Razgovarala: Josipa Prskalo, Katolički tjednik

Naš sugovornik, preč. Zubak rođen je 31. srpnja 1969. u Kulini kod Dervente. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a klasičnu gimnaziju za spremanje svećenika u sjemeništu Zmajević u Zadru gdje je i maturirao 1988. Nakon toga u Vipavi u Sloveniji je godinu dana služio vojni rok. Studij teologije upisao je u Sarajevu 1989. Zbog ratnog stanja bogoslovija je premještena u dominikanski samostan u Bol na Braču gdje i Zubak nastavio treću godinu studija. Pri KBF-u u Zagrebu diplomirao je 1994., a nakon toga zaređen je za đakona Vrhbosanske nadbiskupije te potom 29. lipnja 1995. u Kaknju i za svećenika. Prva mu je služba župni vikar u Zenici – Crkvica. U Sarajevu je zatim bio urednik službenog glasila Vrhbosanske metropolije Vrhbosna, vodio je uredništvo Katoličke tiskovne agencije (KTA), bio je povjerenik za mlade kao duhovni asistent Udruge studenata Emaus i rektor crkve Sv. Vinka. Među ostalim, od 2001. bio je župnik župe Sv. Ivana Krstitelja u Bijelom Brdu kod Dervente te upravitelj rodne župe Kulina gdje je s malobrojnim vjernicima, kao i s vlč. Mirom Bešlićem, župnikom u Derventi, gradio i obnavljao župne kuće i crkve. Od 2005. bio je vicerektor u sjemeništu i pedagog u KŠC-u Petar Barbarić u Travniku, a zatim i duhovnik u sjemeništu. Godine 2008. imenovan je kancelarom Vrhbosanske nadbiskupije, a 2009.  rektorom Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa u Sarajevu. Od 2014. do 2017. obavljao je službu župnika u Bijeljini i vjeroučitelja u školama u Brčkom. U srpnju 2017. imenovan je ravnateljem KŠC-a Sv. Franjo u Tuzli, a uz to je u dva navrata bio upravitelj župe Sv. Ane u Par Selu, te upravitelj župe, a zatim i župnik Rođenja BDM-a na Husinu. Imenovan je rezidencijalnim kanonikom Vrhbosanskog stolnog kaptola i arhiđakonom Fojničkog arhiđakonata 4. siječnja, a 20. travnja rektorom katedrale Presvetog Srca Isusova u Sarajevu.

Poštovani preč. Zubak, ususret svetkovini Srca Isusova, koji je naslovnik i zaštitnik Vrhbosanske nadbiskupije, što iz Vašeg dosadašnjeg svećeničkog života možete reći o njezinu stanju, ali i o budućnosti?
Cijela povijest Crkve, pa tako i povijest naše mjesne Crkve, isprepletena je usponima i padovima vidljivim po različitim pokazateljima: demografskim, ekonomskim, migracijskim, sinkretističkim ili izazvanih različitim prirodnim i neprirodnim katastrofama kao što su bili ratovi, potresi, kuge i kolere – „bijele“ ili „crne“, ali i doba renesanse, duhovne i materijalne obnove, procvata i napretka. I ništa neuobičajeno! Isus je zajamčio svojim učenicima križ, nevolje, progonstva, a od njih je tražio samo vjeru, ustrajnost, bezazlenost i povezanost s Njim. Također naša povijest svjedoči kako On „piše ravno i po krivim crtama“. Sjetimo se patarena i bogumila, arijevskih upada i naslijeđa, prodora islama i protestantizma, otpada od vjere i dvorskih spletki, različitih totalitarnih sistema, ali i stišavanja oluja i pobjeda dobra. Narod je neuništiv, kao i vjera ako je od Boga i u Bogu utemeljena, vjerno i iskreno življena. Valjda, kao i ljubav, čovjek i narod „sve podnose, sve vjeruju, svemu se nadaju“, ali uvijek znaju da pobjeđuje dobro i kako je „svaka sila za vremena“. Preskupa je bila životna škola na ovim prostorima, pa je iznjedrila i bogatstvo mudrosti, znanja i vještina, ali i vjerske tolerancije i suživota pod geslom: Svak' po svom zakonu se moli, vjeruje, živi. Tako je opstao i naš populus u teškim i izazovnim vremenima, a njih nije nedostajalo. Svjedoči to i Diva Grabovčeva, fra Lovro Milanović, Ivan i Emil Čondrić, Dragan Dujmušići brojni drugi koji su imali ideale za koje su bili spremni i živote svoje dati. A još u ranom kršćanstvu izrečena je istina da je „krv mučenika sjeme novih kršćana“.Tako je Bog htio da ne ovisi o nama kada i gdje će i u kojoj mjeri rasti i razvijati se sjeme kraljevstva Božjeg. To je On pridržao sebi, a nama je uzlazeći na Nebo, Isus zapovjedio da molimo i radimo bdijući i čekajući Njegov ponovni dolazak.

