Mons. Német László, biskup zrenjaninski
pon, 14. kolovoza 2017. 15:58
O značaju svetkovine Velike Gospe, štovanju BDM-a u Vojvodini, u biskupiji koju čini nekoliko naroda, razgovarali smo s mons. Németom Lászlóm, biskupom u Zrenjaninu.
Razgovarao: Željko Ivković
Mons. László rođen je u Odžacima u Vojvodini 1956. U red verbita stupio je 1977. Visokoškolsko obrazovanje stekao je u Pieniężnou (Poljska). U istom gradu 1982. položio je vječne redovničke zavjete. Magistrirao je na Lublinskom katoličkom sveučilištu 1983. Iste je godine zaređen za svećenika u Odžacima. Od 1985. do 1987. nastavio je školovanje u Rimu, a od 1987. do 1990. bio je sveučilišni duhovnik na Filipinima. Godine 1994. stekao je doktorat iz dogmatike na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu. Potom je predavao dogmatiku u Austriji na Filozofsko-teološkoj višoj školi svoga Reda, a zatim je vršio službu u stalnom međunarodnom predstavništvu Svete Stolice u Beču. Između 2004. i 2007. bio je provincijal verbita u Mađarskoj. Od 2006. tajnik je Mađarske biskupske konferencije, a biskupom je imenovan 23. travnja 2008. Biskupsko posvećenje bilo je 5. srpnja 2008. u zrenjaninskoj katedrali.
„Kao što to svi znamo, postoji blagdan Mala Gospa, kada kršćani diljem svijeta slave zemaljski rođendan Blažene Djevice Marije. Na svetkovinu Velike Gospe, za razliku od takozvane Male Gospe, slavimo nebeski „rođendan“ Majke Isusa Krista.
Ovaj izraz nebeski „rođendan“ stavio sam u navodnike, jer je tu riječ o mnogo većoj istini nego rođendan: na Veliku Gospu Marija je doživjela u punini ono što je Bog predvidio za sva svoja stvorenja – vječni život s Njim, u Njegovoj kući, dušom i tijelom.
Kada je Bog stvarao svijet, htio je podijeliti svoj život s nama. To je on i učinio, samo što je čovjek, a još prije njega Sotona, neposluhom doveo do grijeha i smrti na zemlji. Bog nas nije ostavio same, nego nam je poslao svoga Sina, Isusa Krista. On nas je spasio, ali svi moramo umrijeti, a u konkretnom životu osjećamo težinu grijeha.
Blažena Djevica Marija, koja je bez grijeha začeta, u trenutku smrti doživjela je ogromnu ljubav Božju: Marija je u cijelosti uzeta na nebo, ona ne treba čekati na opće uskrsnuće mrtvih da bi i tijelom mogla biti uz svoga Sina. Ona je već sada tijelom i dušom u nebu.
Na Svisvete 1950., papa Pio XII. proglasio je dogmu o uznesenju Blažene Djevice Marije dušom i tijelom na nebo“, rekao nam je na početku razgovora.
Koja je „zadaća“ Marije u spasenju svijeta i kakav je njezin odnos s Crkvom?
Marijina „zadaća“ je uvijek ta, koju nalazimo u Evanđeljima, a napose kod Ivana u sceni iz Kane galilejske: „Činite ono, što vam kaže!“, misleći na Isusa Krista. Marija je uvijek uz svoga Sina, ona nam ne može reći ništa novog, samo nam u danom povijesnom kontekstu i trenutku može „osvježiti“ pamet, um i srce da bismo shvatili, što je u tom trenutku volja Očeva, koju bismo trebali ostvariti u našem životu, kao pojedinci i zajednica.
Što danas vjernicima predstavlja Velika Gospa? Tada je vrijeme odmora, mnogi odlaze iz svojih župa i vjerničkih zajednica na put. Jesu li katolici zapostavili ovu svetkovinu?
Prema mom iskustvu svetkovina Velike Gospe je važan datum za kršćane. Možda je kod nas (mislim u Središnjoj Europi) ovo vrijeme godišnjih odmora, ali Katolička Crkva je sveopća, u njoj uvijek ima milijuna i milijuna, koji ne idu na odmor, a časte Djevicu Mariju.
Oni, koje žele, mogu uvijek naći mogućnost proslaviti ovaj dan, čak i na odmoru. Ovo vrijedi i za one katolike, koji možda ne mogu otići na misu (jer tamo, gdje provode odmor nema mise), ali u tišini svoje sobe svatko se može pomoliti i odati čast Bogu i pokazati svoju ljubav prema Djevici Mariji.
Kako Vi osobno dočaravate Marijin lik?
Ovo je dosta teško pitanje. Znate, kako se čovjek mijenja, tako se mijenjaju i njegove ideje, pristup stvarnosti, odnos prema Bogu, pa tako i Djevici Mariji. Kao dijete, ona je za mene bila prelijepa Gospa iz lurdske pećine, pred kojom sam u zajednici moje župe molio svibanjsku pobožnost. Kasnije sam više cijenio njezino majčinstvo i ogromnu vjeru. Danas, kao biskup, često mi se čini da se nalazim u situaciji, kao Djevica Marija sa Svetim Josipom, kada su tražili dijete Isusa u Hramu: znam, što Bog od mene očekuje, ali ne mogu to uvijek shvatiti. Tako je bilo i s Isusovim roditeljima, kada su ga našli u Hramu: nisu razumjeli, zašto im Isus nije ranije rekao da će još ostati u Hramu. Marija je „pohranjivala“ u sebi odgovor Sina, iako ih nije razumjela.
Čini mi se da ja, kao biskup, znam, gdje trebam biti, ali ne razumijem uvijek, zašto baš tamo i tako, kako se to događa.