Razgovarao: Josip Vričko, Katolički tjednik

Naš sugovornik rođen je 1964. u Ilači, nedaleko od Vukovara, kamo mu se obitelj doselila kada je njegov otac dobio posao trgovca. U Vukovaru je završio osnovnu školu, a u Vinkovcima srednju medicinsku. Silno je želio biti liječnik, ali, kako svjedoči, nije uspio preskočiti kandidacijski prag za studij medicine. Ostao je, naime, treći ispod crte. Početak velikosrpske agresije na Hrvatsku zatekao ga je u vukovarskoj bolnici gdje je na Odjelu psihijatrije radio kao medicinski tehničar.

To što mu je otac bio prijatelj Blage Zadre te činjenica kako je u njihovoj kući bio Stožer za obranu, odredilo je ratni put Tomislava Josića, zapravo sve trojice Josića – njegova oca i brata koji su preko noći postali vojnici braneći Novu Banijsku ulicu i svoj dom koji se nalazio na prvoj crti obrane prema Borovu Selu. Kao pripadnik Zbora narodne garde bio je branitelj s Trpinjske ceste, kasnije logoraš srpskih koncentracijskih logora u kojima je proveo devet mjeseci, od toga pola godine u samici pod strašnom torturom. Nakon razmjene želio je odmah natrag, na bojište, ali procijenjeno je kako je bolje da se skloni od rata. Tako se pridružio obitelji u prognanstvu u Crikvenici, a potom je otišao u Njemačku.

    U Vukovar se vratio 2009., obnovio staru roditeljsku kuću, voćnjak i vinograd. I nastavlja živjeti... Ovo je mjesec koga, baš i kao suborci mu, taj bivši ratnik proživljava na osobit način – 18. studenoga obilježava se Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje. Povod je to za razgovor s bivšim predsjednikom Stožera za obranu hrvatskog Vukovara te aktualnim predsjednikom Savjeta za branitelje Grada Vukovara.

  Poštovani gospodine Josiću, evo i ove godine, baš kao, nažalost, i nekih ranijih, uoči obilježavanja 18. studenoga, Dana sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje, događaju se incidenti. Ove je godine na dan pogibije vukovarskih heroja - generala Blage Zadre i pukovnika Alfreda Hilla u Grad Heroj stigao patrijarh srpski Porfirije. Što je, po mnogima, skandal na razini „dviju kolona“ iz 2013. Ili onoga prošlogodišnjeg sramotnog teksta u listu srpske manjine Novostima.

    Suvišno je o SPC-u uopće razgovarati, mislim da ne žele ni Hrvatima ni Hrvatskoj ništa dobro te da samo raspiruju dodatno mržnju. A što se tiče obljetnice Blage Zadre, mislim da je to namjerno napravljeno, iako oni govore da nisu znali, ali da su se htjeli informirati, mogli su vrlo lako saznati da je tog dana obljetnica. Međutim, ne krivim toliko njih koliko hrvatske institucije koje su dogovarale posjet. Koliko je stalo hrvatskim institucijama i do branitelja i do poginulog Blage Zadre pa i Alfreda Hilla, vidimo po tome da na obilježavanju nije bio nijedan ministar, a i nitko iz hrvatskog generalskog zbora, dok je kod Porfirija bila potpredsjednica hrvatske Vlade. Ipak, hvala predsjedniku koji je bio s nama na obilježavanju obljetnice pogibije generala Zadre.

     Zanimljiva je, međutim, reakcija hrvatskog premijera Andreja Plenkovića koji drži kako bi svaki drugi nadnevak koji bi Porfirije izabrao, a koji bi bio bliže 18. studenoga, također bio sporan... Mogu li ljudi koji nisu sudjelovali u Domovinskom ratu uopće imati pravi osjećaj prema žrtvi Vukovara?

