Mons. Luka Tunjić, nacionalni ravnatelj Papinskih misijskih djela u BiH

Misionari pokušavaju ublažiti i poboljšati stanje na svim razinama života


Svjetski dan misija - Misijska nedjelja koja je obilježena 18. listopada bila nam je povod za razgovor s nacionalnim ravnateljem Papinskih misijskih djela u BiH mons. Lukom Tunjićem.

Razgovarala: Josipa Prskalo

Mons. Luka rođen je 19. listopada 1963. u selu i župi Vukanovići, kod Kaknja. Za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije zaređen je 1989., a 1992. otišao je na poslijediplomski studij u Rim te je na Papinskom sveučilištu Gregoriana 1995. postigao magisterij iz dogmatske teologije. Po povratku u domovinu pastoralno je djelovao u župi Čajdraš i obnašao dužnost ravnatelja novoosnovanog Katoličkog školskog centra Sv. Pavao u Zenici. I iduće godine njegova svećeništva obilježio je rad u katoličkom školstvu: najprije kao ravnatelj KŠC-a u Tuzli, a potom u Travniku gdje je bio i rektor travničkoga sjemeništa Petar Barbarić. Od 2008. do 2019. obnašao je dužnost generalnog vikara Vrhbosanske nadbiskupije, a 2016. imenovan je nacionalnim ravnateljem PMD-a u BiH.

Poštovani mons. Tunjiću, papa Pio XI. utemeljio je 1926. Svjetski dan misija, odnosno Misijsku nedjelju koja se obilježava pretposljednje nedjelje u listopadu. U što se može sažeti cilj obilježavanja ovoga dana?
Nakon što je 3. svibnja 1922. papa Pio XI. Misijska djela za širenje vjere, Svetog Djetinjstva i Svetog Petra Apostola uzdigao na razinu Papinskih misijskih djela, bilo je sasvim logično da se ustanovi jedan misijski dan koji će vrijediti za cijelu Crkvu. Tako je Opće vrhovno vijeće Papinskog misijskog djela za širenje vjere 14. travnja 1926. uputilo zamolbu papi Piju XI. da ustanovi jedan misijski dan – predložena je pretposljednja nedjelja u listopadu – koji će obvezivati „sve biskupije, župe i institute katoličkog svijeta“. U istom pismu se traži da to bude dan molitve za misije, misijske animacije i prikupljanje priloga za najpotrebitije u misijskim zemljama. Osnivanjem Svjetskog misijskog dana – Misijske nedjelje, Crkva je pokazala svoju univerzalnost i brigu za sve svoje članove, a posebice one koji iz bilo kojeg razloga trpe. Pokazala je evanđeosku solidarnost svjesna činjenice da smo odgovorni jedni za druge jer je Crkva mistično tijelo Kristovo. Ako jedan ud toga tijela trpi, trpi cijelo tijelo. Tu svijest je potrebno iznova razvijati i produbljivati. Živimo u svijetu koji je razvio mentalitet očekivanja pomoći od drugoga, uvijek je netko drugi kriv za mene, za narod, za Crkvu, za stanje u svijetu, a zapravo misije nas pozivaju da razvijamo svijest darivanja drugih, i to da dajemo drugima onaj najbolji dio sebe i svojih sposobnosti. To je vjernički stav služenja koji nam je pokazao sam Isus, na koji nas upućuje sudjelovanje u euharistiji i blagovanje tijela i krvi Kristove. Na taj način se sjedinjujemo s uskrslim Gospodinom. U tom sjedinjenju naše misli trebaju postajati Isusove misli, naša djela Isusova i naš život sličiti životu Isusa Krista. Naša misionarska svijest i obveza proistječe upravo od prvog misionara Isusa koji je izvršio Očevu volju, a nas poslao da idemo po svem svijetu propovijedati evanđelje svemu stvorenju (usp. Mk 16,15-16).  

Neizbježno je o obilježavanju ovog dana progovoriti u svjetlu pandemije koronavirusa koja je obilježila ovu godinu. Koliko će se, iz ovih razloga, u odnosu na ranije godine razlikovati Misijska nedjelja?
Pandemija koronavirusa utjecala je na sve sfere života, pa tako i na vjerski život u cijelom svijetu. Ipak možemo zamijetiti dvije faze u vremenu pandemije. U prvoj fazi, u velikom dijelu svijeta, bile su zabranjene mise s narodom, kao i bilo kakve proslave te okupljanja. Onda je nakon nekoliko mjeseci došlo do popuštanja mjera zaštite i dopušteno slavljenje misa, ali samo za određeni broj ljudi držeći se uputa nadležnih ustanova. Takvo je stanje i danas u većini zemalja Europe i svijeta.

