Mons. Petar Jukić, umirovljeni svećenik

Nije se moglo ni sanjati da će doći do sukoba u kakanjsko-sutješkom kraju 1993.


U osvit ljeta 1993. mnogi krajevi u Bosni doživjeli su svoj sumrak. Takva je sudbina zadesila i hrvatski puk kakanjsko-sutješkoga kraja. O tim danima razgovarali smo s tadašnjim župnikom u Kaknju mons. Petrom Jukićem.

Foto: Davor Krajinović

Foto: Davor Krajinović

Mons. Jukić je danas umirovljeni svećenik. Rođen je 1938. u župi Žepče gdje je stekao osnovnu naobrazbu. Kao svećenički kandidat Vrhbosanske nadbiskupije pohađao je teologiju u Đakovu gdje je zaređen za svećenika 1964. Šestu godinu studija nastavio je i diplomirao na Teološkom fakultetu u Ljubljani. Potom je u Zagrebu upisao specijalizaciju iz pastoralne teologije. Godinama je predavao pastoralnu teologiju i katehetiku na VTŠ-u i Katehetskom institutu u Sarajevu. Nakon dugogodišnje službe župnika u Kaknju bio je pročelnikom Katehetskog ureda Vrhbosanske nadbiskupije.  

Tijekom svojega župnikovanja u Kaknju od svibnja 1990. zauzeto je radio na buđenju narodne svijesti i osnivanju Hrvatske demokratske zajednice u ovoj općini. Također je predvodio i osnivanje Zemljoradničke zadruge pod imenom Cibus i poduzeća Santa Barbara Kakanj kako bi se zaposlili ljudi koji su gubili radna mjesta i rapidno siromašili. Osim toga, formirao je inicijativni odbor i s njim obnovio HKD Napredak Podružnice Kakanj. Kao i ostala trojica župnika  u ovom kraju (Haljinići, Kraljeva Sutjeska i Vukanovići) utemeljio je župni Caritas u Kaknju za koji je Općinski odbor dao „na korištenje“ davno oteti Hrvatski dom, vlasništvo Rimokatoličke Crkve Zgošća – Kakanj s 1/1. Za voditelja je imenovao gosp. Srećka Juku kojemu Kakanj i danas ostaje zahvalan...


Poštovani mons. Jukiću, od 1977. do 2001. bili ste župnikom u Kaknju. Zasigurno ste kroz to razdoblje mogli osjetiti bilo toga naroda. Svjedočili ste izazovima iz vremena komunizma, te tzv. demokratskim promjenama, a potom ratnom stradanju i tegobnu poraću. Ipak, možemo li lipanj 1993. nazvati „sudbinskim“?

Župa Zgošća - Kakanj osnovana je 1920. Sljedeće godine slavi svoju stotu obljetnicu postojanja i djelovanja. Bilo je teških vremena i stradanja. Posebice u Drugom svjetskom ratu i poraću. Kakanj ne može nikako zaboraviti dvije „Rudarske katastrofe“ u rudnicima mrkoga ugljena u Kaknju. U prvoj je 1934. poginulo u rudničkom oknu 127 rudara; u dugoj 1965., jedan više, 128 rudara.

Lipanj 1993. jest „sudbinski“. Točnije 13. lipnja. Za jedan dan – nestao je narod. Kao da sad gledam taj egzodus. Iz Kaknja u Vareš. Muslimanska je vojska (MOS) toga jutra, s nekoliko strana, svom žestinom napala prostore općine Kakanj, posebice hrvatska sela. Nakon kratkotrajna i simbolična, nazovi, otpora HVO-a žene, djeca, djevojke i starci s „najlon vrećicama“ u ruci moraju bježati. Oko 10 000 osoba u kolonama kreće planinskim putovima – jedinim otvorenim izlazom – prema Varešu. Tisuću ih se nije uspjelo priključiti tim kolonama. Srećom, naišli su na razumijevanje zapovjednika Francuskog bataljuna (FRABAT) koji ih je primio i zaštitio u krugu njihove vojne baze na platou Termoelektrane Čatići. Najviše je Hrvata ostalo u samom gradu Kaknju i manji broj u prigradskim selima i Kraljevoj Sutjesci. Ukupno oko 5 000 od 16 500, koliko nas je bilo samo jedan dan ranije. Ovom broju treba pridodati i oko 3 000 izbjeglica iz župa Čemerno i Ilijaš, iz Sarajeva i drugih, koji su se u to vrijeme zatekli na području općine Kakanj.

