Razgovarao: Željko Ivković, Katolički tjednik

Mons. Zovkić rođen je 1937. u Donjoj Tramošnici, općina Gradačac, u obitelji desetero djece svojih roditelja. Kao svećenički kandidat Vrhbosanske nadbiskupije srednju školu pohađao je u Zagrebu i Đakovu gdje je maturirao 1957. Studij teologije započeo je u Đakovu, a završio u Zagrebu gdje je diplomirao 1965., a licencijat iz teologije postigao krajem listopada 1965. Za svećenika zaređen je u Đakovu 1963. Doktorsku disertaciju obranio je na zagrebačkom KBF-u 1968., a 1972. postigao je i magisterij iz Svetoga pisma na Papinskom biblijskom institutu u Rimu. Od listopada iste godine pa sve do 2011. bio je profesor na sarajevskom KBF-u. Sudjelovao je na brojnim znanstvenim skupovima koji se bave biblijskim i ekleziološkim temama te ekumenskim i međureligijskim dijalogom.

Zbog njegova bogata iskustva bio nam je sugovornik na temu promjena na kormilu Vrhbosanske nadbiskupije, ali i promišljanju o prošlosti...

Poštovani, u sarajevskoj katedrali 12. ožujka liturgijski je predstavljen novi vrhbosanski nadbiskup mons. Tomo Vukšić. Recite nam kakav značaj ima takav događaj za jednu nad/biskupiju i vjerni puk?

Imam dvostruko iskustvo o službi biskupa kod nas katolika. God. 1968. doktorirao sam na KBF-u u Zagrebu temom o obnovi u dokumentima Drugog vatikanskog, gdje sam se susreo sa službom pape, biskupa i svećenika kao ministerijem, pastirskim služenjem, ne prvenstveno „svetom vlašću“ kako smo to učili u predsaborskoj ekleziologiji i crkvenom pravu.

Kada sam 1976. napisao teološki priručnik Crkva kao narod Božji, pokušao sam to razjasniti studentima teologije. Nadalje, kroz devet mjeseci – od travnja 1990. do siječnja 1991. – bio sam delegat apostolskog upravitelja biskupa Kosa. Tada sam doživio da me kolege svećenici „ne šljive“ u svezi s ovlastima koje mi je dao ordinarij. Oni i vjernički puk čekali su vlastita biskupa da rješava postojeće probleme i vodi.

Na dan kada je bilo proglašeno da se nadbiskup Puljić umirovljuje, a službu preuzima njegov koadjutor, napisao sam nadbiskupu Vukšiću čestitku u kojoj sam izrazio naše uvjerenje da smo mjesna Crkva zato što pod vodstvom svoga biskupa slavimo euharistiju. Stoga je liturgijska instalacija u katedrali, uz nazočnost velika broja vjernika, svećenika i biskupa kao gostiju očitovanje naše mjesne Crkve u zajedništvu s općom Crkvom koju vodi Petar naših dana.

Vrhbosanski nadbiskup u miru Vinko kard. Puljić često govori kako osoba nije važna koliko su bitne institucije i sustav koji funkcionira. Što mislite kakvu dijecezu nasljeđuje mons. Vukšić?

Pretpostavljam da je jedan od razloga zašto je to isticao kardinal Puljić i to što je urednim kanonskim postupkom odabran od banjolučkih svećenika, nije bio jedan od „naših“. Činio je sve da ga svećenici i vjernici prihvate kako bi plodno vodio biskupijsku zajednicu. Iz pitanja koja nuncij šalje pojedincima o kandidatima za novoga biskupa, nakon što se smrću ili pravno „isprazni“ neka biskupska stolica, znam da se Sv. Stolica zanima za tjelesni izgled kandidata, za završeni studij i dosadašnje službe, poznavanje jezika, komunikativnost, zauzetost u propovijedanju.

Meni je jedan hrvatski isusovac, rodom iz Bosne, kada se tražio nasljednik nadbiskupa Čekade, istaknuo da u Sarajevu treba human biskup. Da bi vlastitim vjernicima i drugim sugrađanima sa svećenicima svjedočio evanđeoske vrijednosti, biskup treba biti najprije human.

