Razgovarala: Josipa Prskalo, Katolički tjednik

Vlč. Ledića vjerojatno mnogi već znaju po njegovoj svestranosti kao Kuprešaka, velikog humanitarca, glazbenika, sportaša, ali nadasve svećenika koji predano služi Bogu i narodu.

Rođen je 1967. na Kupresu gdje je završio osnovnu školu nakon koje odlazi u sjemenište i gimnaziju u Dubrovnik. Svoj filozofsko-teološki studij pohađao je u Sarajevu gdje i zaređen za svećenika 1993. Kao svećenik Vrhbosanske nadbiskupije obavljao je različite službe, između ostaloga bio je: župni vikar u Sarajevu i Žepču, ravnatelj nekadašnjeg Katoličkog školskog centra u Konjicu, profesor vjeronauka u KŠC-u Petar Barbarić u Travniku, te ravnatelj KŠC-a Sv. Pavao u Zenici.

Magistrirao je na Pedagoškom fakultetu u Zenici, a doktorirao na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Zenici.

Okupljanje ministranata postala je lijepa tradicionalna pastoralna aktivnost. To je susret mladosti i radosti. Nije lako od ideje napraviti tradiciju, pogotovo ako ta ideja od nas traži ili očekuje promjenu ili izmjenu nekih naših planova i programa. Svaka promjena iziskuje napor, a neminovno je da s naporom dolazi i otpor. Tako je vjerujem bilo i s uspostavom ministranskog zborovanja. Iako je iza nas više od 20 godina lijepe tradicije, znamo da ima župa koje ne sudjeluju jer je često osobni komfor jači od pastoralne razboritosti. Istina, nije uvijek lako odgovoriti na sve zahtjeve i želje, bilo nadbiskupije, bilo Nadbiskupijskog centra za pastoral mladih, ali uz malu žrtvu i odricanje može se puno toga uraditi. Ministranti naše župne zajednice svake su godine prisutni i daju svoj doprinos zahvaljujući, ponajprije, pastoralnim suradnicima, sestrama Družbe Kćeri Božje Ljubavi koje marljivo rade s ministrantima. Puno je lakše organizirati neku aktivnost ako su djeca i mladi oduševljeni, iako je danas teško oduševiti mlade za neki program u kome nema internetskih pomagala. Međutim, iskustvo nam govori i drugačije. Ministranti rado idu na ovaj susret i ponosni su ako donesu neku od osvojenih nagrada i priznanja. Da bi bilo još privlačnije, potrebno je program učiniti zanimljivim sadržajima koji djeci omogućuju pokazati vlastitu kreativnost. Uvođenjem novih igara i radionica susret će biti zanimljiviji i privlačniji.

Vjerujem da svaki ministrant zna kako je Sv. Dominik Savio jedan od najmlađih svetaca Katoličke Crkve te da je bio gorljivi ministrant. Životopis ovoga mladog svetca govori kako je Sv. Savio od svoje pete godine vršio službu ministranta. Crkva ga je proglasila zaštitnikom  ministranata i mladeži i mladi mu se rado mole. Bogu smo zahvalni da imamo i Bl. Carla Acutisa koji je također bio ministrant i u kojem djeca gledaju svoj uzor. Kroz kateheze s djecom koju pripremamo za sakramente, a time i za ministrantski poziv, nastojimo razviti bitne krjeposti kao što su poštenje, marljivost, istinoljubivost, odgovornost, međusobno poštivanje itd. U našoj župnoj zajednici ministrant se može postati tek nakon primanja prve svete pričesti jer želimo u djeci potaknuti jaču želju za služenjem kod oltara. Uvijek naglašavamo da služba ministranta omogućuje mladima pomagati svećeniku kod slavljenja svete euharistije i drugih obreda. Evo, u našoj župi jedan odrasliji ministrant ima ulogu manuductora. Vrlo brzo je naučio kako na svetoj misi koristiti misal, koju vrpcu okrenuti, koju prefaciju... On je svjestan da mu se tom dužnošću ukazala velika čast i zato je obavlja radosno. Ministrant mora biti svjestan da se treba dolično vladati kod oltara i izvan prostora crkve. Dakle, ne samo u crkvi, nego i u školi i na ulici i na bilo kojem drugom mjestu. Prije nego se dopusti stati uz oltar i posluživati, budućeg ministranta se upoznaje koje su ministrantske obveze: ministrant pomaže kod službe Božje u ime cijele zajednice; preuzima važnu i odgovornu službu za druge; rado sudjeluje na vjeronauku; pobožno i redovito sudjeluje kod euharistijskoga slavlja; pomno prati sve obrede; na vrijeme dolazi pripremiti se za ministriranje; poslušan je i prihvaća upute i dogovore; raduje se što može poput Isusa služiti Bogu i bližnjima itd. Ministranti su Kristova „elitna postrojba“, naoružana poniznošću i poslušnošću, primjer drugima kako se ponizno služi kod oltara i nastavlja živjeti svoju kršćansku službu nakon oltara.

