Don Tomislav Mlakić, župnik župe Kupres

Ohrabriti obitelji na njihovom svakodnevnom životnom hodu

Crkva s obiteljima dijeli njihove brige i radosti, nade i tjeskobe


Prigodom Drugog obiteljskog dana koji je upriličen u kupreškoj župi Sv. Obitelj, o organizaciji i cilju ove manifestacije razgovarali smo sa župnikom don Tomislavom Mlakićem, koji je i član Odbora za organizaciju Obiteljskog dana.

Razgovarala: Tina Matić

Don Tomo Mlakić rođen je 1966. u Uskopaljskoj dolini, u selu Grnici u župi Sv. Male Terezije u Bistrici, u jedanaesteročlanoj obitelji. Otac je odmah nakon njegova rođenja otišao, kako se to tada govorilo, na privremeni rad u inozemstvo. Odrastali su bez oca i to im je, kako vlč. Mlakić kaže, pomoglo da brže sazrijevaju i preuzimaju odgovornosti koje život nosi.

U sjemeništu je bio kod otaca isusovaca u Zagrebu i pohađao klasičnu gimnaziju na Šalati. Dvogodišnji novicijat Družbe Isusove završio je u Splitu i nakon toga započeo studij filozofije na Filozofsko-teološkom institutu na Jordanovcu. Teologiju je studirao na Vrhbosanskoj visokoj teološkoj školi u Sarajevu i Bolu. Za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije zaređen je 1994. u Sarajevu. 

Nakon kapelanskih službi u Crkvici u Zenici, katedralnoj župi u Sarajevu i župi Sv. Luke u Novom Gradu imenovan je ravnateljem Područne osnovne škole KŠC-a Sv. Josip u Sarajevu i Vrtića Sv. Obitelj u sarajevskom naselju Stup.

Godine 2004. otišao je na poslijediplomski studij na isusovačko sveučilište Fordham u New Yorku. Paralelno sa studijem radio je sedam godina kao župni vikar u Njujorškoj nadbiskupiji. Nakon magisterija i doktorata po povratku u nadbiskupiju preuzeo je službu predstojnika Katehetskog ureda Vrhbosanske nadbiskupije. Prije tri godine imenovan je ravnateljem novoosnovanog Katehetskog ureda Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine. Od kolovoza 2017. župnik je kupreških župa Sv. Obitelji, Sv. Ivana Krstitelja u Otinovcima i upravitelj župe Sv. Ante u Rastičevu.

Na Kupresu je 28. srpnja održan 2. obiteljski dan u organizaciji Vijeća za obitelj Biskupske konferencije BiH, suorganizaciji župe Svete Obitelji u Kupresu i Udruge Kupreški kosci. Koji je zapravo cilj ovog projekta?

Vijeće za obitelj Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, na čijem je čelu pomoćni banjolučki biskup mons. Marko Semren, pokušava napraviti nešto konkretno za obitelji i poći korak više od proglasa, apela i pastoralnih poslanica. Nije mi poznato da osim ovog obiteljskog okupljanja na Kupresu postoji neki sličan događaj iza kojeg stoje svi naši biskupi, iako neki od njih to čine samo deklarativno ili da nas koji im „dosađujemo“ skinu s vrata. Još manje je čudno da se mnogi svećenici, i dijecezanski i redovnički, uopće neće potruditi da informacija o ovom obiteljskom susretu dođe do vjernika jer bi to narušilo njihove pastoralne planove. Šteta, jer se ovim susretom želi ohrabriti obitelji na njihovu svakodnevnom životnom hodu i želi im se pokazati da nisu sami i da Crkva s njima dijeli njihove brige i radosti, nade i tjeskobe.

Koji je program ovogodišnjeg Obiteljskog dana? Na što je stavljen naglasak?

