Razgovarala: Josipa Prskalo

Naš sugovornik, p. Stjepan Ivan Horvat rođen je u Vinkovcima 1983., gdje je završio osnovnu i srednju školu. Potom je upisao poljoprivredni fakultet u Vinkovcima, od kojega je ubrzo odustao, radio na nekoliko poslova, te od studenog 2005. do svibnja 2006. odsluživao je šestomjesečni vojni rok. Družbu misionara Krvi Kristove upoznao je, kako kaže, preko mrežne stranice, a istoj je pristupio u prosincu 2006., te službenu formaciju započeo u svibnju 2007. u Misijskoj kući Sv. Gašpara u Zagrebu. Doživotna obećanja položio je 21. listopada 2012., a za đakona je zaređen u zagrebačkoj katedrali 5. listopada 2013. Teološki fakultet u Zagrebu upisao je 2008. i diplomirao 2015. Svećenički red primio je u Vinkovcima 27. rujna 2015. Trenutno vrši službu magistra bogoslova u Misijskoj kući Sv. Gašpara del Bufala u Zagrebu. U slobodno vrijeme trudi se biti aktivan s mladima, poglavito u ljetnim programima.

Poštovani p. Horvat, na Cvjetnicu se spominjemo Isusova svečanog ulaska u Jeruzalem te njegove muke koja je uslijedila. Kako Vi i Vaša subraća, kao Misionari Krvi Kristove nastojite približiti pojam mučeništva onima koje susrećete?
Priča o patnji i Isusovoj smrti  priča je o pobjedi laži nad istinom, nepravdi nad pravdom, zlom nad dobrim. Isus je lažno optužen za zločine koje nije počinio, i nepravedno osuđen na smrt koju nije zaslužio. Njegov dobar prijatelj Ga je izdao, mnogi njegovi vjerni pratitelji napustili, a čovjek kojega je odlučio postaviti "na čelo“" Crkve, ovdje mislimo na Sv. Petra, olako Ga je zatajio i to ni manje ni više nego triput!

Kada nas netko koga volimo prevari, iznevjeri jednom, previše je, ali triput... Ljudi koje je Isus toliko volio i kojima je služio sada zahtijevaju Njegovo raspeće i odlučuju se da se kriminalac Baraba pusti na slobodu, a Isusa tjeraju u smrt. To je priča o izdaji i laži, nepoštenju i zlobi, nevjeri i opakom nasilju usmjerenom protiv nevine žrtve koja je Isus. Sve to dolazi u misli, kada razmišljamo o Isusovom mučeništvu. Pribijen je na križ na kojem je osramoćen umro.

No, ta najveća tragedija u povijesti čovječanstva, pretvorila se u najveću pobjedu, u pobjedu nad pobjedama! Pobjedu kojoj nema ravne, niti će ikad biti!

U ovome se krije odgovor na Vaše pitanje. Važno je Isusovu muku gledati na način da je on to učinio za mene, došao je na svijet zbog mene, nepravedno je osuđen radi mene, mučen, bičevan, trnjem okrunjen, ponižen i razapet na križ te umro zbog mene, mi to u duhovnosti Kriv Kristove kažemo - prolio svoju Krv do zadnje kapi zbog mene. Sve to obavezuje me da svojim životom odgovorim na vapaj njegove Krvi tj. na vapaj njegove ljubavi za čovjekom. To nam je motivacija za djelovanje i za ispravno shvaćanje mučeništva u ovoj suznoj dolini tj. u ovome svijetu.

Nerijetko su to upravo mladi – koji baš na Cvjetnicu od 1986., kada ga je ustanovio papa Sv. Ivan Pavao II., obilježavaju svoj Svjetski dan mladih na biskupijskoj razini. Kako onda njima u današnjem svijetu konformizma govoriti uopće o Muci Gospodinovoj, o onomu što je prethodilo najvećoj istini naše vjere – uskrsnuću?
Mučeništvo u ovome svijetu, ako ga gledamo u kontekstu vjere izgledat će uvijek kao poraz. No, i Isusov križ u ovome svijetu izgledao je kao poraz jer čovjek je osuđen, mučen i ubijen, a pretvorio se u pobjedu. Svatko od nas na svojim leđima nosi nekakav križ, još nisam susreo osobu koja ga nema. Ali, ako taj križ nosimo u ljubavi, pogleda upravljenog prema nebu, prema vječnosti tada nam je on blagoslov, a ne prokletstvo. Kao svećenik često se susrećem s ljudima kojima njihov križ postaje pretežak, i često im ga ne mogu olakšati drugačije nego da im pomognem da gledaju dalje od ovoga svijeta, da im pokušam pogled, koji je često upravljen samo u zemlju, pomoći usmjeriti prema nebu, prema vječnosti. Da se razumijemo, bez obzira bio lakši ili teži uvijek nam je najteži križ onaj koji nosimo na vlastitim leđima i taj križ nas najviše boli, no, važno ga je gledati kroz Isusov križ. Križ je uvijek vezan za ovaj prolazni život, jer vjerujemo da nakon ovoga prolaznog života dolazi vječni u kojemu križa više nema.