Ministrant je i služba i poziv. I sam sam bio ministrant od svoje rane mladosti i bilo mi je ponosno stajati kod svoga župnika, donositi vodu, vino i držati pliticu za vrijeme pričesti, zvoniti kod pretvorbe, nositi križ ili kadionicu. Uvijek smo se „borili“ tko će imati koju službu. I danas je to tako. Moram priznati da mi je ministrantska služba na neki način odredila životni poziv, a znam i za mnoge svećenike koji su također iz ministrantske haljine uskočili u svećeničke. Navikavanje na prostor oko oltara, na mističnost obreda, miris tamjana, paljenje ili nošenje svijeća uvijek je u meni budilo osjećaj strahopoštovanja, a danas to osjećam na još posebniji način. Nije rijetkost da neki ministrant osjeti želju biti kao župnik ili kapelan. U sjećanje mi se urezala priča jednog starijeg kolege koji je bio ministrant kada je pučki misionar p. Zvonko Majić u sakristiji upro prst u njega i rekao: „Tko mi može jamčiti da ovaj mladić sutra neće biti svećenik?“ I doista, taj mladić postaje svećenik koji to svjedoči p. Majiću nakon što je ponovno došao u župu imati pučke misije rekavši mu: „Dragi pater, znate li tko sam ja?“ – „Ne znam dok mi ne kažeš!“ „Ja sam onaj ministrant za kojega ste vi prije gotovo 30 godina pitali u ovoj sakristiji: 'Tko mi može jamčiti da ovaj mladić sutra neće biti svećenik?'“

^{Vlč. Ledić: "Ministrant mora biti svjestan da se treba dolično vladati kod oltara i izvan prostora crkve"}