S obzirom da smo svjedoci opadanja broja katolika na teritoriju nadbiskupije iz godine u godinu, što biste rekli da su glavni uzroci tomu?
Sigurno je puno uzroka, a prvi je demografske naravi. Vratio bih se opet „povijesnoj krivulji“ koja pamti i svjedoči sva naša ostvarenja i pomanjkanje snage, a rekao bih i pomanjkanje nade. Siguran sam kad bismo, mi, danas učinili svi ono što trebamo i kvalitetno uradili samo svoje svagdanje dužnosti, uz puno molitve i požrtvovnosti, Bog bi već sutra dao da bude svima bolja i sretnija budućnost. Možda to zvuči prejednostavno ili čak naivno, ali siguran sam da nema drugog puta. To je izvrsno uočio časni sluga Božji Petar Barbarić kada je rekao: „Od svih putova koji vode u nebo, meni se čini najlakšim i najsigurnijim vršeći svoje svakodnevne dužnosti.“ Ako tako čine otac i majka, baka i djed, učenik i svećenik, tu se odjednom događa mnoštvo plodova. S druge strane, onaj tko puno radi, mora i puno moliti. Ora et labora – Moli i radi!To je kao sjeme koje stavljamo u zemlju. Ako nema kiše ili dovoljno vlage, ako nema toplote ili svjetlosti i sunca i ako ga nećemo zaštititi od grabežljivica, sjeme će nestati. Govorio sam to stalno i svojim Posavljacima da je pitanje povratka na svoje: pitanje vjere i povjerenja u Boga. I ne možemo se i ne smijemo pomiriti sa zlom, niti dati da zlo trijumfira. Zato smo ponovno gradili naše crkve koje su često pune. Nisu uvijek pune, ali nisu ni prazne kako su mnogi prognozirali. Jer Bog je tako nesebično prosuo život, da svugdje vrvi i klija. Zar da čovjek, ta njegova slika i prilika, bude suha grana? To nije njegova volja! A u isto vrijeme toliko je puta dokazao da se po muci i trpljenju, pa čak i Velikom petku dolazi do pobjede i slave Uskrsnuća. Dovoljno je reći Stadler, a krenuo je od nule. Od sirotinje i ubožnica, Služavki Malog Isusa, pa do katedrale uzdignute na kardinalsko sjedište. Sigurno je ključna riječ svih naših odnosa i uspjeha povjerenje u Boga i ljubav prema svemu stvorenomu.