Nadbiskupa Tomu znate dobro još iz profesorskih vremena na sarajevskoj Teologiji. Prema Vašem mišljenju, na što će, ili na što bi novi nadbiskup trebao staviti naglasak u svome djelovanju?

Tomo Vukšić počeo je kao bogoslov Mostarske biskupije studij na Vrhbosanskoj teologiji u jesen 1973. Meni je to bila druga godina predavanja Novoga zavjeta nakon povratka sa studija u Rimu. Sjećam ga se kao vrlo sposobna i zainteresirana studenta. Uz redovite biblijske discipline, koje su počinjale općim uvodom u SP u prvoj, a završavale biblijskom teologijom u petoj godini, kod mene je sudjelovao u jednom seminaru iz NZ-a, napisao odličan pisani rad koji sam predložio uredništvu Mladog teologa i oni su ga objavili. Kada je preuzeo profesorsku službu nakon povratka sa studija iz Rima, postali smo kolege, uz međusobno uvažavanje.

U svojim pisanim radovima te izjavama nakon proglašenja da preuzima službu ordinarija nadbiskup Vukšić pokazuje da ga pogađa drastično smanjenje broja katolika u BiH, a time i u našoj nadbiskupiji. To će mu i biti glavni križ: kako preostale podržavati da ostanu i biti katolički svjedok u državi s muslimanima kao većinom i pravoslavcima kao drugima po redu, uz Židove i druge etničke zajednice. Novi nadbiskup probleme ne zataškava, ali ni ne paničari. Neka mu Bog udijeli pastirsku razboritost i hrabrost.

Zaređeni ste, sada već davne, 1963. i kao svećenik u mirovini svjedočili brojnim promjenama koje su se događale na kormilu Vrhbosanske nadbiskupije. Možete li izdvojiti neke od njih te kazati kako ste to doživljavali?

Kroz sve ove godine moga svećeništva dva najvažnija događaja crkvene i građanske povijesti su Drugi vatikanski sabor (1962. – 1965.) sa 16 dokumenata i kasnijim provedbenim smjernicama, i urušavanje komunizma 1991. te s njime i bivše države. Po mentalitetu sam konzervativni bosanski katolik i trebalo mi je puno intelektualnog rada da Sabor usvojim, da se poistovjetim kao svećenik sa saborskim programom.

Pod kraj „samoupravnog socijalizma“ jedan je naš franjevac napisao knjižicu iz koje je razvidno kako smatra da je komunizam vječan i Crkvi preostaje da mu se prilagodi. Ja sam znao da se komunizam ne može srušiti revolucijom iznutra, ali nisam „obožavao“ socijalizam silom nametan. Zato sam s velikom radošću doživio urušavanje toga sistema, koje je kod nas povuklo i raspad Jugoslavije, a time i rat s izgonima katolika iz njihovih župa. Sada smo većina nas građana svih narodnosti nezadovoljni samostalnom BiH zato što je Dayton zaustavio rat, ali nije „proizveo“ pravedan mir, ni funkcionalnu državu. Iako sve vjerske zajednice prihvaćaju sekularnu državu s razdvojenošću vjera od državne vlasti, svi trebamo normalnu državu o kojoj ovisi i funkcioniranje naših župa i drugih vjerskih institucija. Prije je Partija preko ucijenjenih vjernika špijunirala što svećenik propovijeda i privatno govori; sada etnički vođe očekuju da svoje vjernike nagovaramo neka ih biraju, bez obzira kako su u prethodnim mandatima vršili povjerenu im odgovornost.

Meni je ovo peti nadbiskup u mome svećeništvu. Prihvaćanjem svećeništva u ovoj nadbiskupiji prihvatio sam i suradnju s ordinarijem kojega zaista trebamo. Zato savjetujem svojim bivšim studentima, sada svećenicima, da svome nadbiskupu pomognemo u plodnu vršenju službe.