Na ekonomskom planu mnoga poduzeća su propala, a državne vlasti se bore kako bi ublažile daljnje urušavanje poduzeća i kako bi se spriječilo otpuštanje radnika. No, uz sve pokušaje i najrazvijenije zemlje svijeta doživjele su osjetno smanjenje priljeva sredstava u državne blagajne. Mnoge obitelji u tim zemljama osjećaju posljedice pandemije koronavirusa i treba iznalaziti način kako im pomoći. Ali čini mi se da je veći problem što su ljudi navikli na određeni standard i ne žele mijenjati svoje navike bez obzira na sve što se događa i bez obzira što se povećao broj umrlih u misijskim zemljama, ali ne zbog pandemije, nego zbog gladi. Župnicima sam već poručio i ponovno ću to naglasiti da jednostavno ne smijemo ostati nijemi na vapaje naših misionara i na povećanu smrtnost zbog gladi. Ako se na ovo oglušimo, postaje upitno naše shvaćanje Isusova života i evanđelja. Važno je vjernicima najaviti Misijsku nedjelju, pozvati ih na molitvu i potaknuti da upravo njihova pomoć može spasiti nečiji život.

Kongregacija za evangelizaciju naroda je već poslala obavijest da će se Svjetski dan misija obilježiti na pretposljednju nedjelju u listopadu, te pozvala sve vjernike na pojačanu molitvu i ljubav prema braći i sestrama u misijskim zemljama koji trpe i kojima je teže od nas. 

Iz razgovora s misionarima i iz njihovih iskustava koronavirus je samo još jedan u nizu onih s kojima se narodi kojima su poslani susreću, u većoj ili manjoj mjeri. Ono što je nažalost činjenica jest da ljudi umiru više od „virusa gladi“. Što nam možete reći o tomu?
Na ovo pitanje sam djelomično već odgovorio i nažalost imate pravo kad kažete da se umire više od „virusa gladi“ nego posljedica koronavirusa. Misionari kažu da su ti ljudi navikli na zaraze koje se prenose na različite načine. Dosta zaraza se prenosi od nepitke vode, od (ne)uvjeta života i nemogućnosti liječenja. Dosta djece je pothranjeno jer mnoge obitelji mogu ponuditi samo jedan obrok dnevno i to je uglavnom jednolična hrana. Pogotovo kad se dogode sušne godine, tada se situacija pogoršava, a smrtnost zbog gladi poveća. Ovo su problemi s kojima se misionari susreću svaki dan i pokušavaju ublažiti njihove tegobe. Misionari kažu da većina njihovih vjernika živi od dnevnica – nadničarenja ili rada na zemlji. Što taj dan zarade i donesu s njive, to obično bude za večeru, tako da je kod njih večera glavni obrok.

Uz sve ove svakodnevne poteškoće koronavirus je donio određene zabrane kretanja, odlaženja na rad i tržnicu kako bi prodali svoje proizvode. Ovomu svakako treba pridodati da većina ljudi u misijskim postajama u kojima služe naši misionari nema struju, vodu i osnovne uvjete za život. Kada se sve ovo ima na umu, onda nam ne treba dodatno objašnjenje, nego otvoriti srce, zahvaljivati Bogu i pomagati.