Očigledno kako s pontifikatom pape Franje više do izražaja dolazi uloga vjernika laika u Crkvi. Prema Vašem mišljenju i iskustvu, ima li Crkva vrhbosanska na koga računati na ovom polju?
U našim Katoličkim školskim centrima moto je Semper magis – Uvijek više. Ali to nije dovoljno! Moto olimpijskih igara je Više, jače, bolje. To bi nam sve pomoglo, ali opet nije dovoljno ako nema ljudi. Znamo da je Bog uvijek u kriznim trenutcima podizao svetce, heroje krjeposti, velikodušne i dobronamjerne pastire i učitelje. Čak je to i nobelovac Andrić spomenuo da „svemože biti, samo jedno ne može. Ne može biti to da će zauvijek i potpuno nestati dobrih i mudrih, a plemenitih ljudi, koji će u ime Božje podizati trajne građevine, kad bi njih nestalo, kaže on, to bi značilo da je Božja ljubav ugasnula, a to ne može biti“. I biblijska je misao da „Bog može od kamenja podići svoju djecu“. Zato uvijek trebamo računati na one koje imamo, a ne kukati zbog onih kojih eventualno nemamo! I trebamo izmoliti i odgojiti sebi suradnike. Puno je toga što nas odvraća od toga i „koči“, ali nemamo alternativu. Vrlo je važno da se svi ljudi koji dođu osjećaju prihvaćeno i dobro došli. Naš rad mora uvijek biti misionarski, stupnjevit i progresivan. Trenutno imam na župi i onih koji nisu službeno katolici, ali su vrlo zauzeti karitativno i društveno korisno za župu i narod, tako da se može u potpunosti osloniti na te ljude. Oni su primjer i drugima, „formalnim“ katolicima koji ne čine ništa.

Smatrate li kako bi nam, s obzirom na sveopće stanje u svijetu, ali i državi, dobro došlo ukoliko bi se neke od vodećih crkvenih službi povjerile upravo vjernicima laicima?
Definicija pravednosti kaže upravo to: „Dati svakomu ono što mu pripada.“To nas je učio prof. Mato Zovkić čestom izrekom: „Za to ne treba sveti red.“ Ne trebamo „rasipati“ snage tamo gdje nije potrebno i gdje ih nemamo. Kod nas su demokratske promjene, hvala Bogu, opet otvorile mogućnost teološke izobrazbe vjernika laika, ali, nažalost, brzo je došao rat koji nas je sveo na puko preživljavanje i poslijeratnu obnovu, a onda i masovnu seobu na Zapad, tako da sada opet ostajemo bez dovoljne potpore vjernika laika kojima je briga za egzistenciju na prvom mjestu. Sigurno da ima lijepih primjera uključenosti i dobre suradnje vjernika laika, ali to ni izdaleka nije dovoljno.

Kakvo je Vaše stajalište glede kleričkog zlostavljanja maloljetnika u Crkvi (brojni su slučajevi aktualni, među njima i nedavni iz Hrvatske), i na koji način Vrhbosanska nadbiskupija, makar preventivno, djeluje po tom pitanju?
To je lako, ali i veoma teško pitanje. Isto tako i odgovor. Dugo sam mislio da to nije moguće u Crkvi, međutim ako je moguće u obitelji, onda je moguće, nažalost, i u Crkvi. Odgovor po meni jedini moguć jest da je to teška bolest, teški poremećaj osobnosti. Izopačenost duše.Ne znam zašto o tomu više ne govori medicina? Crkva se sada sve snažnije suprotstavlja takvim pojavama i siguran sam da će ih u potpunosti iskorijeniti, ali ako ne budu svi segmenti društva sinkronizirano činili, nažalost, neće se puno postići. Neki čak tvrde da je cilj sasvim suprotan. Nadam se da nisu u pravu. Crkva je s pravom „bačena na koljena“, ali će se sigurno uspraviti snažnija i potpuno pročišćena. Obistinjuje se izreka da „riba od glave smrdi, ali se čisti od repa“. Znamo to staro pravilo Ecclesia semper reformanda/Crkva je uvijek potrebna čišćenja, obnove i reforme,jer je ljudska i božanska. Ljudski element je kvarljiv, a božanski je u njoj snažniji. Kad ne bismo imali problema, još bismo se više uspavali, ovako smo pozvani više bdjeti, poput stražara, svatko na svom mjestu. „Tko misli da stoji, neka pazi da ne padne“, kaže Sv. Pavao.