Možete li nam napraviti „kratki presjek“ doživljaja kao svećenik, profesor, generalni vikar?

Marko Alaupović kao kanonik i urednik Vrhbosne osjećao se više Bošnjak nego Hrvat. U vrijeme diktatorske vlasti pod kontrolom Hitlera nije hvalio tu vlast. Zato je nakon rata mogao „proći“ bez zatvora te je bio imenovan nadbiskupom. Osobno sam mu zahvalan što mi je nakon ređenja u Đakovu, i odbijanja putovnice od ondašnje policije, dopustio nastaviti studij na KBF-u u Zagrebu.

Nadbiskup Smiljan Franjo Čekada ponovno je oživio Vrhbosansku bogosloviju uz puno obigravanje oko ondašnje vlasti 1969. i 1974. te pokrenuo Vrhbosnu kao službeno glasilo.

Nadbiskup Marko Jozinović osnovao je dosta novih župa, ali je „zaratio“ s franjevcima zbog župe Haljinići.

Nadbiskup Puljić nije se u ratu odselio iz Sarajeva, kako su mu poručivali hrvatski politički predstavnici iz Mostara, osnovao je u ratu Vikarijat za izbjeglice, isposlovao u Rimu podizanje Bogoslovije na razinu fakulteta, oživio Katolički tjednik, „isprosio“ financije za Svećenički dom, sudjelovao na izboru dvojice papa.

Bio sam mu generalni vikar kroz 17 godina, pratio ga pet puta na putovanju u SAD i dva puta u Japan. U mladosti sam volio „gruvati“ strane jezike i to sam znanje najviše „investirao“ za vrijeme nadbiskupa Puljića.

Putujući po BiH i snimajući reportaže, čuli smo u neobveznu razgovoru jednu, pomalo, tešku rečenicu kada je svećenik rekao da je „ponižavanje domaćeg klera“ to što papa Franjo dovodi prezbitere iz drugih dijeceza za biskupa. Što Vi mislite o tome?

Znam za ta razočaranja svojih bivših studenata. U razmaku nakon smrti nadbiskupa Čekade jedan je profesor nosio po župama i institucijama tekst namijenjen Papi preko Nuncijature u Beogradu kako ne bi bilo dobro promaknuti pomoćnog biskupa Tomislava Jablanovića za nadbiskupa. Ja sam odbio to potpisati, spreman prihvatiti i podržati onoga kojega odabere ovlašteni predstavnik Svete Stolice. Mi jesmo bili „razmaženi“ četvoricom nadbiskupa iz redova biskupijskog klera od 1918. do 1990. Između „domaćih“ i razboritih – ja sam za razborita.

Može li nadbiskup Vukšić, rodom Hercegovac i službom „Bosanac“, pridonositi boljem međusobnu povjerenju i skrbi demokratski izabranih predstavnika za sve građane?

Znam za druga tri hercegovačka svećenika, doktora crkvenih nauka, koji su neko vrijeme predavali na Vrhbosanskoj teologiji, a onda se povukli. Profesor Tomo Vukšić s nama je već 30 godina. Dovoljno da upozna naše stanje i da s nama nosi teret ovakve nadbiskupije i države. Njegovo imenovanje je providonosni potez Sv. Stolice. On je voljan i sposoban produbljivati naše hrvatsko i katoličko zajedništvo. Trebamo ga i pomozimo mu da vedro čini ono što može.

Hrvatski narod relativno je malobrojan i raspršen u dvjema državama, a pojavom masovna iseljavanja i u nekoliko njih. Recite nam, prema Vašem mišljenju, ima li mogućnosti da Crkva u Hrvata dobije trećeg kardinala u osobi mons. Vukšića?

Postoje dva „tipa“ kardinala: jedni bivaju imenovani da vode rimske dikasterije kao neposredni suradnici Pape, drugi su pastoralni biskupi u većim gradovima pojedinih država. Tako su već tri zagrebačka nadbiskupa zaredom imenovana kardinalima.

