Preč. Mladen Kalfić, kancelar Vrhbosanske nadbiskupije

Ova mjesna Crkva, koliko god bila izranjena, pokušava ostvarivati Božji plan na zemlji


Poratna je praksa da se dijecezanski i redovnički svećenici koji djeluju na prostoru Vrhbosanske nadbiskupije okupljaju na tzv. sabor. Tom prigodom razgovarali smo s kancelarom preč. Mladenom Kalfićem.

Razgovarao: Josip Vajdner, Katolički tjednik

Preč. Kalfić, ili kako ga većina onih koji ga poznaju od milja zovu vlč. Medo, rođen je u Kaknju 1981., od roditelja Joze i Slavice, rođ. Hrgota. Zasigurno je raritetan slučaj, ne samo među Hrvatima, nego i šire, da je put duhovnoga zvanja, osim njega kao sina jedinca, krenula i njegova jedina sestra – Lidija koja je danas članica sestara Kćeri Božje ljubavi. Zajedno su kao obitelj morali ispiti gorku čašu izbjeglištva kada su se 1993., iz rodnoga kraja, obreli u Svetom Kaju kod Solina. Odatle je Mladen otišao put Zadra gdje je 2000. maturirao u Sjemeništu Zmajević te potom teologiju završio u Sarajevu gdje je 2006. zaređen za svećenika. Službovao je najprije kao župni vikar na Stupu, a potom kao župnik u Haljinićima i Deževicama te četiri godine kao odgojitelj sjemeništaraca u Travniku. Godine 2014. preuzeo je službu kancelara Vrhbosanske nadbiskupije, koju obnaša do danas, a uz to je i župni upravitelj župa Kulina i Novo Selo. Već iz njegova kratka životopisa vidljivo je kako je stekao iskustva s različitih polja života ove mjesne Crkve te je, u tom smislu, i dobar sugovornik o temama koje se tiču Vrhbosanske nadbiskupije danas.

Poštovani, postoji običaj da se u uskrsnom vremenu u Vrhbosanskoj nadbiskupiji održava Svećenički sabor. Koji je njegov smisao i može li se govoriti o njegovoj opravdanosti i, eventualno, nekim njegovim plodovima?

Nakon što nas je dvije godine sprječavala epidemija koronavirusa u zajedničkom susretu, ove godine smo 20. travnja imali 26. sabor svećenika koji djeluju na području Vrhbosanske nadbiskupije. Dolaskom i sudjelovanjem na Saboru pokazujemo svećeničko zajedništvo na misi okupljeni s ordinarijem koji tom prigodom uputi svoju pastirsku riječ te zahvali svećenicima za njihov trud, ali i očinski, u duhu svetopisamskih tekstova, svrati pozornost na neke manjkavosti koje se pokazuju u svećeničkim životima i pastoralnom radu. Zatim, ovaj susret služi i kao permanentno obrazovanje jer se obrađuju novi dokumenti crkvenog učiteljstva ili neke od gorućih tema za sveopću ili mjesnu Crkvu. Tako je tema ovogodišnjeg susreta bila Zaštita maloljetnika kao pastoralna potreba. Tema je to koja je donijela mnoge rane i boli sveopćoj Crkvi. Osim toga Svećenički sabor je prilika da se svećenici susretnu, porazgovaraju, ali i obave svoje kancelarijsko-ekonomske poslove u Ordinarijatu. Svakako da ovim susretom na vanjski način iskazujemo i jedno unutarcrkveno zajedništvo te šaljemo poruku nade i ohrabrenja svim našim vjernicima ovdje u domovini i u svijetu. Zato smatram da je Sabor svećenika Vrhbosanske nadbiskupije opravdan u mnogim stvarnostima, ali njegovi plodovi ipak ovise o svakome od nas u spremnosti aktivno i otvoreno sudjelovati.