Misionari diljem svijeta spremno su u videu, koji je nastao kao inicijativa nekoliko nacionalnih uprava Papinskih misijskih djela, poručili #WeAreStillHere – #JošSmoUvijekOvdje. Koliko je zapravo značajan njihov ostanak ondje gdje jesu i što time poručuju, ne samo onima kojima su poslani, nego i cijeloj Crkvi?
Već duže vremena živimo u duhovnoj distanci prema Bogu i prema bližnjima. To je urodilo bezosjećajnošću koja se u javnosti predstavlja kao pravo na privatnost. Takva distanciranost i opreznost prema bližnjima već dugo je stil našega života. Zabrinjavajuće je što to nikome ne smeta, nego se forsira. Sada se posebno forsira i na fizičkoj distanci tako da ćemo imati potpunu distancu. Duhovna je već dugo na snazi, a ova fizička zaživljava i sve češće čujemo da se trebamo na to naviknuti. Stoga nije nikakvo čudo što se sve živo odgađa za neka druga i bolja vremena, a komunicira se modernim sredstvima komunikacije preko zaslona, na daljinu. Tako su i naši misionari poslali poruku preko videa da se oni ne distanciraju. Oni ostaju, još uvijek smo ovdje. Ne distanciraju se od ljudi koji nemaju kuće dostojne čovjeka i obitelji jer je na Zapadu točno propisana kvadratura stana prema broju članova obitelji. Ne distanciraju se i ne odlaze od ljudi koji u tim trošnim kućicama nemaju električnu energiju, a onda niti TV, računalo, grijanje, kućanske aparate, mobitel... Nemaju niti priključenu vodu, a i onu koju imaju, moraju prokuhavati i ići po nju i po sat vremena. Nemaju niti koliko-toliko uređeno školstvo prema našim standardima. Slična situacija je i s bolnicama te drugim ustanovama i cestovnom infrastrukturom. O hrani sam već nešto rekao u prethodnom pitanju. Ovakvo stanje je doduše u seoskim sredinama u kojima naši misionari uglavnom djeluju. U gradu je situacija ipak puno povoljnija.

Misionari pokušavaju ublažiti i poboljšati stanje na svim razinama života. Zbog toga osim kateheze, gradnje crkava i kapela, grade također škole, dispanzere, različita savjetovališta... Poučavaju ih u svakodnevnim poslovima, zanatima i poljoprivredi. Jednostavno žele im olakšati život, učiniti ga dostojnim čovjeka i biti glasnici nade u izgledniju budućnost. Sve to rade svjesni da svakoga dana mogu podnijeti mučeničku smrt. Svake godine mučeničku smrt podnese između 30 i 40 misionara. Sve rečeno je odgovor zašto oni ostaju, a nama poruka da svoje živote malo pogledamo očima misionara i onih kojima oni služe.

Još uvijek aktualna situacija u narodu diljem svijeta probudila je nesigurnost, već se osjećaju posljedice pandemije, a strahuje se da bi moglo biti i gore. Kakvo je Vaše iskustvo, kao nacionalnog ravnatelja Papinskih misijskih djela BiH, s priljevom darova za misije u ovomu razdoblju? Prikuplja li narod manje za misije?
Ono što se  može čuti i vidjeti u medijima jest zauzetost sadašnjim trenutkom i suzbijanjem širenja zaraze. Malo se govori, a izgleda i čini, na vraćanju u život pojedinaca i čitavog društva. Nažalost, ne rade to ni razvijene zemlje. Opća obezglavljenost, pad ekonomije i život online već uzimaju svoj danak, a nisam siguran da posljedice sadašnjega stanja može itko ovog trenutka predvidjeti, a one će sigurno biti ogromne na mentalno, psihičko, fizičko, emotivno i svako drugo zdravlje. Ne spominju neki uzalud da će se govoriti o životu prije i poslije korone. Krenulo se s velikim pokusima, a bojim se da se ishod ne predviđa i ne zna. Već sad bi trebalo pripremati stručne timove za vraćanje svijeta iz „totalnog potonuća“ u život, temeljen na naravnim i evanđeoskim vrijednostima.

Što se tiče drugog dijela pitanja, nesumnjivo je da koronavirus ostavlja posljedice u svim vidovima ljudskog života i djelovanja. Tako je ostavio i na Misijsku središnjicu, odnosno na dobročinitelje misija. Ovo se posebno odnosi na prva dva mjeseca kad su bile strože zabrane i kad je starijima od 65 godina bilo zabranjeno kretanje. Kako su te zabrane popuštale i kad se kretanje pomalo normaliziralo, tako su prijatelji misija počeli davati svoju pomoć i posjećivati Misijsku središnjicu. Stanje se, dakle, normalizira usprkos rečenim posljedicama, što nas raduje i ohrabruje.