Prilike u svijetu doista ne idu na ruku tradicionalnoj vjeri i životu vjernika. Mnoga suvremena zla, koja u moje vrijeme odrastanja nisu bila dostupna, nažalost danas postaju svakodnevica i gotovo „normalna pojava“, i ona nažalost (de)formiraju čovjeka. Istina, tehnološki napredak je doprinio mnogo dobroga, ali i doprinio je „potopu“ mnogih moralnih vrijednosti, a samim time i napuštanje Crkve, jer današnja internetska platforma nudi široku lepezu hedonističko-mazohističke (ne)kulture koja postaje izazov, i kao takva se na globalnoj razini vrjednuje i ocjenjuje. Koliko mogu pratiti, Crkva tu ranjenu i krvareću mladost pokušava zaštititi raznim projektima koji se provode i na lokalnoj i na općoj razini. Ministrantsko zborovanje je jedan od tih programa koji nudi nešto drugačije nego što to čini društvo. Susreti mladih na razini župe, dekanata, biskupije, duhovni koncerti, kateheze, hodočašća, Svjetski dan mladih s Papom, Katolička akcija (ACR), Frama, Katolički skauti, animatori, katolički radiotelevizijski programi, tiskovine itd. – pokušaji su opće i mjesne Crkve zaštititi najranjivije tkivo Crkve, mlade, i ponuditi im program koji oplemenjuje. Mi kao Crkva trebali bismo preuzeti veću odgovornost jer pitanje je jesmo li dovoljno odgovorili na duhovne potrebe mladih. Htjeli mi priznati ili ne, mladi našega vremena se itekako zanimaju za duhovnost, Bibliju, vjeru… koju prepoznaju kod nekih drugih kršćanskih Crkava i pokreta, a koje mi, zbog svoga ponekad krutog tradicionalnog stava, ne prihvaćamo. Nisam za copy-paste, treba biti oprezan, ali isto tako i otvoren za neke nove duhovne izazove koji će nam pomoći u duhovnom sazrijevanju. Htjeli mi priznati ili ne, karizmatski pokreti u Crkvi su raspuhali jednu drugačiju duhovnu vatru od one u kojoj smo mi odrastali prije 30 i više godina. Ne smijemo stavljati koprenu na oči i ne vidjeti potrebe mladih koji „čeznu za višim darima“. Imamo li pravo uskratiti im hranu da utaže duhovnu glad i žeđ? Ako sami nismo dorasli novim duhovnim promjenama i izazovima, ne priječimo da to drugi čine. Isus nas poziva „za onim gore težite, a ne za zemaljskim“, Crkva treba biti odlučna i dosljedna nauku, ali isto tako i spremna pomoći onima koji su ju napustili iz razloga jer Crkvu smatraju konzervativnom i nemodernom institucijom i, što je još pogubnije, mjestom sablazni zbog pojedinaca koji su uzrokovali razne skandale. Crkva je zajednica koja nas mijenja, a ne zajednica koju želim mijenjati. Ono što je bitno, i možda najbitnije, mi svećenici moramo biti autentičniji svjedoci vjere koji mole i koji se lavovski bore za ono za što je Krist prolio svoju krv. Ništa se ne događa i ništa se neće dogoditi bez Božje milosti, a milost dolazi onda kada moje srce čezne, kada gorim za Boga, za Crkvu.

Mi često zaboravljamo kako su u prvoj Crkvi žene zauzimale posebno mjesto, osobito to vidimo u Pavlovim poslanicama u kojima spominje obraćenicu Lidiju iz Filipa, Rimljanku Febu po kojoj Pavao šalje pismo navodeći je kao đakonicu/službenicu crkve u Kenhreji. Sveti Pavao piše, misleći i na muškarce i na žene, kako su se trudili u Gospodinu, odnosno sudjelovali u izgradnji kršćanske zajednice u Rimu. Dakle, vidimo da je uz muškarce bilo i žena koje su na jedan poseban način služile i radile na izgradnji Crkve. Istina, tijekom povijesti došlo je do praktičnih promjena u kojima su muškarci pridržali gotovo sve službe. Ako pogledamo u mnogim europskim državama, žene su mnogo ranije počele služiti, tj. ministrirati kod oltara nego je ta praksa uvedena i kod nas. Zašto ne dati mogućnost djevojčicama služiti kod oltara jer postoji mnogo načina gdje djevojčice mogu aktivno sudjelovati u životu župe pa i kod bogoslužja uz oltar. Koliko dječacima ministriranje daje bližu prigodu dobiti svećeničko zvanje, toliko i djevojčicama omogućava dobiti zvanje za redovništvo. Ne bismo smjeli zaboraviti da je naša prioritetna uloga odgojiti osobu biti dobar vjernik, biti dobar kršćanski otac ili majka. U službi ministranta taj zadatak se puno lakše ostvaruje. Zar smijemo uskratiti djevojčicama službu ministranta samo zato što smo navikli imati dječake kao ministrante? One ne mogu biti svećenice, ali mogu biti redovnice, dobre kršćanske majke i supruge. Prisjetimo se zgode iz Mt 19,13 kako su djeca dolazila k Isusu, a učenici im branili sve dok Isus nije rekao „ne priječite im k meni jer takvih je kraljevstvo nebesko“. Matej ne navodi da su bila samo muška djeca, nego navodi kako su bila djeca, zato je za pretpostaviti da su bile i djevojčice i dječaci. Zato, ne priječimo im odrastati u blizini oltara.