Što je bitno prethodilo tom lipnju 1993. kada su Hrvati morali u izbjeglištvo?

Ni Hrvate ni Muslimane općine Kakanj nitko nije pitao što misle i što žele. I jedni su se i drugi, protiv svoje volje, samo „našli u loncu pod kojim je netko treći zapalio vatru“. Poznajem tolike i tolike Hrvate i Muslimane koji su se međusobno poštivali, surađivali, bili kućni prijatelji i pomagali si, često više negoli rođena braća. Čak su kakanjski Muslimani 1992. predlagali kao jedinog kandidata za predsjednika Općine - mjesnog župnika! Svjetski moćnici, krojači sudbine malih naroda, dok „crtaju granice, bezdušno precrtavaju ljude“, na što je otvoreno upozorio i naš kardinal. Najprije je donekle zapela za oko pojava i nenametljivo klatarenje općinom posve  nepoznatih pojedinaca. Bit će poslanih žbirova i uhoda koji vješto pronalaze domaće suradnike za ostvarenje već „unaprijed skrojena strateškoga plana“ po kojem općinu Kakanj treba „očistiti“ od Hrvata, kao što i negdje drugdje od Muslimana. Već od ožujka 1993. počinju se događati „pojedinačni slučajni“ incidenti, potom u manjim skupinama sve češći ispadi i napadi na pojedine osobe i ustanove. Tenzije između HVO-a i MOS-a su sve više rasle. I kad su narasle do usijanja 8. lipnja – planulo je. U tom je ključ tolike nesreće i tolikih stradanja. Kako je „zacrtano“, ovdje su stradali Hrvati. Užasno je biti svjestan kako, ne ja, niti moj susjed, nego netko treći upravlja mojim životom, kroji i određuje moju budućnost.

Je li se moglo ranije naslutiti da će hrvatski narod zadesiti ovakva sudbina?

Na prostorima općine Kakanj takvo se što nije moglo ni sanjati. Hrvati i Muslimani su bili složni. Čak i na političkom i vojnom planu. S istim i dogovorenim ciljem smo izišli na prve demokratske izbore. Pred sam Božić 1992. bio sam nazočan zajedničkom svečanom postrojavanju snaga HVO-a i MOS-a na nogometnom stadionu NK Rudar u Kaknju. Ali gle, za samo tri mjeseca nema više nikakva povjerenja. Nelagoda i zebnja u ljudima. U zraku sve vonja na opći oružani sukob. Uskoro se i dogodila ta nesreća – dvije su vojske uperile cijevi i otvorile vatru jedna na drugu.

Kada se prisjetite, što biste rekli kako su Hrvati bili politički i vojno organizirani pred te sudbonosne dane? Postojale su priče da su neki hrvatski dužnosnici muslimanskoj strani (pro)davali oružje za, recimo, stanove…

Hrvatske su oružane snage (HVO) u Kaknju, kao i u većem dijelu BiH, od početka rata bile relativno dobro ustrojene, s jakom logističkom potporom i isplanirano vođenom strategijom. Samo uz izdašnu potporu HVO-a i HV-a počinju stasati i snage MOS-a. Kako je vrijeme teklo, stanje se mijenjalo: MOS je jačao, a u HVO-u nisu o tom vodili dovoljno računa. Uvjereni u svoju nadmoć, kako to obično biva, opustili su se i u presudnom trenutku zatekli „bez bojne gotovosti“. Govorilo se, čak i u javnosti, kako mora doći do reorganizacije i preustroja HVO-a u općini Kakanj, ali kad je već bilo kasno.

Je li Vam poznato koliko je Hrvata stradalo u kakanjsko-sutješkom kraju pod naletom muslimanske vojske?

Do kraja rata protjerano je 11 000 Hrvata. Do temelja su srušena 34 hrvatska sela. Broj Hrvata je smanjen za 82%.

Najveća obiteljska tragedija se dogodila u obitelji Anice Jurić iz Grmača, župa Kraljeva Sutjeska. Na kućnom pragu, pred njezinim očima, MOS-ovci su 13. lipnja 1993. ubili njezina supruga Juru i tri odrasla sina: Stjepana, Ljubomira i Dragana. Ranili su i njezinu nevjestu koja je morala sve gledati držeći novorođenče u naručju.

