Josip Milanović, djelatnik Nadbiskupijskog centra za pastoral mladih Ivan Pavao II.

Mladi ljudi trebaju postati prioritet


Krajem svibnja mladi Vrhbosanske nadbiskupije okupe se u Gospinu svetištu u Komušini-Kondžilu kako bi radosno proslavili svoj dan. Tim povodom razgovarali smo s Josipom Milanovićem, projekt koordinatorom i glasnogovornikom Nadbiskupijskog centra za pastoral mladih (NCM) Ivan Pavao II.

Foto: Miroslav Gracić

Foto: Miroslav Gracić

Razgovarala: Josipa Prskalo

Josip Milanović rođen je 1. rujna 1989. u Sarajevu. Osnovnu školu završio je u Gromiljaku, a Srednju strukovnu školu Fojnica u Kiseljaku, smjer medicinski tehničar. Na Fakultetu zdravstvenih studija u Sarajevu 2013. stekao je zvanje diplomiranog sanitarnog inženjera, a godinu dana poslije i titulu magistra zdravlja i ekologije.

Od početka školovanja bio je aktivan u svojoj župnoj zajednici u Gromiljaku među Prijateljima Maloga Isusa. Dolaskom u Sarajevo na studij postao je aktivan na projektima Nadbiskupijskog centra za pastoral mladih Ivan Pavao II. i Caritasa BiH. Neformalno obrazovanje nastavio je i kroz razne programe, a angažman u NCM-u započeo je kao volonter, zatim vršnjački edukator, projekt asistent te u konačnici kao projekt koordinator i glasnogovornik.

Uz to, voditelj je raznih događaja u BiH od kojih se poglavito ističe program prigodom dolaska pape Franje u BiH 2015. Profesionalno se bavi plesom više od 22 godine, državni je prvak u plesu te u slobodno vrijeme uređuje svoju blogersku stranicu.

Poštovani gospodine Milanoviću, unatrag posljednjih 48 godina, zadnje subote mjeseca svibnja, Vrhbosanska nadbiskupija obilježava Dan mladih. Što biste Vi rekli da je njegova posebnost u ovih skoro pet desetljeća?
Ako samo još jednom naglas izgovorite koliko se godina obilježava ovaj veoma značajan događaj za mlade Vrhbosanske nadbiskupije, siguran sam da ćete otkriti njegovu posebnost. Danas kada mladima vrlo brzo dosade stvari, jer im se svakodnevno i iznova nude i pružaju nove mogućnosti, Komušina i Dan mladih Vrhbosanske nadbiskupije i dalje (p)ostaje mjestom koje okuplja na tisuće mladih koji svojom razigranošću vraćaju život ovoj napuštenoj župi, mjestu, ali i uvijek i iznova nas podsjećaju na snagu zajedništva. Mladi kroz dvodnevni program Dana mladih i priliku za susret s Bogom najčešće se susretnu sa sobom samima. Mislim da se upravo tu krije njegova čarolija. Stalno nam govore kako nema mladih, da su mladi pasivni, nezainteresirani, kako je u bogatoj ponudi koju danas imaju teško kreirati program u koji će se vrlo rado uključiti, a onda dođe ovaj dan koji nam iznova pokazuje kako Bosna i Hercegovina, ovdašnja Katolička Crkva ima one na koje možemo i trebamo računati, samo ako im damo povjerenje. A program ovoga događaja upravo je tako koncipiran – pružiti im priliku, prostor, ukazati im povjerenje da svojim talentima, mogućnostima, sposobnostima i srcem punim ljubavi prema onomu što rade, kreiraju sadržaj ovoga njihova dana.

Posebnost Dana mladih u ovih skoro pet desetljeća je i mjesto na kojem se održava. Ne toliko „atraktivno“, s malim brojem stanovnika i vjernika, već 48 godina u proljeće postaje i te kako atraktivno mjesto tisućama mladih koji se odlučuju barem jedan vikend u godini provesti u miru sa sobom, s Bogom i sa svojim vršnjacima. Daleko od buke, kafića, interneta, a blizu Bogu i ljudima oko sebe.