Crkva u svijetu, pa tako i na ovim prostorima, doživljava „krizu duhovnih zvanja“. Što mislite da je možebitni razlog?
Kažu da su dva moguća razloga: Ili je Bog prestao zvati, ili se ljudi ne odzivaju! Ovi „dijagnostičari“ kažu da je moguće i jedno i drugo. Zašto nas je Isus pozvao na molitvu za duhovna zvanja? Je li nam uopće stalo do toga da imamo duhovnih zvanja? I ima li Bog od čega izabrati? Opet se vraćamo na demografiju i život. Bog je u svoj svojoj raskoši „prosuo“ život. Pravo je pitanje koliko ga mi cijenimo. Znamo koliko se u prošlosti cijenio muški potomak ili žensko majčinstvo. Kao da je danas i to najplemenitije i najsvetije obezvrijeđeno i relativizirano. Odakle će nam onda doći pomoć? Pomoć je naša od Gospodina, ali u suradnji s njim.(Ne)otvorenost životu je ključni problem. Ako se borimo protiv života i rađanja, nema Bog odakle izabrati. I ako nismo otvoreni životu vječnom, nego samo prilijepljeni za zemlju, senzori za Nebo su nam pokvareni. Uzalud Bog po proroku viče: „Koga da pošaljem i tko će nam poći?“ Istinit je događaj u Italiji u jednoj župi gdje nikada nije bilo svećenika, pa su se majke zavjetovale Bogu i Gospi, te su ustrajno molile. Nakon toga u kratkom vremenu bilo je puno svećenika iz te župe. To je put, otvorenost životu i molitva.

Iz Vašeg pastoralnog iskustva, koliko su obitelji na teritoriju Vrhbosanske nadbiskupije sačuvale vjernički duh i u njemu nastoje odgajati potomke?
Pok. teolog Špiro Marasović znao je reći: „Ispao duh, a ostao uh.“Ima još uvijek obitelji koje se nastoje držati na okupu, ali sve teže i sve ih je manje. Župnici su masovno zapazili kako roditelji prvopričesnika ili krizmanika dovezu svoju djecu do crkve i pitaju nas koliko će to trajati da dođu po njih, a oni odoše „za svojim poslom“. Gotovo je sigurno da takva djeca kada im „prođe“ krizma ili pričest, neće više doći u crkvu jer im roditelji signaliziraju da to nije važno, tek ako se, ne daj Bože, razbole ili ih pritisne kakva nevolja, doći će pitati za recept što je najbolje moliti da što brže zadobiju potrebnu milost. Ako im kažemo da je najbolji put živjeti sakramentalno, dolaziti na sv. misu, ispovijed i pričest, gledaju nas zbunjeno. Možda smo s Bogom naučili „trgovački“ – ja tebi, ti meni i ne traži više od toga. A Bog, kako znamo, hoće katkada sve, srce i dušu, cijelog čovjeka, želi ga otuđena od sebe i drugih vratiti u obnovljeno stanje. Bake i djedovi drže još pomalo na okupu da se ne izgube u potpunosti, a najteža je situacija s rastavljenim roditeljima, kako reče ovih dana patrijarh Porfirije „to je kod djece otvorena operacija na srcu, bez anestezije“!

Što je za Vas odlika vjernika vrhbosanskog?
Naš pok. prof. Tomislav Jozić napisao je knjigu Moral u Bosni.Iz nje se može dosta iščitati kakva je bila vjera u Bosni nekoć, ali znamo da je to bilo tada patrijarhalno društvo i lakše je bilo i odgajati djecu i okupljati obitelji oko moralnih načela. Danas, pod utjecajem „diktature relativizma“, kako se izrazio papa Benedikt, ugušene subrojne vrline koje su sustavno bile čuvane i življene u obiteljima. Zato bi odlika današnjeg vjernika mogla biti dezorijentiranost. Srušene su stare vrijednosti, a nove nisu prihvaćene, niti izgrađene. To se vidi po onim vjernicima koji traže svećenika samo ako mu netko umre, ali ne prije! Primit će „blagoslov kuće“, ali ako su mu ukućani nekršteni ili nisu vjenčani, to mu ništa ne smeta. Na ispovijed ne ide jer on se „samo Bogu ispovijeda“. Djeci po njima nije potreban vjeronauk, nego etika ili povijest religija. Rad nedjeljom, post, bračna vjernost, nedjeljna misa, odgoj djece u vjeri, njih ne obvezuju. Za tako malo vremena toliko smo potonuli da bi se iznenadio i autor spomenute knjige, a nije tako davno umro.