Iz istih razloga nije upriličen ni Redoviti godišnji susret misionara Crkve u Hrvata koji se održava više od 30 godina. Koliko je naših misionara ipak uspjelo doći u rodne krajeve te kakva su njihova iskustva?
Do travnja je bilo prijavljeno više od 20 misionara. Radili smo paralelno na rezerviranju karata i pripremi susreta. Domaćin ovogodišnjeg Susreta misionara trebala je biti Riječka nadbiskupija u vremenu od 27. lipnja do 2. srpnja. Jednostavno smo ga morali otkazati zbog važećih propisa i odredbi u Republici Hrvatskoj. Inače su višestruki učinci ovog susreta. Okupljanje misionara i osoba zaduženih za misionare bude subotom popodne kako bismo se dogovorili za nedjeljne svete mise i susrete s vjernicima po župama. Nedjeljom misionari idu na župe slaviti misu s narodom, propovijedati, svjedočiti i govoriti o misijama. Vjernici su zahvalni kada vide i čuju svjedočanstva misionara iz prve ruke. Probudi se u njima još dublji osjećaj prema svojoj vjeri i misijama. Neizostavna su razmjena iskustava misionara na tim susretima. Ne samo da nas ravnatelje obogate, nego se i oni začude da su u istoj ili susjednoj zemlji vjernička praksa i običaji drugačiji. Puno nam znači zajedničko planiranje i dogovaranje s misionarima. Oni iznose svoje planove i potrebe, a mi ih upoznajemo s našim mogućnostima i poteškoćama u suradnji. Svaku večer slavimo misu u drugoj župi, a poslije mise su susreti s misionarima različitih pastoralnih skupina u toj župi ili dekanatu. Jedan dan je uvijek predviđen za posjet znamenitostima koje (nad)biskupija organizator misli da je korisno vidjeti i upoznati. Sve u svemu riječ je o susretu koji je pravo osvježenje, obogaćenje i ohrabrenje za sve nas. Nikoga ne ostavlja ravnodušnim, nego nam je poticaj da radimo s još više žara i ljubavi. Njihov primjer nas na to potiče jer oni djeluju u puno složenijim, težim i opasnijim uvjetima, ali su opet radosni, ispunjeni, ostali ponizni i jednostavni, a tako veliki jer po njima Gospodin čini velika i čudesna djela.

Koliko mi je poznato, 10-ak misionara je ipak uspjelo doći. Neki su posjetili i Misijsku središnjicu. Susret s njima je uvijek prava milost jer iz njihova služenja zrači čvrsta vjera koja ne ostavlja ravnodušnim nikoga s kim se susretnu. Ovi koji su došli uglavnom pričaju o misijskom djelovanju prilagođenom uvjetima koronavirusa. Zabrane su slične kao i kod nas samo što ih njihovi vjernici puno više održavaju jer su kazne visoke. No, misionare najviše boli, kao i njihove vjernike, nemogućnost slavljenja mise te još teža situacija što se tiče hrane, gladi i bolesti. Nepravda, nejednakost i nemoć ih također bole, ali i potiču na još veću žrtvu.  

Unatoč teškim temama kojih ne manjka ove godine, raduje činjenica da je prošle godine u cijelom svijetu obilježen Izvanredni misijski mjesec listopad 2019. Možemo li reći da još uvijek „ubiremo“ njegove plodove te jeste li zadovoljni kako se on obilježio na razini BK-a BiH?
Prošle godine je cijela Crkva obilježila Izvanredni misijski mjesec listopad 2019. kao sjećanje na jedan od najvažnijih misijskih dokumenata Maximum Illud pape Benedikta XV. U obilježavanje ovog milosnog događaja uključio se sam papa Franjo i Kongregacija za evangelizaciju naroda potaknuvši biskupe da u suradnji s Nacionalnim upravama Papinskih misijskih djela dolično obilježe ovaj Izvanredni misijski mjesec. Naša Biskupska konferencija je otišla i korak dalje pa je na prijedlog Pape i Kongregacije te Misijske središnjice proglasila cijelu godinu Misijskom godinom. Geslo Izvanrednog misijskog mjeseca listopada Kršteni i poslani – Crkva Kristova u misiji u svijetu govori o očekivanim plodovima, a to je da svaka krštena osoba postane svjesna svoga misijskog poslanja i odgovornosti za evangelizaciju svijeta.

