Razgovarala: Josipa Miler, Katolički tjednik

Vlč. Botica rođen je 20. studenoga 1996. u Splitu gdje je završio osnovnu i srednju školu. Kako je 2009. pristupio neokatekumenskoj zajednici, svećeničku formaciju proveo je u Nadbiskupijskom misijskom međunarodnom sjemeništu Redemptoris Mater u Vogošći gdje je i zaređen za svećenika na Petrovo 2024.

Trenutačno je na službi pastoralnog suradnika u Nadbiskupijskom centru za pastoral mladih Ivan Pavao II. u Sarajevu

Naš tjedni ritam od sedam dana, na koga smo naviknuti, prvi je započeo i u njega nas uveo sami Bog. Šest je dana stvarao, čovjeka je stvorio kao vrhunac svoga djela i sedmoga je dana otpočinuo. Tako mi po uzoru na Boga sedmoga dana odmaramo, razmatramo stvorenje i kroz stvorenje Stvoritelja. Pozvani smo toga dana ne raditi (posebno poslove od kojih zarađujemo novac) i kroz to uzdržavanje od posla priznati Bogu i sebi da ne dolazi sve od rada naših ruku, nego od Njega. Nismo mi prvi koji sami sebe uzdržavamo svojim šakama, nego nam on daje da se mičemo i jesmo. Mi postojimo jer Bog to hoće i bez njega naš život ne počinje i ne nastavlja se. Razmatranje stvorena svijeta treba u nama pobuditi zahvalnost i svijest da je cijeli svijet stvoren kako bi Bog s nama mogao podijeliti svoju dobrotu i ljubav.

Zatim, dan odmora nije samo dan od fizičkog odmora, nego i dan psihičkog odmora. Možemo se opustiti jer ne ovisi sve o nama i, što je najljepše, nedjeljnim opuštanjem, odmorom i zahvalnošću upravo dajemo slavu Bogu.

Mi kršćani na dan odmora razmatramo i novo stvaranje. Na početku Biblije čitamo o prvom stvaranju, a u Isusu Kristu slavimo novo stvaranje. Za Židove nedjelja – Jom Rišon - doslovan prijevod „Glavni dan“, prvi je dan u tjednu. Prvi dan u tjednu, prvi dan stvaranja iz Knjige Postanka u kome je Bog načinio svjetlost, upravo je nedjelja. Nedjelja je prvi dan starog stvaranja, ali i prvi dan novog stvaranja jer je taj dan Krist uskrsnuo! Prvi dan novog stvaranja je dan pobjede nad smrću. Prije Isusa nije se išlo u Nebo. Čekalo se Mesiju. Ne znam ako ikada o tome razmišljamo. Isus nije netko usput. On je sišao s Neba da bismo mi mogli uzaći s njime u Nebo. Bog je uzeo ljudsku narav da čovjek može primiti Božju. Nedjelja, osim što je prvi, također je i osmi dan, dan nakon subote, dan koji nas upućuje na vječnost. Tako da nas nedjeljni počinak poziva na odmor, zajedništvo i liturgiju koji nam nagoviještaju vječni odmor, savršeno zajedništvo i gledanje Boga, svoga oca licem u lice.

Tako da odmor za kršćanina nije samo neka stanka, neke zagrade pored stvarnog života. Odmor je za nas oponašanje Boga, zajedništvo s njime, podsjećanje da je on Stvoritelj, mi stvorenja, da ne ovisi sve o nama, nego o Njemu, podsjećanje da je poslao svoga Sina za nas da mi postanemo Njegova djeca, iščekivanje vječnog blaženstva i veselje zbog njega. Zbog toga je dan odmora ujedno i dan radosti jer taj nam dan govori: „Bog te ljubi i stvorio te da vječno budeš s njime!“  

Prestanak rada je negativno promatranje odmora, odnosno usredotočivanje na ono što se ne čini. Odmor ne služi samo za prikupljanje fizičke snage, nego i za davanje smisla svemu što činimo. Time se nadovezujemo na prethodno pitanje. Ako naš odmor nema duboki smisao, onda ni ono što slijedi iza njega, odnosno rad neće imati smisla.

Ako je odmor samo prestanak rada, onda se pretvara u jednu nepodnošljivu prazninu koju panično moramo ispuniti čime god. Ako odmor nije mjesto susreta s Bogom i bližnjim, vrijeme razmatranja i zahvaljivanja, onda se pretvara u mjesto besmisla, promašenosti i tuge.

Ljudi kojima je odmor samo prestanak rada, ne odmaraju. To su aktivisti. Ne smiju si priuštiti trenutak u kome će stati i razmotriti svoj život pred Bogom jer ne mogu prihvatiti da ne drže sve u svojim rukama. Zbog toga odmoriti se jest i čin poniznosti. „Odmor nije luksuz, on je potreba“, rekao je papa Benedikt u jednom Angelusu 2007.