O broju ubijenih nerado govorim iz nekoliko razloga. Prvo, naše žrtve koje sam poznavao, pokapao i bio nazočan njihovim ekshumacijama, iz poštovanja i suosjećanja ne mogu nikako staviti „pod broj“. Oni su NETKO „više od broja“. Drugo, koliko je osoba naknadno umrlo od posljedica fizičkog ranjavanja, koje su neposredne žrtve rata, a mi ih ne unosimo u iste popise. Treće, zar nisu „ubijeni“ otac i majka ubijenog sina, koji doduše još hodaju zemljom, ali to više nije život. I tko je taj da ih može prebrojiti?

Iz današnje perspektive gledano, je li za sve ovo itko odgovarao i koga bi zapravo trebalo pozvati na odgovornost?

Prema medijima, pojedine osobe jesu sudski procesuirane. Pozivan je i župnik Jukić u ulozi svjedoka protiv nekih okrivljenih. Procesuirane su „sitne ribe“ i tu i tamo izrečene „sitne kazne“. Počinitelje velikih zločina, naredbodavce i odgovorne, koje javnost poimence proziva, sud nije uspio otkriti. Prema onoj latinskoj: „Cornix cornici oculos non effodiet“ – „Vrana vrani očiju ne vadi!“ Valja priznati: Tog se načela, čini se, drže sve tri strane u BiH.

O stradanju kakanjskih Hrvata dosta toga ste zabilježili u svojoj knjizi Nasilje nad Hrvatima u poratnom Kaknju. Što se može izdvojiti kao osobito znakovito, a doživjeli ste u poratnome vremenu? Tu je zasigurno i smrt s. Danke Jurčević 30. rujna 1996.

Odgovarajući na ovo Vaše pitanje, valja biti iznimno obazriv i osjetljiv. U poratnom razdoblju, imajući pred očima općinu Kakanj nakon 13. lipnja 1993., kada je ovdje započeo i istog dana, može se reći, završio rat, veoma je velik broj tragičnih događanja i stradavanja. Pojedinačnih i zajedničkih. U pojedinačnim za svakog stradalnika njegov je slučaj najteži. I to treba uvažavati. S isprikom da ih ovdje nije moguće opisati i predstaviti. Navodim samo nekoliko slučajeva od zajedničkog značaja, a to su:

Prvo, skupina od više od 10 000 prognanih i izbjeglih s prostora općine Kakanj, kojima su se ubrzo pridružili i iz župe Borovice, našla se u uskom kanjonu u gradiću Varešu. Tužni i žalosni, sirotinja bez ičega svojega, provode vruće ljetne dane i mjesece u jezivoj neizvjesnosti što će s njima biti. Kamo će i kada?? Dobri su ih Varešani prihvaćali, smještali, hranili i pomagali. Ali tragedija je brzo učinila svoje pa su postali teški i sebi i domaćinima. Potrajalo je to puna četiri mjeseca. Domaći svećenici su ih s ljubavlju primili u crkvu na mise i usluživali kolikogod su mogli. Župnik Jukić iz Kaknja dolazi često, razgovara s njima, informira ih o svemu što se događa s njihovom rodbinom, kućama, imovinom, općem stanju i mogućnostima njihova odlaska jer je i Vareš u krizi svojega opstanka. Jednim konvojem su krajem kolovoza otišli ranjeni, bolesni, djeca i stari. Svi, tek 18. listopada 1993. Deset dana prije nego je pao i Vareš. Odvezeni su u velikom konvoju s Pogara preko Brgula – srpskog teritorija – prema Stocu. Župnik je promatrao odmicanje konvoja i zalazak iza jedne krivine u šumu. Doživio je šok shvativši: Evo svi odlaze, ja se sam vraćam u Kakanj. Konačni masovni egzodus. Ni danas se ne sjeća kako i kada se noću vratio u Kakanj! Jedni su iz konvoja smješteni na Dubrovačkoj visoravni i Počitelju, drugi su stigli u Gračac (Lika) pa sve do Klane iznad Rijeke i Novigrada u Savudrijskoj vali. Župnik i kapelan vlč. Veselko Župarić su se dogovorili: kapelan će krenuti s njima i biti im na usluzi, a župnik će ostati u Kaknju. Ta se odluka pokazala providonosnom.

