Razgovarala: Lidija Pavlović-Grgić

Darija Rebac rođena je 1971. u Čapljini. U rodnom gradu završila je osnovnu školu, a srednju medicinsku u Mostaru gdje je i položila stručni ispit. Prva radna iskustva stekla je tijekom posljednjega rata kao terenska sestra radeći pri Domu zdravlja Čapljina. Nedugo nakon rata počela je raditi u ambulanti obiteljske medicine Dr. Anđa Soldo-Vidoš gdje je provela 20 godina. Sedam godina provela je kao asistentica u stomatološkoj ordinaciji Dr. Goran Pehar u Čapljini, a glavna medicinska sestra je od prvoga dana u Caritasovoj Betaniji, hospiciju kojeg je Caritas biskupija Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske otvorio u Čapljini prije šest godina.
 

Ovogodišnji Dan bolesnika ima temu Besplatno ste primili, besplatno dajte. Papa Franjo u poruci prigodom tog nadnevka podsjeća kako je život Božji dar, a darovati znači dati samoga sebe. Što znači te riječi pretočiti u djelo kada govorimo o Vašoj profesiji, i kakav je zapravo posao medicinske sestre?

Kada medicinska sestra svoju profesiju počne živjeti i raditi kao poziv, dolazi do spoznaje što znače te Papine riječi. Rekla bih da tada postajemo „prave“ medicinske sestre: nesebične, suosjećajne, savjesne i kolegijalne. To je iznimno zahtjevan i odgovoran posao. Trebale bi ga obavljati samo osobe koje su u njemu spremne vidjeti svu ljepotu u pomaganju drugima. Nažalost, na mnogim mjestima i u mnogim medicinskim ustanovama nalaze se i pogrešne osobe, odnosno one koje ovaj posao rade isključivo zbog plaće. Da se razumijemo, svi mi radimo za novac. Međutim, komu je on na prvome mjestu, a tek onda ljubav, taj je zalutao u djelokrug sestrinstva, ali i medicine općenito.

Kakvo je Vaše osobno iskustvo rada i susreta s bolestima i bolesnima čiji je proces liječenja službena medicina završila?

Rad s bolesnicima koji imaju neizlječive bolesti je uvijek, rekla bih, prepun emocija. S jedne strane činite sve što se može kako biste olakšali to teško životno razdoblje i održali kvalitetan život na što većoj razini. S druge strane, tu je vaše srce koje se, i kad cijeli razum govori da nema dalje, nada i bori za još samo jedan dan. Uvijek kažete: „Možda će se baš taj dan dogoditi nagla promjena nabolje.“ Međutim, jako je bitno obiteljima potvrditi ono što su čuli od liječnika u bolnici koja ih je morala otpustiti – da nema lijeka i da je došao kraj. I nedavno smo u medijima vidjeli reakciju jedne obitelji u Hrvatskoj koja se nije pomirila s činjenicom smrti njihova člana. Tu je bila riječ o mlađoj osobi, ali bez obzira na godine, smrt drage osobe uvijek je bolna. Vrlo je bitno graditi odnos temeljen na povjerenju od samoga početka, da obitelj zna što može očekivati od nas kako bismo njihovim dragim članovima olakšali bol, ali i gdje prestaju naše mogućnosti. Hvala Bogu, do sada nismo imali problema po ovome pitanju.

U Betaniji se bolesnima u terminalnoj fazi pruža medicinska, socijalna, psihološka i duhovna skrb. Možete li nam ukratko predstaviti misiju tog prvog hospicija u Hercegovini?

Cilj našeg hospicija jest palijativna skrb za svakog našeg pacijenta. To podrazumijeva, ne samo medicinsku, nego i socijalnu, psihološku i duhovnu skrb za pacijente i članove njihovih obitelji utemeljenu na kršćanskim načelima. Cijeli niz stručnjaka uključen je u tim koji skrbi o pacijentima i članovima njihovih obitelji. Nastojimo pokazati da je ljudski život samo jedan i neponovljiv te da ga svako ljudsko biće ima pravo dostojanstveno završiti.

Kako izgleda jedan Vaš radni dan?

Radni dan u Betaniji ispunjen je od prve do posljednje minute, ali nekako uvijek imamo osjećaj da sve ide lako i bez uznemiravanja i stresnih trenutaka. Ukratko vam to izgleda ovako: pet kupanja i presvlačenja, podjela obroka za svakoga od 31 korisnika, podizanje pacijenata dva puta dnevno onih koji mogu sjediti u kolicima ili stolici, svaka dva sata davanja tekućine i pozicioniranje polupokretnih i nepokretnih pacijenata, podjela terapije, uzimanje uzoraka za laboratorijske pretrage, mjerenje vitalnih parametara, pregledi pacijenata od liječnika specijalista i obrada pacijenata.
 

