Vlatka Bakran Burić, volonterka pri karitativnim udrugama i djelatnica PMD-a RH

Pomoći drugome je i Božji zakon, i prirodni


„U pomoći siromahu prilika je za susret sa živim Bogom. Pitanje je samo prepoznajemo li Božje lice u siromahu (ali i svakom drugom čovjeku)“, zapitala se Vlatka Bakran Burić s kojom smo razgovarali na temu Svjetskog dana siromaha.

Razgovarala: Josipa Prskalo, Katolički tjednik

Našu sugovornicu nismo baš lako nagovorili na ovaj intervju budući da je iznimno skromna, ali smo ju obodrili zbog svega onoga što jest i što čini da može biti inspiracija mnogima. Nekima, vjerujemo, već i jest. Vlatka Bakran Burić rođena je 13. veljače 1979. u Zagrebu. Udala se 2004., te je sa suprugom Ivanom 2007. na svoj rođendan rodila kćer Anu.

Trenutno je zaposlena u Nacionalnoj upravi Papinskih misijskih djela u Republici Hrvatskoj, a prije toga radila je u nekoliko tvrtki uglavnom vezano za marketing, komunikacije i projekte.

Završila je nekoliko edukacija i stručnih usavršavanja, uglavnom, na Poslovnom učilištu Filaks: copywriting; specijalist za internetski marketing i voditelj marketinga; specijalist za oglašavanje i odnose s javnošću; komunikacija s neugodnim ljudima; digitalni marketing…

Vlatka je 1997. upisala i Ekonomski fakultet u Zagrebu, koga spletom okolnosti nije završila, ali je rado podijelila kako je u listopadu 2019. upisala nastavak studija na ovom fakultetu te uskoro započinje pisati i završni rad u čemu joj želimo mnogo uspjeha.

Iz odjeljka „što volim?“, prvo navodi – volontirati: voditeljica je župnog Caritasa; a volontira i u Udruzi Kolibrići, pri Uličnim svjetiljkama, u HU-u Savao, pri Centru Ignacije, te je volontirala i u PMD-u pet godina prije nego je zaposlena 2018. Također, volontira i pri tvrtki E-glas, te surađuje s nekoliko dječjih domova. Uz to voli planinariti i šetati prirodom, putovati i couchsurfing, crtati, čitati knjige, plesati step (članica je plesnog kluba Step by step i dio natjecateljske skupine Mame), te simpatično dodaje, kakva njezina pojava i duh uistinu u potpunosti i jesu: jesti sladoled i štrudle.

Naša sugovornica o svemu govori otvoreno, tako ne krije i kako joj je „kamen spoticanja“ njezina govorna mana (mucanje) koja ju prati od treće godine. No, prilikom razgovora s njom to se zaista ne primjećuje, čak ni kada sama skrene pozornost na isto.

Nas je Vlatka u mnogočemu nadahnula, zato se i jesmo odlučili pozvati ju biti našom sugovornicom budući da bismo svi mogli malo više „biti Vlatka“, a malo manje „fotelja“ – Rođen(a) si kao čovjek, nemoj živjeti kao fotelja! – podsjetnik je to koji ju, kako kaže, čuva od „ljeningitisa“.

Poštovana gđo Bakran Burić, papa Franjo 2016. ustanovio je Svjetski dan siromaha kao plod Jubileja milosrđa. Koji bi, prema vašem mišljenju, bio razlog ove inicijative?

Godine 2016. bila sam u Rimu na Festivalu radosti i milosrđa, zajedno sa skupinom hodočasnika iz Hrvatske koju su činili beskućnici i prodavači Uličnih svjetiljki (prvi hrvatski časopis o beskućništvu i srodnim društvenim temama). Bila sam u ulozi volontera, i cijelog susreta još uvijek se živo sjećam. Zapisala sam si riječi pape Franje koje je izrekao 13. studenoga 2016.: „Graditi bolji svijet unatoč teškoćama i ne odustati!“ Mislim da je u ovoj poruci sve rečeno. To je nekako i meni poticaj, i podsjetnik!