Naši biskupi su poslali prigodnu poslanicu u kojoj su jasno rekli na koji način se može obilježiti i proslaviti Misijska godina. Istaknuli su važnost molitve za misije i prikupljanja materijalnih priloga. Potaknuli su svećenike, redovnike, redovnice i ustanove da sva važnija događanja i pastoralne aktivnosti te godine budu prožete misijskim duhom. I bilo je tako počevši od same Biskupske konferencije, preko župa, bogoslovija, sjemeništa i drugih ustanova. Svi važni susreti i događaji imali su misijsku temu i odisali misijskim duhom. Susreti svećenika po biskupijama, proljetne korone, duhovne obnove i misijske akcije po župama donijeli su, i još će ubirati, puno misijskih plodova. Ovo govorim o onome što je bilo vidljivo i što znadem, a sam Bog zna koliko je upućeno molitava za naše misionare i misijsko djelovanje Crkve. Vjerujemo da će on te molitve i uslišati na svoj providonosni način. Bilo je puno misijskih akcija po župama za koje su župnici rekli da će ih organizirati i idućih godina. Kada iskreno molimo i kad se prepustimo vodstvu Duha Svetoga, žanju se uvijek dobri i obilni plodovi.

Razvijati i buditi misijsku svijest ne smijemo se nikada umoriti. U Vašem iskustvu, jeste li se susretali sa svećenicima, redovnicima, ali i laicima koji su posebno zauzeti na tom polju?

„Crkva na zemlji je po svojoj naravi misionarska, jer potječe iz slanja Sina i slanja Duha Svetoga po odluci Boga Oca“ (Dekret Ad Gentes, 2). Svi crkveni dokumenti, posebno oni koji se odnose na misijsku djelatnost Crkve, ponavljaju i ističu njezinu misijsku narav. Papa Franjo to stalno naglašava i stavlja na savjest svakoj krštenoj osobi. Po krštenju je u nas ucijepljena evangelizacijska dimenzija poslanja i odgovornosti za širenje Radosne vijesti te spasenje svakoga čovjeka. Sv. Pavao u 1Tim piše kako Bog „hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine.“ Dakle, misionarska narav Crkve gubi svoj smisao ako joj se oduzme želja za spasenjem svih ljudi jer je Isus krv svoju prolio za svakoga čovjeka. U istoj poslanici Sv. Pavao nastavlja „Krist Isus... sebe samoga dade kao otkupninu za sve“ (1Tim 2,5-6). Tu Kristovu otkupiteljsku žrtvu smo obvezni prihvatiti, živjeti i s drugima, nesebično kao i On, dijeliti.

Zbog ljubavi koju je Krist pokazao na križu i njegova slavnog uskrsnuća koje je jamstvo i našega uskrsnuća, ne smijemo se jednostavno nikada umoriti jer ti događaji uključuju najvažniju stvarnost u našem životu, a to je spasenje duše. Toga su svjesni naši misionari, i to ih zapravo pokreće. Naši biskupi, svećenici, redovnici, redovnice i vjernici laici, potaknuti Duhom Božjim koji vodi i nadahnjuje Crkvu, čine puno da Kristov glas, preko naših misionara, dopre do svakog čovjeka i do najskrivenijeg kutka zemlje. Samo Duh Božji može potaknuti na tolike oblike molitve i konkretne pomoći koja se zrcali kroz različite akcije. Ono što ohrabruje jest činjenica da je takvih akcija sve više i da ova naša mjesna Crkva u BiH, koja je doskora bila pod skrbi Kongregacije za evangelizaciju naroda, postaje aktivna Crkva koja pomaže svoje sestrinske mlade Crkve u misijskim zemljama koje stasaju.   

Svjedoci smo i da Crkva u Hrvata ima nemali broj misionara koji djeluju na pet kontinenata, u 30-ak zemalja. Koji bi, prema Vašem mišljenju, bio glavni razlog njihova spremna odziva misijskom zovu?
Crkva u Hrvata ima 80-ak misionara diljem svijeta, a najviše ih je u Africi. Od toga ih je barem polovica podrijetlom iz BiH. Važno je naglasiti da misijska zvanja nisu stvar prošlosti i starijih zvanja, odnosno onih koji su otišli u misije prije 20 i više godina. Svake godine Crkva u Hrvata iznjedri po koje misijsko zvanje. Stariji se vraćaju zbog godina i bolesti, a mlađe snage se javljaju da nastave i šire misijske obzore.