Susret je započeo svetom misom uočnicom u subotu, 27. srpnja u župnoj crkvi Sv. Obitelji koju je predvodio biskup Semren. Prije svete mise bila je prigoda za svetu ispovijed, a misno pjevanje predvodio je veliki župni zbor iz Livna. Nakon mise, u 19:30 u velikoj dvorani Hrvatskog doma održan je koncert etnoskupine Čuvarice iz Rame. Središnji događaj bilo je svečano misno slavlje u nedjelju, u 11 sati koje je, u zajedništvu s drugim biskupima, predvodio vrhbosanski nadbiskup Vinko kardinal Puljić. Pod misom je pjevao veliki župni zbor iz Tomislavgrada. U poslijepodnevnim satima započeo je kulturno-zabavni program koji se završio velikim koncertom klape Intrade i Tomislava Bralića. Neki mediji su, krivo, spominjali okupljanje 1 000 obitelji i naglasak stavljali na spektakl koji bi se trebao dogoditi u večernjim satima. Ovogodišnju Obiteljsku nedjelju organiziramo u suradnji s udrugom Kupreški kosci koja je organizirala manifestaciju 1 000 Ivana prije dvije godine i koja u najvećoj mjeri organizira spomenuti kulturno-zabavni program, ali je ono na što mi želimo staviti naglasak – zborovanje hrvatskih katoličkih obitelji i promoviranje kršćanskih i obiteljskih vrijednosti.

Osim jedne duhovne dimenzije koju susret pruža organizirajući misu uočnicu i misu na sam Obiteljski dan, što se željelo postići ostatkom programa? Koliko to privlači obitelji?

Siguran sam da su mnogi, osobito iz krajeva koji se naslanjaju na kuprešku visoravan, odlučili to poslijepodne provesti na Kupresu i zbog ponuđenog kulturno-zabavnog programa. Isto tako sam siguran da ima mnogo i onih koji su propustili jutarnju misu toga dana. To vam je uvijek tako. Mislim da je lijepo da našim obiteljima, uz duhovne sadržaje, ponudimo i ono što ispunjava njihovu svakodnevicu, a to je lijepa glazba. Za razliku od popularne Strljanice, kada kupreškom visoravni odjekuju cajke, ovoga dana se uživalo u pjesmama Dražena Žanka, Mate Bulića, slavonskoj tamburici i notama naše Dalmacije. Naravno, nije izostalo ni ono po čemu smo već prepoznatljivi, a to su naši Kupreški bećari i Ivančice.

Crkva treba uključiti obitelji u svoj život i tako pokazati obiteljskim zajednicama kako su joj potrebne. Na koji način organizacija ovakva susreta doprinosi učvršćivanju mjesta obitelji u Crkvi?

Već sam rekao kako mislim da je ovaj susret korak dalje od mrtvoga slova na papiru i da ovim i sličnim susretima Crkva izlazi ususret obiteljima i postaje suputnik na njihovim svakodnevnim stazama. Zakotrljala se velika pozitivna priča o obiteljima. Veliku, smijem reći, i nezamjenjivu ulogu u cijeloj ovoj priči su odigrali mediji. Nećete se ljutiti, vi ste iznimka, najveći teret medijske promocije Obiteljske nedjelje ponijeli su tzv. svjetovni mediji. Neshvatljivi su šutnja i bojkot nekih naših, oni sebe smatraju uglednima, crkvenih medija i u Bosni i Hercegovini i u susjednoj Republici Hrvatskoj. Ne zavaravam se da će ovi obiteljski susreti učvrstiti mjesto obitelji u Crkvi jer obitelj u našoj Crkvi to mjesto još nije ni zauzela. Ono što je sigurno, pokrenut će ponekog biskupa ili svećenika da barem pokuša dati više prostora obiteljima u životu konkretnih biskupijskih i župnih zajednica.

Vijeće za obitelj BK-a BiH se bavi pitanjima i problematikom obiteljskoga pastorala. Što Vi smatrate, postoji li potreba da obitelj bude i subjekt i objekt pastorala? Imate li neki primjer?

Vijeće za obitelj BK-a BiH se susretne jednom ili dva puta godišnje i od Vijeća ne treba očekivati mnogo. Uloga Vijeća je prepoznavati izazove i davati smjernice. Usudit ću se reći da su skoro sva naša vijeća poput usamljenih otoka koji nisu uspjeli pronaći način kako se povezati s pastoralnim djelatnicima na područjima naših nad/biskupija. Treba biti istinoljubiv, kada bi vijeća izrađivala i najbolje pastoralne programe, njihova provedba na kraju ovisi o onima koji, kako to neki rado spominju, podnose žegu dana. I sam sam župnik pa vam ovo govorim i iz vlastita iskustva. Teško je pronaći primjere, ne isključujem mogućnost da postoje, u kojima su obitelji uključene u naše pastoralne projekte. Sa sjetom se prisjećam lijepih primjera iz mojih njujorških dana: radio sam s ministrantima, ali ne sam, nego s njihovim roditeljima, župni vjeronauk su najčešće predvodili roditelji vjeroučenika, priprava sakramenta je bila nezamisliva bez obitelji, a tek spremnost volontiranja za svoju župnu zajednicu i svoju djecu... Nema mnogo primjera pastorala o kojem me pitate – tu i tamo, skoro stidljivo, poneki svećenik pokuša učiniti nešto više od onoga što je nužno ili propisano. Postoji poneka manja grupa koja je odlučila ne čekati, nego sami organiziraju razna obiteljska događanja, ali ni to nije bez problema jer se pojavljuje problematika elitizma i getoizacije.