Kako Vrhbosanska nadbiskupija izgleda u brojkama? Postoji li nešto čime se osobno može pohvaliti?

Na teritoriju Vrhbosanske nadbiskupije stalno živi nešto manje od 130 000 vjernika u 13 dekanata koji su podijeljeni u 153 župe i 2 župne ekspoziture. To je manje od četvrtine prijeratnog broja vjernika. Ilustracije radi: u zadnjih 20 godina, od 2002., prema crkvenim statistikama koje nisu najtočnije, broj vjernika opao je za 90 000, a prepolovio se broj krštenih, prvopričesnika i krizmanih. Najviše „stradali“ dekanati su Derventski koji broji nešto više od 1% prijeratnog broja vjernika; Sutješki koji je na manje od 10%; Doborski koji je na 14%; a tu su u postotcima blizu Brčanski i Usorski dekanat. Matematika je egzaktna znanost, ali nas njezini simboli-brojevi mogu ponekad zavarati te često i obeshrabriti, a ne bi trebali jer uz blagdane i preko ljetnih odmora još uvijek je velik broj onih koji posjećuju svoj rodni kraj i imaju potrebu za svećenikom i pastoralno-duhovnim sadržajima.

Osim ljudi koji ne zaboravljaju svoj rodni kraj ponajviše se možemo pohvaliti svećenicima koji su unatoč nesigurnosti i strahu u poratnom vremenu bili prvi povratnici u srušene i opljačkane župe. U teškim vremenima i prilikama svojim radom i obnovom bili su znak Uskrsa nakon ratne kalvarije i živi poziv svima da se vrate na svoje. I danas, nakon 25 godina od početka povratka, kad smo svjesni da masovnijeg povratka nema, žive svoje svećeničko poslanje u duhu evanđelja s tim malim stadom, dijeleći svakodnevicu s njima propovijedajući Riječ Božju i donoseći im Krista.

Ipak, unatoč manjem broju vjernika, Vrhbosanska nadbiskupija ima snažnu i razvijenu djelatnost na svim poljima pastorala Crkve. Caritas koji osnažuje župne Caritase, te svojim pučkim kuhinjama, njegom starijih i bolesnih, radom s ugroženim skupinama u društvu, svjedoči djelotvornu kršćansku ljubav. Zatim su tu: Nadbiskupijski centar za pastoral mladih u Sarajevu s regionalnim uredima u Travniku (KŠC Petar Barbarić) i Kornici (župa Čardak) koji u radu s mladima osnažuje njihovu ulogu u župnom pastoralu, ali i u odnosima s drugima i drugačijima u našem društvu. Medijski centar koji izdaje Katolički tjednik, jedini tjednik na hrvatskom jeziku u BiH, i koji je pokrenuo portal nedjelja.ba te uz uvijek prisutnu ostalu izdavačku djelatnost, unosi katolički duh u medijski prostor, ne samo ove nadbiskupije, već i šire. Onda Sustav katoličkih škola za Europu (Sarajevo, Zenica, Travnik, Žepče i Tuzla) koji je nastavak stare prakse i brige Crkve o odgoju i obrazovanju, koji je naglo prekinula partizanska vlast. Tu su još: Katolički bogoslovni fakultet, Vrhbosansko bogoslovno sjemenište, Nadbiskupsko misijsko međunarodno sjemenište Redemptoris Mater, Nadbiskupsko sjemenište Petar Barbarić u Travniku, Ured za brak i obitelj s posebnim Centrom za savjetovanje, Bolničko dušobrižništvo te Katehetski ured uz čiju je pomoć posao našlo 120 kateheta. Pa današnji Vojni ordinarijat započeo je u Sarajevu kao Ured katoličkog dušobrižništva koji se duhovno i pastoralno skrbio za vojsku, policiju i zatvorenike.