Ima još jedna poruka koju sam si zapisala i bilo je to tijekom prvog dana susreta s Papom kada je ovako poručio: „Sposobnost da vide ljepotu i u najtužnijim i najtežim stvarima mogu imati samo muškarac i žena koji imaju dostojanstvo! Siromašni, ali ne poniženi! To je dostojanstvo! Jednako dostojanstvo koje je imao Isus koji je rođen siromašan i koji je siromašan živio; to je dostojanstvo koje ima Riječ evanđelja; jednako dostojanstvo koje imaju muškarac i žena koji žive od svojega rada. Siromašni da, ali iskorišteni ne!“

Rekla bih kako je to nekako zdrava provokacija svima nama kako bi nas potaknuo da se osvrnemo na svoj način života i zapitamo se kako živimo. Jesmo li svjesni bližnjih koji su u potrebi i koliko je siromaštva u svijetu? Jesmo li svjesni kako je svatko vrijedan poštovanja te da se zajedno moramo boriti kako bismo osigurali dostojanstven život svima. I svi smo (su)odgovorni!

U skladu s tim, svake godine uputi poruku tom prigodom, koju je ove godine naslovio Isus Krist radi vas posta siromašan (usp. 2 Kor 8,9). Što nam, u aktualnoj situaciji, ovim želi poručiti?

Isus je rođen u štalici, siromašan, kao beskućnik. Mislim da bi nam ta činjenica trebala biti dovoljna. Međutim očito da nije jer broj siromašnih raste, ne smanjuje se. Zaboravili smo kako je djelo ljubavi učinjeno prema bližnjemu potvrda naše ljubavi prema Gospodinu. U evanđelju piše: „Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!“ I također piše: „Što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste.“ Mislim da nam je to dovoljan poziv što trebamo činiti i kako bi naše srce trebalo biti otvoreno za bližnjega u potrebi. Možemo imati najljepše riječi i najbolje ideje, ali ako sve ostane na našim riječima, ništa nismo napravili. U pomoći siromahu prilika je za susret sa živim Bogom. Pitanje je samo prepoznajemo li Božje lice u siromahu (ali i svakom drugom čovjeku)?

U modernom svijetu – u kakvom živimo – individualizam „cvate“ i nerijetko smo slijepi za potrebe drugih. Kako se „liječiti“ od istog?

Trebali bismo paziti jedni na druge i poticati se na ljubav i dobra djela. Međutim, blještavilo nam je zanimljivije. Ovo naše „moderno i napredno“ društvo posebno ističe važnost uzdizanja sebe. Volimo birati lakši put – to nam je u prirodi. Prije će nas zanimati kako proći što bolje, a uz što manje truda, nego kako podmetnuti leđa i stisnuti zube za neki viši cilj. Međutim, različiti smo i nekima je život utrka kako brže i više toga pribaviti za sebe. Takvi razmišljaju u jednini. Ne možeš biti slijep za potrebe drugih samo ako ćeš razmišljati u množini, a to se uči kod kuće. Život je lijep kad ga živimo zajedno. To je moja misao vodilja. Pomoći drugomu je i Božji zakon, i prirodni. Ja sam pomalo radoholičar, stroga prema sebi i drugima. Smatram kako je nezainteresiranost za druge uzrok mnogih problema. Volimo se vezati uz svoje poteškoće i ulogu žrtve rado igramo jer to je način da pronalazimo opravdanja i brišemo odgovornost. Ljudi su previše zabavljeni idejom o stavljanju sebe na prvo mjesto, o tome da sam sebi trebaš biti najvažniji, da se štediš, sebe najviše voliš i zatim u tome nalaziš sva moguća opravdanja. Ponašamo se kao da smo ovdje zauvijek i kako je sve radi nas, i za nas. Zaboravljamo kako smo ovdje samo u prolazu, ali štetu koju napravimo zauvijek će netko osjećati. Kako se „liječiti“ od toga – ne znam. Ali znam kako se puno toga promijeni već samom odlukom izići iz svoje zone komfora i krenuti ususret ljudima te se otvoriti životu. Pitanje je jesmo li spremni na to i što svatko od nas traži/očekuje od života. No, to je pitanje na koje svatko od nas treba (iskreno) odgovoriti sebi. Želimo li nešto promijeniti, za početak moramo ustati iz kreveta. Međutim, mnogima je i to teško (stalno su umorni).