U korelaciji s Isusovim svečanim ulaskom u Jeruzalem, koji su danas najveći izazovi za mladog čovjeka, prema Vašem dosadašnjem iskustvu?
Mladi čovjek želi se boriti za sebe, želi postići uspjeh u životu na svim razinama i nema tu ništa loše. Poznajem mnogo mladih koji se bore svim snagama da završe fakultet, uspiju u sportu, steknu nešto u životu, pomaknu svoje granice... Međutim, nažalost često se u tome i izgube jer im ta borba često postane glavni prioritet u životu, a onda s trona tj. s prvoga mjesta u životu skinu onoga kome taj tron pripada, iako je jasno o kome se radi reći ću Boga. I tada često izranjavaju sebe i druge i izgube kompas na putu prema glavnom cilju života, a taj je vječni život s Bogom. Crkva nas stalno upozorava na to, sve ovo i što se ovih dana događa u svijetu još jednom nas podsjeća da je čovjek često nemoćan pred svime ovime što se događa u svijetu, da čovjek ima svoje granice. Život Isusa Krista pokazao nam je kako se nositi s tim granicama i kako živjeti u svijetu, a ne biti od ovoga svijeta i zato nam je razmatranje njegova života, njegova primjera, najtočniji putokaz u nebo.

Koliko su, na tragu istoga, mladi danas spremni na žrtvu te koliko im je zapravo "blisko" značenje same žrtve?
Mislim kako su mnogi mladi spremni danas na žrtvu, no mlad čovjek je nestrpljiv i on želi plod vidjeti odmah, a to često nije moguće. Mladi čovjek čim počne trenirati on želi osvajati medalje, mladi čovjek čim krene sa studijem on želi znati, mladi čovjek čim krene putem vjere on želi živjeti sveto, a za sve to najčešće je potrebno vrijeme. Da zaključim, mladi su danas dobronamjerni i spremni na žrtvu, ali često nestalni i nestrpljivi. No, uz pomoć, vodstvo i usmjerenje mogu činiti puno i poznajem mnoge koji čine velike stvari. Mislim kako puno možemo naučiti od mladih i da se svakako isplati ulagati u njih.

Nažalost, svjedoci smo i vala migracija, poglavito mladih, s prostora Crkve u Hrvata u zemlje Zapada. Kako vidite današnju situaciju mladih ljudi u društvu, muče li ih isti problemi u čitavoj Crkvi u Hrvata?
Nažalost, to je situacija koja pogađa cijeli svijet, pa tako i Crkvu u Hrvata. Odlazak na Zapad trbuhom za kruhom. Gledajte, mislim da nam je svima to razumljivo i vjerujem kako bi se veliki broj onih koji odlaze sutra vratio da se prilike ovdje poprave. Zapad im u materijalnom smislu pruža više, i tu treba biti iskren, no Zapad je duhovno puno siromašniji i to mi govore mnogi koji su otišli iz Hrvatske. Što možemo učiniti za njih? - svakako moliti, ali i činiti sve što možemo da bi se prilike u našem društvu popravile i kako bi ih na taj način privukli natrag. Koliko god da je na Zapadu dobro u materijalnom smislu, naš čovjek vani je uvijek stranac i nije lako živjeti s tim, ustvari nije lako prilagoditi se životu u drugom mentalitetu. Kako kaže ona poznata izreka, svugdje je lijepo, ali kod kuće je najljepše. I sam sam proveo godinu dana izvan granica Lijepe naše, živio sam godinu dana u Poljskoj u Varšavi, i iako mi je to jedno bogato i predivno iskustvo srce je cijelo vrijeme vuklo prema Domovini i sretan sam što je taj boravak izvan njezinih granica trajao samo godinu dana.

Također, činjenica je i da mladi danas odlažu stupanje u brak, a nisu ni česte obitelji s više djece. U čemu bi se mogao odgledati razlog toga?
Razlozi su brojni, školovanje se produžilo, puno je veći broj onih koji studiraju, društvene prilike to im omogućuju i dobro je da mogu studirati. Zatim način života više je usmjeren individualizmu i dok je prije 30 ili 50 godina bilo teško zamisliti da netko živi kao samac, danas je toliko sadržaja koji i samom čovjeku život mogu učiniti relativno zanimljivim. Isto tako mladi se danas možda teže odlučuju preuzeti takvu odgovornost, odgovornost života s obitelji kao muž, žena, otac ili majka. Sjećam se svjedočanstva jedne poznanice koja mi je pričala kako ju je njezin muž zaprosio, tako što ju je pitao je li mu spremna pomoći nositi njegov životni križ. To je to, pogodak "u sridu", ovaj mladi par danas ima četvero djece, predivni su. Svijet je danas jako užurban i nije lako u svakodnevni život uz sve obaveze uklopiti i one obiteljske kako bi sve dobro funkcioniralo, no, primjer koji sam naveo, a i brojni drugi primjeri koje susrećem pokazuju nam da je moguće. Mlade treba ohrabrivati i pokazivati im takve primjere. S druge strane, često nailazim na starije bračne parove koji nisu htjeli imati djece, ili samce koji nisu stupili u brak i baš iz njihovih svjedočanstava iščitavam kako im je sada žao što nisu u životu postupili drugačije.

