P. Marko Glogović

Pozvani smo biti „pokret otpora“ na Isusov način


U povodu Dana života i Dana posvećenog života, razgovarali smo s p. Markom Glogovićem, pavlinom koji već 20 godina promiče život i štiti nerođene.

Razgovarala: Lidija Pavlović-Grgić

P. Marko Glogović rođen je 14. listopada 1976. u Zagrebu. Široj je javnosti poznat kao pro-life aktivist, pisac i tajnik Hrvatske pavlinske provincije. Teologiju je završio u Poljskoj, a zaređen je 2002. u Zagrebu. Kroz razne projekte i pothvate već 20 godina promiče dostojanstvo ljudskog života i staje u obranu nerođene djece, a kroz to živi pavlinsku karizmu.  

Crkva je 2. veljače obilježila Dan posvećenog života. Što je to posvećeni život i kakva je  uloga redovnika i redovnica u Crkvi i svijetu?

„Posvećeni život“ je sintagma koju koristimo u katoličkom svijetu za opis jedne posebne misije na koju, uz mnoge različite pripadajuće karizme, Gospodin poziva neke duše. Najčešće poziva one koji su slabi, nemoćni, krhki, a ne – kako ljudi znaju misliti – one koji su nešto vrlo posebni, pa ih onda još i poziv čini „posebnijima“ i „boljima“. Tako se, od Božje milosti pozvani vjernici, okupljeni u redove, družbe i institute posvećenog života odlučuju na življenje kršćanstva u većoj sjedinjenosti s Isusom Kristom, u odvojenosti od mjerila i tzv. vrijednosti svijeta, u silnijoj borbi s mentalitetom tjelesnosti, u većem angažmanu oko djela ljubavi prema bližnjima, u "treniranju" svetosti u svagdanjim okolnostima križa i ovozemaljskog krivudavog puta. Tako bi se to lijepo reklo, ali u biti redovnici su pozvani biti jedan konkretan znak živoga Boga u svijetu kojega usmrćuje grijeh i prekriva tama. Mi smo također i prije svega grješni ljudi kojima se Bog smilovao i dao nam priliku da Ga nalazimo i spoznajemo u pojačanoj molitvi, žrtvama, zajedništvu.

Što u kontekstu današnjeg vremena znači biti redovnik?

Nažalost, danas su redovnici sve manje „znak“ i vrlo je teško naći neku razliku života u samostanu od svijeta i svjetovnoga. Mnogo je tu razloga, ali je tako: ne želim lagati i glumatati. Papa Franjo je skinuo zlatni lanac oko vrata i zamijenio ga srebrnim, i na mnoge druge jasne načine pokazao kako i kamo Duh Sveti želi voditi i odvesti Crkvu. Međutim, mi smo to isto učinili – ali samo to, izgleda. Nama je lakše živjeti od starih dobrih slogana i do iznemoglosti ponavljati naučene fraze. Zbog komotnosti, lijenosti, ljudskih obzira, bogatstva, prestiža, karijerizma i plitkosti u duhovnosti uistinu i jest tako: samo u Njemačkoj je broj redovnika od Drugog vatikanskog koncila do danas smanjen za 100 000 (!!). Pogledajte tko se u nas od redovnika bavi molitvenim zajednicama, na primjer? Skoro pa nitko, svi bježe i svi samo kritiziraju. Stalno neki novi kompromisi, neke nove prazne zgradurine. I tako dalje. Ipak, redovništvo raste u broju i svetosti u drugim zemljama i kontinentima gdje se vjerno misionari, trpi, gdje se dijeli s potrebnima i gdje se sačuvala jednostavnost života; gdje su i braća progonjena. Gdje se slušaju zakoniti poglavari i gdje se ne pada u depresiju zbog izgubljene ili nedobivene "titulice" ili godišnjeg odmora ili kakve već još gluposti. Dakle, da odgovorim na pitanje: danas redovnik znači biti prvo vjernik, a onda i vjernik koji svakodnevno traži više i nije zadovoljan svojom mlakošću. Ali prvo vjernik. Kod nas će pravilo postati male zajednice koje će se morati ili vratiti korijenima ili potpuno nestati. Ali čak i to sve može biti s više strana dobro za sve nas, samo ako ne izgubimo – vjeru.