Ovdje se možemo prisjetiti poznate izreke Sv. Augustina: „Za sebe si nas, Gospodine, stvorio, i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi.“ Kada je Bog na prvom mjestu, sve je ostalo na svom mjestu. Ako je sve ostalo na prvom mjestu, ništa nije na svom mjestu. Odmor se pretvara u dosadu i prazninu kada ga ispraznimo od Boga. Ako tvoj sin ima utakmicu u nedjelju, to je izvrsno, ali on treba ići na nedjeljnu misu. Navečer – navečer. U drugom dijelu grada – u drugom dijelu grada. Jer ne daje nogomet smisao nedjelji, niti je nedjelja radi nogometa. Bog će dati smisao i nedjelji i nogometu, ali ako njega izbacimo, sve se ostalo ruši.

Slična je stvar i s obitelji koja je Crkva u malom. Ako nemaš vremena za svoju obitelj nedjeljom, ako za vrijeme odmora nemaš želju biti sa svojima, tvoj odmor nema smisla. A ako prije obitelji nisi stavio Boga, neće ni ostali odnosi funkcionirati. Možemo reći i da ako ne ostavim jednu prazninu u svom životu Bogu, ako ne riskiram dosadu s Bogom, nego ih po svaku cijenu i stalno pokušavam izbjeći, tada će sve što činim postati jedna nepodnošljiva dosada i praznina. Mislim da se ne trebamo bojati dosade i praznine ako početak svakog dana prikažemo Bogu: „Gospodine, predajem ovaj dan u tvoje ruke. Što želiš da danas činim?“

Ono se pomiruje razlučivanjem – razlikovanjem. Kršćanski odmor je prilika za povratak Bogu. Sloboda u kršćanstvu je sposobnost činiti dobro. „Tko čini grijeh, rob je grijeha“ (Iv 8,34) i nije sposoban činiti dobro. Prisiljen je griješiti. To znači da jegranica između spomenutih stvari ono što me udaljuje od Boga. Sekularno slobodno vrijeme i zabava je bijeg i otuđivanje od spomenute nepodnošljive stvarnosti. Jer život nam postavlja pitanje: „Tko si? Zašto živiš? Odakle dolaziš i kamo ideš?“ Sekularizam bez Boga na poslu ili u školi ne razmišlja o tim pitanjima, a slobodno vrijeme koristi za ubijanje vremena. Zabava postaje opijat. Onda nije ni čudo da se upravo na „zabavama“ često i koriste razni opijati. Kršćanin ide u kino s prijateljima, zna plesati, ima nogometni klub za koji navija, voli popiti pivo s ekipom i zapaliti dobru cigaru. U čemu je onda razlika? Kršćanin ne ide gledati film koji će ga udaljiti od Boga, koji možda ima nemoralne scene; neće za plesa gaziti svoje i tuđe dostojanstvo; neće popiti treće pivo i trošiti sate pušeći s prijateljima dok je žena s djecom. Razlika je u tome što zabava za kršćanina nije bijeg od njegove stvarnosti, nego još jedna prigoda za blagoslivljanje Boga. Onoga trenutka kada slobodno vrijeme postane bijeg, a zabava grijeh, tada se postavlja granica. Tu prestaje kršćanski odmor i odmor kao takav gubi smisao.

Nedjelja je dan kada smo pozvani dati milostinju, sjetiti se usamljenih, odbačenih i potrebitih. Ne zaboravimo da je u nedjelju Isus uskrsnuo radi nas. Taj dan promatramo onoga koji, premda bogat, radi nas posta siromašan. Bio sam jako zadovoljan kada su u BiH uveli neradnu nedjelju. Nekako mi je drago vidjeti sve te trgovačke centre zatvorene upravo onaj dan kada su bili prepuni. To zatvaranje centara je samo još jedna pomoć da se razotuđimo. Neradna nedjelja je proročka riječ da čovjek nije onoliko vrijedan koliko novca zarađuje, da ekonomske potrebe ne mogu biti iznad onih ljudskih. Čovjek nije jedan stroj. On ima svoje dostojanstvo. Još je u Starom zavjetu bilo zapovjeđeno da subotom i robovi odmaraju. Odmor nije za povlaštene, nego za svakog čovjeka i božanskog je utemeljenja.