Druga skupina od 1 000 osoba je pribjegla pod zaštitu UNPROFOR-a u vojnom kampu FRABAT-a (Francuskog bataljuna) na platou Termoelektrane u Čatićima. Zapovjednik, mladi pukovnik (colonel), praktični vjernik katolik, uzeo ih je pod zaštitu. Ostali su tu cijelo ljeto, jesen i zimu. Imali su hranu, lijekove i drugo. O psihičkom stanju, strahu i neizvjesnosti da i ne govorim. S fizičke stane, život tisuću ljudi na veoma skučenom prostoru, dolje beton, iznad glava željezna konstrukcija, instalacije, bez nadstrešnica, ljeti vrućina, temperature do usijanja, zimi sve zaleđeno. Nas dva župnika (iz Kaknja i Kraljeve Sutjeske) dogovorno smo s pukovnikom uveli nedjeljnu misu u 16 sati. U samom kampu. Svi su naši bili redovito na tim misama. I lijep broj francuskih vojnika. Osobno bi im sam pukovnik pročitao evanđelje na francuskom jeziku. No, već krajem srpnja dolazi drugi pukovnik, ateist. Naši ljudi svakim danom sve nervozniji. Prigovaraju, čak nekoliko ih započinje štrajk glađu tražeći da ih se izveze u Kiseljak. Pukovnik nema tolerancije. Poziva nas dvojicu župnika i naređuje: „Smirite ih, inače ću ih istjerati iz kampa i izručiti MOS-ovcima koji uokolo stražare i jedva čekaju da im dopadnu šaka.“ Uspjeli smo smiriti stanje. Razmijenjeni su tek u proljeće iduće godine.

Treća skupina su naši vjernici koji su se usudili ostati u Kaknju. Jedni su već privedeni i „strpani“ u tri improvizirana zatvora: Direkcija Stare jame, podrum motela Sretno u Kaknju i podrum Muzičke škole u Zenici. Mnogi su napadani, maltretirani i pljačkani u svojim kućama. K tome, svojim očima gledaju masu pljačkaša. Svakog jutra dolaze vlakom iz pravca Zenice. Kreću u sela, pljačkaju i pale.  

Akutan problem je nestašica hrane. Nestalo svega. Cijeli prostor općine Kakanj je u strogoj blokadi. Niti može tko ući niti izići. Ni vozila Caritasa, ni Crvenog križa, ni Merhameta. I danas mi je pred očima ispružen dlan majke troje djece. Došla na vrata župne kuće i moli: „Daj mi samo šaku brašna, da napravim mali kruh!“ U skladištu smo čuvali nekoliko vreća brašna kao oči u glavi za najteže slučajeve. Jest malo hrane u tri navrata dovezao UNHCR što se dijelilo na sve stanovnike i izbjeglice na općini. Sitnica. Prvi kamion s Caritasovom pomoći uspio je uvesti tadašnji direktor Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije vlč. Pavo Šekerija nakon 11 mjeseci – pred sami Uskrs 1994. Pun poznatih kanti Švedskog Caritasa. Kolika sreća! Kakva samo uskrsna čestitka!

Naše vjerne katolike teško je uzdrmalo svirepo ubojstvo časne sestre Danke Jurčević uvečer 30. rujna 1996., počinjeno pored zgrade Caritasa. S osam uboda i posjekotina nožem. Detalji pokazuju da je zločin isplaniran, da ga je izvršilo nekoliko počinitelja među kojima je i jedan hrvatske nacionalnosti. On je jedini osuđen. Drugi nisu ni osumnjičeni. Cilj zločina je pokrenuti na odlazak preostale Hrvate. Dok su susjedi Muslimani sestrama i župniku izražavali sućut i donosili cvijeće, neki su drugi noću s ulice ispred crkve uzvikujući, veličali zločin i zahvaljivali ubojicama.

U vrijeme vođenja sudskog postupka, noću uoči jednog ročišta 1997. zapaljena je crkvica Sv. Ilije proroka u selu Gornji Banjevac. Nakon izrečene kaznene presude, sljedeće godine (1998.), minirana je i teško oštećena župna crkva u Kaknju.

Na grob sestre Danke i ,dostojno obilježeno, mjesto njezine mučeničke smrti sve do danas dolaze pobožne duše s cvijećem, svijećama, zavjetima i molitvama te posvjedočuju mnoga uslišenja.

Zašto veći povratak hrvatskoga puka nije uspio nakon prestanka sukoba?

Malo je ljudi danas u BiH i izbjeglištvu koji ne znaju odgovoriti na ovo žalosno pitanje. Usprkos tomu, evo nekoliko odgovora, i to:

- Zbog nesigurnosti za vlastiti život. Četiri su povratnika u općinu Kakanj ubijena, drugi privođeni, zatvarani i maltretirani.

- Kamo se vratiti? Pa kuće su im i spaljene da se nemaju u što vratiti! (1 200 spaljenih hrvatskih stambenih objekata i 1 500 devastiranih!). Uostalom kako da se netko vraća kad danas masovno odlaze i oni koji su u vrijeme rata i poratnog nasilja bili ostali?