Kad na sve to još dodamo institucije Franjevačke provincije Bosne Srebrene: Teologiju na Nedžarićima, Gimnaziju s internatom i Duhovnim centrom u Visokom, mjesečnik Svjetlo Riječi, Humanitarno karitativnu organizaciju Kruh sv. Ante, Framu, Svjetovni red te ostale ženske redovničke zajednice koje imaju dječje vrtiće, ubožnice-sirotišta i staračke domove… jasno se vidi da ova mjesna Crkva, koliko god bila izranjena i prognana, pokušava ostvarivati Božji plan na zemlji.

Na Svećeničkom se saboru okupljaju dijecezanski i redovnički svećenici. Povijest ovdašnje Crkve svjedoči kako je postojalo razdoblje kada stvari između ovih dviju sastavnica nisu funkcionirale najbolje. Je li to vrijeme iza nas i što bi se moglo učiniti kako bi unutarcrkvena stvarnost u Vrhbosanskoj nadbiskupiji bila još skladnija?

Ljubomorno čuvanje te ponekad prisvajanje zasluga i unutarcrkveno nerazumijevanje nije specifično samo za naš kraj, već se danas može naći u mnogim biskupijama svijeta. Kakva god bila, na ponos ili ne, povijest ove mjesne Crkve kroz stoljeća, kao i povijest Franjevačke provincije Bosne Srebrene je i moja povijest jednako kao i svakog člana Provincije. Upravo zato su i potrebni ovakvi susreti u kojima se kroz zajednički rad, razgovor i druženje razbija strah, nepovjerenje i sve ono što nas dijeli. Mi smo u istom poslanju i samo zajedničkim snagama i još većom usklađenošću možemo odgovoriti na sve zahtjeve vremena u kome živimo, ali ponajprije svojega poziva na koji smo pozvani.

Puno zasluga u smirivanju tenzija i napetosti imao je način i stil kardinala Vinka koji je uvijek bio otvoren za dijalog i dogovor. Zato su dekanatske korone, predblagdanske ispovijedi, zajedništvo prigodom slavlja nebeskih zaštitnika župa i ostala druženja jedan dobar način skladnijeg života i rada na prostorima i s ljudima kojima smo poslani. Kao što su naša nesloga i razjedinjenost često bili sablazan, tako je i naše zajedništvo dodatna snaga i radost vjernicima. Zajednička Đakonska pastoralna godina, koja se počela provoditi na teritoriju Biskupske konferencije BiH i u kojoj sudjeluju i biskupijski i redovnički ređenici, jedan je od načina kako postići bolju skladnost i razumijevanje. Razgovori koji se vode o ujedinjavanju teoloških studija dobar su znak za budućnost ove nadbiskupije.

Krajem 2021. zaključena je Prva sinoda Vrhbosanske nadbiskupije. Osobno ste obrađivali eklezijalno-pravno područje u sinodskom Radnom dokumentu. S obzirom na stanje na terenu, uviđa li se potreba preustroja nadbiskupije i u čemu bi se on zrcalio?

