uz razgovor i molitvu. Da ne spominjemo narikače koje su nekad glasno oplakivale mrtvoga sklanjajući stihove, zatim izrada nekakvih vijenaca od poljskog cvijeća i granja… Velik je trošak tada imala svaka obitelj jer su morali častiti brojnu rodbinu kroz nekoliko dana.

Na sam dan pogreba ljudi su se rano okupili oko pokojnikove kuće. Tada bi došao župnik s pratnjom te započeo molitve i pjesme. Svi su znali pjevati neke psalme, a poglavito bratimsku pjesmu Braćo, brata sprovodimo, za nj se Bogu pomolimo… U crkvi su svi nazočni otpjevali tri psalma, pjevala se pištula i evanđelje … i tako redom. Dakle, vrlo svečano i pobožno, društveno i emotivno.

A što je ostalo od svega toga danas?

Problem je u tome što smo većinu starog ukinuli, a nismo u obrede ugradili zadovoljavajuću novost za osobe koje se žele dostojanstveno oprostiti s pokojnom majkom ili ocem, suprugom ili djetetom. Ljudi žele da taj događaj bude obilježen svečanim obredom, bez obzira na tugu koja ih obuzima. Kao da bi tog časa htjeli nadoknaditi svu propuštenu ljubav prema dragim osobama. A mi? Sam svećenik najčešće ništa ne pjeva, nego sve pročita. Nije lako okupiti župni zbor, a narod već odavna ne sudjeluje u pjevanju, ni na misi, ni na sprovodu. Više se ništa ne događa u obitelji jer je sve prebačeno u mrtvačnicu. Neki svećenici odmah obave pokop, pa tek naknadno slave misu …

Upravo stoga ljudi sami smišljaju neke nove sadržaje: klapske pjesme, trube, skupocjene grobnice, karmine u restoranu, trajno plastično cvijeće na grobnici, pa još jedan drveni križ jer im je malo onaj uklesani na spomeniku … i stalno neki novi sadržaji.

Prosudimo sami tko je kriv što nam razne okolnosti oblikuju sadržaj kršćanskog sprovoda. Zašto mi nemamo ujednačene obrede i pjesme… i zašto nitko od vjernika više ne sudjeluje u crkvenom obredu aktivnim pjevanjem, nego se naručuje klapa. Nažalost, mnogi pridošli na sprovod i ne ulaze u crkvu, nego ostaju vani, podalje od crkve, kao „ne bismo se htjeli miješati“.

Uza sve to postoje lijepi obredni sadržaji i u mnogim se crkvama sprovodi odvijaju dostojanstveno i svečano. Poglavito kad se misa slavi uz lijes pred oltarom, pa župnik pripremi poticajnu propovijed, još ako je posjećivao tu osobu i podijelio joj svete sakramente, škropljenje lijesa, kađenje, uskrsna svijeća uz lijes, poneka pjesma za čitav puk…

Također je pohvalno što ljudi svoju vjeru rado posvjedoče osmrtnicom u novinama. Najčešće je u zaglavlju lijepa vjernička misao: „Samo je u Bogu mir, dušo moja, samo je u njemu spasenje“ ili: „Ja sam uskrsnuće i život…“ Također, mnogi ispred nabrajanja članova obitelji ne upišu tek ono jednostavno: „ožalošćeni“, nego pronađu vjernički izraz, kao: „U molitvi i zahvalnom sjećanju ostaju…“ ili: „Do ponovnog susreta u nebu, tvoji…“

Isto tako ljudi vole da se nedjeljom na kraju mise pročita godišnji spomen pokojnika za taj tjedan; žele naručiti vezanu misu za svog pokojnika i na njoj pobožno sudjelovati s čitavom obitelji, pa posjetiti grob i potom se družiti u roditeljskoj kući... Dovoljno je vidjeti mnoštvo vjernika na misama i odrješenjima Dušnog dana, uz groblja preplavljena cvijećem i upaljenim svijećama. Tad doživimo istinsko zajedništvo djece Božje, općinstvo Svih svetih.

Uz pojam smrti, pogotovo nasilne ili nesretne, vezuje se pojam sudbine... Je li to u duhu katoličke vjere?

Od samih svojih početaka kršćanstvo je odbacilo sva prijašnja vjerovanja o sudbonosnoj uvjetovanosti i gatanju o čovjekovoj budućnosti na temelju kretanja zvijezda. To nije pomirljivo s čovjekovom slobodom kojom ga je Stvoritelj obdario. Svi smo pozvani činiti dobro premda znamo da smo također sposobni izabrati zlo. Na tom putu nas ne uvjetuje nitko i ništa, nego mi sami sebe.