Već sam spomenuo koje bi vrline trebale resiti ministrante i na oltaru i izvan oltara, iako ni to ne mora biti mjerilo. Djeca se odgajaju i odrastaju i u službi ministranta je prigoda pomoći onoj „nestašnoj“ djeci steći one krjeposti koje još nisu došle na svjetlo dana. Ali, moraju postojati i neki kriteriji. Zasigurno ne možemo računati na onu djecu koja čine javnu sablazan, a takvih je malo. Međutim, i njih se treba okupljati i pomoći im rasti u dobru, čak i više nego druge. Uvođenje u ovu službu postoji i neke župne zajednice prakticiraju obred primanja, što osobno podržavam, iako do sada nisam imao primanje na takav način, a to ne znači da nećemo uvesti i tu praksu. Pripremajući se za ovaj razgovor, potrudio sam se pronaći i obred uvođenja u ministrantsku službu pa nadam se da će i meni i kolegama pomoći u idućem razdoblju.

Voditelj ministranata: Oče župniče! Pred Vama i pred ovom zajednicom nalaze se najmlađi članovi naše župne zajednice, koji ištu da budu primljeni u zbor ministranata – poslužitelja oltara, a to su: (pročitati imena)

Molimo da ih primanjem u zbor ministranata pridružite zajednici poslužitelja oltara.

Svećenik: Danas ćete obući ministrantska odijela i postati službenici oltara ove crkve. Jeste li dovoljno shvatili svoju dužnost, jeste li spremni preuzeti ovu službu?

Ministranti: JESAM!

Svećenik: Hoćete li svojim ponašanjem, pobožnošću i revnošću biti i drugima na poticaj da se s poštovanjem odnose prema domu Gospodnjem?

Ministranti: HOĆU!

Svećenik: Gospodin blagoslovio vaše iskreno nastojanje i dao vam milost da ostanete vjerni svojoj odluci, te da budete na čast i ponos ovoj vjerničkoj zajednici.

Ministranti: AMEN!

Blagoslov ministrantske odjeće svetom vodom.

Svećenik: Pomolimo se. Gospodine Isuse Kriste, blagoslovi ova ministrantska odijela i one koji će ih nositi, da se zaodjenu Tobom, koji s Ocem i Duhom Svetim živiš i kraljuješ u vijeke vjekova.

Svi: AMEN!

Svećenik poškropi odijela blagoslovljenom vodom, a potom stoji ispred oltara. Ministrantski kandidati pristupaju pojedinačno ili po dvoje da iz njegovih ruku prime odijelo. Dok predaje odijela, svećenik govori:

Svećenik: Ovim odijelom zaodjenuo te Bog u novog čovjeka, na sliku Kristovu.

Ministrant: AMEN!

Za vrijeme predaje odijela neka župna zajednica pjeva prikladnu pjesmu ili Ps 84, odn. 89. Kad se svi obuku, stanu pred oltar, a svećenik nad njima moli sljedeću molitvu:

Svećenik: Pomolimo se. Gospodine Isuse Kriste, pogledaj na ovu djecu naše župne zajednice koja danas stoje pred Tobom svečano obučena u odjeću Tvoje službe. Molimo Te, daj im snage da ostanu vjerni ovoj službi koju su sada s oduševljenjem prihvatili.

Svi: AMEN!

Slijedi služba riječi. Ministriraju još uvijek stariji ministranti. Za vrijeme propovijedi svećenik će uputiti vjerničkoj zajednici nekoliko riječi o mjestu i ulozi ministranata u liturgiji Crkve. Nakon homilije slijedi predavanje znakova liturgijskih predmeta novim ministrantima.

Voditelj ministranata: Za vrijeme priprave vi ste se pripremili za ministrantsku službu i pokazali se dostojnima pridružiti se ministrantima naše crkve i župne zajednice. Kao vanjski znak svoje službe oltaru, primit ćete iz ruku svećenika predmete kojima ćete se služiti. Neka vam Bog pomogne da svoju ministrantsku službu dobro i savjesno obavljate.