Kakva je budućnost redovništva s obzirom na egoizam i materijalizam modernih vremena? Kako oduševiti mlade za posvećeni život?

Ja ne bih za sve okrivio svijet. Uvijek je bilo teško! Rekao bih: i mora biti teško! Redovništvo je nastalo još u vrijeme progona u režiji rimskih careva. Sve do danas, nema spavanja i uljuljkanosti: Božja providnost dopušta da nas šibaju šibe raznolikih nevolja, od otuđivanja imovine, preko javnog rugla i blaćenja, sve do prolijevanja krvi za Gospodina. Osobito danas, kad je Kristova Crkva tako bolno razapeta na križu sramote i razgolićena do krajnjih krajeva. U tim izazovima vidim odlične, božanske mogućnosti da postanemo ono što bismo trebali biti: sol svijeta, kvasac, svjetlo. Zapravo, što gore u svijetu, to bi trebalo biti bolje za kršćane, pa tako i za redovnike. Mi smo pozvani biti „pokret otpora“ na Isusov način. Baš zato što je ovaj naš svijet podivljao zbog silnog egoizma, baš zato što se živi u velikom otuđenju, baš zato što smo svi skupa postali roba i roblje i što plešemo kako nam dirigiraju masonerijski majstori zakulisnih koncerata, baš zbog sveg tog nasilja nad čovjekovom intimom, obitelji, životom, dušom i tijelom – mi moramo to više iskoračiti, pokrenuti se, osvijestiti i otrijezniti. A ne filozofirati i još se više odvlačiti od naših karizmi, i od ljudi kojima služimo. Mlade ovako potičem i ohrabrujem: „Sine, mi smo ti u ratu. Gine se, u rovovima i na otvorenom polju. Ako nam dođeš, bit ćeš svakako ranjen, svakako. Dođi, ako si voljan ići križnim putem. Ako nisi, nemoj dolaziti, zbog sebe. Nađi dobru curu iz Posavine, radi u Stuttgartu kao sav normalan svijet, vozi svoj BMW. I sjeti nas se kad dobiješ plaću.“ Mislim da je krivo mladima euforično obećavati „brda i doline“, a dati im – atlas svijeta, pa nek' se snalaze. I, o, čuda kad predstaviš stvari kakve jesu, evo zvanja baš koliko i kakvih treba. Mi pavlini imamo čak osam bogoslova! Eto onih koji ne traže hotel ili usputnu oazu umjetnog spokoja, nego koji su svjesni pustinje i upravo u njoj nalaze „izvor žive vode“ mukotrpno kopajući ispod površine. 
 

Zašto ste odabrali biti redovnik i zašto baš pavlin, te koje su posebnosti Vašeg reda?

Božji poziv je neumoran i neumoljiv. Proždire te. Ulazi u kosti, vrti po srcu. On je poput sevdalinke kojoj se prepustiš sve dok ne padne suza i ne rastopiš se od sjećanja na babu od Brčkog u njezinoj bašči, kraj vrela. Kad Bog zove, stavlja u pukotine duše nagrižene zemaljskim hrđama jednu ludu čežnju za pravom, onostranom ljubavlju. To je neopisivo. To je i mene danonoćno mučilo, odvajalo od rutina, bacalo me u ponore razmišljanja kojima sam naposljetku i popustio. I nikada nisam požalio! Ne može se opisati poziv. Kao što se ne može opisati i obrazložiti ljubav, ona istinska. Gospodin mi je pokazao pavline, i danas nakon 26 godina vidim da je On znao najbolje.