Možete li nam prokomentirati ovogodišnje geslo Dana mladih Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi Tvojoj (Lk 1,38)? Zašto baš ovaj biblijski citat?
Geslo Dana mladih Vrhbosanske nadbiskupije je zapravo geslo Svjetskog dana mladih kojeg svake godine odredi poglavar Katoličke Crkve. Ovim geslom se i zaključuje ciklus od triju marijanskih poruka posvećenih mladima na putu između Svjetskog dana mladih 2016. i Svjetskog dana mladih 2019. Papa Franjo je u svojoj poruci u povodu Svjetskog dana mladih podsjetio mlade kako su riječi Djevice Marije na Božji poziv bile hrabre i velikodušne, te kako svatko od nas treba razumjeti tajnu poziva, a to je izići iz samoga sebe i staviti se u službu drugima, jer naš život ima smisao samo u služenju Bogu i bližnjemu.

Kroz svoj rad i djelovanje unatrag 11 godina Nadbiskupijski centar za pastoral mladih Ivan Pavao II. okupio je na stotine tisuća mladih koji su se hrabro uključivali u projekte i aktivnosti. Uvijek iznova stavljali sebe, ali i svoje vrijeme na raspolaganje drugima, posebno onima kojima je pomoć prijeko potrebna. I već 11 godina svjedočimo kako imamo mlade s kojima možemo raditi i mijenjati svijet na bolje; kako nam mladi vrlo iskreno i predano stavljaju sebe, ali i svoju snagu na raspolaganje i da ako prepoznaju nešto kao dobro i vrijedno, možemo očekivati njihovo „da“. Nekako vjerujem kako je ovaj biblijski citat odlična poruka mladima iz Bosne i Hercegovine u ovom teškom i tmurnom vremenu današnjice. Ovo geslo Dana mladih na vrlo jasan način govori mladima da Centar za mlade Ivan Pavao II., Katolička Crkva osluškuje njihove potrebe, njihove vapaje i pozive, te kako spremno odgovara na iste kroz razne programe i aktivnosti. Ovo iskreno „da“ Centra prema mladima, ali i mladih prema Centru zapravo nam pokazuje kako nas Bog sve zajedno poziva neprestano otkrivati što Bog želi od nas i ispituje nas koliko svatko od nas ima hrabrosti odgovoriti na taj poziv.

Budući da već duže vrijeme radite pri Nadbiskupijskom centru za pastoral mladih (NCM) Ivan Pavao II., kakva su Vaša iskustva u djelovanju s mladima iz nadbiskupije?
Još kao srednjoškolac, 2005., u svojoj sam župi čuo za Nadbiskupijski centar za pastoral mladih Ivan Pavao II. i jedva čekao studij u Sarajevu da se uključim u ono što se tada radilo. Dolaskom u Sarajevo 2008. aktivno sam se uključio u razne aktivnosti Centra, prvo kao volonter, onda kao predsjednik Udruge katoličkih studenata Emaus, vršnjački edukator, projekt asistent, te u konačnici projekt koordinator i glasnogovornik. Rad s mladima je posao koji te iznova tjera biti blizu mladima i onome s čime se oni svakodnevno suočavaju. Imam sreću da sam u Centru za mlade prošao sve faze – od volontera do koordinatora, tako da mi je puno lakše kreirati neki program kojim ću biti zadovoljan ja kao koordinator, ali i mladi koji su uključeni u isti. Bit ću iskren i reći kako je raditi s mladima iscrpljujući posao koji vas uči da uvijek budete spremni na faktor iznenađenja, ali i posao koji najbrže puni vaše baterije. Ja sam kroz svoj rad u Centru doživio više lijepih trenutaka zbog kojih svako jutro s osmijehom ustajem i idem na posao, nego onih manje lijepih. Mladi su gladni prilika, a kad vi zajedno s kolegama s kojima radite imate priliku napisati recept i napraviti im omiljeno jelo, onda morate voljeti svoj posao i biti spremni za njihove suze, iskrene zagrljaje, životne priče, borbe s kojima se suočavaju i velike stvari koje mogu uraditi.

Stvarno sam blagoslovljen prilikom da radim s djecom iz vrtića, mladima iz osnovne i srednje škole, studentima, djecom bez roditeljskog staranja, mladima koji vrlo jasno svojim rukama i djelima ruše predrasude o tome kako volonterizam nije popularan kod mladih, mladima koji su živi primjeri da ako imate isplaniran dan prepun obveza, onda bez problema možete „preživjeti“ bez mobitela, interneta. To su mladi iz Bosne i Hercegovine koji zaslužuju više medijskog prostora, to su mladi koji su spremni ispričati sve priče i biti primjer drugima. To su mladi s kojima radim i koji me podsjećaju da nikad ne izgubim ono dijete u sebi koje je spremno zagrliti svijet rukama i od njega napraviti sigurno i sretno mjesto za živjeti – gdje god bio i što god radio. 

