Ivan Penava, gradonačelnik Vukovara i predsjednik Domovinskog pokreta

Ne prestanu li Hrvati griješiti mišlju, riječju, djelom i propustom - neće ih biti!


„Hrvatski je narod krvavo plaćao povijesne lekcije i svi smo se nadali da je s '91. u pitanju posljednja. Međutim, mislima da kroz ovih 30 godina nismo bili na razini zadatka i iskreno se bojim kako dozivamo povijest da nam se ponovi“, svjedoči gradonačelnik Penava.

Ivan Penava:

Ivan Penava: "Krivnja je isključivo na nama, na hrvatskom narodu, jer hrvatski narod i hrvatski građani su zaduženi za situaciju u hrvatskoj državi."

Razgovarao: Josip Vričko, Katolički tjednik

Ivan Penava rođen je u Vukovaru 31. prosinca 1974. Roditelji su mu došli iz Posušja u potrazi za sigurnijom egzistencijom. Djetinjstvo je proveo u Vukovaru, u četvrti Borovo Naselje, gdje je pohađao osnovnu školu. U Vukovaru je upisao i Srednju matematičko-informatičku školu.

Tijekom 1991. kada je imao 16 godina, započinje velikosrpska agresija i odvija se bitka za Vukovar. Zbog okupacije i teških stradanja grada, školovanje nastavlja u Varaždinu, a 3. i 4. razred završava u zagrebačkoj XV. gimnaziji. Nakon gimnazije upisuje Kineziološki fakultet u Zagrebu, na kojem diplomira 1999. i stječe zvanje profesora. Uspješno se bavi veslanjem, a te godine predstavlja Hrvatsku na Vojnim svjetskim igrama.

Nakon povratak u Vukovar, Penava se zapošljava kao profesor tjelesne i zdravstvene zaštite u Ekonomskoj školi te nakon osam profesorskih godina izabran je za ravnatelja, što je uspješno radio šest godina. Potaknut željom za novim znanjima, 2010. Upisuje doktorski studij na Ekonomskom fakultetu, gdje je i obranio rad na temu Usklađenost strukovnog obrazovanja s tržištem rada.

Kao kandidat HDZ-a 2014. se kandidira za vukovarskog gradonačelnika i pobjeđuje dotadašnjeg gradonačelnika, SDP-ova Željka Sabu. Nakon uspješnog prvog mandata, građani mu daju povjerenje i 2017., kada pobjeđuje već u prvom krugu osvojivši 62% glasova. U rujnu ove godine prelazi u Domovinski pokret, a već u listopadu izabran je za predsjednika stranke.

Oženjen je suprugom Sanjom i otac je dvoje djece: Ante i Ive. Predani je katolik.

Povod za razgovor s gradonačelnikom Vukovara i predsjednikom Domovinskog pokreta je 18. studenoga, Dan sjećanja na žrtvu Vukovara, koja se i ove godine obilježava uz stanovite političke i ine tenzije.

  Na Dan sjećanja na žrtvu Vukovara, gospodine Penava, sve bi (hrvatske) razlike i prijepori trebali pasti u drugi plan. Ipak, nije tako. Zašto?!

  Teoretski bi trebalo biti tako. Ali kad uzmete u obzir da u Hrvatskoj ne žive samo Hrvati nego da ima i pripadnika drugih i nacionalnih manjina a i građana koji očito Hrvatsku vide u nekakvom drugačijem kontekstu, onda tome u praksi baš i nije tako. A jednako tako moramo reći kako postoje i Hrvati koji Hrvatsku vide u drugačijem kontekstu, kojima Vukovar kao simbol Domovinskog rata smeta, kojima Vukovar, na neki način, predstavlja nečistu savjest i koji bi vrlo rado da uspomena na Vukovar i sve one emocije koje Vukovar budi nestanu. Zapravo, doživljavaju Vukovar kao svoju traumu.

  Ranijih godina, 18. studeni, Dan sjećanja na žrtvu Vukovara obilježile su (posvađane) „dvije kolone“. Ovo je godina, dojam je, eskaliralo; Počelo je zagrebačkim brisanjem murala posvećenog Gradu Heroju, a kulminiralo sramotnim tekstom kolumnista Novosti, lista srpske manjine u Hrvatskoj, koji, inače, izdašno financira Hrvatska vlada.