Pavlini su bijeli fratri posebno posvećeni štovanju Gospe, a živimo uglavnom u manjim, kao obiteljskim samostanskim zajednicama u kojima nekoliko puta dnevno zajedno molimo, a još se više puta dnevno hranimo. Uz rad u župama naša je karizma otvorenost prema pokretima nove evangelizacije (Karizmatska obnova, Neokatekumenski put, razne marijanske, euharistijske skupine i slično), vodstvo duhovnih obnova, te djela milosrđa prema nerođenoj djeci i općenito rad „za život“. Nekoć smo se zvali Pustinjaci Sv. Križa pa je upravo križ – uz proučavanje otaca pustinje – u središtu naše duhovnosti. Ipak, najviše smo prepoznatljivi baš po ljubavi i sinovskoj privrženosti Blaženoj Djevici Mariji koju nazivamo „Kraljicom pustinjaka“. „Pavlin bez Marije nije pavlin“, kažemo. Mi silno, silno ljubimo našu Gospu i činimo sve da ju i ostali snažno zavole. Također, širimo i kult svetih Anđela čuvara, još od davnina. Uvijek smo bili i sada smo „narodni red“, odnosno zajednica koja živi s narodom, za narod, u najljepšem smislu te tvrdnje. Mi pavlini imamo jednu širinu: kao pavlin mogu voditi skupinu anonimnih alkoholičara, promicati pobožnost Božjem milosrđu, širiti poruke Majke svih naroda iz Amsterdama i još sto stvarnosti, kako već osjećam da trebam i mogu, uz dopuštenje poglavara, tj. „ljubljenog vođe“, kako se kod nas kaže. A tu sam zato jer mi se Gospodin smilovao, da sam u svijetu, već bih odavna izgubio dušu i sve s njom. To je sto posto tako.

Zaređeni ste 2002., a Vaše redovničko poslanje uključuje i promicanje vrijednosti života te ste prije dva desetljeća postali svojevrsni zaštitnik i odvjetnik nerođenih, a i zlostavljanih žena. Što Vas je potaknulo na takav angažman?

Ništa to nije od mene, apsolutno ništa, ali hvala od srca na krasnim epitetima. Već evo točno 20 godina gledam Božja divna čuda i ne mogu se načuditi Božjim putovima i blagoslovima. Mi kao redovnici bismo trebali baš to više propovijedati i svjedočiti: čudesnost Božje ljubavi. Inače, bez zaljubljenosti u Isusa, bez otvorenih očiju na Božje pothvate svakodnevlje nas može totalno umrtviti i satrti tjeskobom. Godine 1996. jedan je stari karizmatičan pavlin molio nad nama u novicijatu, a ja sam doživio pohod neobjašnjive milosti i znao sam u tom trenutku svoje životno poslanje: „Bit ću glas onih koji nemaju glasa.“ Neobjašnjivo, stvarno i skoro mistično iskustvo, po molitvi. Otada sam ušao u tu strašnu borbu za najmanje, te smo do danas spasili tisuće djece od abortusa, izmolili nebrojenu djecu supružnicima željnim potomstva, zbrinuli stotine u našim „kućama života“, pomogli na razne načine brakovima i obiteljima, podigli mnoge grobnice za nerođenu djecu, organizirali stotine duhovnih obnova i seminara… A sve je počelo od jedne molitve starog (i jako gluhog) pavlina u Poljskoj. Zato smatram da je sve sadržano u povratku k molitvi: i obnova naroda, i Crkve, i domovine, i svijeta. Da nam je samo to uspjeti: da obitelji opet mole zajedno!!!

Osnovali ste Udrugu Betlehem, organizirali molitvene programe, pišete knjige i tekstove za mnoge medije, provodite mnoštvo drugih aktivnosti usmjerenih na spas nerođenih i općenito duša… Možete li nam predstaviti te projekte?