Predlažem da se ove godine svi na našim godišnjim odmorima dobro odmorimo od disanja, hrane, pića i tuširanja. Ne pada nam na pamet. Svi bismo umrli ili, u najmanju ruku, smrdjeli. Molimo svaki dan. To je kao disanje duše. Ne moramo se pretrgnuti od molitve. Barem jedna jednostavna molitva ujutro i navečer ako ne računamo molitve za obroke. Ako je moguće, onima koji žive u obiteljima, neka mole svi zajedno. I usudit ću se spomenuti kao mogućnost zajedničko moljenje krunice. To je ogroman blagoslov i zaštita pa tko voli, nek' izvoli. Oko nedjeljne mise nema pregovaranja. Nema kršćanskog života bez sv. mise. Neka se nitko ne uvrijedi. Ako ne idem na nedjeljnu misu, trebam se upitati volim li Boga barem minimalno? Jer za sve i svakoga koga volimo nađemo vremena. Ako Boga barem malo volimo, naći ćemo vremena. I nemojmo se bojati da ćemo premašiti Boga u njegovoj velikodušnosti prema nama. I ispovijed koja je duhovno tuširanje. Ako padnem u teški grijeh, idem se ispovjediti. Nekome se sve ovo može činiti napornim, ali jamčim da je napornije bježati od svoje stvarnosti i ubijati vlastito vrijeme. Kada Boga stavimo na prvo mjesto, ljeto će više trajati, more će biti modrije, cvijeće mirisnije, vrućina podnošljivija, živci opušteniji, a bližnji sa svim svojim manama nekako simpatičniji.   

Obitelj kao temeljna stanica društva ne može opstati bez Dana Gospodnjega. To je za neke jedini dan u tjednu kada svi sjednu za stol i zajedno objeduju. Kada svi razgovaraju, kada se, ako hoćete, suočavaju jedni s drugima. To je dan kada kao obitelji dolaze u Crkvu pred Presveto Trojstvo čija su slika na zemlji. Obitelj je slika Boga. Ako nije utemeljena u Bogu, raspada se, ne živi punim plućima. Nije mi želja kritizirati ni jednu obitelj, već ohrabriti. Sve naše obitelji imaju svoje probleme, od malih do vrlo velikih. Radosna vijest je da naše obitelji nisu prepuštene sebi. Bog je sve providio za nas. Samo je pitanje želimo li to prihvatiti. Bog stvara čovjeka kao muško i žensko i daje im prvu zapovijed: „Plodite se i množite.“ Čovjek je stvoren iz zajedništva osoba Presvetog Trojstva. Stvoren je kao zajedništvo osoba čija ljubav dovodi do trećih osoba – djece. Prvo što đavao napada je obitelj. Isus Krist se rodio u ljudskoj obitelji i ustanovio Crkvu kao obitelj kojoj je Bog otac, a Marija majka. Prvi zadatak roditelja prema svojoj djeci je prenijeti im vjeru u Isusa Krista, odnosno staviti Boga na prvo mjesto. Vjernost Bogu uvijek opušta. Ako povjeravam svoju obitelj Bogu, znači da i smijem pogriješiti u odnosima, smijem učiniti slučajni propust, smijem biti slab. Ako smo vjerni Bogu, upravo će se u našim slabostima očitovati njegova snaga.

Možda prije svega osvješćivanjem gdje se nalazimo. U kući Božjoj i kući Crkve. To bi bila prije svega zadaća nas svećenika da napomenemo (s ljubavlju) s propovjedaonice. Ali kasnije je i na kršćanskom puku da si pomaže međusobno. Jesmo li slobodni reći svome bližnjemu: „Oprosti, sigurno imaš nešto ljepše za obući u crkvu od trenirke.“ Ili možda: „Oprosti, ali sigurno imaš nešto duže za obući u crkvu.“ Nedjelja je i prigoda da se sredimo (lijepo, a ne izazovno). Kada idem na razgovor za posao, odjenem se prikladno jer mi je važno dobiti posao. Uvijek neke svečane i važne prilike izražavamo i svojim odijevanjem. Koliko mi je važno vječno spasenje? Koliko mi je važno izraziti veličanstvo Boga koji je poslao svoga sina na zemlju da umre za oproštenje mojih grijeha? Nije riječ prije svega o tome da će nas Bog kazniti, nego se radi o tome koliko mi držimo do Njega.

Neka praktična rješenja su sigurno natpisi na ulazima u crkve gdje je jasno izraženo kako treba biti odjeven i neki minimum ponašanja. Dobro je, mislim, da u crkvama postoji osoba koja pazi tko i kako ulazi u crkvu, barem za vrijeme svetih misa. Slično kao što neke crkve imaju osobe koje paze za vrijeme pričesti da netko ne ukrade hostiju. Neke crkve imaju pokrivala za žene koje možda uđu previše otkrivene. To ne bi trebalo biti ponižavanje nikoga, već uzdizanje Boga. Zašto se trebam pokriti? Jer si u Božjoj prisutnosti, ne jer ne valjaš. Svi bismo trebali imati pokrivena koljena kada sjednemo. I svi ovi propisi, ako hoćete, riječ su za nas i druge oko nas. Naše odijevanje i ponašanje u crkvi drugima treba poslati poruku: „Pozornost, ovdje se nalazi Gospodar Svemira!“