Upravo ovo što ste kazali, to je istaknuto i u javnosti, to su baš nekakve krajnosti, koje dominiraju medijskim prostorom, na koje smo bili prisiljeni reagirati. Točno sam to i mislio u prethodnom odgovoru na pitanje; Nemojmo smetnuti s uma da postoje (pod navodnicima) i Hrvati i hrvatske politike koji zapravo rade u prilog tim ljudima koji žele i rade na uništavanju sjećanja na Vukovar. Ili barem nastoje izjednačiti agresora i žrtvu.

  I baš kad spominjete Hrvatsku vladu i Novosti, treba kazati kako u istom kontekstu možemo promišljati i o cilju, ili suštini ili poruci bacanja vijenca u Dunav na 17. studenoga od strane potpredsjednika Vlade Republike Hrvatske u organizaciji Srpskog narodnog vijeća te slijedom toga i promišljati zašto nam stoje spomenici agresorskim vojnicima u Vukovaru i okolici Vukovara.

  Reagirajućnaslučaj Dežulović“ - kojega se dijelu hrvatske javnosti branislobodom govora“ - kazali ste kako ćse to zaboraviti za dan-dva. Je li to zbilja moguće?! Događli se sve to na temelju iskrivljenih liberalnih vrijednosti po kojima je sve dozvoljeno i nitko za ništa ne odgovara?

Upravo to. Međutim, ja to gledam i u kontekstu izložbe koju ćemo predstaviti pod naslovom Optužnica i koja predstavlja optužnicu Županijskog državnog odvjetništva u Vukovaru staru otprilike 20 godina, koja je, u biti, negdje duboko u ladici i po kojoj se ne postupa evo dva desetljeća. A zapravo optužnica je i adresirana na nas. Ne možemo tu kriviti neke vanjske faktore, globaliste ili slično... Krivnja je isključivo na nama, na hrvatskom narodu, jer hrvatski narod i hrvatski građani su zaduženi za situaciju u hrvatskoj državi i bilo bi pogrešno i licemjerno tražiti krivce u drugima.

  Krivce za što? Krivce za upravo ono što ste rekli, a što je na najgori način eksponirano kroz optužnicu gdje  imamo, dakle, činjenicu da za sve ove godine za jedan razoren grad nitko nije odgovarao. A pri tome ponajprije mislim na najodgovornije a to je Generalštab JNA. Jednako tako, temeljem rečene optužnice 1 292 imena stradalih civila od granatiranja nisu dočekala pravdu u Hrvatskoj. I to je upravu na tragu onoga što sam već kazao o nečistoj savjesti, hrvatske države, hrvatskog naroda i svih hrvatskih građana koji prešućuju ove istine i činjenice i nastavljaju svoje živote kao da se to nikada nije dogodilo.

    I kada me pitat hoće li se „slučaj Dežulović“ zaboraviti, odgovor je da. To se, nažalost, događa. I to govori puno o svima nama. Ponaosob!

   obrani okupaciji Vukovara postoji višknjiga znanstvenoga memoarskoga sadržaja, postoje dokumentarni filmovi, na znanstvenoj su razini rastumačeni uzroci velikosrpske agresije i okupacije Vukovara 1991. Pa, ipak, čini se kako Vukovar  i danas treba braniti?!

Nažalost, tome je tako. Kad ne postoji dovoljno jak sustav institucija koje ga brane i koji jasno definiraju, unatoč i saborskim deklaracijama o Domovinskom ratu, unatoč zakonu o proglašavanju Vukovara mjestom posebnog domovinskog pijeteta, činjenica je zapravo da je Vukovar od '91. vrlo često jedina crta obrane vrijednosti Domovinskog rata, države Hrvatske i svega onoga drugoga što je predstavljalo višestoljetnu težnju hrvatskoga naroda da živi u svojoj slobodnoj državi.

