Fra Franco Carollo, rektor Papinske bazilike Svete kuće u Loretu

Marija uznesena na nebo je znak utjehe i sigurne nade


Svetkovina Uznesenja Blažene Djevice Marije ove će se godine uslijed pandemije "koronavirusa" u mnogim dijelovima svijeta proslaviti drugačije nego uobičajeno. Jedno od takvih mjesta je Papinska bazilika Svete kuće u talijanskom Loretu. Tim povodom razgovarali smo rektorom ove bazilike fra Francom Carollom.

Razgovarao: Dražen Kustura

Otac Franco je član Franjevačke provincije kapucina iz Veneta. Iza sebe ima bogato pastoralno iskustvo. Uz ostalo, bio je provincijalni savjetnik, profesor na teologiji, godinama rektor marijanskog svetišta u Castelmonteu, u talijanskoj pokrajini Udinama. Specijalizirao je liturgiku u Padovi. Rektor Papinske bazilike Svete kuće u Loretu je od listopada 2014. S njim smo razgovarali o okolnostima u kojima vjernici u Italiji dočekuju svetkovinu Velike Gospe, o značenju samoga blagdana, o Mariji majci svih ljudi, misteriju Marijina uznesenja na nebo…

Poštovani fra Franco, zbog specifične situacije u svijetu uzrokovane pandemijom koronavirusa u kakvom raspoloženju vi u Loretu dočekujete svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije?
Rekao bih da ju očekujemo s vjerom. I uvijek je najprikladniji stav dočekivati Božje darove na taj način. Svaki liturgijski blagdan je Gospodnji dar za naš hod vjere, za rast u dobročinstvu te jačanje nade. To je moguće u svakoj situaciji jer je svaka životna situacija uvijek prigoda koja nam se daruje za susreti se s misterijem i živjeti u vjeri događaje iz povijesti.

U Vašoj domovini mnogi su izgubili svoj život u vrijeme pandemije. Koliko ova svetkovina može pomoći ljudima da razumiju da smo rođeni za nebo, odnosno za vječnost?
Marija uznesena na nebo, na što nas podsjeća Drugi vatikanski koncil, za nas je znak utjehe i sigurne nade. Tako je ovo slavlje uistinu za nas kršćane odsjaj svjetla vječnosti i posljednja riječ koja nam dolazi odozgor i podsjeća nas da smo stvoreni za raj, za uživanje u blagoslovljenom viđenju Boga. U našoj kršćanskoj tradiciji postoji jedna lijepa pjesma koja kaže: „Ići ću je vidjeti jednog dana, na nebu moju domovinu, otići ću vidjeti Mariju, svoju radost i ljubav svoju…“ Na taj način kršćanski narod izražava svoju vjeru u vječni život, u Božji život koji je već prisutan u nama i koji će svoje ispunjenje pronaći u vječnosti.

Talijani su, baš kao i Hrvati, poznati kao narod koji jako štuje Gospu. Unatoč sveprisutnom udaljavanju ljudi od Crkve može li se zaključiti kako je Blažena Djevica Marija i dalje majka koja okuplja svoju djecu?
Marija je uvijek Majka! To je od trenutka kada je Krist umro na križu i od kada nam ju je dao za majku. To sigurno nije slučajnost trenutka ili odstupanje od vjere koja mijenja duhovnu i teološku istinu njezina univerzalnog majčinstva. Zapravo, možda upravo sada se najviše osjeća potreba za njenom majčinskom i utješnom prisutnošću u našem svakodnevnom životu. Sada više nego ikada trebamo njegovati nadu u budućnost i biti u mogućnosti prizivati ​​je kao Majku nade koja nas ispunjava radošću i podržava nas u našem zalaganju. Zahvaljujem papi Franji što je dodao u Lauretanske litanije, poznate u cijelom svijetu, ove nove zazive Majka nade, Majka milosrđa i Udobnosti/Olakšanje migranata.

Koliko je proglašena dogma o Marijom uznesenju na nebo aktualna u suvremenom svijetu? Kako je pojasniti ljudima koji su postali indiferentni prema svojoj vjeri?
Po mom mišljenju, aktualnija je nego što se možda čini. Osim izgleda, ljudi traže stvari koje su važne i koje su posljednje. Imaju potrebu za beskonačnošću i vječnošću koju samo kršćanska vjera može dati u punini ispunivši srce mirom i radošću. Možda smo zamoljeni da ih pratimo na tom putu traženja smisla s nježnošću i ljubavlju, čineći nas diskretnim i poniznim suputnicima i ostavljajući Duhu slobodu djelovanja jer svaki ozbiljan put kršćanskog života ovisi o njemu. Naša vjera uzima čovjeka u cjelini, shvaća ga u njegovoj tjelesnoj i duhovnoj dimenziji. Bog nas potpuno i cjelovito spašava ne dopuštajući da se nešto od nas izgubi, već dovodeći do ispunjenja svih naših ljudskih dimenzija. Uostalom, kako možemo misliti da se naše tijelo, sakramentalno mjesto susreta s Bogom, izgubilo? Naše tijelo ne može biti prepušteno ništavnosti, za vječnost će to biti znak da nas je Bog dotaknuo i znak našeg odgovora vjere u njega.