Ma, ja sam vam samo prepreka Božjoj sili, najiskrenije… Toliko sam neprilagođen, uporno nedokazan, tvrdoglav, lijen, bezobziran, pun raznih slabosti, grijeha, jad jadni... Čudo je da me Gospodin i trpi takvog. Ne mogu se osloboditi „blažene“ cigare, a tu me vazda stavljaju kao neki tobože uzor. Hvala na lijepim riječima, ali radije pomognite molitvom i djelom ovoj evidentnoj sirotinji od čovjeka. Jedino što me drži je spoznaja da me Isus Krist beskrajno ljubi. Sve što sam JA učinio je smeće i ostat će smeće. Da nema Božjeg neshvatljivog milosrđa, već bih davno potonuo i nestao „sa scene“. Gospodin nas je u udruzi nadahnuo da osnujemo pokret za predbračnu čistoću; noćna bdijenja za život; savjetovališta za one koji su (ne)namjerno pobacili; susrete za supružnike željne djece; spomen-obilježja nerođenima; nakladništvo „za život“; molitve pred bolnicama; kuće za prihvat samohranih majki i djece; akcije za djecu s Down sindromom; humanitarne i molitvene dane zajedništva; grupu muškaraca koji su dopustili pobačaj, a sada nose rane na duši; razne svjetske apostolate vezane uz poštivanje svetosti života i obitelji… Imamo "tonu" projekata. Imamo blagoslov Crkve, što nam je vrlo bitno. Možda jedino nemamo dovoljno vjere da je Bogu baš SVE moguće, pa ponekad nešto upropastimo ili ne uspijemo ostvariti. Ali učimo se.

Kakve su statistike u Hrvatskoj kad je riječ o abortusima? Radi se i na novom zakonu o pobačaju...

I jedan je abortus neopisiva tragedija za cijeli narod. A tisuće se vrše, što u bolnicama, što ilegalno u mnogim ginekološkim ambulantama. Najčešće je riječ i najvjerojatnije o onima koji su kršteni Hrvati-katolici. Gdje smo zakazali? Tko bi trebao „vikati s krovova“? Jasno je da ovaj duh smrti koji vlada Zapadom agresivno i podmuklo nameće svoju ideologiju i kod nas. Mi moramo biti poslušni, ili slijede sankcije. Međutim, znate što, mene se uopće ne tiču takvi političari niti njihove prljave igre prijestolja. Meni nije važno što danas vlada takva i takva moda. Ja se ne čudim „vrijednostima“ ovoga svijeta. Mene se jedino tiče što radi naša Crkva, što kršćani navješćuju i oko čega se trude. I tu se ponekad čudim jer u 20 godina krvave borbe za život nevinih samo sam tu i tamo čuo pojedinačne i slabašne riječi otpora ovom duhu smrti naših odgovornih duhovnih vođa. Ja ih javno sada zaklinjem, "sad il' nikad", da jasno i glasno kažu kako je pobačaj prvi i temeljni uzrok ratova (Sv. M. Terezija), kako je abortus izvor svakovrsnog drugog propadanja naroda (Sv. Ivan Pavao II.), kako je to samoubojstvo društva i rak-rana Crkve, kako nedužna krv najmanjih viče u Nebo… Ne bojmo se ucjena i napada, nego se bojmo šutjeti o istini. Bog čeka našu reakciju. Da, sada će se donijeti neki novi zakon, a što ćemo mi učiniti? Sastančiti? Napisati krasno sročeni dokument s ispravnim urudžbenim brojem i pečatom? Zgražati se i kukati? Prozivati post factum politiku na svečanostima Velike Gospe? Pa kome ovo sve nije jasno, taj je skroz slijep. Jasno je tko je izmislio i tko stoji iza nevine krvi. Najljepše molim sve koji imaju autoritet i tu obvezu da se ne plaše, da se ne skrivaju, da ne šute i da ne stvaraju kompromise. Preklinjem ih da oglase post i pokoru, i bdijenje i klanjanja, i dane zadovoljštine… Za Kristovu i našu najmanju braću. Jer samo tako, duhovnom borbom, možemo privući Gospodina da učini svoju pobjedu.
 