  Nažalost, sve to vrlo često dolazi u pitanje. I ja se moram složiti s vama kako Vukovar (i) danas treba braniti. Nije, dakako, dobro da je tomu tako. Ne može Vukovar vječito biti u toj ulozi. Naprosto, Hrvatska država i hrvatski narod trebali bi osvijestiti tu činjenicu da sami odlučujemo o svojoj sudbini, kako je to govorio pokojni predsjednik Franjo Tuđman. Nitko nipošto to ne bi smio činiti umjesto nas. Nije mi zato jasna ta nezainteresiranost, okretanje glave od stvarnosti i naprosto dozvoljavanje da vam nekakvi drugi faktori formiraju život, društvo, državu. To je odricanje od samoga sebe. To je naprosto sve suprotno onome što su radili i Tuđman i hrvatski branitelji. Sramota je to svih nas!

tom ste kontekstu kazali kako Hrvati trebaju prestati griješiti "mišlju, riječju, djelom i propustom", inače će se povijest nastaviti ponavljati. Mogu li prestati?

  Pa, ili ćemo prestati, ili nas neće biti! Nemam tu puno dvojbe. Naprosto, nebrojeno je puta rečeno kako je povijest učiteljica života, ali da ima i jednu nezgodnu karakteristiku a to je da onaj koji ne uči iz nje često mu se dogodi da mu se povijest ponovi. Mislim da je hrvatski narod krvavo plaćao povijesne lekcije  i svi smo se nadali da je s '91. u pitanju posljednja povijesna lekcija u kojoj je netko mogao dolaziti ubijati, silovati i zlostavljati hrvatski narod.      Međutim, mislima da kroz ovih 30 godina nismo bili na razini zadatka i iskreno se bojim kako dozivamo povijest da nam se ponovi. Dio ljudi svoje je lekcije naučio, ali očito jedan dio, uza sve one strukture koje ne vole hrvatsku državu,  nije naučio.  Uz poticaj tih struktura...

    I što prije savladamo tu lekciju, lakše ćemo i prije stvoriti državu gdje se dobro osjećamo, u kojoj ćemo se moći razvijati, i kao pojedinci i kao obitelji i kao društvo na zadovoljstvo svih nas. Sukladno svojoj tradiciji i vjeri i svemu drugome.

Falsificiranje povijesti u slučaju Vukovar znatnim se dijelom koristi i kako bi se prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman optužio da je svjesno žrtvovao Vukovar radi međunarodnog priznanja Hrvatske te da je Vukovarprodan za zapadnu Hercegovinu”.

To su naprosto nebuloze, to nisu istine. Još se 90-tih znalo da su to priče plasirane iz radionice KOS-a. Međutim, i ta je priča trebala biti stvar prošlosti. Nažalost, s lošim odnosom, primjerice u kontekstu reprocesuiranja ratnih zločina, da ta teza naravno dobiva na relevantnosti.  Da smo mi završili s ratnim zločinima, da smo presudili vrh JNA i svakog onoga tko se usudio doći i napasti, granatirati i razarati Hrvatsku, onda bi ta priča bila sasvim jasna.

   Dakle, bilo bi jasno poruka da je Hrvatska svoja, da je izgrađena kako bi bila snažna i samostalna i da nije bilo razgovora i pregovora ni sa kim. Ali upravo oni koji su plasirali te priče, danas dobrim dijelom vladaju Hrvatskom od gospodarstva do bankarskog sustava pa do medijskog prostora, nažalost i pravosuđa. I upravo kroz neprocesuiranje za ratne zločine, otvaraju tu tezu i drže je živom. Stvaraju se nenormalne okolnosti u kojima se čovjek mora zapitati kako je to moguće i tko je sve tomu doprinio.

  Je li Hrvatska, odnosno jesu li njezine vlade mogle učiniti više na tome planu?

One su, svaka od njih ponaosob morale učiniti više; Od ministara obrane, ministara branitelja, ministara pravosuđa... svakog predsjednika Vrhovnog suda i ustavnih sudaca... pa sve do premijera u prvim godinama njihova mandata ta je priča trebala biti završena. Nažalost, oni su svi zažmirili na sve činjenice i praktički izdali sve ljude koji su stradali u Vukovaru i izdali jedan grad, a bojim se i državu.