Stariji ministranti dodaju svećeniku liturgijske predmete, a on ih pruža novim ministrantima uz ove riječi:

Biblija ili lekcionar

Svećenik: Uzmi knjigu Riječi Božje, čitaj je i po njoj živi! U ovoj ministrantskoj službi nosi je i postupaj s njome kao s dragocjenim blagom!

Ministrant: AMEN!

Ampulice i posuda za hostije

Svećenik: Od sada ćeš donositi darove kruha i vina za svetu žrtvu. Oni će postati Kristovim tijelom i krvi, nama za hranu. S poštovanjem i pobožnošću nosi ove posude s darovima, jer si tako blizu velikom otajstvu svete vjere.

Ministrant: AMEN

Svijećnjak sa svijećom

Svećenik: Od sad ćeš biti i svjećonoša. U službi oltara izgaraj revnošću poput ove svijeće tako da svojim dobrim primjerom možeš svijetliti svim ljudima.

Ministrant: AMEN

Kadionica

Svećenik: Primi kadionicu i nosi je na slavu Božju. Kao što se iz nje diže ugodni kad, tako neka se iz tvoje duše diže ugodan miris na slavu Krista Gospodina!

Ministrant: AMEN

Lađica s tamjanom

Svećenik: Primi ovu lađicu. U ovoj službi nosi je uvijek s onim poštovanjem s kojim su sveti mudraci s istoka nosili tamjan malome kralju, Isusu Kristu, našem Gospodinu!

Ministrant: AMEN

Zvonce

Svećenik: Primi oltarsko zvonce. Njime ćeš zvoniti na slavu Božju i pozivati na pažnju i nutarnje sudjelovanje u službi Božjoj. Neka ti njegovi zvuci budu poticaj na osluškivanje Božjih nadahnuća.

Ministrant: AMEN

Svećenik: Pomolimo se. Gospodine Isuse Kriste, ova su djeca predstavljena cijeloj kršćanskoj zajednici da budu od pomoći svećeniku za vrijeme bogoslužja. Molimo Te, podaj im milost da tako služe u liturgiji kako Ti to od njih očekuješ. Koji živiš s Ocem i Duhom Svetim, Bog po sve vijeke vjekova.

Svi: AMEN

Bogu sam zahvalan da u župi djeluju sestre Kćeri Božje Ljubavi koje su moje prve pastoralne suradnice. Za rad s ministrantima zadužena je s. Antonija Lučić koja je ujedno i katehistica. Njezinim marljivim zalaganjem imamo vrijednu skupinu – više od 40 djece i mladih koji svakodnevno ministriraju. Kad su svečane svete mise i obredi, moram priznati i pohvaliti, sve je tako skladno uvježbano da možda najviše ja činim pogrješke. Naši ministranti redovito sudjeluju na ministrantskim edukacijama u organizaciji NCM-a Ivan Pavao II. na nadbiskupijskim ministrantskim susretima, u hodočašćima na Kondžilo i na duhovnim vježbama, tako da imaju prigodu vidjeti i nešto novo naučiti od drugih, a i sami vidjeti koliko su dobri u ovoj službi. Veoma je bitno da su njihove haljine uredne, dok je doista ružno vidjeti „šlampave“ kratke poderane haljine, nekakve vezice i kanape koje vise niz njih. Za izgled ministranta odgovoran je župnik ili voditelj, a i župna zajednica. Oltar je uz svetohranište najsvetiji dio crkve i ako oltar i oni oko oltara ne izgledaju dolično, onda se prisjetimo Isusove prispodobe o čovjeku koji je u dronjcima ušao u svadbenu dvoranu.