Na terenu, kao i u središnjim ustanovama Nadbiskupije, ne samo da se uviđa potreba, već su zaživjela dva modela koja se spominju u izglasovanom Dokumentu. Prvi model koji je već prisutan na terenu je jedan svećenik koji pastoralno brine o nekoliko župa (Solakova Kula-Obri; Bijelo Brdo-Bukovica-Derventa; Turbe-Korićani itd.), a drugi model je kad svećenik uz župničku službu ima i drugo pastoralno zaduženje (vojni kapelani imaju i župničke službe, svećenici koji su u Medijskom centru također itd.). Preustroj, što je važno reći, ne bi išao u administrativno-pravnom smislu i nije u prvom redu posljedica ekonomske održivosti, već pastoralna potreba radi bolje i zdravije skrbi za vjernike i svećenike koji tamo djeluju. To znači: ne bi se ukidali dekanati ili župe, već se želi naći najprikladniji oblik unutarnje podjele ili rekonstruiranja župa. Oni koji su na takvim župama, svjedoče da radnim danima najčešće sami imaju misu i bude tjedana kad nitko ne pozvoni na vrata ili telefon ne zazvoni. Osim toga, teško im je naći zamjenu za godišnji, pa neki koji pastoriziraju dvije ili tri župe nisu imali godišnjeg otkada su došli za župnika i upravitelja. Sve to crpi svećenike fizički i duhovno pa je potrebno imati na pameti i broj godina koje se mogu maksimalno živjeti u takvim prilikama. Upravo zato što prvi i drugi model, osim što imaju prednosti, imaju i vidljivih mana, u Dokumentu se spominje treći model u kome skupina ili zajednica svećenika boravi u jednoj župnoj kući i solidarno pastoralno skrbi za različite župe ili za cijeli dekanat. Sve ovo nije ništa novo što već ne postoji u praksi Crkve, ali bi i kod nas iziskivalo usklađivanje s kanonskim propisima i novim crkvenim dokumentima uzimajući u obzir objektivne poteškoće koje se mogu pojaviti. Drugi pastoralni razlog je pravednija i učinkovitija preraspodjela svećeničkih snaga. Ova pastoralna problematika, da je tako nazovemo, čeka novog nadbiskupa.

Banjolučki biskup Franjo Komarica spominjao je tijekom posljednjega rata i poraća kako je za svećenika te dijeceze potrebno „dodatno zvanje“. Kakav profil svećenika treba danas u Vrhbosanskoj nadbiskupiji?

Danas kad je naša Malo i Velika sjemeništa zahvatila „bijela kuga“ i kad u Vrhbosanskoj nadbiskupiji imamo četiri sjemeništarca (svi 3. razred gimnazije) te šest bogoslova u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu i 10 bogoslova sa svih strana svijeta u Nadbiskupskom misijskom međunarodnom sjemeništu Redemptoris Mater, a situacija nije bolja ni u Provinciji, teško je govoriti kakav profil svećenika treba ovoj nadbiskupiji. Jasno je da trebaju biti pojačane krjeposti vjere, nade i ljubavi prema Bogu, narodu kojem smo poslani i nadbiskupiji. Naše je ne sustati moliti Gospodara žetve da pošalje dovoljan broj radnika u žetvu svoju. Duhovni poziv je nezasluženi dar Božji na koji mladić ili djevojka odgovore, a zadaća Crkve je pratiti vjerodostojnost poziva koji su osjetili i njegovo normalno sazrijevanje. Ovih dana sam ponovno naišao na rečenicu koja kaže da Bog ne poziva osposobljene, već osposobljuje pozvane. Glavni profil je nepromijenjen od početka Crkve te se sastoji od odgovora na Božji poziv i otvorenosti Božjem vodstvu te stalnom napredovanju u svim kršćanskim krjepostima i vrjednotama koje se očekuju od svakog Kristova vjernika.

 

Koja su pastoralna područja na koja valja staviti naglasak? I postoje li danas adekvatni projekti koji odgovaraju ili su na tragu odgovora na te izazove?