Volontirate u nekoliko karitativnih udruga te ste, među ostalim, i voditeljica župnog Caritasa. Kada ste zapravo učinili svoj prvi korak pomoći bratu i sestri u potrebi?

Bog djeluje na čudesne načine, a mene su određeni problemi u životu potaknuli da razmišljam malo više u širinu i budem svjesnija vrijednosti dara života. Prvi konkretniji korak bio je 2008. kad smo brat, sestra i ja organizirali jednu akciju za pomoć dječjem domu. Na kraju smo tri dječja doma opskrbili svim potrebnim stvarima i tako se priča zakotrljala... Sada su tu društvene mreže pa je lakše, ali zato i treba biti oprezniji. Povjerenje se lako izgubi i treba biti iskren i paziti na puno detalja kako bi sve bilo onako kako treba i najbolje moguće. Zato prije nego bilo što radim, ja se pomolim i predam sve u Božje ruke. Nekome je to smiješno, netko ne razumije, ali ja to činim iskreno jer zaista želim da sve što radimo kako bismo pomogli – bude najbolje moguće. Na radost i blagoslov svima koji sudjeluju. Ionako ništa nije zbog mene, niti je moja zasluga. Nebeski Šef sve drži u rukama. Darovan mi je ovaj život i moje je da vjerujem i živim najbolje što mogu. Iskreno sam zahvalna na daru života i što mogu biti ovdje živa, prisutna... voljeti ljude, moju obitelj, gledati sve te izlaske i zalaske Sunca, smijati se, veseliti se drugima... Nikada nisam tražila gdje bih mogla volontirati vođena idejom kako imam viška vremena pa hajde da si nađem nešto. Moje oči su stalno otvorene i kada prepoznam poticaj da treba pomoć, javim se i napravim najbolje što mogu. Kompas mojeg života je moja savjest, a život je prekrasan kad ga uporabiš za druge.

U Vašim (čestim) susretima s potrebitima s kojom mišlju im pristupate, te kako zapravo prvi put pristupate nekomu tko je u potrebi?

Uvijek s poštovanjem prema svakome. Za mene je čovjek – čovjek. S jednakim poštovanjem razgovaram s beskućnikom ili nekim direktorom poznate tvrtke. U svakomu prepoznajem Boga. Svjesna sam da je čovjek u potrebi osjetljiviji i dodatno pazim kako ne bih povrijedila njegovo dostojanstvo. Komuniciram s poštovanjem da osjeti kako je vrijedan jer postoji. Svjesna sam da je svaki čovjek svijet za sebe i važno je čovjeka upoznati jer tek kada nekoga upoznaš i stekneš njegovo povjerenje – možeš vidjeti kako najbolje možeš pomoći. Čovjek se mijenja kad se osjeti siguran, slobodan i prihvaćen. Što god radim, trudim se dati najbolje od sebe i kao da sve ovisi o meni, ali zapravo sve predajem Bogu i oslanjam se na to da će me voditi. Ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu, to je ta tajna. Onaj koji želi vidjeti probleme – vidjet će ih posvuda jer scenarij na pozornici života uvijek je isti. Problem je taj što nismo autentični pa jedno govorimo, a drugo radimo. Ponekad se dogodi da su nam ljudi teški i s nekima teško ostvarujemo komunikaciju, ali tada se obično sjetim jedne izreke koja kaže ovako: „Ljudi su ti teški? Nemoj ih staviti na leđa. Nosi ih u srcu.“

 

Kako potaknuti male, mlade, ali i odrasle i starije prepoznati bližnjeg u potrebi i pomoći mu? Gdje, primjerice (osim na ulici), u Zagrebu mogu volontirati oni koji žele pomoći siromašnima?