Mnogi su kršćanski mislioci nastavili razvijati filozofske stavove koji su odbacivali moć sudbine. U starom svijetu ta se fatalistička određenost i uvjetovanost ljudske volje najčešće povezivala s astralnim utjecajima. Vjerovalo se da sve u čovjekovu životu ovisi o položaju zvijezda u trenutku čovjekova rođenja, a to je temelj horoskopa. Takvu su nauku kršćani odmah odbacili jer nije ostavljala prostora za odgovornost pojedinca, a samim time ni za ispravno poimanje ljudskog dostojanstva.

Poznato nam je da čovjek ne utječe na mnoge stvari iz vlastita života, niti utječe na svoja različita raspoloženja. No, to i nije najvažnije. Ono čime svatko od nas može upravljati jesu prostori duha i intelekta što sačinjava bit ljudskog bića. Iz te jezgre, slike Božje u nama, proistječu moralna opredjeljenja za dobro ili za zlo. Za to smo potpuno odgovorni mi kao osobe, a ne zvijezde nebeske. K tome, jedna te ista osoba sposobna je obratiti se od zloga puta na ispravan život sve do savršenosti svetaca. Nažalost, može se dogoditi i suprotno, ali za to se odgovornost ne može prebaciti na sjajne zvijezde.

Kršćanstvo odlučno odbacuje sve okultne prakse i suradnju sa Sotonom, opominjući ljude da se ne savjetuju s horoskopom, da ne predaju svoju slobodu i dostojanstvo astrologiji, hiromantiji… i drugim skrivenim i neprijateljskim mračnim silama. Sve bi to bilo u suprotnosti s čašću i poštovanjem, s pobožnošću i strahopoštovanjem koje dugujemo samo Bogu jedinomu i Isusu Kristu našem Spasitelju, a to je put naše sreće i posvećenja. Naše je svjetlo i snaga u nasljedovanju Radosne vijesti – evanđelja što nam je Bog dao po Isusu Kristu. Zato je i naša jedina sudbina – spasenje i život vječni!

Prepuštaju li se kršćani sudbini kad mole: „Oče naš … budi volja tvoja?“

Postoji ta opasnost da se netko u pogrešnoj pobožnosti počne prepuštati fatalizmu i pasivnosti misleći, u najboljoj namjeri, da će se volja Božja ostvariti bez naše suradnje. A, to bi bila zabluda. Volja Božja je poziv na izvanrednu aktivnost, daleko od svake pasivnosti i predaje pred izazovima. Kršćanstvo se od samog početka razlikuje od starih religija upravo važnošću koju pridaje moralnom životu kao nužnoj posljedici religiozne vjere. Poganstvo se uglavnom zadovoljava, manje ili više, zahtjevnom, izvanjskom obrednom praksom. Međutim, od onoga koji vjeruje evanđelju traži se da prihvati kao temeljnu normu života volju Božju, koja od nas traži napor oko osobnog posvećenja, a to je sudjelovanje u poslanju Isusovih učenika u svijetu. Rabin Jehudah već je u II. st. govorio ovako: „Budi jak kao leopard, lagan kao orao, brz kao gazela i hrabar kao lav, da bi izvršio volju Božju.“

Prema tome, za Crkvu ne postoji slijepa sudbina koja nas vodi i pred kojom gubimo svoju osobnost. Postoji samo slobodan čovjek kojemu Bog želi zemaljsko dobro i vječni spas. Na tom putu svi možemo podleći napasti đavolske zmije, pa za svoje loše postupke optužiti zvijezde i tako se tješiti da nemamo slobodne volje, pa onda ni moralne odgovornosti za zlodjela i za grijehe.

Katekizam Katoličke Crkve na nekoliko mjesta naglašava ljudsko dostojanstvo upravo po Božjem daru slobode izbora i osobne odgovornosti u bitnim stvarima. Tako u broju 311. KKC-a čitamo: „Anđeli i ljudi, razumna i slobodna stvorenja, moraju prema svome konačnom određenju putovati po slobodnom izboru i s najvećom ljubavlju. Oni dakle mogu i skrenuti s pravoga puta. I zaista, sagriješili su. I tako je u svijet ušlo moralno zlo, neizmjerno teže nego ono fizičko. Bog nije ni na koji način, ni izravno ni neizravno, uzrok moralnoga zla. No, poštujući slobodu svoga stvorenja, dopušta ga i tajnovito zna iz njega izvući dobro.“

Sigurno ste kao svećenik vršili sprovodne obrede za preminule mališane ili mlade ljude. Što govoriti na ukopu mlade osobe i kako roditeljima ponuditi smisao?