Vrhbosanska nadbiskupija je i prije rata bila kompleksno područje s različitim mentalitetima i stilovima života. Od klasičnih seoskih kompaktnih župa od jednog sela do župa najčešće vezanih za manje gradove i samostane, koje su bile prostorno velike i obuhvaćale i nekoliko sela te gradskih župa koje su imale svoje specifičnosti. Ratna zbivanja su na tu kompleksnost donijela u većini krajeva gubitak ili većine vjernika u župama ili određenih dobnih skupina. Zato se i pastoralni naglasci trebaju određivati prema potrebama župe ili dekanata. Jedan od zaključaka Sinode je izrada godišnjeg Pastoralnog plana i programa župe i dekanata kojim bismo izbjegli dupliranje i kolizije sadržaja i termina susjednih župa te jedni drugima bili na raspolaganju i pomoći. Papa Franjo prošle je godine uz nedjelju najbližu blagdanu Sv. Joakima i Ane utemeljio Svjetski dan djedova, baka i starijih osoba te cijeloj Crkvi usmjerio pogled na generaciju kojoj smo možda u župnim zajednicama posvećivali najmanje aktivna vremena i posebnih duhovnih događanja jer su oni najredovitiji u svojim svakodnevnim i nedjeljnim kršćanskim obvezama. Nabrajajući maloprije sve institucije koje imamo i njihove projekte, svakako postoji razlog za optimizam kojim možemo odgovoriti na izazov pastorala pojedinih skupina vjernika. Veći je problem naše umrežavanje i ponekad buđenje iz letargije u koju lako upadamo. Osim institucija još veći potencijal imamo u našim župnim zajednicama, u vjernicima laicima koji su rasli uz Crkvu i žele stečeno znanje i vještine koje posjeduju podijeliti kako bi bili na korist cjelokupnoj župnoj zajednici.  

Vrhbosanska nadbiskupija umirovljenjem Vinka kard. Puljića ulazi u jedno novo razdoblje. No, što je – da tako kažemo – zapravo „novo“, a što ostaje „staro“?

Više od 30 godina upravljanja jednom nadbiskupijom nije malo te stil upravljanja i odnosa prema ljudima ostavi traga. Ipak, svima nam je jasno da Katolička Crkva ima svoja načela, zakone i odredbe koje su jasne i kojih se svi moramo držati. Vjerujem da će novi nadbiskup, koji je i crkveni pravnik, svojim stilom upravljanja donijeti promjene na koje će se većina vrlo brzo naviknuti. Mogli bismo reći za sada novi je nadbiskup koji je na teritoriju Vrhbosanske nadbiskupije na raznim službama veliku većinu svoga svećeničkog života pa i njega onda možemo smatrati starim.

Na što će, prema Vašem mišljenju, novi nadbiskup trebati staviti naglasak?

Nadbiskup Tomo nerijetko u svojim javnim istupima i razgovorima ističe želju naglasak staviti na pastoral, zapravo još konkretnije na dušobrižništvo, tj. na ono što je svećeniku svojstveno i gdje ga nitko drugi ne može zamijeniti. Nije to ništa novo što nije postojalo, ali je činjenica da su zbog ratnih razaranja crkava i ostalih župnih objekata te poslijeratne obnove ljudi svećenike u prvom redu prepoznavali kao „velike“ graditelje i po tome počeli vrjednovati svećenike. Iz iščitavanja propovijedi i intervjua vjerujem da je nadbiskup Tomo na tragu onog što je bilo doneseno kao smjernica na Prvom sastanku dijecezanskog i redovničkog svećenstva Vrhbosanske nadbiskupije koji je održan 19. i 20. travnja 1995. u Visokom, i gdje je rečeno da svećenici djelatnosti koje nisu nužno vezane za Sveti red povjere laicima, a da oni posvete svu potrebnu brigu duhovnoj skrbi vjernika: strpljivo slušajući vjernike u ispovjedaonici kao i u duhovnim razgovorima, tumačeći u propovijedima smisao kršćanskog poslanja i vraćajući vjeru u Božju providnost, dijeljenju sakramenata i svjedočenju svojim djelovanjem suradnje s Bogom za opstanak Crkve i hrvatskog naroda na ovim prostorima. Osim toga nadbiskupa čeka ono o čemu smo već pričali, a to je rekonstruiranje ili reorganizacija župa i preraspodjela svećeničkih snaga.

U vrijeme kada je Vinko Puljić preuzimao Vrhbosansku nadbiskupiju događala se smjena sustava državne vlasti, nakon koje je uslijedio krvavi rat. Sada država BiH životari zaglavljena u dejtonskoj prošlosti. Što Katolička Crkva na temelju svojega iskustva može kazati o sadašnjosti?