Mi ljudi smo lijeni, i ako nešto baš ne moramo – rado nećemo napraviti. Kultura kukanja razvijena je do savršenstva i jako dobro znamo što treba napraviti i 100% znamo kako to netko treba napraviti. Međutim, onaj koji želi živjeti drugačije, mislim da bi se svaki dan trebao zapitati koje dobro djelo može učiniti. Budemo li stalno tražili krivce, a ništa konkretno nećemo poduzimati – to ne vodi nigdje. Stojimo na mjestu i prikupljamo prašinu. Svjesna sam da nismo svi isti i svatko je pozvan na nešto. Međutim, ljude koji nikada nisu pokušali učiniti nešto za drugoga, uključiti se u neku akciju, odvojiti sat vremena mjesečno i napraviti nešto za što neće biti plaćeni – jednostavno ne razumijem. Nisu ni svjesni koliko propuštaju i sami sebe zakidaju za brojne emocije, doživljaje, iskustvo, nova poznanstva, nove vidike... Samo se pitam kako im nije žao. Zar nisu barem malo znatiželjni vidjeti koga bi mogli upoznati, kako će se osjećati kad vide rezultate rada...? Bezbroj divnih plodova donese svaki angažman u nekoj aktivnosti kada iziđeš malo iz svojeg zatvorenog JA-svijeta i počneš razmišljati u množini. Mogućnosti za volontiranje su razne, od župnog Caritasa, udruga za pomoć beskućnicima, azila za životinje, dječjih domova, udruga koje brinu o okolišu... Ako netko želi volontirati, neka mi se javi i rado ću ga uputiti! Volonteri žive od jutra, ne od sutra jer ne gube vrijeme čekajući „idealno vrijeme“ nešto napraviti. Jedino pravo vrijeme je ovo sada. To je jedino koje imamo. Nema „idealnijeg“.

 

Gdje, u svijetu današnjice, crpite ljubav prema bližnjemu u potrebi i koliko je na Vaše, slobodno možemo reći – opredjeljenje za siromašne, utjecala obitelj iz koje ste potekli?

Nas je bilo troje djece i ja sam najstarija (44 god.), a imam još brata Antuna i sestru Anu. Odgajani smo tako da pružimo ruku, a ne podmećemo nogu. Vrlo jednostavno – da budemo ljudi; truditi se dati najbolje od sebe u svemu što radimo i ne očekivati hvala. Ne radimo ništa radi pljeska i tuđe pohvale, već prema savjesti. Tako da prirodno nam je pomoći drugomu. Nismo živjeli u izobilju i kalkuliralo se iz mjeseca u mjesec što i kako će se kupovati/trošiti. Primjerice, nismo kupovali nešto što nam se „želi“, nego ono što nam treba. Mislim da je to bilo ključno. U djetinjstvu sam često bila žalosna zbog mnogih stvari koje sam željela, a znala sam da ih ne mogu dobiti. No, sada mi je lakše živjeti i zahvalnija sam na svemu što imam. Naučila sam kako na ovom svijetu ima puno lijepih stvari koje meni ne trebaju. Svaki put kad vidim drugoga da radi nešto kako bi pomogao ili sama budem u prilici napraviti nešto za drugoga, iznova se zaljubim u život. Volontiranje ima posebnu vrijednost i smatram da svo znanje, vještine i talenti koje imam(o) tek dobivaju na vrijednosti kad ih koristimo kako bismo pomogli drugomu i stavimo ih u službu drugomu. Sve dok ne postanemo svjesni kako smo dio problema, neće nam biti stalo napraviti nešto kako bismo pomogli i nešto promijenili. Izgubili smo vjeru da kao pojedinci nešto možemo napraviti/promijeniti. Dodatni je problem kad siromasi nisu dio tvojeg svijeta, o njima ne razmišljaš. Vjera meni daje vjetar u leđa, a svaki novi dan je prilika za novu avanturu s Bogom.