Poznato je kako NCM provodi i razne međunarodne projekte, te tako nisu rijetki ni susreti s mladima iz drugih država. U usporedbi s njima, što posebno odlikuje mlade iz BiH, odnosno Vrhbosanske nadbiskupije?
Tako je. Osim projekata koji promoviraju volonterizam, međureligijski dijalog, ekologiju, prevenciju ovisnosti, sport, poljoprivredu, ponosni smo na naše međunarodne projekte, ali i susrete s mladima iz drugih država. Mlade iz Bosne i Hercegovine u odnosu na mlade iz drugih država razlikuje njihov duh i spremnost na izazove i iznenađenja. Nekako to pripisujem prilikama kojih mladi iz BiH, nažalost, imaju manje u odnosu na mlade iz drugih država, misleći na razvijene zemlje.

Naši mladi odgovornije pristupaju povjerenim im zadatcima, poslovima i više vode računa o odnosima jednih s drugima. Na svim susretima, međunarodnim kampovima, putovanjima uvijek su mladi iz BiH ti koji prvi kreiraju mrežu prijateljstva s okupljenima iz drugih zemalja. Uvijek smo prvi kada treba potaknuti mlade da budu veseliji, raspoloženiji, prvi ćemo zapjevati, zaigrati, ako treba pomoći u kuhinji, čišćenju i sl. I ono što mi je uvijek posebno zanimljivo kada uspoređujem mlade iz BiH s onima iz drugih država – mi znatno više znamo o zemljama odakle oni dolaze u odnosu na njih. Vjerujem kako nam je tu puno pomogao naš školski sustav, ali i stalne prilike za neformalne edukacije, putovanja i obrazovanje.

Svjedoci smo kako su u svijetu ponovno zavladale „migracije“, što nije mimoišlo ni BiH, te se svi žale na odlazak mladih. Koliko vama u NCM-u ovo predstavlja novi izazov usmjeriti svoje djelovanje na to kako bi se taj „trend“ smanjio?
Predstavlja nam izazov, i te kako. Trudimo se ići i biti tamo gdje su mladi, ali i svu snagu usmjeriti u kvalitetan rad s mladima koje imamo, ne umarajući se brojem uključenih u naše projekte i aktivnosti. Valjda smo od samog početka postavili dobre temelje i stekli povjerenje mladih da bez obzira na migracije, još uvijek imamo one koji se vrlo rado uključuju u ono što radimo, animirajući svoje prijatelje i vršnjake da to isto učine. Već ranije sam kazao kako je jako važno osluškivati potrebe mladih, što mi od samog početka radimo, ali sada svakako intenzivnije.

S njima razgovaramo o izazovima s kojima se suočavaju, razumijemo njihove potrebe i onda uz pomoć donatora na iste tražimo odgovore. Nudimo im priliku da kroz naše aktivnosti i projekte osiguraju sebi neka novčana sredstva za lakši studij; nudimo im priliku pokrenuti vlastiti biznis, iskoristiti svoje površine i kroz rad u poljoprivredi osigurati sebi, ali i svojoj obitelji sigurniju budućnost. Također im kroz razne projekte osiguravamo sredstva da u svojim župnim, lokalnim zajednicama kreiraju nešto dobro, korisno za njih i zajednicu, kako bi kasnije uživali u plodovima svojega rada, ali i bili svjesni kako je vrlo često potrebno zasukati rukave i učiniti nešto svojim rukama, bez očekivanja da to drugi urade za nas. Kad kažem biti blizu mladih, onda svakako mislim na otvaranje naših regionalnih ureda u Travniku i Posavini koji su nam produžena ruka u onomu što radimo, ali i na naš sve aktivniji rad s osnovnim i srednjim školama gdje još uvijek ima mladih spremnih mijenjati svijet.

Siguran sam da Centar za mlade Ivan Pavao II. sam ne može mnogo toga učiniti kada je riječ o migracijama mladih, ali vjerujem da kroz svoj program i aktivnosti može ojačati i osnažiti ih da spremno odgovaraju na izazove i budu glasni u traženju svojih prava, te budu inicijatori promjena.