- Sve je manje u uporabi i sama riječ: povratak. Tko osim Katoličke Crkve u BiH danas ozbiljno razmišlja i govori o povratku? Pokoji političar u predizbornoj kampanji!

- Jedna ugledna osoba iz Hrvatske je pred ovim župnikom i vlč. Robertom Ružićem davno u zanosu uskliknula: „Pa te izbjeglice i prognanici iz Bosne, pa to je providnost Božja! Pa zar vi ne vidite koliko je praznih i nenaseljenih prostora u Hrvatskoj!“

Godine 1991. u župama „kakanjsko-sutješkoga kraja“ živjele su 24 163 duše (Kakanj 7 953, K. Sutjeska 12 650, Haljinići 2 650 i Vukanovići 910), a prema podatcima s kraja 2018., ostalo ih je 1 934: (Haljinići 54, Kakanj 760, K. Sutjeska 1 000 i Vukanovići 120). Kako na osnovu ovih podataka promatrati budućnost?

Podatak o 24 163, kako rekoste, duše treba donekle revidirati. Župa Kakanj je tada imala, zaokruženo, 5 000 vjernika katolika. Razliku od 3 000 čine izbjeglice i prognani iz župe Čemerno. Cijela ova župa je sa svojim župnikom vlč. Martinom Anićem izbjegla i nastanila se u Kaknju. Manji dio i u Čatićima, župa Kraljeva Sutjeska. Vlč. Martin je boravio zajedno sa mnom u župnoj kući oko tri i pol godine. Osim što je u svemu usluživao svoje župljane, pomagao je i meni u svemu koliko je mogao. Bilo je izbjeglica i iz Ilijaša, Sarajeva… K tomu naknadno i manji broj Hrvata iz župe Kotor-Varoš dovedenih i prisilno useljenih u napuštene kuće Srba u selu Jehovini s lijeve strane rijeke Bosne, između Bilješeva i Lašve. Iz istih razloga donekle je manji i gore navedeni broj župe Kraljeva Sutjeska.

Realan broj stoga može biti oko 20 500. 

Poštovani uredniče, postavljate mučno i preteško pitanje – pogled u budućnost?! Znam da će se mnogi čitatelji KT-a začuditi kad kažem: moj odgovor je optimističan. U povijesti Bosne više je primjera egzodusa katoličkoga puka, ali i čudesna obnavljanja njegova narodnog bića. Ovdje je samo jedan.

Nakon vojnog upada u Bosnu i prodora do samog Sarajeva 1697., austrijski princ Eugen Savojski, u povlačenju, odvodi preko Save 40 000 Hrvata-katolika iz doline rijeke Bosne, da se nad njima ne bi Turci osvetili. Nakon 180 godina Austrija u Bosni gradi putove, željezničku tračnicu, otvara rudnike (u Kaknju 1902.), podiže pilane – otvaraju se brojna radna mjesta. U Bosnu hrle, dolaze i ostaju raditi mnogi Austrijanci, Nijemci, Slovenci, Mađari, Česi i – Hrvati. I domaći Hrvati „oživješe“. Primaju prvi put u životu pristojnu plaću za svoj trud i rad. Slijedi populacijski „bum“. Niču novi gradići i sela, procvat kulturnog i vjerskog života, buđenje nacionalne svijesti i osjećaja osobnog dostojanstva i ravnopravnosti svake ljudske osobe.

Velike su nade da će se nešto slično ponoviti. Doći će vrijeme. Nećemo čekati 180 godina kao od egzodusa s Eugenom Savojskim. Niti 400 godina kao pod turskim zulumom. Jedno vrijeme treba pričekati!

Opet će ljudi, ne samo naši Hrvati, nego i drugi sa Zapada krenuti u Bosnu i Hercegovinu: napiti se bistre i hladne izvorske vode, udahnuti čistoga zraka, pojesti zalogaj ukusne prirodno proizvedene i pripremljene domaće hrane, uživati u zdravom okolišu i za svoj rad u novim humanijim uvjetima primati za život dostatnu zasluženu plaću.

Konačno, ima nešto što mnogi ovdje i danas, nažalost, uopće nemaju na umu: Ama, ne ovisi budućnost BiH samo o nama ljudima. Potrebno nam je veće i jače pouzdanje u Providnost Božju. I intenzivnija komunikacija s Duhom Svetim... Jer Duh Sveti obnavlja lice zemlje.