Zasigurno nije lako pristupiti ženi koja razmišlja o pobačaju… Na koji način pomažete i tko je Vama u svemu tome potpora?

Svaka majka i svaki otac nerođenog djeteta ima svoju specifičnu priču. Ja ih nikada ne "nagovaram", već ih "odgovaram" od tragedije usmrćenja djetešca koje živi pod majčinim srcem, koje ima besmrtnu dušu, za koga Stvoritelj ima poseban životni plan. Svako nerođeno djetešce uspoređujem s nerođenim Isusom. Govorim o patnjama kroz koje, nakon pobačaja, prolaze njegovi bližnji – a te patnje dolaze zbog patnje užasno usmrćena djetešca u utrobi. Govorim o radosti života, o nužnosti vjere u Boga koji stvara čuda, koji podupire malene i nemoćne, blagoslivlja svakim blagoslovom one koji se odupru duhu smrti i „savjetima“ svoje okoline, vođene samo zemaljskim obzirima, sebičnošću i nepouzdanjem u dobroga Boga. Tješim, nudim pomoć. Upućujem na liječnike-kršćane. Osobe iz islama pozivam da se sjete što kaže njihov habibi Pejgamber, a.s. Osobe koje nemaju vjerski predznak ili znanje podsjećam da smo svi bili – fetusi. A „fetus“ znači: mališan. Uvjeravam da će im beba biti sve na svijetu, najveća radost, da je on ili ona čudo Božje ljubavi, svetinja, neponovljivo i divno Božje stvorenje, predragocjeno! Samo sam prošle godine uspio, slava Bogu, odgovoriti 50-ak majki… Nijedna mi se majka nikad u 20 godina nije žalila zbog tog izbora života! A tisuće i tisuće plaču i osjećaju prazninu, u depresiji su, u strahovima i anksioznostima, u pokušajima suicida, u nasilnim obiteljima, u problemima s drogom, kockom, bludom, alkoholizmom, u sektama, praznovjerju, od nemila do nedraga po bioenergetičarima… Pa kako bi moglo biti dalje normalno, nakon abortusa?! Samo Bog to može ozdraviti, iscijeliti i osloboditi. 

Pokrenuli ste udrugu posvećenu zlostavljanim ženama i kuće za prihvat samohranih majki i trudnica. Na koji način funkcioniraju te ustanove?

Danas imamo tzv. „Kuće života“ u Splitu, Zagrebu, Karlovcu i Sisku, a uskoro i u Varaždinu. Imamo i kuću duhovnih vježbi. Svaka je kuća prihvata zamišljena kao mala obitelj i sklonište nekoliko majki s djecom. Imaju sve što trebaju, ništa ne plaćaju, mogu ostati koliko god žele, dok se ne snađu s poslom, stanom i obitelji. I u tome im pokušavamo pomoći. Pomažemo im i stručnom pomoći, imamo psihologe, socijalne radnice, liječnike, svećenike, volontere. Svi su dobro došli, ne samo majke katolkinje. Prva kuća (Sv. Josipa u Karlovcu) ove godine slavi desetu obljetnicu postojanja. Ovo su kuće „prve i hitne pomoći“ ako majka s djetetom zaista nema drugog egzistencijalnog rješenja. Najčešće primamo trudnice i samohrane majke, ali i majke s više djece. Volimo ih, brinemo o njima kako god najbolje znamo i možemo. Tu smo, prisutnost je najvažnija. Organiziramo im rođendane, plaćamo doškolovanje, posebne liječničke preglede, vozačke ispite, socijaliziramo ih, slušamo, želimo izgraditi jedno trajno prijateljstvo, pomažemo oko djece. Ništa ne dobivamo od države, što se tiče financija, pomaže nam samo Božja providnost preko mnogo malih ljudi i tvrtki. I tako cijelo desetljeće! Divan je naš Gospodin u toj providnosti! Uvijek imamo mjesta, s napomenom da ipak ne smijemo i ne možemo, nažalost, primiti majke koje su ovisnice o drogi ili alkoholu, teško psihički bolesne i one koje su žrtve aktivnog zlostavljanja: ali i takve osobe možemo barem savjetovati. Uvijek nam treba pelena, higijenskih potrepština, odjeće za novorođenčad, hrane. No, odjeće, obuće i igračaka nam ne treba: ljudi su nas time zatrpali, ali nama zaista to nije potrebno.