Svećenička i redovnička zvanja se rađaju iz žive i autentične vjere Crkve. I misijska zvanja se javljaju iz te vjere. Skoro da nema sjemeništarca i bogoslova, novaka i novakinje koji nije za vrijeme svoje formacije „sanjario“ o odlasku u misije. Oduševljavali su nas velikani misija kojih je, hvala Bogu, imao i naš narod da smo željeli nastaviti jednakom žrtvom i žarom s kojim su oni izgarali i podnosili mučeniku smrt za širenje kraljevstva Božjega. No, kod mnogih je ostalo samo na snivanju, mnogi su postali pravi prijatelji misija i velikodušno potpomažu misije, a neki su se odvažili te otišli, kako mi to volimo reći, „tamo gdje palme cvatu.“ Utemeljiteljica Papinskog misijskog djela za širenje vjere službenica Božja i buduća blaženica Pauline Marie Jaricot je rekla: „Želim biti slobodna ići tamo gdje su potrebe najveće.“ Mislim da je u ovoj rečenici odgovor na Vaše pitanje o glavnom razlogu njihova spremna odziva misijskom pozivu. Osjećali su u sebi intenzivne poticaje Duha Svetoga da trebaju u svojoj slobodi ostaviti sve i poći gdje su potrebe najveće. Kada se udruže poticaji Duha Svetoga, sloboda i najveće potrebe Crkve, rađa se misijsko zvanje. Misionari uljepšavaju lice Crkve, čine ju vjerodostojnom i privlačnom. Oni na najizvrsniji način prepoznaju Krista u siromašnoj braći i sestrama, u onima koji su ostavljeni i na  rubu društva, u onima koji na bilo koji način i zbog bilo kojeg razloga trpe. Dok je Crkva misionarska, ona je i katolička. Tada je najsigurnija da je na pravome putu, tada svjedoči da je Krist njezin Put, Istina i Život. Takvoga Krista naviješta svim narodima, po kojem se svi ljudi spašavaju.

Na misijskom polju uvijek „ima posla“. Na što bi se više trebao staviti naglasak?
Dvije su razine misijskog djelovanja Crkve: misijski rad u mjesnim Crkvama po cijelom svijetu i misijsko polje rada u Crkvama koje su označene kao misijske Crkve pod skrbi Kongregacije za evangelizaciju naroda. Prva zadaća odgovornih ljudi za misije je buditi i produbljivati misijsku svijest kod svih vjernika. Papa Franjo to jednostavno kaže - svaki čovjek je misija koja je od Boga usmjerena preko braće ljudi prema Bogu. Misije nisu plod ljudskih sposobnosti, one potječu i pripadaju Bogu čiji je protagonist Duh Sveti. Ali Duh Sveti djeluje preko nas ljudi. Rad na misijskom polju pojedine zemlje i kontinenta ovisi o nekoliko čimbenika. U prvom redu o izgrađenoj vjeri i misijskoj svijesti. Zatim o tehnologiji s kojom se ljudi i vjernici pojedine zemlje služe te materijalnom stanju dotične zemlje. Živimo u digitalnom svijetu koji treba maksimalno iskoristiti za evangelizaciju. Sv. Ivan Pavao II. je rekao za zapadni svijet „kako se on sam treba evangelizirati kako bi mogao pomoći u evangelizaciji.“ Kada se misijsko djelovanje spusti na mikrorazinu, na župe i različite ustanove, onda je važno stalno raditi na misijskom osvješćivanju kroz molitvu i djela milosrđa koja su uvijek vezana za misije. Često bolujemo od velikih iznosa, a Djelo za širenje vjere i Djelo Svetog Djetinjstva nastali su na svakodnevnom moljenju Zdravomarije i tjednom, odnosno mjesečnom davanju jednog novčića. Važno je da župnici, rektori sjemeništa, voditelji novicijata i drugih ustanova usađuju ljubav prema misijama za povjerene im osobe. Postoje misijska događanja i misijske akcije tijekom godine za koje pripremamo animacijske materijale i šaljemo na teren. Ti materijali su puni različitih sadržaja i ideja na koji način se može pripremiti za određeni misijski dan ili akciju. Ako se vjernici s tim na vrijeme upoznaju i potaknu na pomoć, iskustvo je pokazalo da plodovi neće izostati.