Značajan dio skrbi je i duhovna dimenzija. Kako bolesni iz Vašeg okružja gledaju na križ bolesti i prihvaćaju je u kontekstu vjere?

Svaki bolesnik ima svoj način gledanja na stanje u kojem se nalazi. Neki ga prihvaćaju lako, neki teže, a rijetki nikako. Pacijenti koji su cijeli život živjeli u vjeri, lakše prihvaćaju svoje teške bolesti. Budu dovoljno osnaženi vjerom da jačaju sebe i svoje obitelji, ali i nas koji o njima skrbimo. Sretni smo da se u sklopu doma i hospicija Betanija nalazi i crkveni prostor Sv. Franje Asiškoga, odnosno molitveni prostor naše župe, pa naši pacijenti imaju prigodu dnevno dva puta, a nedjeljom i triput biti na svetoj misi. Župni stan naših svećenika također se nalazi u sklopu Betanije pa se svećenici vrlo rado i brzo odazovu kada nam žurno treba bolesničko pomazanje. Uoči zapovjednih blagdana oni dođu u naš dom i podijele sakrament ispovijedi. Sve ovo našim bakama i djedovima olakšava nositi njihove životne križeve.

Koliko Vama osobno u odgovornom i napornom poslu pomaže vjera i pokreće Vas naprijed i onda kada vidite da svaki život ima svoj ovozemaljski kraj, često praćen velikim trpljenjem?

Meni osobno, a s radošću mogu reći i ostalim djelatnicima, vjera općenito u životu puno znači. Naravno, olakšava nam svakodnevni rad i suočavanje s teškim situacijama. Kroz vjeru znate da je smrt dio života, a naše je da taj prijelaz učinimo što bezbolnijim. U svakodnevnoj molitvi s pacijentima gradimo jedan uistinu poseban odnos, pun povjerenja i ljubavi koja nas tjera da kroz vjeru prijeđemo s riječi na djela. Ako tako ne činimo, ništa od nas. Hvala Bogu, upravo ova vrsta našega posla jedinstvena je prilika kako bismo i drugima svjedočili o toj živoj vjeri, kako bismo drugima pokazali da i oni trebaju ljubiti Boga kroz ljubljenje brata u nevolji.

Zasigurno se bolesnima sa svime lakše nositi i uz solidarnost te podršku okoline. Koliko zdrav bolesna razumije općenito gledajući?

Koliko zdrav razumije bolesna, to ne znam, mislim da je to karakterna osobina svakog pojedinca. Ali znam da je lakše onim bolesnicima koji imaju podršku obitelji i njima bliskih i dragih ljudi. Sve naše pacijente redovito obilaze članovi njihovih obitelji, rodbina i prijatelji. I mi koji o njima skrbimo nastojimo redovitim aktivnostima olakšati im teret njihove starosti i bolesti koje su im se godinama „nakupile“. U našem domu često borave učenici osnovnih i srednje škole iz Čapljine, volonteri udruge Sv. Vinko Paulski iz susjedne župe Čeljevo i Prijatelji Maloga Isusa iz župe Neum, kao i brojni pojedinačni volonteri. Svi oni svojim dolascima i druženjem pokazuju da razumiju naše bolesnike.

Čovjek uči dok je živ, a možda najviše nauči i obogati se duhovno u najtežim situacijama. Što svatko može naučiti i u svoj život ugraditi od onih koji u bolesti (i starosti) ovise o drugima, a polako odlaze s ovoga svijeta?

Radeći tu gdje radimo, mi imamo sreću da ako želimo, možemo izgrađivati sebe učeći od naših pacijenata. Svima njima je zajedničko da su nas naučili cijeniti najvažnije vrijednosti u životu: vjeru, ljudskost i međusobne odnose. Kako sam već i spomenula, onima koji su kroz život bili jaki u vjeri, odnosno koji su u vjeri ostali ustrajni do kraja, onda ni kraj života nije tako strašan jer znaš da to nije konačni svršetak, nego da je riječ o prelasku u jedan bolji, ljepši i vječni život. U ophođenju prema korisnicima nastojimo se držati Isusove zapovijedi da ljubimo bližnje svoje kao sebe same. Svatko od nas ponekad popusti, ali tek tada i osjeti težinu ovoga posla ako se ne radi s potpunom ljubavlju. U zdravim odnosima, prvo nas djelatnika međusobno, svih nas prema našim pacijentima i njihovim obiteljima, a onda i prema okolini u kojoj živimo zrcali se naša misija. Dovoljna je činjenica da je većina naših korisnika svjesna da će smrt uskoro pokucati na njihova vrata, a kada već oni mogu zadržati spomenute vrijednosti, kako ne bismo mi koji još ne očekujemo kraj ovozemaljskoga života?