Župa Kupres, s Vama na čelu, domaćin je ovog susreta. Što to predstavlja i koliko znači tamošnjoj vjerničkoj zajednici? Zašto je Kupres najbolji izbor?

Pitanje je je li Kupres najbolji izbor. Mi vjerujemo da je. Nisam siguran da će se netko u npr. Orašju ili Neumu složiti sa mnom. Mnogi prigovaraju zašto nedjelja. Ne bježim od toga da se promišlja o vremenu i sadržaju susreta. Nama u našoj župnoj zajednici ova nedjelja znači mnogo. Sve je započelo željom dugogodišnjeg kupreškog župnika pokojnog don Dominika Stojanovića da se u ljetnim mjesecima okupe raseljeni Kuprešaci. Kasnije je i sadašnja župna crkva posvećena na taj dan. Raduje me da je Vijeće za obitelj BK-a BiH prepoznalo ovu nedjelju na Kupresu kao šansu da svim našim obiteljima ponudimo nešto više. Barem jedan dan u godini.

Nedjelja, nekoć dan obiteljskog hodočašća u crkvu, možda se danas u pojedinim predjelima pretvorila u dan hodočašća u lokalni trgovački centar. Čemu to vodi? Koja su Vaša predviđanja?

Ne mislim da je ovo problem u većini naših župnih zajednica. Problem koji spominjete više je problem pastorala u velikim gradovima. Nije svako zlo za zlo pa ne treba kukati što nismo zatrpani velikim trgovačkim centrima. Kod nas još uvijek nije problem odlaska u crkve nedjeljom, nego je problem onoga što im se u crkvama nudi. O tome treba razgovarati.

Iako je realiziran tek Drugi obiteljski dan, može se reći kako već postaje tradicija. Kakve planove za buduće susrete u tom kontekstu Vijeće za obitelj ima?

Poznajući biskupa Marka, siguran sam da neće odustati, a nazočnost biskupa na ovogodišnjem susretu ohrabruje i pokazuje da im nije svejedno što se događa s našim obiteljima. Ni mi kao župna zajednica nećemo odustati, nego ćemo nastaviti promišljati kako što sadržajnije osmisliti Obiteljsku nedjelju. Dugoročno, bio bih sretan kad bi se jedan od narednih nacionalnih susreta hrvatskih katoličkih obitelji dogodio na kupreškoj visoravni.

Izdvojeno pitanje: Obitelj je Crkva u malom. Što je potrebno činiti kako bi Bog zauzeo središnje mjesto u obitelji koja je gnijezdo čovječanstva? Je li, prema Vašem iskustvu, iščeznula zajednička obiteljska molitva?

Možda je obitelj i najljepša slika Crkve. Uvjeren sam da ima obitelji u kojima Isus zauzima središnje mjesto, ali ne zatvaram oči pred činjenicom da se u našim obiteljima više ne moli zajedno. Ja sam rastao u obitelji u kojoj se moralo dogoditi nešto izvanredno da se propusti zajednička večernja molitva. Mi, braća i sestre, mama nas je tako naučila, smo predvodili molitvu. Većina mojih zajedno odlazi na svetu misu, ali nema odgovora na pitanje što se dogodilo da se danas u obiteljima moje braće i sestara ne moli zajedno? Isto ili slično je u obiteljima poznanika i prijatelja. Ne propuštam prigodu roditeljima naglašavati važnost obiteljske molitve. Ništa ne može tako povezati obitelj kao zajednička molitva i znam da djecu nitko neće naučiti moliti ako ne budu molili sa svojim roditeljima, braćom i sestrama.