Nadalje, u svijetu su se počele organizirati misijske sekcije-zajednice. Župe, sjemeništa i novicijati koji imaju misijske zajednice organiziraju tijekom godine različite misijske akcije i od velike su pomoći. Buđenju misijske svijesti i jačanju misijskog pastorala uvelike potpomaže mjesečni misijski list Radosna vijest za koji je jedan mladi župnik rekao da je najpozitivnija tiskovina na crkvenom i društvenom području. Sve druge tiskovine, kaže taj mladi svećenik, često sliče crnoj kronici, pune su jadikovanja i kritiziranja, a Radosna vijest, usprkos siromaštvu, progonima i bijedi u misijama, zrači optimizmom i nadom. Dakle, na misijskom polju uvijek „ima posla“, ima kao što smo vidjeli i puno načina kako se možemo uključiti u misijski pastoral, ali, hvala Bogu, ima i puno zaljubljenika u misije koji ih redovito prate molitvom i materijalnim prilozima.

Što se tiče polja rada u misijskim zemljama, ono je prostrano i neizmjerno te ima mjesta za još misionara, ali i za sve nas koji ih pratimo na svoj način. Na prvom mjestu je navještaj Radosne vijesti Isusa Krista jedinorođenoga Sina Božjega koji je sišao na zemlju, podnio mučeničku smrt, treći dan uskrsnuo od mrtvih, uzašao svome Ocu, poslao Duha Svetoga branitelja i tješitelja, koji želi da se svi ljudi spase. Ali osim ovog Navještaja naši misionari im pomažu na sve moguće načine: grade im škole, dispanzere, bolnice, mostove, bunare za vodu... Žele im pokazati svojom blizinom, konkretnim djelima i autentičnim životom da ih onaj koga propovijedaju voli, da je bio uvijek na strani slabih, nezaštićenih i onih koji trpe, da ih je otkupio svojom krvlju, da je pobijedio smrt i da nas sve čeka u zagrljaju svoga i našega Oca nebeskoga. Shvaćanje misija na ovaj način, nas izvana i njih unutra, pogoduje širenju Božjeg kraljevstva kao što sušna zemlja željno kišu iščekuje.     

Tko bi bio misionar u današnjem svijetu?
Odgovor na ovo pitanje zahtijevao bi ozbiljnu analizu stanja društva i vjere u današnjem svijetu. Trebalo bi odgovoriti na pitanje koliko je zajedničkog dobra donijelo ovakvo shvaćanje i življenje demokracije? Jesu li ovako shvaćeni liberalizam i materijalizam vrhunac onoga što današnjem čovjeku treba i čini li ga to uistinu sretnim? Zbog čega je u većini zapadnih zemalja mortalitet, već duže vremena, veći od nataliteta i što za buduće društvo znači konstantno rastakanje obitelji i obiteljskog života...? Moglo bi se još nabrajati što bi sve trebalo biti u toj analizi, ali neke bitne stvari sam spomenuo jer izravno utječu na čovjekovu duhovnu stranu života, na njegovu vjeru, na opredjeljenje za duhovni, a onda i misijski poziv. Valja ovdje spomenuti i činjenicu stalnog odlaska obitelji s djecom i mladih. Iz dosadašnjeg iskustva znademo da je većina duhovnih poziva spoj Božjeg zova, nečije molitve, pozitivna iskustva vjerom ispunjene osobe i ambijenta u kojem se odrasta i živi. U ovakvom ozračju lakše je čuti, razaznati Božji glas i pozitivno odgovoriti. Već sam rekao da, usprkos gore spomenutim opasnostima, ipak svake godine imamo barem po jedno misijsko zvanje. No, činjenica je da su i naše odgojne ustanove sve praznije i opravdan je strah tko će se u nekom budućem vremenu, a s obzirom na vrijednosti i svijet u kojem živimo, odvažiti za svećenički i redovnički poziv.

Bez obzira kojim pravcem svijet bude išao, Crkva – njezini članovi, se moraju obnavljati iznutra u poniznosti, evanđeoskoj jednostavnosti i povjerenju u Boga. Crkva koja se uvijek iznutra obnavlja, koja surađuje s Božjom milošću, koja osluškuje njegov glas, dat će nova duhovna i misijska zvanja i kadra je odgovoriti svim izazovima i kušnjama izvana. Duhovna obnova je naš poziv i obveza. Duhovna obnova jača osobnu vjeru, ali i zajedničku vjeru Crkve koju ni vrata paklena neće nadvladati. Gospodnje je to obećanje.