     Ljudi koji nisu pogođeni ratnim djelovanjima, koji nisu sudjelovali u Domovinskome ratu (na različite načine) ne mogu imati osjećaje kao netko tko je izravno sudjelovao ili izgubio nekoga u ratu. Vezano za prvi dio pitanja, godina nema samo dva mjeseca, nego dvanaest i mogao se izabrati neki nadnevak kad nema obljetnica, npr. tjedan iza obljetnice Blagi Zadri, a i baš tog vikenda iza nije bilo nekih obilježavanja i mogao se izabrati taj nadnevak za posjet.

    Istodobno je hrvatski predsjednik Zoran Milanović u Vukovaru 16. listopada kazao kako je hrvatska država ponajprije zbog ljudi kakav je bio general Zadro. Što je, dakako, istina. Ali, kako je onda moguće da se na ovaj način kalja uspomena na njega i druge hrvatske heroje? Može li se (makar) primjenjivati Zakon o Vukovaru kao mjestu posebna domovinskog pijeteta iz veljače 2020.?

   Drago mi je da predsjednik države nije otišao na susret s Porfirijem, na koji je, inače, bio pozvan. A govoreći o Zakonu o Vukovaru kao mjestu posebna domovinskog pijeteta, izgleda da možemo reći kako je to još jedan od zakona koji se ne poštuju, ili poštuju kad odgovara političarima, pa su, zapravo, samo mrtvo slovo na papiru. Političarima su inače puna usta branitelja na prigodnim mjestima i obljetnicama, ali čim ta mjesta napuste, zaborave i branitelje. Nisam siguran ni znaju li na kojoj su obljetnici bili.

  Prošle je godine gvardijan Franjevačkog samostana i župnik Svetih Filipa i Jakova u Vukovaru fra Ivica Jagodić kazao za Katolički tjednik kako vapaji bolne istine ne dopiru do onih koji su činili zlo. U takvim okolnostima teško je govoriti o pomirbi. Je li patrijarh propustio tu prigodu? Bi li njegov odlazak, primjerice, na Ovčaru, umjesto njegove (navodne) u Vukovaru deklarirane osobne molitve za (sve) žrtve, bio pravi potez?

  Pravi potez bi bio da nije pjevao četničke pjesme, odlikovao Šešelja, odlikovao Vojislava Stanimirovića, itd. To bi bili pravi potezi. Ovako, jedno se priča, a drugo radi. S jedne strane žao mu je žrtava, a s druge odlikuje ljude koji su odgovorni za te žrtve. Tako bih rekao kako je to licemjerno. Istina je da ljudi koji žive u Vukovaru i okolnim selima, a bili su tu i za vrijeme okupacije, znaju istinu, ali ne žele govoriti. Ne žele otkriti tu istinu, a samim tim nemaju ni samilosti prema stanovnicima hrvatske nacionalnosti ni u miru.

   Vi ste, gospodine Josiću, vukovarski branitelj s Trpinjske ceste, zatočenik srbijanskih koncentracijskih logora. Koliko vam je pomogla vjera u tim teškim životnim okolnostima?

   Vjera nam je bila jako važna. Svatko od nas je imao krunicu u džepu... A, vjerujte, svaki čovjek koji se ikada nađe u nekoj teškoj životnoj situaciji, prvo pomisli: Bože pomozi... a neki se i pomole. A u zarobljeništvu nam je molitva bila svakodnevna i ona nas je održala na životu. Svašta je čovjek i vidio, a i doživio i preživio. Imali smo i malo sreće... Ali, dragi Bog nas je (sa)čuvao.

Zasigurno su ovi dani uoči 18. studenoga za vas bolni – i bez ovih skandala što im prethode. I koji se ponavljaju iz godine u godinu...

  Za svakog stanovnika Vukovara i okolice jesen je posebno teška jer se sjećamo svih ljudi koji su poginuli. Sjećamo se i svih tih mjesta koja su okupirana 1991. Nažalost, kako u gradu, tako i u svim okolnim mjestima pobijeno je puno ljudi nakon okupacije, a, nažalost, za to nitko nije ni odgovarao. Hrvatsku državu to niti ne zanima, jer oni nisu ni podignuli optužnicu protiv vrha JNA, a ni protiv nekih pojedinaca za koje se zna što su radili.

