Don Boris Dabo, misionar u Zambiji

Osigurajmo hranu za školsku djecu i krovove za seoske crkve


Don Boris Dabo od 1983. djeluje u Zambiji. Taj svećenik Krčke biskupije u intervju nam je približio duhovne i materijalne prilike prostora njegova djelokruga, te, između ostalog, govorio o projektima pomoći tamošnjem pučanstvu...

Razgovarala: Lidija Pavlović-Grgić
 

Misionar Boris Dabo rođen je 7. rujna 1952. u Novalji na Pagu. Osnovnu školu polazio je u rodnom mjestu da bi se nakon njezina završetka odlučio za svećeničko zvanje i krenuo u sjemenište u Pazin. Bogoslovne nauke završio je u Rijeci i diplomirao teologiju u Zagrebu.

Za svećenika Krčke biskupije zaređen je 1979. Tri je godine vršio službu duhovnog pomoćnika u Malom Lošinju. Tada je na vlastitu molbu, a s odobrenjem tadašnjega krčkog biskupa Karmela Zazinovića, otišao u Dublin na misijsku pripravu i učenje engleskog jezika kako bi mogao raditi kao misionar u Zambiji gdje djeluje od 1983. S dugogodišnjim misionarom razgovarali smo o njegovu misionarskom putu te o svemu onomu što je vezano za misionarsku službu, a posebice o projektima pomoći u koje se mogu uključiti svi ljudi dobre volje.

Često zna reći kako misionar nikad ne ide sam, kao što ni Isus nije išao sam u sela: "Uvijek je bio u društvu učenika i prijatelja. Tako su oni učili od njega te i sami dobivali snagu i hrabrost za ići i činiti ono što su od njega naučili. Dok ovo pišem, skupina mladih navjestitelja, njih 20-ak, otišla je jučer u selo Walawala navješćivati evanđelje i moliti okupljajući ljude. Svatko ide u misije s vlastitim shvaćanjem misija i misijskog djelovanja, slijedi neke uzore i modele, no sve to nije to, to su samo početci. Svatko treba naći svoj put, prema svom pozivu i usklađivati ga s potrebama na terenu i smjernicama koje dolaze od crkvenog poglavarstva. Mladi misionar ili misionarka se ima uklopiti u redovite trendove, a pri tome zadržati ono što im je specifično jer je to onaj dragocjeni talent koji samo ti imaš. Treba se uklopiti i dodati ono svoje. A da bi se uklopio, treba puno učiti, gledati, slušati, pokušati razumjeti, griješiti i opet započinjati, puno izdržati. Treba se i na sve privikavati – od klime do hrane, drugačijih ljudi do podnošenja vlastitih mana te učiti biti ponizan vjerujući da ti imaš nešto ponuditi, ali to moraš nuditi na njima prihvatljiv način, s poštovanjem njihove tradicije i shvaćanja, uvažavajući njihove vrjednote. Trebaš puno biti strpljiv i vjerovati da će već Bog pokazati pravi način. Najviše je da imaš ljubav prema svom pozivu i ljudima s kojima si. A to su sve dnevne vježbe u kojima se ima uspjeha i neuspjeha, ima boljih i manje dobrih dana, kao i svugdje, preispitivanja, borbe sa samoćom, ponovnog otkrivanja smjera i obnovljene radosti."

Prvi put ste na afričko tlo stupili 2. srpnja 1983. i Vaš misionarski angažman još traje. Što Vas je prije više od 30 godina odvelo u misije?

Zanimljivo je s ove distance od više od 30 godina odgovarati na ovo pitanje. Bila je to potreba i to je trebalo učiniti. Prije samog odlaska prethodile su godine maštanja, ideala, vjere i odgovaranja na poziv Učitelja čiji je glas dopirao iz neodređenih prostora Afrike. Trebalo je iznutra razjasniti je li taj poziv i ta potreba od Učitelja ili od nekog nepouzdanog izvora. A za to razjašnjenje trebalo je vremena, molitve, savjeta, odlaska kod duhovnika i župnika, zatim biskupa dok konačno on nije rekao: „Ajde, kad si već navalio.“

Gdje ste do sada službovali i čega se rado sjećate iz prethodnih misijskih postaja?

Imao sam u početku župe u kojima je trebalo nastaviti rad prijašnjih misionara i župnika. To su bile misija Sichili (10 godina) i župa Maramba u gradu Livingstonu (3 godine). U objema župama sam stekao dragocjeno iskustvo, no srce me je vuklo tamo gdje je trebalo početi ispočetka. Tako su nastale četiri nove misijske postaje: Shangombo (8 godina), Lusu (8 godina), Ndjoko i Nawinda (u kojima sam sada).