Zauzeti ste i pri župi, a Crkva je uvijek, na razne načine, pomagala i pomaže siromašne. No, što učiniti kako bi ju se prestalo gledati kroz prizmu „karitativne organizacije“, što nije rijetkost?

Crkva čini velike stvari i to treba jasno i glasno govoriti. Međutim, svatko će u Crkvi vidjeti ono što želi vidjeti, tj. ono što sam jedino razumije, i kako razumije/vjeruje. Crkva nije bankomat ili samoposluga gdje se ispunjavaju želje. Prije svega donosi nam Isusa i evanđelje. Mislim da ono što trebamo iz dana u dan činiti jest pitati se jesmo li spremni slijediti Isusa. Prepoznajemo li ljubav u križu? Jesmo li spremni dati sve od sebe, pa još i više od toga te se stalno pitati je li to zaista najbolje što možemo. Uvijek pokušati nešto više. Za Isusa ništa nam ne bi smjelo biti teško. No, je li zaista tako i tko nam je u fokusu, to je pitanje na koje svatko sam treba odgovoriti.

Iz Vašeg iskustva, koliko hrvatski narod ima osjećaja za brata i sestru u potrebi?

Svi mi rođeni smo kao ljudi, ali biti čovjek ne znači svima nama isto. Neki ovu ulogu shvate jako ozbiljno i posvete puno pozornosti iz svakog trenutka izvući najbolje. Međutim, ne isključivo za sebe. Dok drugi rade upravo to –gledaju kako bi izvukli maksimum za sebe i ulogu „biti čovjek“ shvaćaju isključivo natjecateljski, tj. biti prvi, biti najbolji i imati najviše. Imamo osjećaja, ali ponekad nemamo dovoljno. Ponekad je naš osjećaj za drugoga samo flaster za ego i predstava za javnost. Kada dođu nevolje, problemi, prepreke, tuge i žalosti, različiti ljudi na našem putu... Tada se vidi kakvi smo, kakvo nam je srce, kako razmišljamo i što nam je bitno. Pokaže se sva naša čovječnost i nečovječnost. Tada se zapravo vidi koliko osjećaja imamo za drugoga. Nekako osjećam da previše vremena trošimo na kukanje i pričanje kako ništa nije kako treba biti umjesto da tražimo rješenja i pitamo se što konkretno možemo učiniti. I učiniti to odmah. Nitko ne nalazi ništa ako to ne traži; i previše riječi, a premalo konkretna djela – samo je brbljanje. Mislim kako bismo trebali paziti da ljude ne dijelimo na „dobre“ i „loše“. U svakomu od nas skriva se i jedan i drugi čovjek, ali isto tako „dobri“ nas (često) razočaraju, a „loši“ pomognu kad nikog drugog nema.

Koliko je Vama, u osobnom rastu u vjeri, pomogao rad s osobama u potrebi?

Prije svega vodilja mi je misao da nisam ja heroj bilo koje akcije, nego čovjek kojem pomažemo. Također, ništa ne radim sama jer kako bismo nešto napravili – potrebno je zajedništvo. Snaga i jest upravo u zajedništvu. Život nam svakodnevno otvara mnoge prilike u kojima možemo pokazati ljubav drugima, dati sebe i svoje vrijeme za druge i pomoći jer to svakoga od nas u konačnici i određuje kao čovjeka. Kad se stavimo u službu drugome, to izvlači najbolje iz nas i zato ta stvarnost oko nas postaje čudesna. Ne dopuštam da me zarazi bilo kakvo kukanje ili poteškoće jer ne želim biti čovjek-fotelja i zavaljeno gledati u svijet preko zaslona... Tako se život ne živi. Pomoć osobi koja je u potrebi nije performans, nego stvarnost i ozbiljna stvar. Trudim se da sve što radim, činim kao da mi je zadnje i da ću se sutra preseliti s ovog svijeta. Koliko sam pogriješila, reći će mi dobri Bog jednog dana kad me pozove. Znam samo kako bez ljubavi nema ništa jer ona jedina ostaje za vječnost.