Kardinal i ostali biskupi su i prije izbijanja rata upozoravali i zagovarali mirna rješenja. U ratu su upućivali svoje vapaje domaćoj i svjetskoj javnosti i dužnosnicima moleći da se zaustavi ludilo rata i govoreći da mir nema alternativu. Među prvima su koji su javno progovorili da je dobro Daytonskog sporazuma što je zaustavljen rat, ali da nije donio stabilan i pravedan mir, već naprotiv da je ozakonio nepravdu. Nadali su se da će se to u sljedećim godinama i pregovorima ispraviti te sami ponudili rješenje koje bi bilo po mjeri svakog čovjeka. Dizali su glas vidjevši koliko se opstruira povratak i ne provodi Aneks 7 Daytonskog sporazuma. Domaći i svjetski službenici sve te vapaje, molbe i rješenja niti su željeli čuti, a još manje poslušati te ispraviti nepravde. Nažalost, danas kao Hrvati, pripadnici najmalobrojnijeg naroda u BiH, intervencijama visokih predstavnika nalazimo se u goroj i nepravednijoj situaciji nego što je Daytonskim sporazumom potpisano. I danas biskupi strpljivo „dodijavaju“, poput udovice nepravednom sudcu iz Lukina evanđelja, svojim pozivima stranim i domaćim nositeljima vlasti da sva neriješena pitanja rješavaju dijalogom i nađu način da u svakom dijelu Bosne i Hercegovine budu poštovana sva pojedinačna prava i dostojanstvo svakog naroda. Ulaskom u medijski prostor lijevih zapadnih medija sve je teže komunicirati svoje poruke široj javnosti. Njihov stav prema Crkvi je poznat, još kad k tome dodate medijsku hajku i „izvrtanje“ poruke što je kardinal i cijela Vrhbosanska nadbiskupija doživjela prigodom slavljenja mise za stradale na Križnom putu, onda je jasno odakle tolika netrpeljivost, prijezir i osuđivanje drugog i drugačijeg. Onda je i domaćim uzurpatorima lako dodavati ulje na vatru i stvarati ovakvo ozračje u kome se nalazimo. Unatoč tomu, biskupi neće odustati od upozoravanja na nepravde koje se čine pojedincima, a u našoj situaciji i čitavom jednom narodu.

Što kazati na opasku kako su svećenici u mnogim mjestima „kustosi muzeja“ i oni koji će posljednji „ugasiti svjetlo“ kad katolika ne bude?

Svećenici u tim župama i krajevima nisu „kustosi muzeja“, već simbol vjere, nade i ljubavi. Najčešće jedini kojima se ljudi mogu požaliti, s kojima se mogu ispričati, na koje se mogu osloniti u svim svojim ljudskim i vjerničkim potrebama. Ima ljudi kojima jedino svećenik „otvori“ vrata prigodom predblagdanskih ispovijedi ili božićnog blagoslova. Svećenici na mnogim stradalim župama obavljaju posao dobavljača, taksista ili socijalnog radnika te kupuju namirnice, plaćaju režije, odlaze po lijekove, voze ljude liječnicima. Ako na sve to gledamo u duhu vjere, to je blagoslov i za ljude koji su u potrebi, ali i za svećenika koji svoj život provodi dajući sebe za druge i drugima. Zato je važno kod preustroja o kome smo govorili naći načina da i svećenik na kraju dana ima osnovne životne uvjete: da ga čeka topao dom, spremljen obrok, očišćeno, oprano i subrat svećenik s kim može otvoreno porazgovarati, iznijeti svoje dojmove, popričati i nasmijati se. Naše je moliti, poticati, hrabriti i bdjeti, a Bog koji vodi povijest spasenja dat će dovoljno snage i milosti da svoje poslanje radosno izvršavamo i živimo.