Mnogo puta se za Mariju kaže da je ona primjer majke, supruge, ali prije svega vjernice. Koliko je njezin lik prihvatljiv današnjoj slici žene?
Vjerujem da je ono što nam je predočio Sv. Pavao VI. u apostolskoj pobudnici Marialis cultus iz 1974. relevantnije nego ikad. Postoje četiri dimenzije Marijina iskustva koje nadilaze vrijeme i okolnosti te su samim tim uvijek važeće i aktualne. Marija je, kaže Papa, Djevica koja sluša, Djevica koja moli, Djevica Majka, Djevica koja nudi. Tko se ne pronalazi unutar ovih dimenzija? One su dio života, izražavaju život, propagiraju život, ostvaruju život. Mijenjamo upotrebe i običaja, osjetljivost i obaveze, ali te dimenzije ostaju s vremenom. Imamo zadatak utjeloviti ih tako što ćemo ih natjerati da govore u današnjem svijetu.

U jednom svom intervju ste kazali kako je „Marijina kuća u Loretu otvorena, kako je Marija na vratima i čeka sve“. Je li to upravo slika današnjih majki koji ostaju u svome domu i čekaju na svoju djecu?
Čeka i čeka na mnogo načina. A prva kuća u kojoj želimo živjeti je srce drugih. Srce je mjesto našeg življenja i naših iskrenih i dragih odnosa. To je srce koje mora biti otvoreno, srce dobrodošlice, brižno, velikodušno... Srce majke koje sve privlači i kojega se nitko ne boji. Poput srca Presvete Marije, bezgrješno, srce cjelovito za Boga i za svako njegovo dijete. Majčino srce koje zna čekati, biti strpljivo, njegovati… To svi znamo iz osobnoga iskustva. Ako kuća izrazi i pokaže ovo srce, onda smo tu.

Iako je o Blaženoj Djevici Mariji toliko toga napisano i kazano možemo li na osnovu iskustva reći da kršćani doista poznaju svoju nebesku majku?

Doista vjerujem u to. Zapravo nema intelektualnog, racionalnog znanja. U odnosima postoji prije svega afektivno, srdačno znanje, načinjeno tišinom i izgledom, koje do nas dopire u dubinu, znanje koje nam prethodi i postoji zato što smo djeca. U fizičkom životu, ali i u duhovnom pogledu.

Uslijed globalizacijskih promjena koje su u bitnom obilježene migracijama iz istočnih zemalja u Europu čini se da Europa lagano gubi svoj vjerski i kulturološki identitet. Može li upravo štovanje Gospe biti put očuvanja europske civilizacije?
Naravno! Vjerujem da će nam autentična pobožnost prema Majci Božjoj biti nama na pomoć i biti naše spasenje.

Sigurno će ove godine zbog pandemije koronavirusa u mnogim marijanskim svetištima diljem svijeta biti manje vjernika i hodočasnika. Kako u takvoj situaciji približiti misterij ove svetkovine vjernicima?
Manje u prisutnosti, ali ne manje potrebe da u vjeri pronađemo odgovore na čovjekova temeljna pitanja. Suprotno tomu, ovaj put je snažno ponovno uspostavljen cijeli unutarnji svijet koji sa sobom donosi pitanja života; pitanja na koja, prije ili kasnije, moramo odgovoriti. S ove točke gledišta, pogodan je trenutak koji se ne troši samo čekanjem da prođe, već se stvori prilika razmisliti o tome tko smo, zašto živimo i prije svega za koga živimo?

Zahvaljujući sredstvima društvenih komunikacija mnogi su bili u prilici svakoga dana u podne iz Loreta pratiti i moliti krunicu. Kakve su reakcije ljudi? Koliko im je to pomoglo u ovoj krizi izazvanoj koronavirusom?
Prikupili smo mnogo izraza pristanka i puno zahvalnosti. Ljudi su se osjećali popraćeno u ovo doba snažne brige, uživali su u našoj bliskosti kroz sredstva društvenih komunikacija, ali prije svega su iskusili majčinsku, slatku i utješnu prisutnost Gospe. To je ujedno i vrlo lijep i značajan trenutak za nas – jednostavna prilika za evangelizaciju dovođenjem Marijine prisutnosti u domove. Iz Svete kuće svaki dan Marija stiže do naših domova, ulazi i donosi, kao i nekada svojoj rođakinji Elizabeti, Isusa naše spasenje i naš život. To je doista dar za sve, za nas i za one koji mole s nama.

Za kraj ovoga razgovora, možete li nam reći što Vama osobno predstavlja svetkovina Velike Gospe?
Predstavlja ono što me čeka, to je kruna slave mog života vjere, to je sigurnost da ću i s Marijom moći uživati ​​u Bogu.