I Vaš primjer svjedoči da redovnici nisu samo ljudi koji djeluju u tišini nekog samostana, već da mogu biti i te kako aktivni i višestruko korisni sudionici društva. Koji vam je sljedeći plan? Što biste u tom kontekstu poručili onima koji razmišljaju o redovništvu?

Bježite glavom bez obzira. Od ovoga svijeta. Ispričavam se na šalama, em sam po majci iz Bosne, em mi je više stvarno dosta intervjua u kojima sve fino odgovaram, a svjetlosnim godinama daleko od stvarnosti. Ovako će barem netko ovo pročitati, malo se namrštiti, malo nasmijati te time pokazati da još ima neke emocije; onako se samo okrene stranica i „ćao đaci“. Evo, silno želim otvoriti jednu posebnu kapelu posvećenu Maloj Gospi Mariji, Nazaretskoj djevojčici, kao mjesto molitve za potomstvo, posebno za potomstvo supružnika željnih djece. Radimo punom parom na tom projektu. Molim također za pomoć, ako Gospodin nekoga nadahne. To će se zvati: Nazaretske jaslice i grade se u blizini mojeg samostana. Stotine mole za molitvu za djecu… To je danas vrlo velik problem! Također, otvorit ću savjetovalište za osobe s homoseksualnim sklonostima, osobito za one oboljele od HIV-a; svijet ih ili obožava ili mrzi, a nitko im ne prilazi kao ljudima! Oni su ljubljena Božja djeca koja vape za mirom duše. To je silno velik problem i široka tema danas, smatram da se Crkva totalno izgubila u tome i da ništa ne poduzima, a prva bi trebala. Također, želio bih otvoriti i sigurnu kuću za žrtve zlostavljanja. To su mi planovi, ako Bog da.

Onima koji bi htjeli postati redovnici i redovnice, želim iskreno i iskustveno poručiti: uronite u molitvu, zaorite po Svetom pismu, tražite dobrog duhovnika, borite se s napastima, čuvajte svoju psihu, vježbajte svoje tijelo, uzdižite duh u sakramentima, slobodno idite i u kino, ne podliježite prijevarnim ljudskim obzirima. Ako vas Gospodin poziva, odazovite se, usprkos svemu, usprkos prkosu obitelji, podsmjehu kolega, erotizaciji društva, vlastitim nemoćima i bitkama. Razmišljajte! Pričekajte, ne žurite mahnito, polako samo, hrabro. Odaberite dobru zajednicu: gdje ima zajedničke molitve, gdje se razgovara, gdje titula nije bog, gdje župni ured ne radi samo od 12 do podneva, svakog 32. u mjesecu. Izaberi zajednicu koja živi zdravu duhovnost, u kojoj ima radosti, koja uistinu voli ljude. Moli Duha Svetoga za dar mudrosti. Posveti se Gospi. Ne traži također neko lažno savršenstvo. Uživaj u svojem pozivu! Ostavljaš svijet, ali pazi da ti se ne ušulja… Zna biti gadno. Hrabro! U jedno budi siguran/na: „Isus me voli, ma što bilo i kako god bilo da bilo!“