    O obrani i okupaciji Vukovara napisano je nekoliko knjiga znanstvenog i memoarskog sadržaja. Postoje dokumentarni filmovi, na znanstvenoj su razini rastumačeni uzroci velikosrpske agresije i okupacije Vukovara '91. Pa, ipak, čini se kako Vukovar i danas treba braniti.

    Slažem se s Vama i koliko god se neki hvale mirnom reintegracijom, za stanovnike grada Vukovara to je bilo pogubno jer su svi koji su činili zločine, sudjelovali u agresiji, abolirani i veliki dio njih ostao je živjeti u Vukovaru i okolnim mjestima. A, vjerujte da oni i danas misle isto kao '91. I vjerujem, kad bi imali priliku, napravili bi opet isto.

   Postoji li uopće, nakon svega, mogućnost da (makar) na Dan sjećanja na žrtvu Vukovara prestanu hrvatske (kronične) razlike i prijepori?

  Nažalost, imamo podijeljenu državu u smislu da postoje ljudi koji su bili sretni da smo izborili svoju državu i mnogi su bili spremni dati svoj život za samostalnost, a s druge strane postoje i oni koji žale za Jugoslavijom i nisu voljeli hrvatsku državu ni kad je stvarana, a ni sada kada je imamo. Tako da mislim kako će proći još puno godina dok dođemo do zajedništva o kome pričamo svakodnevno, a zajedništva nemamo skoro pa nigdje.

    Tim slijedom, treba podsjetiti i na upozorenje vukovarskog gradonačelnika Ivana Penave koji je (još) prošle godine kazao: „Ne prestanu li Hrvati griješiti mišlju, riječju, djelom i propustom – neće ih biti!“ Pretjerano, ili ipak...

    Mislim da nije pretjerano i svi se trebamo zamisliti o tome kakva je država, a moram reći da treba još puno toga napraviti i promijeniti da bi država bila onakva kako su je zamišljali ljudi koji su za nju život dali. Nadam se da će naši mladi uspjeti nekada napraviti državu u skladu sa snovima svojih djedova, a do tada, nažalost, imamo stvarnost gdje nam mladi odlaze – i dodao bih većinom djeca hrvatskih branitelja – dok djeca onih koji ne vole ovu državu i koji su je napadali ne odlaze jer njima je i sada dobro.

   Nedavno objavljeni rezultati popisa stanovništva Hrvatske iz 2021. pokazali su niz zanimljivih, ali i uznemirujućih podataka. Ponajprije o smanjenju broja stanovnika. Uz to, veliku je pozornost izazvao podatak da Srba u Vukovaru ima manje od 30%. Znači li to da je popis iz 2011. bio netočan?

  Naravno da je popis iz 2011. bio netočan. Mi smo na to godinama upozoravali i mislim kako je sada cjelokupna javnost svjesna da smo govorili istinu. Ima puno onih koji koriste razne beneficije, a niti žive u Hrvatskoj, niti planiraju živjeti, što se najbolje vidi iz primjera kako je prije nekoliko godina prilikom upisa u novu školsku godinu u prvi razred nedostajalo 187 učenika … I na to smo upozoravali u nekoliko navrata, ali ni to nije nikoga zanimalo.

   Što će ova nova okolnost značiti za (su)život u Vukovaru, općenito u tome dijelu Hrvatske?

  Nova okolnost znači da srpska manjina nema prava na službenu uporabu jezika i pisma. A o suživotu bi se moglo dugo i puno govoriti jer mi smo jedan podijeljeni grad u kome su odvojeni: vrtići, škole, kafići, itd. Tako da bih radije rekao kako je to sutrpljenje agresora i žrtve, a ne suživot.