Pedofilija je općenito problem cijeloga društva jer je u velikom postotku prisutna i u obitelji i u školama, i u sportskim klubovima, a na žalost nemalo puta i u vjerskim zajednicama. Katolička Crkva zbog takvih bolesnih umova sve više postaje sinonim seksualnog nasilja nad djecom. To nitko ne može osporiti niti zanijekati. Rak-rana Crkve su upravo skandali kojima su akteri bili svećenici i crkveni službenici. Crkva je, po mom mišljenju, kasno stala u obranu najranjivijeg tkiva Crkve – djece. Mnogi biskupi su zataškavali takve slučajeve i to je ono što je povrijedilo, kako žrtve, tako i društvo i cijelu Crkvu. Dragi Bog će svima nama suditi, ali i od nas ljudi se očekuje da osudimo i po zakonu presudimo zlostavljačima. Moram priznati da u 32 godine službe nisam imao na razgovorima osobe koje su doživjele svećeničko zlostavljanje, ali bilo je mnogo onih koji su liječili rane jer su to doživjeli u obitelji ili sportskim klubovima. Mi svećenici moramo biti iskreni pred djecom i mladima i o toj temi otvoreno razgovarati. Djeca trebaju znati da uzrok pedofilije nije svećenički celibat, što se često može pročitati u javnosti, nego da je to poremećaj seksualne sklonosti koja se prema međunarodnoj klasifikaciji promatra kao bolest (F65 5) i opisuje kao „seksualna sklonost djeci, dječacima ili djevojčicama, obično u predpubertetskoj ili ranoj pubertetskoj fazi“. Riječ je o jednom obliku parafilije s atipičnom seksualnom sklonošću, i to upravo prema djeci u dobi prije ili na samom početku puberteta. Mi kao Crkva doista moramo odgovornije i odlučnije stati u obranu žrtava i po svaku cijenu spriječiti da to toga ne dođe. Da je i Isus znao kako može doći do ovakvih destruktivnih pojava, govori njegova opomena u Mt 18,6 „Onomu, naprotiv, tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju u mene, bilo bi bolje da mu se o vrat objesi mlinski kamen pa da potone u dubinu morsku“.

Uz redovite molitvene nakane Svetog Oca i biskupijske mjesečne nakane, mi imamo i župne nakane koje molimo tijekom svakog mjeseca. Mjesec travanj posvećen je nakani molitve za duhovna zvanja. Naša molitvena zajednica okuplja se svake srijede i jedna od nakana je i molitva za duhovna zvanja. Članovi Franjevačkog svjetovnog reda našega mjesnog bratstva jednom mjesečno se sastaju te isto tako u svojim nakanama mole za svećenička i redovnička zvanja. Jedna od kateheza za 7. i 8. razred posvećena je ovoj temi. Dakle, veoma je bitno moliti, ali isto tako i surađivati sa sjemeništem i bogoslovijom. Iako nije lako motivirati mlade za svećenički ili redovnički poziv, ne smijemo zapustiti ovu krucijalnu temu jer o njoj ovisi daljnji život mjesne Crkve. Često se u svojim propovijedima osvrnem kako je svećenika sve manje te da smo Bogu zahvalni da tu krizu još ne osjetimo u našoj nadbiskupiji, ali i kako nismo tako daleko od takve krize. Svakim danom trebamo moliti na ovu nakanu, a češće promovirati svećenički poziv.

Ove je godine i Vrhbosansko bogoslovno sjemenište organiziralo Dan otvorenih vrata i susrete bogoslova s mladima na župama pod geslom Dođite i vidjet ćete, na koje se odazvao veliki broj mladih. Nadajmo se da je sjeme zvanja posijano u nekoj mladoj duši.

Općenito gledajući, ministranti koji su u službi oni svoj ministrantski poziv gledaju s puno poštovanja i  znaju da je to odgovorna uloga. Njihova pozornost kod određenih radnji dok poslužuju, očit je primjer kako to učine s puno ljubavi i dostojanstveno. Lijepo je vidjeti kako „stariji“ ministranti pomaži mlađima, ili iskusniji neiskusnijima. To je dokaz da tu službu doživljavaju i kao međusobno zajedništvo. Dogodi se i neka simpatična nesmotrenost, a to je dokaz da imaju ili tremu ili preveliku dozu adrenalina pa se „zapetljaju“ u svome radu. Kako god, oni su ukras oko oltara i ne može ih zamijeniti nikakav cvjetni aranžman.