Kako gledate na ulogu mladih u Crkvi danas, tj. na prostor koji u njoj "dobiju"?
Hm... To ovisi o sredini. Gledajući mlade u Zagrebu, mislim da se stvarno ne mogu požaliti da nemaju "prostora". Mnogo je svećenika i različitih programa koji su usmjereni isključivo na mlade, iskreno nekad i previše pa se programi poklapaju, ali bolje da je tako nego da ih nema. I u tim sredinama, tko želi stvarno može za sebe naći puno toga na području vjerskoga života. Mislim kako su puno veće poteškoće u manjim mjestima, takozvanim tradicionalnim sredinama gdje je pastoral često na minimumu. Opet ću se vratiti na virtualni svijet, on je danas mladima važan gotovo kao i onaj realni i baš tu vidim prostor za djelovanje, a mogu reći da ga oni dosta i koriste te se tu može susresti puno mladih koji ga dobro koriste i kroz njega mogu puno primiti, ali i dati.

Tu je i druga strana – što je možebitni uzrok, ponekad, nedovoljne zainteresiranosti i angažmana mladih u župi/ biskupiji?
Razlozi mogu biti različiti. Mnoštvo je sadržaja danas koji su mladima privlačni i teško nalaze vrijeme za župne aktivnosti, no opet tu jer riječ o problemu posloženosti prioriteta. Poteškoća može biti i nedostatak ili starija dob svećenika koji možda i nisu u mogućnosti toliko raditi s mladima. Svakako mislim da se mladi trebaju boriti za prostor i ako ga stvarno traže i iskreno žele rasti u vjeri da će im i u većini slučajeva i župnici/ biskupi izići u susret. Moje službe i djelovanje vezane su uz česta putovanja i boravke po raznim župama diljem Hrvatske i tu vidim kako se može susresti dosta mladih koji su našli mogućnosti kako biti angažirani u pastoralu u župama ili biskupijama. Mlade treba motivirati, ali im i dati priliku, određenu slobodu djelovanja. Mladi su poletni i često ih krutost institucija i programa koči u djelovanju. Obično je to tako gdje postoji svećenik koji im se posveti tu se brzo okupe i djeluju, u suprotnom teško ih je dobiti u Crkvu.

Ono što o Vama znamo jest da već nekoliko godina evangelizirate mlade ljude tijekom Ultra Europe – festivala elektronske glazbe u Splitu. Kakva su Vaša iskustva i kako uopće s porukom Evanđelja prići mladima koji se okupljaju na takvim događajima?
Da, evo već četiri godine smo prisutni tamo. Iskustva su jako dobra, puno bolja od očekivanih i to mi je još jedan dokaz da su mladi, ali ne samo mladi, gladni Boga. Gledajte, naš pristup tamo nije nasilan da mi sad njih tamo vučemo za rukav i govorimo im da rade nešto što nije dobro. Mi smo tamo prije svega prisutni kao Crkva, a sudionici partija su ti koji će nam, ako žele, pristupiti. Puno je ljudi koji nam prilaze, žele porazgovarati, pomoliti se s nama ili samo iz znatiželje pitati zašto smo tamo. No, svaki susret s bilo kojom osobom prilika je da svjedočimo da ih Bog voli. 

I sami ste, kako nerijetko kažete, imali buntovnu mladost te ste bili i ostali vatreni navijač Cibalije iz Vinkovaca. Koliko Vam je to razdoblje života zapravo "pomoglo" danas biti svećenikom i olakšalo pristup mladim ljudima?
Bio i ostao, sviđa mi se kako ste postavili pitanje. Kažu mladost ludost, ima tu puno istine i u mome životu. Priča oko navijača na mene je utjecala puno. Evo, vidjeli smo uključenost Bad Blue Boysa oko preseljenja bolnica u Zagrebu nakon potresa, beskrajno sam ponosan na njih. Navijači su jedna jako dobra priča; hajdemo prvo teoretski: ljudi koji bodre klub, vole ga, prate na gostovanja - navijanje je strast... U praksi to je ekipa koja je povezana, ljudi koji su spremni puno toga napraviti jedni za druge, ljudi koji su osjetljivi na potrebe drugih i potrebe društva, to se posebno prepoznaje u različitim humanitarnim akcijama. No, treba biti iskren i reći da navijače i prate i mnoge stvari koje nisu dobre u vidu opijata, nasilja i takvih stvari i tu treba biti oprezan jer je to sklisko područje. Ali, opet to naviše ovisi o pojedincu, ne slažem se da su svi navijači huligani, da svi pretjeruju u alkoholu i slične stvari, to definitivno nije istina. Često kažem da sam se zajedničkom životu naučio više među navijačima, nego u Crkvi jer među navijačima situacija prisili da moraju biti svi kao jedan, a u Crkvi je to često formalnost. Usudim se reći da tu puno možemo, kako sam i sam, naučiti od navijača.