Kada bismo pokušali „projekt“ Dana mladih Vrhbosanske nadbiskupije predstaviti kroz brojke u skoro pola stoljeća, što bi bilo važno istaknuti?
Prije nego odgovorim na ovo pitanje, stvarno ne smijem ne spomenuti kako je Dan mladih Vrhbosanske nadbiskupije 2007. bio poseban jer je na inicijativu Biskupske konferencije BiH prerastao u susret Hrvatske katoličke mladeži u Bosni i Hercegovini i tada okupio oko 7 000 mladih iz BiH, Hrvatske, ali i inozemstva.

A kad već govorimo o brojkama, onda prema podatcima kojima mi u Centru za mlade raspolažemo od 2004. pa sve do 2019., na susretu Dana mladih Vrhbosanske nadbiskupije sudjelovalo je oko 35 700 hodočasnika. Dakle, ovdje ne mislimo samo na mlade, nego i na one malo starije hodočasnike koji iz godine u godinu s mladima proslavljaju njihov dan. Ovisno o programu koji se obilježavao na Danu mladih, više od 200 skupina je predstavilo svoj rad i djelovanje, a mladi iz svih dekanata Bosne i Hercegovine, te mladi iz Hrvatske svojim točkama obogatili su program proslave Dana mladih Vrhbosanske nadbiskupije. Ono što ne možemo izbrojati, ali sa sigurnošću možemo reći jest kako se veliki broj mladih iznova, svake godine vraća na ovo izvorište duhovnosti, ali i raduje susretu s prijateljima.

U listopadu 2018.  u Vatikanu je održana XV. redovita opća skupština Biskupske sinode na temu Mladi, vjera i razlučivanje zvanja. Koliko se u Vrhbosanskoj nadbiskupiji pratio njezin rad te u kojoj mjeri NCM nastoji njezine zaključke implementirati u svoje djelovanje?
U Vrhbosanskoj nadbiskupiji se pratio njezin rad tako što smo sudjelovali u izradi pripremnog dokumenta, tj. dokumenta koji sadrži sve prijedloge, sugestije, ideje mladih iz cijeloga svijeta, koji su se kasnije oblikovali u jedan dokument za papu Franju. Također u suradnji s BK-om BiH prošle godine u travnju smo sudjelovali na III. nacionalnoj konferenciji mladih na temu Crkva i mladi uoči Sinode. U zaključcima donesenim u završenom dokumentu naglašeno je snažnije otvaranje laicima, što Centar za mlade kroz svoje aktivnosti i te kako prakticira. Također, naznačeno je kako Katolička Crkva mora ponuditi veće udioništvo i odgovornost mladima. Već u ranijim odgovorima naglasio sam kako se trudimo kroz naše aktivnosti dati povjerenje i odgovornost mladima, što ćemo i u nastavku činiti. Zaključni dokument govori i o problemu digitalnog svijeta, njegovim vrlinama i manama, o čemu mi u Centru za mlade već pet godina govorimo s mladima, ali i njihovim roditeljima kroz projekt Prevencije ovisnosti kod mladih.

Ono što me posebno raduje u završnom dokumentu jest i dio koji govori o perspektivama djelovanja Crkve, tj. da mladi ljudi trebaju postati prioritet, odnosno vrijeme i energiju usmjeriti na put s mladima – „s njima, a ne za njih“. Kroz naših 40 projekata i aktivnosti, koliko ih godišnje implementiramo, i dalje ćemo nastojati raditi osluškujući njihove potrebe.   

Iz Vašeg dosadašnjeg iskustva, koliko se Bosna i Hercegovina uistinu može osloniti na riječi: Na mladima svijet ostaje?
Bosna i Hercegovine se uistinu može osloniti na mlade, no postavlja se pitanje mogu li se mladi osloniti na Bosnu i Hercegovinu?! Kroz susrete s njima više puta sam se uvjerio da naša zemlja ima odlične mlade ljude koji su spremni brda premještati. I mislim kako nam upravo takvi i trebaju – spremni da odlučno odgovore na izazove, glasni i jasni u svojim stavovima i bliski ljudima u potrebi. Ako im pružimo priliku, prigrlimo ih i pokažemo im kako vjerujemo u njih i u ono što znaju, onda ne trebamo sumnjati u rezultate njihova rada. A nije li vrijeme za promjene? I za malo više vjere u one koji su spremni bezuvjetno dati sebe. Za sebe i svijet oko sebe. A da nam može i treba biti ljepše – može i treba.