Kada je papa Ivan Pavao II. nadbiskupa Puljića imenovao kardinalom, pojasnio je: da se bolje čuje njegov glas iz opkoljenog Sarajeva. Svakako, hrvatski katolici zaslužuju da jedan njihov biskup bude kardinal, i to ne mora biti vezano uz Zagreb kao glavni grad mlade države. Nakon što pravno „odumre“ kardinal Bozanić, vi mlađi dočekat ćete Papin odabir.

Novi nadbiskup dolazi u dramatičnim svjetskim, ali i domaćim trenutcima kada se hrvatski narod u BiH treba boriti za svoja nacionalna i građanska prava preko institucija države. Koliko Katolička Crkva i nadbiskup mogu u tomu sudjelovati?

U demokratskim državama Europe i svijeta postoji iskustvo rastave Crkve i države, ali i pozitivne suradnje jer vjerski poglavari mogu upravo snagom vjere pridonositi dobru svih građana. Kako je BiH država triju naroda i „ostalih“ građana, pravo suradnje i u tom smislu pozitivna „miješanja“ moramo priznavati svim zakonitim vjerskim poglavarima. Sada u BiH ne postoji Ministarstvo za vjere jer imamo loše iskustvo iz vremena komunizma: ne želimo da građanski dostojanstvenici odlučuju tko će nam biti biskup, ali želimo da uvažavaju riječ i nastupe našega biskupa. U tom smislu biskup ima pravo i dužnost zdravo se „miješati“ u rad državnih institucija.

Kako doživljavate Vrhbosansku nadbiskupiju iz vremena Vašeg studiranja teologije i svećeničkih početaka, te danas u mirovini? Uspoređujući to vrijeme i danas, kakvu pouku možemo izvući?

Studirao sam teologiju kao sarajevski kandidat u Đakovu i tu nas je jednom godišnje obilazio delegat za bogoslove, a ponekad bi došao i nadbiskup. Željeli smo da tih susreta bude što više te da nadbiskup ili delegat imaju za nas vremena. To smo pogotovu željeli kao svećenici raspoređeni na različite službe. Bio sam godinu dana župnik katedralne župe te 12 godina stanovao u Bogosloviji kao profesor i 27 u zgradi Ordinarijata kao kanonik. Tako sam mogao izbliza doživljavati kako funkcioniraju središnje institucije. Najveći mi je „šok“ bila spoznaja o financiranju biskupijskih institucija (Ordinarijat, malo sjemenište, bogoslovno sjemenište). Prije rata 1992. – 1996. samo polovica troškova pokrivana je pristojbama koje župnici donose Ordinarijatu, a ostalo je ordinarij bio dužan prositi kako zna i gdje zna. To čeka i nadbiskupa Vukšića jer država BiH (još) ne daje stalnu pomoć vjerskim institucijama.

Nadalje, prema službenim podatcima za 2021., imamo 56 župa s manje od 200 vjernika koji tu borave (nešto više od trećine!). One nisu sposobne sebe uzdržavati od darova župljana, a kamo li pridonositi uzdržavanju biskupijskih institucija. Nadbiskup im je glavni posrednik u preživljavanju.  

Kakvu Vrhbosansku nadbiskupiju sanjate i želite da bude u budućnosti?

Volim isticati da sam stupnjevito sazrijevao u „zvanju“ za svećenika u Bosni, što zainteresirani čitatelji mogu pročitati u mojoj knjizi Iskustvo svećeničke službe u Bosni od 1963. do 2013. Dok sam bio mlađi, sanjao sam o profesorskom preseljenju u bijeli Zagreb ili čak u SAD. U Zagreb mi nije dopustio nadbiskup Čekada, u Ameriku nadbiskup Jozinović. Zahvalan sam Bogu što se njima poslužio u mome duhovnom sazrijevanju u Sarajevu. Kao katolik i Hrvat rođen u Bosni, vidim životnu radost biti svećenik u ovoj biskupiji i ovakvoj državi. Zato sanjam dostatan broj svećenika koji su spremni svjedočiti Gospodina Isusa, sveopćeg Spasitelja, u ovoj etnički i religijski pluralnoj zemlji.