Svaka od tih postaja jedinstvena je i teško je nešto izdvojiti. Jedinstveno je iskustvo počinjanja od prvotne evangelizacije, dakle od ničega, do stvaranja male skupine ljudi koji se okupljaju na molitvu nedjeljom, planiranje gradnje prve crkvice onako od slame. Onda paralelno s time dolazi okupljanje djece i otvaranje prvog razreda škole, pa drugi razred i tako dalje te paralelna gradnja školskih zgrada (kao u Lusu). Onda, isto paralelno, otvaranje male zdravstvene ustanove jer je bolnica predaleko, pa suradnja s državnim zdravstvenim i školskim vlastima. Oni naše zdravstvene i školske aktivnosti uzimaju kao pomoć državnim institucijama kojima je dužnost providjeti usluge, ali zbog siromaštva ne uspijevaju. U tom se smislu mi uklapamo u rad države, tako to oni kažu. No, mi znamo da nam nije namjera pomagati državi, nego siromašnom narodu koji je ili bolestan ili nepismen ili gladan.

Čega se rado prisjećam? Otvaranja novih zajednica vjere u Isusa Krista, njihova jačanja i prelaženja u redovitu župu koju onda preuzima biskup. Tako je bilo u Shangombou i u Lusuu. Ostale dvije još uvijek vodim, a nadam se skorom pojačanju iz Sarajeva, Bože daj!

Paralelno s time rado se sjećam škola i bolnica koje smo otvorili u Lusu, bolnica u Ndjoko i još jedna koja se završava u misiji Nawinda. U te projekte koji iziskuju novac uključeni su brojni pojedinci i skupine, osobito misijske skupine koje su sudjelovale i bez njih ne bi bilo škola ni bolnica. To je misijska suradnja i to su ljudi koji su dio misijskog rada i koji su potrebni.

U afričkim zemljama gorući su problemi neishranjenost i nemogućnost školovanja djece. Kako žive mladi Zambijci?

Reći ću vam nešto o temi koju ste dodirnuli: nemogućnost školovanja. Mnoga afrička sela su raštrkana, ljudi grade sela uz doline rijeka, tamo gdje ima vode, a ne preferiraju veće centre. Zato je državi jako teško organizirati školstvo tako da sva djeca imaju pristup školi. Mnoga ostaju nepismena i, općenito, neškolovana, a tek neki imaju tu privilegiju da su pohađali pokoji razred osnovne škole. U isto vrijeme, naša misija djeluje baš u takvim uvjetima gdje nema velikog centra pa ih moramo slijediti tamo gdje žive. Eto, netko i to mora. Zato, pored naviještanja evanđelja osnivamo i pučke škole – Communitty Schools. One nisu državne, ne dobivaju redovitu pomoć i državne učitelje, ali ih država priznaje i dopušta im rad. Mi vodimo pet takvih škola te smo im dali učitelje. Učiteljima dajemo malu plaću, a ostatak, prema dogovoru, daju im ljudi u hrani. Svaka od tih škola ima po 150 ili više učenika, ovisno o razini na kojoj je. Eto, u tomu barem malo doprinosimo obrazovanju djece. Za takve učitelje – zovemo ih „učitelji animatori“ – imamo tečajeve tri puta na godinu po dva tjedna, to jest u vrijeme školskih praznika. Ti su animatori veliki doprinos, ne samo školstvu, nego i evangelizaciji tih sela jer oni osnivaju crkvene zajednice te poučavaju i animiraju voditelje lokalne Crkve.


Od misionara se može čuti kako se pravac misija već pomalo mijenja od Afrike prema Europi? Kakva je, po Vama, budućnost misija?

Pravac misija je uvijek prema tamo kamo treba širiti Radosnu vijest Isusa Krista, a to je, razumije se, svugdje, sve do krajeva svijeta. Ne znamo, doduše, gdje svijet počinje i gdje završava pa nam i to nešto govori. No, postoje u Crkvi razni talenti i pozivi. Čovjek odgovara na Božji poziv onako kako mu je taj poziv stigao. Zato će uvijek biti misionara sve dok bude misijskog poziva. Nisam siguran kako ljudi odgovaraju na te pozive i plaše li se nečega. Taj se odgovor formulira u srcu, a definira u suradnji s crkvenim poglavarima. Misijskog poziva je uvijek bilo u Crkvi, zašto ga ne bi bilo i ubuduće?