Koliko aktualna Hrvatska vlada čini za Vukovar? 

   Aktualna Hrvatska vlada za Vukovar čini jako malo, ne mogu reći u potpunosti da ne čini... Učinila je određene dobre poteze na kojima sam zahvalan i koji su svojedobno bili važni za ovaj grad. Poput, primjerice, dovođenja Hrvatske vojske u Vukovar. Međutim, kad je u pitanju procesuiranje ratnih zločina, jasno je da se tu stalo u zaštitu generala JNA. I da oni nisu procesuirani.

   S druge strane, gospodarstvo Vukovara nije dobilo onaj zakonodavni okvir koji bi mu omogućio nesmetan razvoj na korist svih građana Grada Vukovara, nego se ta politika svodi na prigodan dolazak u Vukovar, na slikanje na nekakvim projektima koji jesu lijepi, jesu dobri, ali nikako ne predstavljaju one osnovne stvari kojih sam se upravo dotaknuo a to je i gospodarstvo i temeljna ljudska prava temeljena na procesuiranju ratnih zločina.

  Je li Vukovaru otežavajuća okolnost to što mu je gradonačelnik predsjednik oporbene stranke?

  Pa, nažalost, u ovim nekim manjim stvarima i jeste. Međutim, svi ćete se vi sjetiti i osvjedočiti da sam ja gradonačelnik Vukovara bio i kada sam imao svoju stranku na vlasti u Hrvatskoj, tj. Vlada je bila iz te stranke i to od kraja 2015. pa do mog izlaska iz stranke, čini mi se, 2019. Dakle, pune četiri godine i za to vrijeme krucijalna pitanja kao što su gospodarstvo, ratni zločini, popis stanovništva nisu riješeni.

  Dapače, radilo se u prilog  manjinama i SDSS-u i ostalim trulim politikama što je u konačnici i bio uzrok moga razlaza s aktualnom Vladom i njenom politikom. Nije bilo volje riješiti temeljne stvari i u gospodarskom segmentu što se tiče obnove gospodarstva što se tiče donošenja zakonskih okvira koji bi od Vukovara učinili potentno mjesto za ulaganje nema ništa, a jednako tako po pitanju procesuiranja ratnih zločina. Svjedočimo da nema ništa, jer koalicijski su partneri jedni te isti i očito oni determiniraju politiku u Gradu Vukovaru.

  A o popisu stanovništva i o ovoj sramnoj odluci da manjinci popisuju manjine, ne želim ni govoriti. To je jasan pokazatelj kakav je odnos prema Vukovaru.

Kako biste na kraju, gospodine Penava, definirali značaj Vukovara za obranu Hrvatske, ali i za današnju Hrvatsku? Možda kao jedan od najvažnijih dijelova hrvatskog identiteta?

    Pa, evo, upravo na tragu kraja vašeg pitanja i ja držim da je Vukovar kroz '91., obranu grada i stradanja za Hrvatsku naprosto postao jako bitan simbol i svjetionik u kojega Hrvati gledaju, bez obzira gdje se na Kugli zemaljskoj nalaze, kao na nešto pošteno, nešto iskreno, nešto što je utemeljenje pozitivnih vrijednosti.  To tako treba biti. To su naprosto povijesne okolnosti, i to Vukovar uistinu i jeste zaslužio.

  Bilo bi, međutim, puno bolje kad bi to doista shvaćali ljudi koji obnašaju najodgovornije dužnosti u državi, a ne na jednoj onako površnoj razini. Razini dnevne politike, koja zapravo ne mijenja suštinu i ne nosi neko dublje poimanje, dublje značenje. Jer vidimo da nam se jedan takav sustav vrijednosti obija o glavu i da malo-pomalo Republika Hrvatska postaje sve irelevantniji faktor na međunarodnoj sceni, a nažalost i kroz rezultate popisa stanovništva koji su pred nama, odnosno koji su u tijeku. Dobit ćemo, naime, potvrdu da i na unutarnjem planu jako puno toga ne valja i vidi se kako Hrvati ne mogu u svojoj domovini naći modus kako bi napredovali.