Nažalost, nisu rijetke iznenadne i neočekivane smrti. Uvijek nas ostavljaju bez riječi, poglavito u trenutcima zadnjeg oproštaja. Zaustavi se sat nečijeg vremena, izgubi se trag nečijih koraka. Tako je to s ljudskim životom: Netko ujutro iziđe iz svoje kuće, a navečer se ne vrati doma. Nikome nije zajamčen dug život jer svakoga od nas smrt prati već od dana rođenja i od prvog plača. Svatko bi se mogao sjetiti poneke situacije kad je za malo izbjegao smrt. Ta iskustva samo potvrđuju kako nam je smrt blizu u svakom času našeg života. Nekad se izvučemo i nastavimo dalje, a drugi put ne uspijemo izbjeći smrt i životu je kraj.

One koji u tako teškoj boli oplakuju dragu osobu, tješi vrijeme, a u tom vremenu i Božja riječ: „Živimo li dakle ili umiremo, Gospodinovi smo!“ Jer, kad i umre ovo smrtno tijelo, mi ostajemo Božja svojina, a on naš Otac. Svaki će od nas jednog dana stati pred svoga Stvoritelja, a jedino on je utjeha i sigurna luka u koju netko premlad uplovi. Bog će još dugo vremena i s puno strpljenja liječiti ranu njihove duše. Rana će ostati, ali će jednog dana malo manje boljeti. A kad se utješe, bit će radosni što im je Bog darovao tu dragu osobu, makar za tako malo vremena.

Pjesnici ovako razmišljaju o tom misteriju trajnog zajedništva i vječne povezanosti s dragim osobama: Ljudi koje volimo nalik su zvijezdama. One trepere i svijetle još dugo vremena nakon ugasnuća. U tami naše žalosti svijetle nam zvijezde dragih uspomena. Tako na noćnom nebu još uvijek možemo gledati trepet svjetla i onih zvijezda koje su možda već odavno ugasle. Sjaj koji su darovale još uvijek nam je pred očima. Tako je i s ljudima koje volimo. Zvijezda sjećanja na njih i dalje će treperiti, premda oni nisu s nama, nego su od sada u svomu spokoju kod Oca nebeskog, premda ostaju zauvijek dio našeg života.

Je li smrt, onda, kraj?

Da, smrt je kraj čovjekova zemaljskog hodočašća. Smrt je kraj darovana vremena u kome smo pozvani pokazati djelotvornu ljubav prema bližnjima. Smrt je kraj zemaljske doline suza, bolesti i žalosti. Smrt je kraj patnji našoj duši koja trpi zarobljena ovim grješnim tijelom.

Ali, smrt je ujedno prag iza koga počinje život u nebeskoj domovini svih svetih. Smrt je naš zadnji izdah ovomu svijetu, kako bismo odmah nakon toga udahnuli puninu života u Bogu. U tom čvrstom osjećaju kako smo mi ipak djeca Božja, nadamo se da će nam Otac nebeski, unatoč svih ljudskih slabosti kojima je opterećen svatko od nas, na kraju zemaljskog putovanja darovati vječni mir i radost među blaženima u nebu. Znamo da su roditelji milosrdni prema svojoj djeci. Ne mogu dugo biti ljuti na njih, nego im brzo opraštaju. Kako je tek dobar i milosrdan Otac nebeski!

A odlasci, rastanci i oproštaji prate čitav ljudski život. No, kad odlazimo jedni od drugih, ipak ostaju duboke niti koje nas trajno povezuju. Tako je i u smrti, nakon prelaska iz ovozemaljskog života u vječni, nebeski. Ona očinska i majčinska, bračna i sinovska ljubav i dalje nas neraskidivo povezuje, a molitva jednih za druge čvrsto nas ujedinjuje nevidljivim nitima obiteljskog jedinstva.

Kao što je bila Kristova smrt, tako je i naša, ne obični dolazak na cilj, nego pobjednički prolazak k radosti uskrsnuća.

Duhovni oci često naglašavaju da smo mi samo vječni hodočasnici. Svi naši dani ipak idu prema smrti, a zadnjega dana se s njom susretnemo. Naše želje imaju svoje planove, a Providnost ima svoje ciljeve. Teško ih je ponekad i vjerom prihvatiti. U nekim obiteljima mnogo je žalosti i bez smrti, a drugi i po smrti znaju svoju ljubav učiniti vječnom.

Mi se ljudi kroz život često rastajemo, a smrt nas konačno ujedinjuje. To može shvatiti samo velika ljubav. Smrt ne može izbrisati čovjeka iz povijesti ni iz našeg srca, jer uvijek ostajemo u Bogu. Život i smrt samo su dvije strane iste sudbine, a kad to srcem prihvatimo, više se i ne razlikuju. Tako, samo ljubav može pobijediti smrt jer je ona naspram naših dragih vječna i nikad ne umire.